Category: Ekonomija

Ekonomija, domaća i svjetska, globalna i lokalna

Categories
Business Ekonomija

Kako rasturiti domaću industriju (dio sedmi – “namještaljka”)

Ovo je sedmi dio iz serije, prvih šest dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti.

Nisam već dugo ništa napisao na ovu temu i nekako si mislim da je vrijeme za vrlo konkretnu stvar. Naime ono što ću sada napisati je 100% sigurno istina (ili barem moje iskreno uvjerenje da je to istina), obzirom da nemam čvrste dokaze nego samo naznake i pročitano između redova neću nikoga imenovati kako bih zaštitio krivce (policija sada čita po službenoj dužnosti pa možda nešto korisno ispadne iz ovoga).

Dakle, recimo da postoji neka velika državna institucija koja ponekad naručuje ogromne količine različitih tiskanih materijala, i to radi u ljetnim mjesecima pokušavajući nagovoriti ljude da posjete naše more i onda dijeli te brošurice prolaznicima po cesti. Recimo da raspišu javni natječaj na kojem traže tisak neke brošure u nekoliko milijuna primjeraka i to je poprilično dobar opis onoga što je mene u jednome času snašlo.

Da budem totalno iskren, imao sam čovjeka unutar te institucije koji je htio napraviti prijateljsku uslugu (bez ikakvih obaveza i bez ikakve ali i najmanje financijske kompenzacije), jednostavno lik kojem je bilo dosta gledati što se sve tamo radi i koliku su vešmašinu (a nije za veš) sagradili tijekom godina.

Natječaj je bio lijepo i precizno napisan, napisana je bila točna vrsta i gramatura papira, tehnika tiska, mutacije, vrsta i način uveza, pakiranje, isporuka; sve u svemu sjajan tehnički opis na temelju kojeg je moguće napisati vrlo preciznu ponudu. Odmah da bude jasno riječ je bila o iznimno velikom poslu za bilo kakvu tiskaru i doslovno se radilo o tjednima posla i čekanju papira (u toj količini) iz tvornice koja se također mjerila u tjednima.

Kada se radi takav posao onda se tome pristupa malo drugačije od onih dnevnih poslova koje uobičajeno radimo. Ja bih često znao govoriti kako postoje poslovi od kojih se živi i poslovi na kojima se zarađuje. Ovo je bio posao od kojeg se živi, dakle posao koji je veliki, koji uključuje veliki novčani tok, koji zauzme ljude i kapacitete na duži rok i to još u doba mrtve sezone, dakle po svim kriterijima posao na kojem krajnju cijenu treba ogoliti do daske; čak raditi u malom minusu ako treba zato da bi rasteretili firmu gubitka koji se neminovno dogodi tijekom ljeta kada je ionako pola firme na godišnjem i kada je svaki prihod i dalje manji od mjesečnog troška hladnog pogona.

Ukratko, ogolili smo cijenu do kraja, iskoristili najoptimističnije moguće normative, naganjali dobavljača papira da nam da najbolje moguće uvjete, da iz ormara izvuku svaki popust koji se na cijenu može dobiti, smanjiti za konkretni posao rokove plaćanja da se još ušićari koji postotak i kada smo napravili sve što smo mislili da možemo onda smo poslali ponudu.

Na naše iznenađenje, makar je konkretni proizvod (ali doista igrom slučaja) idealno pasao upravo na naš strojni park, izgubili smo natječaj i to za impresivnih 30% razlike cijene. E sada, 30% je jednostavno previše, cijena papira se naštimava na drugu, treću decimalu, uvjeti su tu manje-više svima identični. Ljudi koštaju koliko koštaju i tu nema pomoći; porezi su fiksni i nema oko toga pregovaranja; normativi su (barem kod nas) bili visoki i učinkovitost sigurno na razini (imali smo čak i neke europske rezultate u brzini, postoje naime i mjerenja učinkovitosti, nije da je olimpijada ali najbliže tome što se može). Štogod da smo napravili i pregledali, svi brojevi su bili točni.

Pobjednik natječaja nije imao ništa bolju opremu od nas, nije osobito učinkovit ili učinkovitiji od nas. Znamo čak i neke ljude koji tamo rade pa znamo i koliko novaca dobiju za taj posao i svejedno nema objašnjenja za 30% razlike cijene.

Par tjedana kasnije, kada je posao već uvelike bio u realizaciji kod pobjednika, saznali smo što se u stvari dogodilo i ovo što sada slijedi je pravi mali financijski inženjering.

Kao prvo, isporučitelj nikada nije isporučio milijune komada nego stotine tisuća; jednostavno radi se o velikom logističkom poslu, ta roba se dijeli bez daljnjih potvrda utroška i to na desetinama ako ne i stotinama lokacija i jednostavno je netko potpisao otpremnice koje ne odgovaraju stvarnom stanju.

Nadalje, ekipa se uopće nije držala temeljne tehničke  specifikacije, dakle nisu (npr. ne sjećam se točno detalja) tiskali na 135gr papiru nego na 80gr (ili tanjem), nisu tiskali u ravnom offseto nego u roto offsetu, nisu tiskali u pet boja nego četiri, nisu… Dakle, pormijenili su tehničku specifikaciju do granica prepoznatljivosti i unutar toliko značajne promjene tehničkih parametara naravno da su mogli skinuti pojedinačnu cijenu. Ako tome pribrojimo o razliku naručene i isporučene količine, prostor je tu ogroman.

No, priča ovdje ne završava. Obzirom da ljudi imaju papirnati izlaz za milijune komada, a ulaz repromaterijala za stotine tisuća, onda kupe tu sirovinu za milijune i potom razliku koja im nije potrebna prodaju za cash novce onima koji imaju doticaja s cash novcem (a takvih tiskara ima, oni koji rade s malim izdavačima, oni koji tiskaju malene artikle za male urede, najčešće obrtnike koji i dan danas vole platiti gotovinom umjesto preko računa).

Te cash novce  oni ne stave u svoj džep, ako ste to mislili, ma ne, oni tim cash novcem isplate svoje vlastite radnike koji su prijavljeni taman toliko iznad minimalca da nisu baš direktno sumnjivi i na taj način izbjegnu plaćanje poreza.

Ukratko, ne samo da su promijenili tehničku specifikaciju (i na tome uštedili), nego su isporučili manje (tu također uštedili), potom su višak sirovine prodali za cash novce (što je naravno ilegalno) i nakon toga te cash novce iskoristili za plaćanje svojih vlastitih djelatnika (i vjerojatno provizija svima onima koji su to omogućili).

Naizgled, sve se čini legalno i super, gore spomenuta organizacija je super i jeftino prošla jer su odabrali najjeftiniju ponudu, na samu proceduru nabave nema niti može biti primjedbi, no nema povratne veze da se utvrdi da li je na kraju tehnička specifikacija poštivana i da li je ispravna količina isporučena; a cash novci koji su zamračeni u postupku završavaju u privatnim džepovima.

Pa ti radi onda s državnom institucijom i nadaj se da je sve cool?

Misao dana:
I do this real moron thing, it’s called thinking, and I’m not a very good Croat because I like to form my own opionions.

Share the post "Kako rasturiti domaću industriju (dio sedmi – “namještaljka”)"

  • Facebook
  • X
Categories
Ekonomija

Laž, prokleta laž i statistika

Svi znamo da je manje-više sve što je vrijedilo otišlo k vragu. U posljednje vrijeme se bavim proučavanjem načina kako vizualizirati određene podatke, a inače me smeta selektivno prikazivanje različitih podataka na način koji jednostavno nije prihvatljiv ili koji daje samo dio stvarne slike što se u stvari događa.

Jedan od boljih parametara za to je pokazatelj broja nezaposlenih. Naime, ta brojka je plod metodologije zavoda za zapošljavanje (koji, doduše slijedi neke druge i svjetske standarde), no mislim da je manji problem u tom broju nezaposlenih koliko je u biti problem u broju zaposlenih; a onda njih u odnosu na ukupnu populaciju (nešto o tome se pisalo prije nekoliko dana, primjerice Goran Radman je upozorio kako smo nacija s najmanjim postotkom zaposlenih tj. radno sposobnih u odnosu na ukupnu populaciju). Tako sam se zapitao da li je možda broj nezaposlenih samo vrh neke veće sante leda o kojoj možda ne diskutiramo pa je tako nastao donji graf:

Ono što sam htio pokazati su tri temeljna elementa kojime možemo pratiti što se događa. Krenuo sam promatrati posljednje dvije godine kako bi imali referentnu situaciju i nekako si mislim da je to donji minimum da možemo predvidjeti što bi se moglo događati u slijedećim mjesecima. Plava linija je linija ukupnog broja zaposlenih u državi i na nju se odnosi lijeva okomita os u grafikonu, početkom 2008 godine (dakle u veljači) imali smo 1.504.138 zaposlenih u državi i 260.091 nezaposlenog (to je crvena linija). Danas je situacija bitno drugačija, i na tržištu je famoznih 317.625 nezaposlenih (iako je u stvari broj nezaposlenih daleko veći, ovo je administrativna brojka), no puno bitnije je promatrati broj zaposlenih koji je pao (a to je ova oštro padajuća plava linija) na 1.421.478. Razlika između broja zaposlenih u veljači 2008 i u veljači 2010 godine je impresivnih 82.660 ljudi.

Dakle, nije samo broj nezaposlenih narastao sa 260 na 317 tisuća (dakle 57.000 novih nezaposlenika), nego se i broj zaposlenih smanjio za 82 tisuće ljudi (ili, izgubili smo 43% radnih mjesta više nego što to iskazuje statistika nezaposlenih). tih 80+ tisuća ljudi predstavlja mjesečni promet novca od otprilike 740 milijuna kuna (koji bi išli što državi, što zaposlenima, a samim time velikim dijelom i u potrošnju).

Ono što klasično razmišljanje kaže je također i to da je logično da dok nezaposlenost raste ujedno pada i zaposlenost, no mislim da u svojoj biti, te dvije brojke je potrebno zbrajati unatoč tome što se dijelom preklapaju iz jednostavnog razloga što su ti ljudi i dalje tu, oni brisanjem radnog mjesta nisu nestali nego su i dalje među nama i svakoga dana moraju jesti kruh i mlijeko – ono što se razlikuje je izvor odakle taj novac koji je potreban da oni prežive do sutrašnjeg dana dolazi. Ili, podjednostavljeno rečeno, tih 740 izgubljenih milijuna mjesečno nije samo čisto linearno smanjenje prihoda državnog proračuna i društva u cjelini, nego se dobar dio od tih 740 milijuna mora odnekuda iscrpiti, dakle ne samo da je proračun izgubio svoj prihod nego mora još tim istim ljudima isplatiti neke naknade (socijalne naknade, zdrastveno i slično).

I posljednje, nisam ja neki veliki ekonomista nonije teško uočiti da je linearnost trenda rasta nezaposlenih i strmina pada broja zaposlenih nešto što se nije niti slično desilo u 2008. godini, tako da nije osobito teško predvidjeti gdje ćemo se naći krajem svibnja (a to je nevjerojatnih 30.000 nezaposlenih više i skoro pa dodatnih 50.000 zaposlenih manje).

Pitanje dana glasi: koliko ovo dalje može ići prije nego što država ne počne pucati po šavovima?

Misao dana:
When people thought the Earth was flat, they were wrong. When people thought the Earth was spherical they were wrong. But if you think that thinking the Earth is spherical is just as wrong as thinking the Earth is flat, then your view is wronger than both of them put together.

Share the post "Laž, prokleta laž i statistika"

  • Facebook
  • X
Categories
Ekonomija Politika

Kriza povjerenja

Jedan prijatelj mi je prije nekoliko godina objašnjavao kako je ekonomija poput parnjače, treba ti puno para da bi je pokrenuo, a naša ekonomija u ovome trenutku ne samo da stoji nego podaci ukazuju kako klizimo u nazad. U biti, onako sa strane amatera ekonomiste, gotovo je nevjerojatna brzina i snaga kočenja koja je dovela do situacije u kojoj smo se našli.

Danas se nažalost nalazimo u poziciji gdje su se svi akteri ukopali u svojim pozicijama i poput revolveraškog obračuna iz špageti vesterna svi čekaju da netko povuče prvi potez. Banke tako nerado daju nove kredite, osobito ove investicijske, čuvaju svoje cash pozicije i pokušavaju naplatiti svoje rizične plasmane dok istovremeno nisu voljne financirati nove kupce tih potencijalno loših plasmana. Potrošači, zabrinuti za svoje vlastito radno mjesto stegnuli su remen do maksimuma i sve nabavke osim ovih apsolutno nužnih su na čekanju. Industrija je iscrpila svoje rezerve, napunila skladišta i očajnički traži kupce. Pare su dakle tu i jedva se čeka da se pokrene naša ekonomska parnjača ali unatoč tome što potrošači u biti i dalje žele trošiti, banke financirati a industrija proizvoditi, svi oni čekaju prvi potez, a taj potez mora donijeti Vlada.

Ekonomska kriza koja nas je obuzela u svojoj biti je kriza povjerenja, jer unatoč tome što svi očekujemo od Vlade da nešto učini za ekonomiju, nitko nema povjerenja da će oni u tome doista i uspjeti, a što je najgore ne postoje niti neki osobito čvrsti dokazi kako će vlada pokušati učiniti bilo što da promijeni sadašnju situaciju. Rashodna strana proračuna (u koju se nitko nije usudio dirnuti posljednjih dvadeset godina) zlatno je tele o kojem se teško raspravlja te se ponavlja mantra o “zadanom proračunu”, dok se s prihodne strane rade manevri i zamagljivanje kako bi se svaka postojeća i nepostojeća kuna prikazala kao prihod, a sve valjda u nadi da taj nesretni budžetski deficit izgleda manjim.

Naša Vlada nije ponudila niti jednu suvislu ekonomsku mjeru, osim naravno povećanja stope PDV-a i uvođenja sada već mitskog harača (o čemu većina struke ionako ne misli ništa dobroga) i makar Vlada razumije da nema dalje i da su stigli do zida, svejedno na stol niti ne pokušava staviti neku od nepopularnih mjera koje su nam očajnički potrebne. Nekako izgleda da Vlada misli da ako dovoljno dugo ignorira problem da će on i nestati. To naravno nije točno, problemi imaju nezgodnu tendenciju da se gomilaju i rastu a jedina stvar za koju barem naoko izgleda da je imamo napretek je vrijeme, no za razliku od novca kojeg uvijek možemo posuditi iznova, vrijeme ne možemo vratiti. U našem nacionalnom horoskopu, krv, znoj i suze su već dugo zapisani i vrijeme je da se i to predskazanje ispuni. Zbog grijeha nečinjenja, krvariti ćemo jače, znojiti se više i plakati duže.

Slovenski ministar financija plasirao je prije nekog vremena državne obveznice na svjetskom financijskom tržištu po iznimno povoljnih 2,75%, a mi čekamo sada to isto od našeg ministra. Razlika između cijene kapitala koju plaća slovenija i one koju će platiti hrvatski porezni obveznici je cijena rizika ili, kako to sam naslov članka kaže; cijena povjerenja u to da će ova Vlada doista i riješiti problem u kojem se nalazimo. Što su kamate manje, to je povjerenje financijske zajednice veće (i obrutno, nažalost). Pitanje je možemo li to od ove Vlade očekivati? Promatrajući primjerice Podravku posljednjih nekoliko dana situacija je u najmanju ruku obeshrabrujuća. Politika koja je taj biser hrvatske privrede dotukla do koljena očito ništa nije naučila. Umjesto da se Podravka prepusti stvarnim vlasnicima, businessu i stručnjacima da saniraju štetu koja je nastala – politika je odlučila dokrajčiti i ono malo što je ostalo poput bijesnih pasa koji su nanjušili ranjenu životinju. I sada netko od nas očekuje da imamo povjerenja da ti isti ljudi koji komadaju i trgaju zdravo tkivo čim ga vide, imaju u sebi snage i vizije da ovu ranjenu hrvatsku ekonomiju ponovno dignu na noge?

Misao dana:
In my judgment, we have to avoid, at all costs, tax increases. That would be the worst possible thing to do and will make a bad economy even worse. Beyond that, targeted tax relief should be expanded upon.

Share the post "Kriza povjerenja"

  • Facebook
  • X