Kriminalizirajmo poduzetnike

Svaki puta kada dođe do nekog većeg prosvjeda povezanog s neisplatom obveza poduzetnika prema svojim djelatnicima (kao što je to ovih dana slučaj s Kamenskim) pojavljuju se oštre inicijative koje žele doslovce kriminalizirati neisplatu plaća uposlenima. Ideja je ukratko ta da se neisplata plaća (i/ili doprinosa) djelatnicima tretira kao kriminalno djelo koje automatski za sobom povlači i odgovarajuću zatvorsku kaznu.

Obzirom da sam i ja osobno bio u prilici ne isplatiti plaće uposlenima, nekako si mislim da sam minorni autoritet na tu temu pa evo da ponudim nekoliko razloga (iako ih sigurno ima puno više) zbog kojih možete doći u poziciju da ne isplatite plaću i po gornjoj ideji postanete kriminalac. Nema nekog osobitog reda u popisu i pišem kako mi stvari padnu na pamet.

Politički razlozi:

  • zamislite situaciju u kojoj ste vi primjerice dobavljač ZET-a i isporučujete im proizvode ili usluge, no zbog internog političkog prepucavanja između gradonačelnika i holdinga, grad ne uplati 200mil kuna ZETu te je ZET u nemogućnosti isplatiti obveze svom dobavljaču. Posljedica: niste u mogućnosti isplatiti plaće i/ili doprinose i postajete kriminalac.
  • zamislite situaciju u kojoj država usred godine promijeni način na koji se financiraju jedinice lokalne uprave i samouprave, u času kada se to dogodi vi ste već ušli u posao da jedinicom lokalne samouprave i odradili posao, no odjednom oni nemaju više priljeva koji je očekivan, a zbog zakonskih ograničenja više se ne mogu zadužiti. Posljedica: niste u mogućnosti isplatiti plaće i/ili doprinose i postajete kriminalac.
  • zamislite situaciju u kojoj ste dobavljač lijekova ili raznog medicinskog materijala bolnicama koje svoje obveze isplaćuju sa 200+ dana zakašnjenja. U redosljedu plaćanja imate milijune kuna potraživanja od bolnica no one ne plaćaju na vrijeme jer je kriza malo rpeduboka i transferi iz državnog proračuna nisu više redoviti. Posljedica: niste u mogućnosti isplatiti plaće i/ili doprinose i postajete kriminalac.
  • zamislite situaciju u kojoj ste oformili projektantski ured koji je uspio dobiti posao projektiranja nekog mosta/ceste/tunela/javnog objekta i političkom voljom, usred posla ili odmah nakon izbora ukida se projekt u času kada ste vi već investirali opremu, vrijeme i ljude u njega. Posljedica: niste u mogućnosti isplatiti plaće i/ili doprinose i postajete kriminalac.
  • zamislite situaciju u kojoj je vaš veliki kupac (primjerice proizvođač aluminija, poput ovoga u Mađarskoj) doživio totalnu katastrofu (prirodnu havariju ili neku drugu nesreću) te kao posljedicu više nije u mogućnosti obavljati svoju djelatnost i bude prisiljen prestati poslovati te ne isplatiti vam vaše potraživanje. Posljedica: niste u mogućnosti isplatiti plaće i/ili doprinose i postajete kriminalac.
  • zamislite situaciju u kojoj neki veliki nacionalni trgovački lanac ode doslovce preko noći u bankrot i njegovi vjerovnici se više ne mogu naplatiti, pa sukladno tome niti vama isplatiti vaše potraživanje. Posljedica: niste u mogućnosti isplatiti plaće i/ili doprinose i postajete kriminalac. (evo real life primjer; u času bankrota TISKA krajemd evedesetih moja je tvrtka tada izgubila oko 2mil kuna zato što su propali mali izdavači koji su bazirali svoju egzistenciju na prodaji putem tiska)
  • zamislite situaciju u kojoj odlučite investirati veliki novac u neki novi moderni stroj kojeg kupite putem leasing aranžmana direktno iz inozemstva i onda otkrijete da je stroj tvornički neispravan. Leasing traži svoje, a procedura zamjene stroja traje godinu-dvije. Posljedica: niste u mogućnosti isplatiti plaće i/ili doprinose i postajete kriminalac. (eto i ovo mi se desilo sa strojem vrijednim 1.4mil kuna)
  • zamislite situaciju u kojoj u susjednoj zemlji u koju izvozite veliki dio svoje proizvodnje dođe do npr. devalvacije ili nekog drugog velikog ekonomskog potresa te vam vaš kupac nije u stanju više platiti potraživanje. Posljedica: niste u mogućnosti isplatiti plaće i/ili doprinose i postajete kriminalac.
  • zamislite situaciju u kojoj se bavite primjerice visoko tehnološkim poslom te neki od vaših djelatnika doslovce ukrade poslovnu tajnu, pokupi nekolicinu vaših kupaca i automatizmom umanji prihode tvrtke dok hladni pogon ostaje. osljedica: niste u mogućnosti isplatiti plaće i/ili doprinose i postajete kriminalac.
  • zamislite situaciju u kojoj vam uleti inspektor rada/okoliša/porezni i zato što ste odbili platiti mito odrapi vam milijunsku kaznu ili zabrani obavljanje djelatnosti. Vaša žalba i sudski postupak NE ODGAĐA izvršenje kazne. Posljedica: niste u mogućnosti isplatiti plaće i/ili doprinose i postajete kriminalac. (i ovo mi se desilo)
  • zamislite da ste uvoznik ili proizvođač neke vrlo vrijedne robne marke i odjednom se desi ekonomska kriza i umjesto vaše brand name zubne paste ljudi počnu koristiti neku nepoznatu i jeftinu marku iz npr. kineskog uvoza ili iz neke druge zemlje u kojoj domicilna država značajno subvencionira proizvodnju te vrste proizvoda. Posljedica: niste u mogućnosti isplatiti plaće i/ili doprinose i postajete kriminalac.
  • zamislite situaciju u kojoj imate proizvod koji preko noći doslovce postane nepotreban (recimo, proizvođač ste telefonskih govornica i odjednom mobilni telefoni preuzmu tržište u roku od par godina a vi imate alate u koje ste uložili milijune. Posljedica: niste u mogućnosti isplatiti plaće i/ili doprinose i postajete kriminalac.
  • zamislite da živite u državi u kojoj imate nekompetentnu vladu koja je svojom nesposobnošću otjerala kamate na kredite do praktički desetak posto i vaš business model jednostavno ne može trpiti takvu kamatnu presiju, a vi ste investirali milijune i sada ih banke traže nazad s promjenjivom kamatnom stopom. Posljedica: niste u mogućnosti isplatiti plaće i/ili doprinose i postajete kriminalac.
  • zamislite da ste npr. proizvođač stakla i odjednom Ukrajina ne plati Rusima račun za plin, isporuka plina stane, vani je -20C i neki genije odluči ugasiti Vašoj tvornici plin zato što bi se inače tisuće ljudi smrzlo, kao rezultat peć se ugasi neplanski i napravi višemilijunsku štetu. Posljedica: niste u mogućnosti isplatiti plaće i/ili doprinose i postajete kriminalac.
  • zamislite da ste došli spasiti neku tvrtku nakon što je prethodni direktor dao otkaz, pokušavate i trudite se no unatoč svemu niste uspjeli. Jestd a je problem kreirao netko drugi, no u mjesecu u kojem ste vi odgovorna osoba nije isplaćena plaća. Posljedica: niste u mogućnosti isplatiti plaće i/ili doprinose i postajete kriminalac.
  • zamislite da vam se desila bilo koja od gornjih stvari (ili još stotine drugih), a na koje nemate niti najmanji utjecaj i recimo da i shvatite što se događa i odlučite kako bi spasili tvrtku otpustiti 90% svih zaposlenih, no niti to ne možete napraviti jer im svima po zakonu morate isplatiti odgovarajuće otpremnine koje više nemate od kuda platiti. Posljedica: niste u mogućnosti isplatiti plaće i/ili doprinose i postajete kriminalac.
  • i posljednje, zamislite bilo koju od gornjih situacija i prvog sindikalca koji vam kaže da odete u banku i dignete kredit. Pokušajte to napraviti s bilo kojim od gornjih “izgovor” pa vidite što će se desiti, odjednom će vas banka stisnuti kao nikada prije, dobavljači će skužiti da ste u problemu i početi smanjivati rokove naplate i/ili uvjetovati isporuke sve kraćim rokovima plaćanja (ili se prebaciti na avansno plaćanje). Posljedica: niste u mogućnosti isplatiti plaće i/ili doprinose i postajete kriminalac.

I sada zamislite da će bilo tko staviti glavu na panj zbog bilo kojeg od gornjih parametara na koji apsolutno nema nikakvog utjecaja. Kompanije koje su imalo složenije baziraju svoju egzistenciju na kontinuiranom pritoku posla i trošak hladnog pogona predstavlja većinu troška te samo jedan mjesec prekinute ili poremećene prodaje kreira probleme koji se rješavaju mjesecima ako ne i godinama (profit prosječne tvrtke je 3-4% ukupnog godišnjeg prihoda, što znači da samo stanete dva tjedna u godini dana i već ste u problemima).

Baviti se businessom je poslovni rizik i ulozi koje poduzetnici i njihovi vlasnici imaju je u biti daleko veći nego kriminalna odgovornost za neisplatu plaća. Djelatnici imaju pravo dobiti plaću za svoj rad, no jednako tako oni sami moraju reagirati u trenucima kada stvar ode k vragu. Nije valjda da nitko nije primjetio da nije dobio plaću pet mjeseci? Takve stvari se događaju kroz duži vremenski period i u biti (osim ovih gornjih primjera) ništa od toga nije iznenađenje.

Mislim da treba raditi razliku između lošeg managementa ili izvanrednih situacija koje se događaju u svakom poslu; no razlikovati jedno od drugog je praktički nemoguće.

Problem ove države nije u poduzetnicima koji ne isplaćuju plaću, nego u sustavu koji takve stvari omogućuje. U naopakoj i štetnoj politici da se svako radno mjesto mora obraniti po svaku cijenu (ili svi ili nitko), u totalno pogrešnom razumijevanju funkcije stečaja (a funkcija stečaja je brzo uklanjanje nesposobnog poslovnog subjekta s tržišta a ne naplata vjerovnika – što, ironično, u našem slučaju dovodi do još većih gubitaka), u nemogućnosti da se ljudi brzo i lagano otpuštaju i još brže i lakše zapošljavaju. Problem je u standardu kojeg svi očekuju a koji nema temelja u radnim rezultatima, u pregolemom državnom aparatu koji isisava sve više i više makar je ekonomija na koljenima, u nefleksibilnoj radnoj snazi (“tražim posao u istočnom dijelu grada jer mi je to blizu doma”) i radnoj snazi koja nije shvatila da se cijeli život mora školovati – počevši od poduzetnika i profesionalnog managementa na dalje.

Ova država je ukratko u banani i nikakav propis poput gore spomenutog neće pomoći.

p.s. btw. kako netko misli pravnu osobu staviti u zatvor?

Kako rasturiti domaću industriju (dio deseti – “pravosuđe”)

Ovo je deseti dio iz serije, prvih devet dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi. deveti.

Jedno od uvjerljivo najvećih razočarenja cijele priče o poduzetništvu je pravosuđe i u biti ovo je priča čiji vam zaključak mora biti da se za svaki posao morate osigurati ne samo žestokim ugovorima nego i svim mogućim i nemogućim osiguranjima plaćanja i dokumentacijom. Imam nekoliko primjera, pa vi sada prosudite kako to funkcionira.

Prva situacija se desila tamo još 1995.-96. godine kada sam sudjelovao u jednom iznimno velikom projektu koji je i danas vrlo živ i gdje sam bio angažiran kao savjetnik. Akter te cijele priče je bila inozemna tvrka s kojom sam imao dogovor o isplati provizije za uspjeh obavljenog projekta. Istovremeno, od te iste tvrtke sam ja kupovao određene usluge a cijela poanta priče je bila kompenzacija. Nakon što su oni meni ispostavili uslugu, a ja svoju njima – u jednom času su oni ustvrditi kako zbog toga što su se uvjeti promijenili, iznos mog duga prema njima je veći nego što on stvarno je. Ova odluka je naravno bila jednostrana i desila se nakon što je cijeli posao bio obavljen. Ukratko, došlo je do sudske tužbe koju smo nakon nekoliko godina parničenja izgubili i unatoč tome što smo bili u pravu sud naše argumente nije uvažio, za razliku od inozemnog partnera koji je sudu prijavio falsificiranu fakturu. Da ne kompliciram, poanta ovoga slučaja je to da sa svojim partnerima (kojima vjerujete ili ne), morate imati papirnati dogovor, što je više toga moguće riješiti u pismenoj formi a osobito sve transakcije koje imaju financijsku konsekvencu.

Druga situacija je s jednim domaćim mjesečnikom kojeg smo bili radili doslovce godinama, u jednome trenutku ta tvrtka je upala u financijske probleme i odlučili smo im pomoći tako što smo odgodili fakturiranje za četiri broja njihovog časopisa. Naravno da je to bilo dogovoreno i ugovoreno i kada je nakon nekog vremena prošla njihova kriza, a mi smo im ispostavili fakture oni su jednostavno i jednostrano prekinuli raditi s nama. Naravno da smo ih tužili te je prvo direktor te tvrtke u prvom prigovoru sudu ustvrdio da on pojma nema tko smo mi i da po njegovom sjećanju s njima nikada nismo poslovali. Potom, suočen sa mnom u sudnici sjetio se da ipak jesmo poslovali (malo je zabavno bilo to što smo on i ja doslovce susjedi još i dan danas, te da su nam tvrtke bile u istoj ulici a da smo zbog prirode posla doslovce noći provodili zajedno radeći). Potom je tvrdio da smo im tu uslugu poklonili, pa da je taj cijeli posao radio netko drugi (unatoč obilju dokaznog materijala) da bi na kraju, kada je dotičnog moj odvjetnik upozorio da lažni iskaz nosi sa sobom neke konsekvence priznao da je istina da smo mi to radili i da oni to jednostavno ne žele platiti. Na divno čudo, sudac je presudio u njihovu korist i ta odluka se uspjela održati na drugom stupnju. Mislim da u ovom slučaju nije bio problem u lošem odvjetniku (što je prva primjedba koju mi ljudi daju na ovu priču) nego jednostavno u korumpiranom ili krajnje nezainteresiranom sucu. Pouka i ove priče je da se sa svima, pa i sa najboljim prijateljima, osigurate kvalitetnim ugovorom i pisanim tragom jer kada se desi problem, onda “rekla-kazala” ama baš ništa ne znači.

Treća priča također uključuje jednog izdavača mjesečnog magazina koji je inače poznat po tome da ide od dobavljača do dobavljača, zaduži se koliko može pa potom pobjegne (u času kada smo mi radili s njime to nije bilo poznato jer smo mi bili prvi s kojima je radio). Ukratko, jedna faktura se plati na vrijeme, druga malo kasni, treća se plati dijelom i relativno uskoro se skupio pozamašni dug kojeg je trebalo naplatiti i kada smo krenuli malo stisnuti, kupac je jednostavno otišao raditi kod nekog drugog. U njegovom slučaju, obzirom da mu je tvrtka promijenila adresu a to nisu registrirali u trgovačkom sudu poslali smo jednu ovrhu, pa drugu, pa treću i kako to već biva nakon nekog vremena je to završilo na oglasnoj ploči i u jednom danu smo mu skinuli sve novce koje je imao na računu a koji su pokrili samo dio njegovog dugovanja. Ovrha je inače izvršni sudski dokument i nije ju moguće prekinuti osim ako tužitelj nije taj koji od nje odustane. No, obzirom da je supruga od dotičnog dužnika ujedno i sutkinja na trgovačkom sudu, ekipa je u jednom jedinom danu uspjela ishoditi zaustavljanje vrhe. To pravno naravno nije moguće, u najboljem slučaju sud je morao odlučiti o preusmjeravanju ovrhe na račun suda umjesto na naš račun, no oni su jednostavno ukinuli pravomoćnu odluku o ovrsi. Potom smo se žalili drugom stupnju, žalba je trajala godinama bez ikakvog pomaka i nedavno, nakon skoro pa desetak godina ladice presuđena je u korist dotičnog.

Četvrta priča je prekršajne prirode. Naime, zaposleni dolaze i odlaze i postoje trenuci kada se s nekim posvadite, otjerate ga ili ovaj odluči otići jer se iz ovog ili onog razloga osjeti povrijeđenim. Ponekad imate i osvetoljubive zaposlenike koji odluče napraviti štogod mogu da bi vam napakostili i onda je tipična reakcija da posjete inspektora rada. Dvoje mojih zaposlenih je odlučilo iskoristiti tu mogućnost (usput rečeno, to su jedina dva koja su to iskoristila u petnaest godina). Uglavnom, ljudi vam odu do inspektora i potuže se na što god se već žele potužiti i to je trenutak kada ih inspektor u biti treba poslati kući jer štogod da su se oni odlučili tužiti (barem u mom slučaju) nije utuživo na bilo koji način. No, umjesto toga oni savjetuju kako je najbolji način za napakostiti poslodavcu da ga prijavite za neki od prekršaja koji jesu prekršaju, a tipični prekršaj je neisporuka isplatnih lista. Isplatna lista je dokument obračuna plaće kojim radnik ostvaruje i dokazuje svoje potraživanje prema poslodavcu. Ono što je s isplatnom listom zanimljivo je to što je zakonom propisano da je djelatnik mora dobiti, no ne postoji niti je zakonom ili nekim drugim dokumentom predviđena bilo kakva evidencija primanja te isplatne liste. Tako primjerice u mojoj tvrtci do ovog događaja nismo imali potpise da su zaposleni zaprimili listu jer jednostavno nije bilo logično za očekivati da bi netko lagao da je nije primio osobito stoga što su se isplatne liste dijelile svima isti dan i to javno (naravno, u kovertama). Uglavnom, inspektorica je došla jedan dan u firmu, sjela i popričala i uzela iskaze djelatnika, ustanovila da su svi potvrdili da su zaprimili isplatne liste i da ih dobijaju redovito no unatoč njezinom nalazu svejedno nas je prijavila za neisporučivanje isplatnih lista. Kada je to došlo do prekršajne sutkinje mi smo izložili svoje dokaze (bez odvjetnika, jer je to barem meni bilo bizarno) te sam na ispitivanju svjedoka tražio od tog mog pakosnog djelatnika da objasni zašto je to učinio. Pritisnut, priznao je da je to napravio da napakosti meni te da je tražio od inspektora da me nekako kazni i da mu je ovaj savjetovao da me prijavi zbog neisporuke isplatne liste makar je priznao da ju je dobio. Sutkinja je naravno presudila u našu korist, no kada sam pitao sutkinju hoće li sada kazniti inspektora i mog djelatnika zbog toga što je jedan lagao, a drugi predlagao prijavu za koju je znao da nije utemeljena ona je samo slegnula ramenima i rekla da toga ima puno i da to nema smisla raditi.

Pravosuđe bi moralo po definiciji biti na strani onoga kome je netko dužan, no te procese je zahvaljujući proceduri moguće poprilično odugovlačiti ili u cijelosti zaobići. Sudovi pritom ne sankcioniraju one za koje je više nego očigledno zloupotrebljavaju proceduru kako bi odgodili plaćanje duga. Mnogima, zatezna kamata od 14% plus koja tisuća kuna sudskih troškova nije osobiti problem te su u neefikasnosti pravosuđa mnogi pronašli sustav financiranja svojih poduzetničkih projekata a samim time i unošenja nereda na tržište.

Misao dana:
Cops came to my house earlier, claiming that my dog had chased someone on a bike. I said “Buzz off, my dog doesn’t have a bike!”

Kako rasturiti domaću industriju (dio deveti – “stečajevi”)

Ovo je deveti dio iz serije, prvih osam dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi.

Pitanje stečaja je jako kompleksno i teško ga je objasniti ljudima koji nemaju neposredno iskustvo u vođenju tvrtke. Naime, u biti je čak i teoretski nemoguće zaustaviti poslovanje jedne tvrtke bez da se u tom postupku stvore nekakvi gubici i netko mora preuzeti trošak gašenja tvrtke. Postoje naravno izuzeci (koji su svi redom plod lošeg i u svojoj biti nezakonitog računovodstva).

Ne znam koliko znate o knjigovodstvu, no u Hrvatskoj (kao i u ostatku svijeta) se koristi dvojno knjigovodstvo, to su oni famozni “duguje” i “potražuje”. U bilanci, na jednoj strani imate svoju imovinu (bio to novac na računu, temeljni kapital, potraživanja, vrijednost skladišta) a na drugoj svoje obveze (prema dobavljačima, državi, kreditorima, rezervacije za sporove i slično). Vrijednost duguje je uvijek jednaka onome potražuje ako je situacija kod vas drugačija onda imate veliki problem.

Zamislite sada situaciju da odjednom u svom poslovanju ostvarite gubitak (to je jedna mogućnost) ili druga da primjerice dobijete sudsku presudu da ste dužni neke ogromne novce koji nisu iskazani u vašoj bilanci do sada (a to se može desiti zato jer ste nešto propustili prije proknjižiti, jer ste nešto namjerno napravili da umanjite svoje obveze ili pak zato što ste izgubili neki spor koji nema veze sa životom). Odjednom, balans vaše bilance je u problemu, jer morate proknjižiti gubitak (primjerice jer je kupac koji je kupovao robu od vas bankrotirao i nikada neće platiti svoj dug) ili morate proknjižiti obvezu (primjerice dug prema vašem dobavljaču, banci ili državi).

Ja sam bio prošao obje kombinacije. Prvu, situaciju u kojoj je kupac naglo bankrotirao sam prošao 1998 godine kada je tvrtka TISAK otišla u stečaj. Ono što je zanimljivo bilo u toj situaciji je to da je TISAK u biti isplatio svima svoje dugove no ja sam svejedno izgubio preko 2 milijuna kuna i to zbog toga što mali izdavači (a tada je moja tvrtka bila jako eksponirana prema izdavačima časopisa) nisu uspjeli preživjeti nagli prekid dotoka novca te su u biti kao konsekvenca oni bankrotirali i ostali dužni ogromne količine novaca. Naravno, tada je već na tih 2mil kuna bio plaćen PDV (nekih dodatnih 440.000kn), a na sve skupa ste morali platiti i porez na dobit (koji je tada bio 35%) – tako da je ukupna izloženost tvrtke u biti bila i veća od same cifre koju je trebalo otpisati, a u ono doba zbog tadašnjih pravila, male tvrtke nisu mogle tek tako otpisati dug (danas je to ipak nešto jednostavnije i korektnije napravljeno i makar ćete izgubiti PDV kako god okrenuli, barem ostatak možete knjižiti kao gubitak i porezno priznati trošak).

Kako god okrenuli, to nije dobra situacija jer bilo koja tvrtka (a moja je tada spadala u male poduzetnike) teško može podnijeti takav financijski udarac. Te probleme rješavate na različite načine, od toga da se pokušate zadužiti kod banke kako bi sanirali štetu iz budućih profita, tako da produljite rokove plaćanja prema dobavljačima, krenete malo bolje raspolagati resursima (recimo skladištem), rasprodate nešto imovine ako je imate… Tu 1998. sam preživio zato jer je tvrtka imala veliki temeljni kapital i bilo je rezervi iz kojih se moglo crpiti, no, bottom line ostaje identičan a to je da ako netko odluči umjesto vas povući ručnu kočnicu nemoguće je zaustaviti business a da netko u tom postupku ne strada. Osobito je to komplicirano u sustavima gdje pravosuđe ne funkcionira poput našeg, jer će svaki kupac koji ne plati samo izjavom žalbe na vašu ovrhu dobiti 4-5 godina vremena dok ja istovremeno svoje obveze moram platiti. Isto tako, postoje ljudi koji sustavno rade na tome da vas doslovce prevare a prema vama nastupaju preko jedne tvrtke, dok prodaju obavljaju preko druge. Ova prva povremeno ode u stečaj ili bude blokirana, no core_business im je zaštićen i nedodirnut. I tu negdje dolazimo do koncepta stečaja.

Načelno, koncept stečaja ne bi smio biti osobito problematičan, veliki broj kompanija imaju ideju koja ne zaživi na tržištu i jednostavno se moraju ugasiti. Da, tehnički gledano bankrot tvrtke je neuspjeh, no odgovorno poslovanje uključuje i to da kada ideja očito ne funkcionira treba zaustaviti pogon i minimalizirati štetu – i to ne samo prema sebi nego prema svima. U Hrvatskoj to nažalost nije tako, jer sama odluka da krenete u stečaj neminovno na sebe dovodi milijune inspekcija koji će vas, dok ležite na podu u lokvi vlastite krvi odlučiti zatući na svim mogućim razinama. Također, tvrtka u tom času odlazi pod ingerenciju trgovačkog suda i stečajnog upravitelja.

Koncept stečajeva u Hrvatskoj je iznimno problematičan (barem prema mom mišljenju) jer je iznimno neefikasan i dizajniran za lopovluke. Prema istraživanju svjetske banke (famozni doing business report), Hrvatska jako loše stoji po pitanju stečajeva, te vjerovnici mogu očekivati da će na svaku kunu dugovanja tvrtke tijekom stećaja naplatiti svega 30 lipa (ako ne vjerujete, pogledajte doing business report 2010, na stranici 128 su brojevi za Hrvatsku). Pogledajte te iste brojeve za primjerice Dansku ili Finsku, gdje ćete dobiti do 85-87% uloženog natrag, ili pak neke druge europske zemlje. Naravno, ne cvjeta svugdje cvijeće, no po mojem razumijevanju stečajnog postupka u Hrvatskoj, donekle je neodgovorno posrnulu tvrtku prepustiti stečajnom upravitelju.

Tijekom godina pokušao sam u stečajnim postupcima u nekoliko navrata kupiti nešto od imovine stečajnog dužnika. U jednoj prilici sam od tvrtke u stečaju koja se nalazila u Krapini pokupao otkupiti jedan stroj kojeg oni nisu bili u stanju uopće pokrenuti, a iskreno sumnjam da su uopće znali o čemu se radi. Stroj je bio visoko sofisticiran, osoba koja je njime znala upravljati je odavno dala otkaz i jednostavno je stroj stajao pokriven ceradom. Istovremeno, kompletna imovina tvrtke je preko stečajnog upravitelja bila iznajmljena tvrtci čiji je vlasnik i direktor bio ujedno i direktor tvrtke koja je otišla u stečaj. Razmislite malo o ovome, dakle odvedete tvrtku u stečaj, u nju uleti stečajni upravitelj i trgovački sud i oni onda vama daju tu istu tvrtku na upravljanje i korištenje njezinih resursa. U kojim uvjetima bi tako nešto bilo normalno? U svakom slučaju, poslao sam ponudu na javni natječaj i kao krajnji efekt bio predmet policijske istrage koja je vjerovala da sam ja u dosluhu s gore navedenim bivšim direktorom tvrtke te da sam ja samo paravan za izvlačenje opreme po kikiriki cijenama. Stečajni direktor je naravno znao da nisam uključen ni u kakvu shemu te mi je vrlo jasno i glasno rekao kako nema šanse da on meni proda bilo što iz jednostavnog razloga što on već ima deal s gore navedenom osobom.

Druga situacija je bila stečaj jedne tvrtke u Zagrebu gdje sam htio od njih u stečajnom postupku kupiti zgradu u koju bih smjestio tiskaru. Uglavnom, radilo se o sjajnom prostoru i cijena je bila ok i u biti sve smo se dogovorili i onda je stečajni počeo diskutirati o tome kako je on pobožan čovjek. Uglavnom, objasnio mi je on kako on živi na selu te kako u njegovom selu nema crkve, te kako su mještani sagradili malenu kapelicu te im nedostaje 40.000 tadašnjih DEM kako bi je dovršili. Meni je to bilo zabavno, dapače ugodno za čuti kako je čovjek pobožan i kako se trudi da i njegovo selo dobije kapelicu, no problem je bio što ama baš svaki puta kada bi mi krenuli pričati i pokušali finalizirati dogovor on je priču skrenuo na njegovu kapelicu. to je u jednom času bilo vrlo frustrirajuće pa sam pitao neke ljude kojima ja vjerujem za savjet, a gdje su mi oni rekli da kako to da nisam shvatio da on (stečajni) traži od mene 40.000 DEM kako bi mi prodao taj objekt. Meni mozak (vjerovali ili ne) jednostavno nije “wired” da pokopča takve signale, za 100 godina ne bih došao do tog zaključka.

Tu zgradu nisam kupio iz dva razloga, prvi je bio taj što nisam htio platiti 40.000 DEM mita za nepostojeću kapelicu, no drugi je bio taj što se tada kada se to događalo nije moglo dobiti kredit za nekretninu. Naravno, niti to nije bio problem, prijedlog stečajnog je bio da uplatim 100.000kn i uđem u posjed objekta, a onda tko te živ iz njega može istjerati. Osim ovog prvog, meni jednostavno nije bilo prihvatljivo ući u deal za kojeg ne znam kako ću ga isfinancirati te od cijelog posla ništa. Znam tvrtku koja je bila voljna investirati u sakralne objekte te koja je bila na nepoznato ući u takav objekt te koja je danas veliki i vrijedni gospodarski subjekt koji zapošljava veliki broj ljudi i, poput drugih dobrih investicija, oni su znali prepoznati priliku i sada imaju nekretnine milijunskih vrijednosti. Znam, naivac sam u nekim stvarima (istovremeno, u jednom selu u Zagorju vjerojatno je do sada sagrađena katedrala, ako je ugledate javite, please).

Ovo nije sve što imam reći o stečajevima, ali tek toliko da shvatite što to znači i koje su konsekvence.

Misao dana:
There are no secrets to success. It is the result of preparation, hard work, and learning from failure.