Categories
Business Ekonomija Priroda i društvo

O legitimnom interesu i najvećoj bankarskoj tajni

Moje je generalno razmišljanje da ne treba previše vremena trošiti na sponzorirane članke, no prije nekoliko dana (a danas opet) sam prozvan u jednom takvom sponzoriranom sadržaju pa je red da se osvrnem malo na njega. Prvih par paragrafa je uvod u priču a tek onda kreću detalji oko GDPR-a i bankarskim tajnama.

Članak na kreativne načine, uz često korištenje navodnika i puno upitnika, razvlači površno razumijevanje prava i elementarnu logiku, te problematizira akciju koju provodi Druga fundacija a čiji sam direktor. To trgovačko društvo je osnovano s vrlo jednostavnim i jasnim ciljem, a to je da pomogne jednoj iznimno velikoj i po mojem mišljenju izmučenoj društvenoj skupini da iskoriste svoje zakonsko pravo na obeštećenje zbog štete koju su im nanijele banke prilikom ugovaranja i potom naplate kredita i leasinga koji su bili denominirani u švicarskim francima. O toj cijeloj problematici se posljednjih petnaestak godina puno pisalo, donošeni su zakoni kako bi barem dijelom riješili problem, država se sudila s bankama (i vjerojatno lagala u svojim odgovorima pred međunarodnim tijelima), te nagađala u tajnim nagodbama.

Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, po danas poznatim brojevima, znamo da postoji oko 120.000 građana koji su u tom procesu oštećeni i koji imaju pravo na obeštećenje od banaka. Banke istovremeno (totalno pogrešno ali jako uporno) ponavljaju neistinitu mantru kako je konverzija CHF kredita u EUR ujedno i obeštećenje. Ono što jest istina je da je Vrhovni sud u prosincu 2022. donio pravno shvaćanje kako oštećeni potrošači koji su konvertirali svoje kredite imaju pravo na obeštećenje po osnovi zateznih kamata; preciznije “potrošač/korisnik kredita ima pravo i na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita.”. Ovo pravno shvaćanje u konačnici nije prošlo sudsku evidenciju i očekuje se nova odluka doslovno u danima prije nastupanja zastare, tako da postoji objektina mogućnost da će odluka Vrhovnog suda biti drugačija (nadajmo se sveobuhvatnija i povoljnija za oštećene građane).

Hrvatska nije jedina zemlja u kojoj se pojavio problem s kreditima u švicarskim francima. U drugim zemljama su sudovi u konačnici redom donosili odluke o ukupnoj ništetnosti ugovora (dakle smatra se da do posla uopće nije došlo, o efektima takvog rješenja se mogu pisati još veći i duži tekstovi), posljednji primjer toga je Slovenija, gdje je ništetnost nedavno proglašena. Naša pozicija je ovdje donekle specifična jer u vrijeme kada su se izdavali krediti u CHF nismo bili dio Europske Unije, a čini se i da je naša Vlada odigrala jednu ne nužno čistu igru na tu temu tako što je stala na stranu banaka u času kada je bio podignut spor pred EU tijelima.

Zemljišne knjige, GDPR i legitimni interes

Banke (kroz udrugu banaka) i native novinar Večernjeg očekivano problematiziraju naše korištenje podataka, no ono što smo napravili je utemeljeno u zakonima i uredbama.

Članak 7. Zakona o zemljišnim knjigama.

Za početak, treba skrenuti pozornost na Zakon o zemljišnim knjigama, on naime u članku 7. jasno kaže kako su zemljišne knjige javne u cijelom svojem opsegu. To znači da bilo koja osoba može, bez da navede razlog (pravni interes) napraviti neograničeni uvid u zemljišne knjige. Javnost podataka iz zemljišnih knjiga između ostalog osigurava pravnu sigurnost u prometu nekretnina i štiti prijenos prava na nekretninama od mogućih rizika. Zaštita publiciteta zemljišnih knjiga jedno od temeljnih načela zemljišnoknjižnog prava. Načelo javnosti u materijalnom smislu podrazumijeva da zemljišne knjige, izvadci i prijepisi iz nje uživaju javnu vjeru da je njihov sadržaj potpun i istinit, dok načelo javnosti u formalnom smislu znači da su zemljišne knjige javne jer je njihov sadržaj svima dostupan. Svatko može zahtijevati uvid u zemljišnu knjigu i sve pomoćne popise i iz nje dobiti izvatke i prijepise. Pravo uvida u zemljišnu knjigu potpuno je neograničeno, ni za ostvarivanje uvida u zemljišne knjige ni za njihovo razgledavanje, kao ni za zahtijevanje ispisa, prijepisa i izvadaka iz zemljišne knjige, nije potrebno dokazati ili učiniti vjerojatnim postojanje pravnog ili bilo kojeg drugog interesa (detaljno o tome možete pročitati u znanstveno-stručnom radu ovdje). Javnost zemljišnih knjiga nije nikakva hrvatska specifičnost, to je jednostavno europska stečevina i na sličan način možete pristupiti zemljišnim knjigama (skoro) bilo gdje u svijetu.

Nema dakle nikakve dvojbe kako je naš izvor podataka ne samo legitiman nego i u cijelosti zakonit, ali i u potpunom skladu s duhom i namjerom zakona.

Opća uredba o zaštiti podataka (glasoviti GDPR) regulira na koji je način moguće prikupljati i obrađivati osobne podatke građana. Temeljni princip koji nas ovdje zanima je pravni osnov kojeg koristimo a koji se naziva legitimni interes. Smatramo da je informacija o pravu na obeštećenje 1001% u skladu s zaštitom prava oštećenika i legitimni interes korisnika CHF kredita čija prava se ovim vidom obrade ne ograničavaju niti ugrožavaju, već se ispunjava dio njihovih prava koja s obzirom na njihov interes imaju prednost nad drugim i možebitno “tuđim”pravima. Naprosto postoji legitimni interes Druge fundacije da kao voditelj obrade podataka pokuša uspostaviti ili uspostavlja na temelju javnih izvora podataka kontakt s ispitanicima kako bi ostvarili njihova prava, zaštitili ih na način da im pružaju informacije, savjete – bez obveze da sklope neki poslovni odnos. O tome da je pravni osnov legitimnog interesa primjenjiv u ovom slučaju pročitajte mišljenje AZOP-a iz prosinca 2022. godine.

Nadalje, članak 6. Opće uredbe o zaštiti podataka (GDPR direktiva) propisuje i navodi koji se sve pravni osnovi kod obrade podataka mogu primjenjivati. Tako možemo reći i da je obrada kroz registar zemljišnih knjiga zakonita i zato jer:

  • je potrebita kako bi se zaštitili interesi fizičkih osoba, konkretno, građana oštećenih od strane banaka kroz sporne kredite u CHF,
  • jer štiti i javne interese Republike Hrvatske i svih građana  da ostvare svoje pravo na obeštećenje, a ujedno i RH da ne trpi štetu niti će istu nanijeti vlastitim građanima kršeći njihova temeljna prava,
  • pruža informacije i savjete građanima kako bi ih se dodatno informiralo o njihovim pravima s obzirom da im se isti ne daju od drugih institucija, a čime se ne ugrožavaju druga prava građana niti ih se stavlja u nepovoljniji položaj, upravo suprotno od toga, omogućava im se da ukoliko to žele ostvare prava za koja nisu znali,
  • nije zabranjena niti jednim zakonom RH,
  • obradu omogućava i PSI direktiva.

Zabranom obrade tih podataka stvorila bi se nesrazmjerna korist od strane banaka (najmanje 330 milijuna EUR), a na štetu građana. Štoviše, radilo bi se o nesrazmjernoj koristi banaka u slučaju koji je u mnogobrojnim sudskim postupcima dokazan kao prekršaj banaka na štetu velikog broja građana. I posljednje, korištenje podataka je u suglasnosti s Europskom PSI (Public Sector Information) direktivom koja potiče ponovno i kreativno korištenje podataka iz javnih izvora.

Ipak, zamislimo na trenutak da ova obrada nije dopuštena, tada bi došlo do nekoliko neodrživih situacija:

  • građanima oštećenim od strane banaka kroz sporne kredite u CHF bi se uskratila mogućnost da im informacije, savjete, ili poslovni odnos prijenosa obeštećenja ponudi bilo koja fizička ili pravna osoba koja
    taj podatak uoči kroz registar zemljišnih knjiga,
  • bilo koja fizička ili pravna osoba koja u svojoj djelatnosti
    pretražuje registar zemljišnih knjiga za potrebe svog poslovanja ne bi
    više te podatke smjela koristiti. To uključuje i banke i agencije za
    naplatu potreživanja koje taj registar koriste u svojem redovnom
    poslovanju bez da traže dopuštenje svake osobe čije podatke su
    pretraživali,
  • građani bi bili zakinuti za čitav niz usluga koje se temelje na
    korištenju podataka prikupljenih kroz javni registar zamljišnjih
    knjiga, a također se temelje na pružanju informacija, usluga, i
    poslovnih odnosa temeljem podatka iz registra zemljišnih knjiga
    (poput npr. tvrtki za poslovanje nekretninama),
  • uvid u potencijalnu koruptivnu spregu političara, javnih
    djelatnika i banaka bio bi otežan ili u potpunosti onemogućen ukoliko nije dopuštena obrana podataka o CHF iz registra zemljišnih knjiga,
  • nastao bi konflikt s intencijom zakonodavca da kroz pružanje javnih
    podataka kroz registar zemljišnih knjiga omogući građanima zaštitu
    svojih prava (u ovom slučaju prava građana oštećenih u slučaju franak da im se pomogne u stjecanju obeštećenja u situacijama kada nisu
    dovoljno informirani o svojim pravima ili nemaju znanja ili vještina ilifinancijskih preduvjeta da konzumiraju pravo na obeštećenje).

Da pojednostavim, Udruga banaka i native novinar Večernjeg lista tvrde kako nije dopušteno informirati građane da imaju pravo na obeštećenje. Zamislite da vam na parkingu trgovačkog centra ispadne novčanik, ja sam to uočio, podignuo novčanik i u trenutku kada sam pokušao otvoriti novčanik kako bih pokušao pronaći vašu adresu ili broj telefona da vas obavijestim o tome i vratim vaš novac i novčanik, čuvar parkirališta (inače zaposlenik trgovačkog centra, vjerujatno u duši PR-ovac ili marketingaš) viče preko razglasa da mi GDPR zabranjuje da otvorim novčanik!?

Dodatak originalnom tekstu: obzirom da Večernji svaki dan piše o nama, u posljednjoj instalaciji (od 2. svibnja) problematizira se i odakle nam ažurne adrese građana, no neupućeni novinar očito nije pročitao nekoliko godina stari tekst gdje je jasno navedeno kako se podaci automatski ažuriraju u registrima po službenoj dužnosti.

Najveća bankarska tajna

Razlog zašto smo uopće pokrenuli Drugu fundaciju je zaključak kako mnogobrojni oštećeni građani uopće ne znaju da su oštećeni i kako imaju pravo na obeštećenje od banaka koje su ih kreditirale. Iako se o problematici CHF kredita (ali i leasinga) puno pisalo, zbog očigledne asimetrije između PR odjela banaka i malobrojnih oštećenih građana koji su govorili o tome (gdje je najveću ulogu nesumnjivo odigrala Udruga Franak). U javnom diskursu je uvriježeno mišljenje kako su građani činom konverzije ujedno i obeštećeni od strane banaka te nemaju nikakvo drugo pravo. Ako pročitate priopćenje udruge banaka, oni poput papige ponavljaju tu tvrdnju iako vrlo, vrlo dobro znaju da je ona apsolutno netočna i u sukobu sa sudskom praksom, a osobito s pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz prosinca prošle godine. U proteklih nekoliko dana smo dobili stotine poruka ljudi koji su po prvi puta shvatili da imaju pravo na obeštećenje.

Informativna akcija koju provodimo je akcija koju su banke morale provesti samostalno i ponuditi svojim klijentima obeštećenje sukladno sudskoj praksi, ili akcija koju je država trebala provesti na način da npr. FINA doznači novac na račune građana o trošku banaka, ovako sve što stoji između oštećenih građana i banaka su Udruga Franak i Druga fundacija (svaka sa svojim pristupom problemu).

Podaci o tome koliko građana ima pravo na obeštećenje je vrlo teško pronaći (u godišnjim izvješćima banaka ti podaci, kao i podaci o započetim sporovima, nagodbama i dovršenim sporovima nisu objavljeni jer bi “njihova javna objava mogla imati materijalne efekte na poslovanje banaka“, no javni je podatak da je izdano oko 120.000 kredita koji su bili denominirani u švicarskim francima. Njih sedamdesetak tisuća se odnosilo na nenamjenske kredite (adaptacije, gotovinski, auto krediti), dok se preostalih pedesetak tisuća kredita odnosi na kupnju nekretnine. Druga fundacija kontaktira samo ovih pedesetak tisuća koji su imali upisane CHF hipoteke, i to zato što su to jedini korisnici kredita koje je moguće identificirati iz javnih izvora, no ako ste u ovoj drugoj grupi, također vas želimo čuti.

Po trenutnoj sudskoj praksi, ovih pedeset tisuća obitelji ima pravo na obeštećenje koje je po našim procjenama veliko najmanje 330 milijuna eura. Nažalost i s tim obeštećenjem, naši sugrađani neće biti ni u kakvom profitu jer je mnogima od njih jednostrano ponašanje banaka proteklih godina nanijelo trajnu i nenadoknadivu štetu i uništile ljudske živote. Banke protestiraju jer smo javno objavili tajnu koju su pažljivo sakrivali ovih godina i obavijestili pedeset tisuća ljudi da imaju pravo na odštetu i to nekoliko tjedana prije nastupanja zastare (16. lipnja 2023.).

Izvješće HNB-a u kojima korisnike CHF kredita nazivaju “subprime”.

U dokumentu HNB-a iz 2015. godine, korisnici kredita u švicarcima se nazivaju “subprime” (sjetite se američkog filma “Big Short”), subprime nositelji kredita su oni za koje se razumno može pretpostaviti da će imati poteškoće u otplati kredita. U trenutku kada je Švicarska centralna banka odlučila ukloniti indeksaciju s EURom (naša Kuna je od prvog do svojeg posljednjeg dana bila indeksirana na isti način), rate kredita su se nerijetko udvostručile i preko noći postale neotplative. Motivacija za kredite u švicarcima su bile kamatne stope, ali vrag je u detaljima, hipotekarni krediti se dižu na dugi niz godina i otplatni planovi su posloženi na način da u prvo vrijeme mjesečna otplata velikim dijelom otpada na kamatu, manji dio na glavnicu, a da bi se taj balans s vremenom mijenjao. Ako ste htjeli kupiti nekretninu vrijednosti 100.000EUR, zbog akumulacije troška kamate na dugi vremenski rok, uz veću kamatnu stopu na EUR kredite mogli ste npr. zadužiti se za samo 70.000EUR, dok bi isti taj otplatni plan kredita ali u CHF-u mogao osigurati novac za punu vrijednost nekretnine. Banka promatra vrijednost kolaterala (nekretnine koju kupujete) i vaše mogućnosti otplate. CHF krediti su vam bili opcija da kupite željenu nekretninu u okviru vaših otplatnih mogućnosti (ili ste kupili veću nekretninu za ono što ste mislili da je isti novac).

Do sredine 2016. godine, čak 63% kredita u švicarskim francima su bili “impaired quality”, što prevedeno znači da je čak 63% svih nositelja kredita imalo problema u otplati (što su banke genijalno pokušale riješiti jednostranim dizanjem kamate kako bi one reflektirale povećane rizike). Delikvencija je bila devet puta viša nego kod EUR kredita, ako vam treba definicija “subprime”, to je to.

Ipak, najveća bankarska tajna u koju su nas sve skupa uvjerili je to da je Zakon o konverziji velika pobjeda “malog čovjeka”, dok je u naravi to bio manevar banaka kako bi spasili sebe u situaciji oko dramatičnog rasta rizičnih plasmana denominiranih u CHF.

Burna reakcija banaka je razumljiva i očekivana, jedva su se spasili zakonom o konverziji, nevjerojatnim PR naporima su uspjeli sve ove godine očuvati mit kako je “konverzija obeštećenje” i svega nekoliko tjedana prije zastare, Druga fundacija im je pomrsila račune, a ako bankari nešto ne vole to je da im netko dira u bonuse i produžetke managerskih ugovora koji su odjednom upitni. Svi znakovi upozorenja su cijelo vrijeme bili tu, sakriveni u fusnotama godišnjih izvješća banaka ili izvješćima kompanija koje im dodjeljuju kreditne rejtinge (pročitajte, zanimljivih detalja ima u fusnotama, osobito austrijskih banaka, možda bih trebao pisati i o tome).

I posljednje, da adresiram dva detalja koji se ponavljaju. Niz naslova netočno navodi kako “otkupljujemo potraživanja”, Druga fundacija je tvrtka čija je funkcija da oštećenim građanima osigura pravo na obeštećenje – doslovno smo suprotnost/antiteza bilo kakve “agencije za naplatu potraživanja”.
Neki pitaju i zašto ne utužujemo kompletnu ništetnost ugovora umjesto obeštećenja po osnovi zateznih kamata? Moja životna praksa me naučila da treba biti iskren i paziti da nikome ne obećajem ništa u što nisam razumno uvjeren da mogu isporučiti, pa je stoga i ponuda Druge fundacije ograničena na ono što smatramo da na današnji dan možemo isporučiti. Naravno da smo razvili i pripremili pravne taktike za svaku predvidivu situaciju, pa tako i eventualnu odluku o ništetnosti. Naravno da želimo na najbrži mogući način naplatiti i maksimalizirati svako obeštećenje ali to nikako ne znači da neobjektivnim ili naivnim pristupom problemu i pretjeranim obećanjima po svaku cijenu želimo prikupiti veliki broj ugovora. Naša ponuda je neobvezujuća, svatko svoju odluku mora donijeti sam konzultirajući se s ljudima i stručnjacima u koje ima povjerenja. Ako ste jedan od primatelja našeg pisma i odlučili ste samostalno ostvariti svoje pravo, to je apsolutno OK i svaki euro kojeg naplatite od banaka je i naša malena pobjeda.

Misao dana:
An election is coming. Universal peace is declared, and the foxes have a sincere interest in prolonging the lives of the poultry.

Categories
Business Ekonomija Priroda i društvo

Rat čipovima (II dio)

Prije nekoliko mjeseci, napisao sam članak nazvan Rat čipovima, po istoimenoj knjizi, a koji pokušava sumirati sve ono što se događa u industriji poluvodiča, osobito s pozicije politike u kojem se sukobljavaju istok i zapad, a poluvodiči postaju geopolitičko oružje.

Par mjeseci je prošlo, i danas imamo puno novih elemenata u ovom nenasilnom ratu za premoć nad visokom tehnologijom. Današnja priča može početi s višegodišnjim istraživanjem Australian Strategic Policy Institute , a koji zaključuje kako u čak 37 od 44 tehnološka polja koja su bila predmet istraživanja Kina ima jasnu tehnološku prednost pred Amerikom, dok u čak osam polja ima solidnu šansu kreirati monopolnu poziciju. Istraživanje uključuje tehnološke sektore naprednih materijala i proizvodnje, umjetnu inteligenciju računalstvo i komunikacije, energiju i okoliš, quantum računala, biotehnologiju, senzore, i naravno obranu, svemir, robotiku i transport. Nije stoga nikakvo čudo da je zapad zabrinut nad razvojem situacije. Iako, politika je uvijek iznimno spora i ovakva situacija se nije razvila preko noći nego je rezultat višedesetljetnog napora Kine, dok smo “mi” istovremeno iz praktičnosti odlučili podcijeniti ili ignorirati novonastale odnose u visokoj tehnologiji.

Rizik tehnološkog monopola po državama.

Zaključak cijelog izvještaja (izvještaj možete slobodno downloadati sa stranica instituta) je i set 23 preporuke podijeljene u četiri temeljne teme, a čija bi implementacija mogla usporiti i/ili nadoknaditi tehnološku prednost koju Kina danas ima u odnosu na zapad (ako čitate te preporuke, to su solidne i zdravorazumske policy preporuke i za našu zemlju makar mi imamo malo visoke tehnologije). Neovisno o tome hoće li zemlje zapada krenuti implementirati ove preporuke, činjenica jest da smo u posljednjih nekoliko godina krenuli u smjeru deglobalizacije i gradnji “strateške redundancije”.

Druga bitna sastavnica “rata čipovima” je i dugo očekivanja američka cybersecurity strategija (PDF, download) čiji detalji su ovih dana (napokon) iscurili u javnost. Ta strategija se temelji na pet stupova, od čega je uvjerljivi naglasak na obrani kritične infrastrukture koja je uglavnom u privatnom vlasništvu. Plan predviđa minimalne ali obavezne cybersecurity zahtjeve u kritičnim sektorima gospodarstva, te užu suradnju između javnog i privatnog osobito u segmentima prijetnji i obrane. Plan predviđa i odmak od odgovornosti krajnjeg korisnika prema proizvođačima softvera i hardvera koji će postati odgovorni za sigurnosne propuste u svojim proizvodima i uslugama. Ako pročitate tekst, uočiti ćete i povećani pritisak na sigurnosti osobnih podataka kao temeljnog elementa zaštite privatnosti potrošača (što tumačim kao američko približavanje europskim GDPR i drugim standardima privatnosti koji su do sada uglavnom bili kočnica europskom razvoju). Slično kao i gore navedeni australski izvještaj, zaziva se veća suradnja i kooperacija zapadnih zemalja prema zajedničkim sigurnosnim ciljevima, a tzv. Chips act (zakon o čipovima) predviđa 50 milijardi dolara u financiranju industrije poluvodiča, što je najveća federalna investicija u jednu industriju u dugo vremena (i svojevrsni novi oblik “socijalne politike”).

Prošle godine u listopadu, američko ministarstvo trgovine izdalo je ogromni dokument u kojem se navode izvozne restrikcije visoke tehnologije, a čiji je temeljni cilj ograničiti Kini sposobnost kupnje, gradnje, razvoja i održavanja super računala kao i proizvodnju naprednih poluvodiča (o čemu sam dijelom pisao i u prethodnom tekstu). Naizgled, čini se kako je čipove relativno jednostavno “prešvercati” na drugu stranu granice, no postoje praktični limiti koliko je takav pristup održiv, budući da za jedno super računalo morate iskoristiti desetke ako ne i stotine tisuća čipova, a čak i ako u tome uspijete, šansa da “sakrijete” takav pogon je gotovo zanemariva.

Vizualizacija segmenta računalne opreme koja je zahvaćena izvoznom kontrolom.

Nvidia A100 čip, koji se nalazi u donjem lijevom kutu (ishodištu) izvoznih restrikcija koristi se za pokretanje umjetne inteligencije. Primjera radi, da bi pokrenuli LLM model poput onoga kojeg koristi ChatGPT, potrebno vam je 30.000 komada A100 čipova – što je količina čiju kupovinu i transfer jednostavno nije moguće tek tako sakriti, a ako i uspijete, riječ je o pojedinačnom uspjehu u svijetu u kojem se vrlo uskoro očekuje implementacije desetine ako ne i stotine sličnih AI računalnih klastera.

Nije stoga nikakvo čudo ili iznenađenje da se sami vrhovi vlasti, na svim stranama, bave ovim očito strateškim problemom. Kineski predsjednik Xi Jinping nedavno je u najužem krugu politbiroa govorio o Kineskoj potrebi za samodostatnošću u proizvodnji visoke tehnologije, dok istovremeno najveće kineske kompanije pokušavaju dostići razinu razvoja umjetne inteligencije koja je nedavno demonstrirana od strane OpenAI-ja i ChatGPT projekta.

ASML, Nizozemska kompanija koja proizvodi strojeve koji proizvode čipove.

Istovremeno, američki diplomati učestalo lete i posjećuju Nizozemsku i Japan kako bi očvrsnuli zabranu izvoza visoke tehnologije, a koji bi Kini omogućio daljnji razvoj naprednih poluvodiča. Napori su fokusirane na ove tri zemlje uglavnom zato što u njima posluje većina ASML-a, malo poznate nizozemske kompanije koja se nalazi iza (gotovo) svih strojeva koji su u stanju proizvesti čipove najnovijih generacija. Kineski izazivač u ovom polju je Huawei, koji je potvrdio da je napravio iskorake u EUV litografiji, a što je ključna tehnologija za proizvodnju poluvodiča ispod 14nm koja je zbog zabrane Kini nedostupna.

Puno energije (i novca) slijeva se u TSMC-ov pogon u Americi (koji će biti jedan od dva predviđena klastera proizvodnje poluvodiča), gdje se 50 milijardi dolara investicije u poluvodiče smatra “dobrim početkom”, dok Taiwanski političari gradnju te tvornice koja će omogućiti “stratešku redundnciju” smatraju slabljenjem svojeg silicijkog štita.

Tehnološke crte preko kojih se ne prelazi su iscrtane i u nadolazećem razdoblju ćemo vidjeti u kojem se smjeru razvija tehnološki sraz istoka i zapada. Teško je predvidjeti efekte novih restrikcija koje dolaze (a koje proizlaze iz američkog novog cybersecurity dokumenta), kao i to kako će se Europa postaviti u toj tehnološkoj utrci, i u konačnici hoće li moguće Kineske isporuke oružja Rusiji biti iskorištene za daljnju eskalaciju tehnološko-trgovinskog sukoba.

Misao dana:
Ours is a world of nuclear giants and ethical infants. We know more about war than we know about peace, more about killing than we know about living. We have grasped the mystery of the atom and rejected the Sermon on the Mount.

Categories
Business Ekonomija

Kako varati na javnim nabavama

Već neko vrijeme razmišljam kako bi bilo dobro na jednome mjestu navesti tipične sheme koje “javni naručitelji” koriste prilikom namještanja javne nabave. Važno je reći kako su neke od najvećih prevara u javnoj nabavi u nas napravljene na totalno transparentnim javnim natječajima i kako proces javne nabave nije nikakvo jamstvo da cijeli postupak unaprijed nije namješten. Sve u biti ovisi o ljudima koji raspisuju nabavu i ako oni imaju poštene namjere, postupak će biti etičan i pobijediti će najbolji ponuđač neovisno o tome koju točnu metodu natječaja su koristili, no ako te komponente nema, gotovo da nema postupka koji će osigurati fer tržišnu borbu.

Prije 12 godina, kroz udrugu Vjetrenjača (koje nažalost više nema), radili smo analizu više od 50.000 javnih nabava, pa smo čak napravili i nagradni natječaj u kojem je pobijedio rad koji je (između ostalog) pokazao da natječaji u kojima ima više od tri ponuditelja je načelno gotovo uvijek doista otvoreni natječaj (link na pobjednički materijal). Kod doista otvorenih natječaja, razlika između predviđene cijene i najpovoljnije cijene je značajna, dok je opći zaključak za namještene natječaje redovito gotovo ista cijena između predviđenog iznosa nabave i pobjedničke ponude.

Na natječajima se “vara” iz različitih razloga i novčana protu-nagrada organizatoru nije uvijek krajnji motiv namještanja; razlozi mogu biti mnogobrojni od klasičnog mita i korupcije, preko političke direktive, do pogodovanja članovima obitelji, prijateljima ili očekivanje neke druge, ne nužno materijalne protuusluge (primjerice zapošljavanje člana obitelji ili “zbrinjavanje” čelnika nakon isteka mandata). Pogledajte samo Uskokove predmete i sve će vam biti jasno, nema tu velikih iznenađenja.

Neke od metoda (ne pravim se pametan da mislim da je ovo definitivni popis, no ako imate neku dodatnu metodu dojavite da ažuriram popis) je sljedeći:

  • Razlamanje javne nabave: ovo se može raditi na više načina i imamo priču kada se nabava dijeli na više manjih kako bi pojedinačna isporuka roba i usluga bila ispod 200.000kn tj. sada ekvivalent u eurima (odnosno 500.000kn ako su građevinski radovi). Ovo se radi dijelom zato što za takve nabave idu pojednostavljena pravila pa je takav proces neusporedivo brži (što može biti opravdano), te zato što se najčešće može diskrecijski odabrati dobavljač (što također ponekad može biti legitimno). No razlamaju se i ogromne nabave na manje iznose i to uglavnom zato što, ovisno o instituciji/ustanovi, nabave iznad određene visine moraju ići na odgovarajuća odobrenja upravnih vijeća, nadzornih odbora, ministarstava ili vlade. Osim toga, često se pazi da iznos nabave ne prijeđe cenzuse zbog kojih je nabavu potrebno objaviti u oglasniku Europske Unije što bi onda moglo stvoriti “nepotrebnu” konkurenciju. Kod malih nabava “legitimnost” postupka se najčešće rješava tako da se traže “tri ponude” – kako mi je svojevremeno rekao jedan ministar, bolje je imati čiste papire nego čistu savjest.
    • Ovakve situacije se mogu riješiti samo kontrolama i sankcioniranjem onih koji su uhvaćeni u razlamanju natječaja (no, kada bi to napravili, vjerojatno nitko više ne bi ostao).
  • Jedna od čestih metoda “forsiranja” pojedinih dobavljača, osobito u IT-u je kupovina inicijalnog rješenja kroz sustav male/bagatelne nabave – dakle kupi se nešto na narudžbenicu u visini do 200.000kn, a potom se cijeli sustav “nadogradi” za nekoliko milijuna kuna ili eura (najbolji odnos koji sam našao je bilo 15.000kn narudžbenica koja se nadogradila s 4mil eur na “otvorenom” natječaju). Moguće rješenje je i propisivanje tehnologije koja (snažno) favorizira jednog dobavljača a bez kritičkog razmatranja da li je ta tehnologija prisutna u instituciji koja tu tehnologiju traži, odnosno da li je dodatna investicija u takvu tehnologiju (ako ona postoji) ekonomski opravdana.
    • Revizija natječajne dokumentacija i odgovarajuće analize opravdanosti mogu spriječiti ovakve situacije.
  • Vrlo česta metoda namještanja je vrlo precizna specifikacija onoga što se nabavlja, a zbog čega nema prostora da se na natječaju pojavi bilo koji drugi artikl osim željenog. To je metoda koja se redovito koristi za kupnju automobila, pa je tako nedavno novi rektor Zagrebačkog sveučilišta sebi poželio novu Škoda Octaviu (Škoda je zlatni standard javne uprave, dovoljno velik i solidan auto kojeg je moguće konfigurirati jednako kao i skuplju VW ili Audi braću, ali bez oznake nepotrebnog glamura i cijene koja prati skuplji odabir). Slične tehnike se često znaju koristiti u nabavci IT opreme pa se specificira da npr. power supply servera mora biti baš 930W – što je za funkcionalnost servera totalni irelevantni parametar, ali eto tom parametru udovoljava samo jedan dobavljač.
    • Moguće rješenje ovog problema je da je prilikom raspisivanja natječaja moguće dokazati kako postoji najmanje npr. tri međusobno različita proizvođača koji su u stanju isporučiti po toj specifikaciji.
  • Malo pametnija verzija precizne/jedinstvene specifikacije je kreiranje natječaja koji ima puno tehničkih parametara razmjerno širokih raspona, a koji daju dojam da se doista radi o vrlo širokom spektru mogućih rješenja, no ako pažljivo pozbrajate sva ograničenja, vrlo brzo uočite da su stvarno mogući rasponi u biti vrlo, vrlo precizni i da tu u biti nema prostora za alternativna rješenja. Natječaj koji je meni upao u oko kao primjer takvoga je onaj kada je HNB kupovao oklopno vozilo za prijevoz novca, gdje su se mogući rasponi veličina (kabine, tovarnog prostora, ukupne dužine vozila) međusobno poništavale, ali ako vam to nije bio dovoljni giveaway onda je to svakako bio broj pregrada u pretincu za rukavice.
    • Isto kao i gore.
  • Posebna shema su nerealne i objektivno nepotrebne tehničke specifikacije proizvoda koji se kupuje a koje je kasnije lagano nadomjestiti alternativnim proizvodom koji je puno jeftiniji. To vam otprilike znači da propišete kako ćete npr. u nekoj električnoj instalaciji visoke struje koristiti skupocjene bakrene vodiče (velikih predimenzioniranih presjeka), dok ćete prilikom realizacije koristiti daleko jeftinije aluminijske vodiče koji se i inače koriste u takve svrhe. Ili, zamislite da ste turistička zajednica koja želi podijeliti milijun brošura finog tiska svojim posjetiteljima – nakon što dobijete natječaj, teško će biti utvrditi da li je doista tiskano na finom 120gr premaznom papiru u arcima ili na 80gr jeftinoj rotaciji, te da li je uopće bilo isporučeno milijun brošura ili ih je bilo možda puno manje ali je netko bio voljan potpisati otpremnicu? U jednoj ustanovi sam prije dosta godina pronašao software koji im je uredno “prodan” ali je aktivacijski ključ skinut s torrenta, a u jednoj drugoj su godinama kupovali uslugu održavanja licence koju njihov “dobavljač” nikada nije proslijedio proizvođaču pa je licenca bila invalidna. Varijacija na temu je i kupovina čudnovato preciziranog proizvoda za česti artikl, primjerice razmišljajte u kupovini obične plahte za bolnicu ili dom za starije osobe – svi kreveti su standardizirani ali iz nekog razloga ima 50 vrsta plahti (dimenzija, specifikacija materijala) koje se nabavljaju.
    • Samo revizija natječajne dokumentacije, nadzor i kontrola isporučenog može riješiti ovakvu prijevaru.
  • Namještanje kroz nenaručene proizvode je također jako in. Kada se kupuje veliki broj artikala, obično se gleda ukupna cijena ponude. Zamislite situaciju u kojoj se kupuju npr. uredski pribor za neku veliku ustanovu, u takvoj specifikaciji možete navesti bilo koje artikle uključivo i one koji su možda skupocjeni a vi za njih nemate ama baš nikakvu potrebu. Primjerice, to može biti toner (često je to više artikala) za neki skupi kolorni printer čija ukupna suma (komada puta jedinična cjena) će značajno utjecati na ukupnu ponuđenu cijenu. Ponuđač koji nije u lancu, morati će iskazati fer cijenu tog artikla, no predodređeni dobavljač će znati da taj artikal nikada neće biti naručen i može ga ponuditi bitno ispod njegove stvarne cijene i time simulirati svoju tržišnu utakmicu.
    • Kontrola tržišnih cijena i odbacivanje dumping ponuda, kao i diskvalifikacija ponuđača na sudjelovanje u javnim nabavama na duži rok je jedino rješenje.
  • Iznimno složeni troškovnici i popisi naručene robe ili usluga su također česta taktika. Ponekad se zna dogoditi da se naručuje roba ili usluga koja je iznimno komplicirana i složena i gdje je popis za nabavu u biti ispis iz nekog softwarea za planiranje i projektiranje. Takvi natječaji znaju imati desetine, stotine a ponekad i milijune stavaka (moj osobni rekord je bila kontrola natječaja s milijun i šezdeset tisuća stavaka). Pronaći iglu u plastu sijena je iznimno teško (ali ne i nemoguće), i ekipa koja namješta stavlja nerealno velike količine pojedinih roba, a osobito usluga, a koje je kasnije teško pozdano utvrditi.
    • Samo revizija natječajne dokumentacije, nadzor i kontrola isporučenog može riješiti ovakvu prijevaru.
  • Posebna varijacija na temu složenih troškovnika su i vrlo kratki rokovi za predaju natječajne ponude, koji ponekad dolaze u kombinaciji s potrebnim potvrdama i certifikatima (o kakvoći ili sukladnosti robe standardu). Pravi “maheri” javne nabave pažljivo tempiraju datume kada će objaviti koji oglas, pazi se tako da se neke nabave oglašavaju u periodu uobičajenih godišnjih odmora (srpanj, kolovoz, kraj prosinca) ili pak u danima kada se spretno pozicionira nekoliko praznika kako bi se smanjio broj radnih dana koje ponuditelju stoje na raspolaganju. Sve to je kombinirano s najkraćim zakonom predviđenim rokom, a ako je moguće, za kvalifikaciju ponuditelja se traže razne potvrde i certifikati sukladnosti robe, a koje ponuditelj koji nije unaprijed znao za datum natječaja jednostavno nije mogao pribaviti u predviđenom roku.
    • Rokovi su zakonom propisani i nominalno gledano svejedno je kada objavite natječaj, to je jednostavno “pravo” naručitelja da podesi kako njemu odgovara, neovisno o tome koliko zločesti timing bio. Nema pravog rješenja osim alarmirati nadređene i medije, osobito ako je natječaj podešen i po drugim osnovama.
  • Utvrđivanje sposobnosti naručitelja kroz različite stručne certifikate i dokaze o izvršenim ugovorima. Naručitelji su tu jako kreativni i vrlo često se nabrajaju certifikati koji su apsolutno nepotrebni, ponekad i neprimjenjivi na nabavu koja je u tijeku. Osobito u IT-u, neki od certifikata znaju biti iznimno rijetki (jer su arhaični, zastarjeli ili općenito nepotrebni) pa često možete kroz čitanje natječaja i navedenih certifikata unaprijed vidjeti kome je natječaj namijenjen. Često se zna tražiti i “dokaz sposobnosti dobavljača” kojime se traži dokaz da je dobavljač imao sličnih ugovora u odgovarajućem iznosu (koji znaju biti nerealno visoki), a ponekad se zna dogoditi i da dobavljač dostavi izjavu kako je odradio neki posao iako uopće nije bio na tom poslu angažiran (papir trpi sve, a posao ustanove nije da provjeri vjerodostojnost dokumentacije).
    • Ovakve situacije se mogu riješiti samo neovisnom revizijom projekata i nabave.
  • Posebna (naizgled malo inteligentnija) kategorija utvrđivanja sposobnosti naručitelja je ona gdje se traže vrlo specifični certifikati (recimo neki NATO certifikat kojeg ni NATO ne traži na svojim natječajima ili certifikat za neku normu koja više nije u upotrebi) na koji ako se žalite, naručitelj vam kaže kako nije riječ o isključivom parametru. Dakle, ako se želite javiti, ne posjedovanje arhaičnog certifikata ili stručnjaka odgovarajućih kvalifikacija vas neće diskvalificirati, no ako pogledate malo pod pravila ocjenjivanja natječaja i određivanja najbolje ponude, shvatite kako upravo taj certifikat ili stručnjak nosi neproporcionalno veliki broj bodova na natječaju i defacto činjenica da ga imate u ponudi osigurava pobjednu na natječaju.
    • Ovakve situacije se mogu riješiti samo neovisnom revizijom projekata i nabave.
  • Kupovanje nepotrebne ili predimenzionirane opreme je također česta pojava. Javna uprava ima tu suludu mantru da ako imaju osigurana proračunska sredstva da ih moraju potrošiti i mjerilo uspjeha nije ušteda koja je ostvarena nego koliko ste uspješno uspjeli potrošiti svoje proračune. U takvoj okolini se često kupuju robe i usluge koje nikome ne trebaju (imao sam jednom natječaj ispred sebe koji nakon detaljnog čitanja, nikome nije bilo totalno jasno što se kupuje ili što bi dobitnih natječaja trebao isporučiti, što je taj definirajući faktor zbog kojeg potpišete da je isporučeno). Tu također spada i predimenzionirana oprema čiji odabir često diskvalificira manje (jednako dobre ili bolje) dobavljače, ali koja na dugi rok također kreira “nepotrebno” velike troškove održavanja. U nekim ustanovama i javnim poduzećima je ovo dovedeno do razine umjetničke forme.
    • Ovakve situacije se mogu riješiti samo neovisnom revizijom projekata i nabave.
  • Posebna varijacija na temu kupovanja nepotrebne opreme je kupovina nepotrebnih IT sustava ili IT sustava kojeg proizvodi/razvija bliski dobavljač (sjetite se Žalac). Svaka organizacija vas ima namjeru uvjeriti kako su upravo oni ona jedinstvena pahuljica koja zaslužuje da se samo za nju sagradi odgovarajući IT sustav. U velikom broju situacija to jednostavno nije točno i ta “jedinstvena pahuljica” je samo način da se u ustanovu ugradi dobavljač koji će potom godinama i desetljećima crpiti neku ekonomsku korist umjesto da institucija koja naručuje rješenje svoje poslovne procese standardizira na razinu najboljih svjetskih praksi. Pojednostavljeno, da li je bolje imati standardni i dobro parametrirani npr. Microsoft BizTalk server čija licenca košta u tisućama ili desecima tisuća dolara godišnje ili naručite od reputabilnog dobavljača “custom” enterprise sabirnicu koju plaćate milijuna kuna/eura (odgovor bi vas mogao iznenaditi).
    • Ovakve situacije se mogu riješiti samo neovisnom revizijom projekata i nabave (s naglaskom da velike, “legacy” sustave nije tek tako moguće migrirati na kvalitetnija ali dugoročno jeftinija rješenja i dobavljači su se solidno potrudili da bilo kakav pokušaj migracije sabotiraju, otežaju i poskupe koliko je god to moguće).
  • Stvaranje dojma otvorenog natječaja je metoda u kojoj se uz predefiniranog pobjednika, javljaju i dodatni dobavljači sa svojim ponudama. Riječ je uglavnom o povezanim tvrtkama ili raznim poslovnim partnerima koji ulože svoju dokumentaciju kako bi se stvorio dojam konkurencije i tržišnog natjecanja. Ponekad neki od natjecatelja propusti uložiti iznimno bitni dokument (ili napravi računsku “grešku”) pa zbog toga bude diskvalificiran, a ponekad sve ponude budu ispravne pa se taktizira koja će ostvariti najbolju mogući cijenu (za dobavljača, ne za naručitelja) na način da ako samo dogovorena ekipa prođe prag, onda onaj s jeftinijom ponudom odustane.
    • Ovakve situacije se mogu riješiti samo neovisnom revizijom projekata i nabave.

Na sve ovo gore morate dodati i element ljudske nekompetencije i destilirane gluposti koja se nagomilala kroz načelo negativne selekcije u državnoj i javnoj upravi proteklih desetljeća. Ljudi koji rade nabavu su često jednostavno nekompetentni za posao koji obavljaju i rade amaterske pogreške prilikom nabave. Mnogi nemaju ni elementarni kritički pogled na predmet nabave pa ne preispituju niti razloge za kupnju, još manje tehničku specifikaciju predmeta nabave, a tu je naravno i element autoriteta čelnika tijela koji “hoće baš to” jer ili misli da će to riješiti njegov problem ili ima vrlo monetarno izrazivu motivaciju da se natječaj provede po upravo takvim uvjetima.

Vrlo rijetko se rade analize opravdanosti kupovine ili održavanja pojedinih rješenja ili tehnologija pa zbog percipiranog “manjeg zla” se odabire korištenje rješenja koja dugoročno koštaju neusporedivo više od modernih i industrijskih standardnih rješenja (što se može kretati od toga da svjesno koristite sustave koji su svojevremeno spuštali Apollo 11 na mjesec do toga da dopuštate da vaša organizacija koristi male jeftine printere sa skupim tonerima (koji eto pašu i onima koje imate kod kuće) u odnosu na upravljana centralizirana rješenja gdje je printer možda “skup” ali su toneri jeftini.

I na kraju, da ponovim tvrdnju s početka teksta, sve ovisi o ljudima koji provode natječaj. Ako su im namjere poštene, napraviti će dobar posao za porezne obveznike ako ugovore posao i direktno; no ako su odlučili hvatati krivine (iz bilo kojeg zamislivog razloga), nema tog zakona o javnoj nabavi kojeg nije moguće izigrati (a ovaj naš zakon uopće nije loš, imam primjedbi na njega ali ništa bitnoga).

Osim svega, sumnjati ili znati nije isto što i dokazati da je riječ o namještenom natječaju (pa čak ni slično), tako da puno očiglednih namještaljki prolaze nekažnjeno, a da bi to riješili moramo početi koristiti osim zakonskih odredbi i neke moralno etičke standarde koji su puno stroži, mogu se koristiti proaktivno i čija se primjena ne mora toliko strogo dokazivati. Smatram, da ako ste odlučili svoju ustanovu učiniti fer i poštenom, najjednostavniji način da se to napravi je da jednostavno sve “kontaminirane” ljude jednostavno izolirate ili prebacite na poslove gdje nemaju doticaja i utjecaja na projektne zadatke, postupak natječaja ili odabira dobavljača.

Ako sam propustio navesti koju metodu, please dojavite da dopunim dokument.

Misao dana:
“Who buys these?” I asked. “Who walks in here and says this, this is what I need?”
“People who don’t know what they need in the first place,” she said. “So, pretty much anybody.”