Categories
Business Druga fundacija Priroda i društvo

Imali biste sasvim drugačija pitanja

Prošlu nedjelju navečer, novinar Jutarnjeg lista Gojko Drljača poslao mi je pet pitanja o Drugoj fundaciji. Upit je počinjao rečenicom: “U redakciji smo dobili informacije koje otvaraju pitanja o Drugoj fundaciji odnosno vašem biznisu zastupanja dužnika u švicarskim francima protiv banaka.” Zamolio sam ga da s objavom pričeka moj povratak s puta i neposredan razgovor, uz rečenicu koju je u članku korektno citirao: uvjeren sam da biste nakon toga imali sasvim drugačija pitanja. Redakcija nije mogla čekati, pa sam odgovore poslao pisano, iz Španjolske (gdje trenutno radim), u roku od svega 40 sati koliko su mi dali.

Prvo priznanje, jer je zasluženo. G. Drljača me kontaktirao prije objave, moje je odgovore prenio točno i u cijelosti, kao okvir uz članak, upravo kako je obećao. S njim o švicarcima javno raspravljam još od svibnja, i tada sam napisao da su njegovi tekstovi, za razliku od sponzoriranih kolumni, korektni. Pri tome ostajem: činjenice koje je od mene dobio prenesene su točno i cjelovito.

Problem nisu činjenice. Problem su zaključci izvedeni bez razumijevanja cjeline, i upravo zato ovaj tekst nije demanti. Ovo je popis pitanja koja bi svatko tko tu cjelinu razumije postavio, a koja postavljena nisu. Drugim riječima: dokaz one moje rečenice iz e-maila.

Prije toga, jedna napomena o podrijetlu priče. Pitanja nisu nastala u redakciji; stigla su, kako upit sam kaže, izvana, kao složeni paket. Nije ni prvi put: prije nekoliko tjedaan Poslovni dnevnik objavio je slični nepotpisan tekst o istoj temi, s dijelom istih podataka, a da me nitko nije ni pokušao kontaktirati. Takvi paketi imaju autora, trošak i svrhu, a njihov rukopis je prepoznatljiv; autora ne moram imenovati, on zna da znam. Važnije od autora je pitanje kome paket koristi. I da ne bude zabune: novinari smiju pitati sve, o svakome, pa i o meni, i prvi ću to braniti, jer sam na tom načelu proveo dobar dio radnog vijeka. Ovo stoga nije prigovor pitanjima nego molba čitatelju: dok čitate ovu priču, dopustite i mogućnost da ona nije nastala spontano, nego kao dio kampanje s jasnim ciljem. Druga fundacija je uvjerljivo najveći pojedinačni tužitelj protiv banaka u Hrvatskoj, i svaka naša tužba drži otvorenim rizik da će banke za nezakonitu zaradu na CHF kreditima ipak odgovarati. Komu je u interesu da se povjerenje u takvog tužitelja oslabi, prosudite sami. To ću reći jednom i ostaviti po strani, jer zanimljivije je ono što slijedi.

Jedna riječ: “jamčimo”

Priznajem da nisam razumio čemu inzistiranje na toj riječi. Sada, nakon što sam pročitao članak, razumijem: cijela konstrukcija o “nerizičnom poslu” stoji ili pada na tome znači li “jamčimo” zajamčeni iznos ili zajamčenu raspodjelu.

Pa da jednom zauvijek bude jasno. Da, jamčimo, i to bez ikakve ograde: klijentu pripada 75 posto svakog eura koji se naplati od banke. To je jamstvo raspodjele i ono vrijedi od prvog dana. Ono što nitko nikada nije jamčio jest iznos, jer iznos određuje sud, a ne mi. Nikome nije obećano “dobit ćete toliko i toliko”; obećano je “što god se naplati, tri četvrtine je vaše, a ako se ne naplati ništa, ne dugujete ništa”. I kad kažem ništa, mislim doslovno: čak i ovjeru ugovora kod javnog bilježnika plaća Druga fundacija. Za usporedbu, sjetite se koliko su vam raznih naknada banke naplatile pri sklapanju tih istih kredita (dapače, ako imate takve kredite, javite nam se da vam vratimo nešto od toga – čak i ako ste ih već utužili i dobili, imamo mi još ideja).

Ista logika razrješava i navodnu kontradikciju između “nerizičnog” posla za klijente i “rizične” obveznice za ulagatelje. Sudski spor protiv banke jest rizičan i to nikada nismo porekli. Naš model taj rizik ne ukida, jer ga nitko ne može ukinuti; naš model ga premješta, s potrošača koji ga ne može nositi na ulagatelje koji su za to plaćeni. Zato klijent ne riskira ništa i zato obveznica nosi 12 posto. To nisu dvije proturječne poruke dvjema publikama, nego jedna istina, rečena svakome u dijelu koji se na njega odnosi. Da smo rizik sakrivali, prodavali bismo obveznicu uz tri posto.

I još jedna činjenica koju članak izostavlja, a koja njegovu konstrukciju okreće naglavce: obveznica je izdana privatnom ponudom. Zakon izričito ograničava javno oglašavanje takvih izdanja, i tih smo se ograničenja držali doslovno i vrlo strogo: uvjete, rizike i cjelokupnu dokumentaciju ulagatelji su dobili prije upisa, u razgovorima jedan na jedan, u informacijskom paketu opsežnijem od svega što je o obveznici ikada izrečeno javno. Javnosti sam o njoj govorio tek nakon izdanja, jer prije nisam ni smio. Svaka sugestija da sam javnosti pričao jedno, a ulagateljima prešutio rizike, obrće dakle i redoslijed i stvarnost: oni koji su rizik preuzeli znali su o njemu najviše, i znali su prvi te i danas znaju daleko više. Smatram i tvrdim kako je citat o “zaista rizičnoj obveznici”, koji članak koristi kao dokaz proturječja, upravo dokaz suprotnog: tako govori izdavatelj koji rizik ne skriva ni od koga.

Usput, o riječima: u odgovorima sam ispravio i riječ “zastupanje”, jer Druga fundacija nikoga ne zastupa niti bi smjela, budući da je zastupanje pred sudovima rezervirano za odvjetnike. Ispravak je u tekstu članka korektno prenesen. U podnaslovu je, međutim, ostala ista pogrešna riječ. Kad ispravak uđe u tekst, a pogreška ostane u naslovu, okvir je očito bio važniji od činjenice.

Pitanja koja nisu postavljena

Prvo nepostavljeno pitanje: koliko vrijedi ono što tužite? Članak do centa barata našom poznatom obvezom, otprilike milijun eura prema imateljima obveznica u veljači 2029., i iz nje izvodi zaključke o održivosti. Ali solventnost se ne računa iz jedne strane bilance. Na drugoj strani stoji portfelj potraživanja prema bankama, čija vrijednost ovisi o broju i veličini predmeta, a to pitanje, jedino iz kojeg se išta o održivosti može zaključiti, u upitu ne postoji. Nismo ga odbili; nitko ga nije ni postavio. Analiza koja uspoređuje poznatu obvezu s imovinom za koju nije ni pitala nije analiza, nego slikoviti dojam s brojkama.

Drugo nepostavljeno pitanje: koliko u Hrvatskoj traje naplata kroz sud? Članak sudi poslovni model Druge fundacije na temelju financijskih izvješća za prve dvije godine rada. Pa vas pitam: poznajete li ikoga tko je nekoga tužio, u ovoj zemlji, i od podnošenja tužbe do pravomoćne presude i naplate stigao za dvije godine? Protiv banke, koja ne štedi novac i koja koristi apsolutno svako procesno pravo kako bi odugovlačila i usporila postupke? Društvo koje vodi višegodišnje sporove u prvim godinama po definiciji iskazuje troškove, jer se pristojbe i vještačenja plaćaju unaprijed, a naplata dolazi na kraju. Upravo zato obveznica dospijeva 2029., a ne 2026. Suditi nas po drugoj godini znači suditi voćnjak po drugoj sezoni nakon sadnje. Kao da gradite zgradu pa se žalite što tokom gradnje ne ubirete najamninu i pritom zaključujete kako je projekt “rizičan”.

Treće nepostavljeno pitanje: što je Vrhovni sud zapravo odlučio? Odluka Rev-457/2025 za konvertirane kredite ne proizvodi izgubljene sporove, nego manje iznose u dobivenima: potrošačima je priznato pravo na zateznu kamatu, a uskraćen povrat glavnice. Klijent i dalje dobiva svojih 75 posto, samo od manjeg iznosa, pa su naši interesi i njegovi poravnati jednako kao i prije. A o samoj odluci vodi se postupak pred Ustavnim sudom, pa priča o konvertiranim kreditima nije završena; o tome zašto tu odluku smatram pogrešnom pisao sam u lipnju. Evo jedne jednostavne analogije zašto odluka VSRH-a nije logična ili održiva – VSRH je odlučio da vam lopov ne mora vratiti auto koji vam je ukrao, ali mora podmiriti troškove pranja i goriva.

“Otkriće” staro četrnaest godina

Naslov članka obećava odgovor na pitanje tko “zapravo stoji” iza Druge fundacije, kao da je nešto otkriveno. Nije. Sve što članak o vlasničkoj strukturi navodi prepisano je iz javnih registara, u koje sam te podatke, kao zakonski zastupnik, sam upisao, ispravno, u roku i u skladu sa zakonom. Ta struktura nepromijenjena je od 2012. godine, punih četrnaest godina, i od tada je uredno prijavljivana nadležnim tijelima; javno je pretraživa i svakome dostupna jednim upitom. Ništa od toga nijednog dana nije bilo skriveno. Otkriće koje godinama stoji u javno objavljenoj knjizi nije otkriće, nego zakašnjelo čitanje. Poslovne odnose s vlasnicima, partnerima ili klijentima javno ne komentiram, kao niti jedno drugo trgovačko društvo, i to nije tajnovitost nego temeljna pristojnost prema ljudima s kojima radim.

Slično je i s mojim životopisom, koji je u članku prikazan kao zbirka “zvučnih titula” bez međusobne veze. Nijedna od njih nije samoproglašena: predsjednika IAPC-a biraju kolege iz desetaka zemalja i svih kontinenata, liste i nagrade imaju svoje žirije, a svaka stavka provjerljiva je jednim upitom, što je više nego što se može reći za “informacije” koje su pokrenule ovu priču. A nit koja ih povezuje postoji već desetljećima i nije se promijenila: podaci, transparentnost i asimetrije moći, od popisa birača i javne nabave do banaka. Tko tu nit i logičnu progresiju ne vidi, proglasit će putanju čudnom. Nije čudna. Samo se proteže kroz više desetljeća.

Gdje završava javni interes

Dio postavljenih pitanja posve je legitiman i na njih sam odgovorio bez zadrške. Kad je suvlasnik društva uhićen, javnost ima pravo pitati kako je društvo financirano i što to znači za klijente. Ali javni interes nije sve što javnost može zanimati. Za tu razliku postoje pravila, i to ne moja: Kodeks časti hrvatskih novinara dopušta zadiranje u privatnost samo kad je opravdano iznimnim javnim interesom, a Europski sud za ljudska prava u presudama Von Hannover (br. 2) i Axel Springer postavio je test koji primjenjuju sudovi diljem Europe: pridonosi li objava raspravi od općeg interesa, ili samo zadovoljava znatiželju? Javna osoba sam za sve što je povezano s mojim javnim radom i tu ne tražim nikakvu zaštitu. Ali privatni spor fizičke osobe s datumom sudskog spora iz 2011., u međuvremenu riješen nagodbom, ne prolazi taj test ni po jednom meni zamislivom kriteriju: iz njega čitatelj o obveznicama, sporovima i pravima klijenata ne saznaje ništa.

Članak je, doduše, objavom detalja nehotice ponudio i mjeru te “afere”, “drame” riješene nagodbom. Odgovorio sam i na to pitanje, kako ne bi bilo dojma da išta skrivam. Ali crta između javnog interesa i nečijeg interesa da nešto postane javno ostaje, i trebala bi je povlačiti svaka redakcija sama.

Odgovori, u cijelosti

Kako sam i najavio u e-mailu, ovdje su moji odgovori točno onako kako sam ih poslao. Pitanja, koja je Jutarnji objavio integralno, ovdje prenosim sažeto.

Prije odgovora iznio sam nekoliko činjeničnih ispravaka:

Druga fundacija ne zastupa dužnike. Potraživanja preuzima ugovorom o ustupu (cesiji) i u postupcima je tužitelj u svoje ime, na vlastiti rizik i trošak. Naplata je, kako stoji i na našim stranicama, komisijska: i klijent i Druga fundacija naplaćuju se tek kada se naplati od banke. Klijent pritom zadržava 75 posto naplaćenog iznosa, a ako postupak ne uspije, ne snosi nikakve troškove. Ništa nije “jamčeno”.

Obveznice ne isplaćuju godišnje kupone. Prinos od 12 posto godišnje isplaćuje se jednokratno, zajedno s glavnicom, na dan dospijeća 6. veljače 2029. Do danas stoga nije dospjela niti jedna isplata, pa niti jedna nije mogla izostati. Obveznica se nalazi u depozitoriju SKDD-a pod oznakom IIF-O-0292A.

Iako to niste pitali, osvrnut ću se i na postupak Agencije za zaštitu osobnih podataka iz 2023., budući da se i ono ponovno spominje u paketu pitanja koja su distribuirana redakcijama. Podaci su prikupljeni iz javnih registara. Prije njihove obrade proveli smo sve testove koje Opća uredba o zaštiti podataka zahtijeva za obradu na temelju legitimnog interesa, uključujući test razmjernosti, i ta je dokumentacija dostavljena AZOP-u tijekom 2023., zajedno sa svim traženim očitovanjima. U više od tri godine od tada AZOP nije izrekao nikakvu mjeru ni upozorenje, niti je zatražio dodatno očitovanje.

1. O vlasničkoj strukturi i stvarnom vlasništvu

Vlasnička struktura i podaci o stvarnom vlasništvu ispravno su i u skladu sa zakonom upisani u sudski registar i Registar stvarnih vlasnika. Poslovne odnose s vlasnicima, partnerima ili klijentima javno ne komentiram, kao što to ne čini niti jedno drugo trgovačko društvo.

2. O ulaganju fonda ORCA Bason i ulozi Vuka Vukovića

Obveznice su izdane 2024. pod jednakim uvjetima za sve ulagatelje, pa tako i za fond ORCA Bason, bez ikakvih dodataka ili posebnih sporazuma. O izdanju obveznica odlučila je uprava Druge fundacije, a u trenutku izdanja g. Vuković nije bio ni suvlasnik društva. U trenutku upisa protiv fonda nije bila poduzeta nikakva nadzorna mjera, a mjere Hanfe iz 2025. odnose se na distribuciju udjela fonda u Hrvatskoj, potpuno su odvojena stvar i Druga fundacija u tim postupcima nije bila stranka niti predmet interesa regulatora. Pitanja o fondu i njegovoj ulagačkoj politici molim uputite fondu i nadležnom regulatoru. G. Vuković nikada nije sudjelovao u upravljanju društvom niti je koristio prokuru, koja je služila isključivo osiguranju kontinuiteta poslovanja. Opozvana je odlukom uprave 11. rujna 2026., istoga dana kada sam saznao za njegovo uhićenje, a brisana je iz sudskog registra 24. rujna 2026.

3. O financijama društva, obveznicama i položaju klijenata

Podaci koje navodite odnose se na 2024. Prema izvješću za 2025., prihodi su porasli na približno 153.000 eura, a gubitak se smanjio na približno 17.600 eura. Druga fundacija vodi višegodišnje sudske postupke: pristojbe i predujmovi za vještačenja plaćaju se unaprijed, a rezultati poslovanja očekuju se po okončanju tih postupaka. Negativni kapital u ovoj fazi odražava upravo te unaprijed plaćene troškove postupaka, a ne nenaplative obveze. Upravo zato smo se odlučili za javno izdanje obveznica s dospijećem 2029.: time smo jasno pokazali da smo spremni na dugu borbu. Druga fundacija u potpunosti je financirana, a po potrebi su spremne i dodatne linije financiranja, pa hipotetski scenarij koji navodite ne smatram realnim. No budući da pitate: i u tom hipotetskom scenariju sudski postupci se ne gase. Potraživanja su najvrjednija imovina društva, a zadaća je svakog upravitelja da postupke dovede do kraja i imovinu naplati. Rizik u tom scenariju snose ulagatelji, vlasnici i imatelji obveznica, a položaj klijenata ostaje uređen njihovim ugovorima: naplaćuju se kada se naplati od banke. Klijenti su sa svojim pravima upoznati prilikom potpisivanja.

4. O konvertiranim kreditima i odluci Vrhovnog suda

Konvertirani krediti čine značajan dio portfelja. Odluka Vrhovnog suda Rev-457/2025 bila je jedan od scenarija predviđenih poslovnim planom, a poslovni model unaprijed je testiran i na taj scenarij, uključujući djelomičnu restituciju, te ostaje održiv. O toj odluci vodi se postupak pred Ustavnim sudom, pa sudska praksa o konvertiranim kreditima još nije konačna. Svakoj banci uz tužbu dostavljamo i ponudu za nagodbu; do danas niti jedna banka nije pristala na pregovore.

5. O mojim osobnim financijama

Pitanje se odnosi na moje osobne financije, a ne na Drugu fundaciju. Podatak koji navodite ne odgovara današnjem stanju: s drugom stranom postignuta je nagodba i ta je situacija zaključena. Pojedinosti nagodbe ne komentiram. Ta situacija nema nikakve veze s vlasničkom strukturom ni s poslovanjem Druge fundacije. Iskreno, ne vidim javni interes u svojim osobnim financijama, ali odgovaram kako ne bi bilo dojma da išta skrivam.

Za kraj

Moj rad ponekad je nosio etiketu “kontroverznog”, i s vremenom sam shvatio da ta riječ u pravilu znači samo jedno: da se nisam povukao pred jačim. Govorio sam istinu i postavljao pitanja moćnijima od sebe i to me često jako skupo koštalo, a presude o tome tko je bio u pravu stizale su kasnije, i javne su. Nemam nikakvog razloga vjerovati da će ovaj put biti drukčije.

Druga fundacija će se za svoje klijente boriti do kraja. Naši motivi su stopostotno poravnati s njihovima iz najjednostavnijeg mogućeg razloga: ako se oni ne naplate, ne naplaćujemo se ni mi. Uvjerljivo smo najveći tužitelj protiv banaka u Hrvatskoj i ta pozicija ima cijenu koju plaćamo svjesno: nećemo biti dragi nikome tko o bankama ovisi ili za njih radi.

Ako imate neutuženi kredit u švicarskim francima (ili drugim valutama) konvertiran ili ne, utužen ili ne, i želite znati što to znači za vas, pišite Drugoj fundaciji. Odgovorit ćemo vam jednako kao i novinaru: u cijelosti.

Misao dana:
Solvency analysis made easy: count the liabilities, skip the assets, publish the verdict.

Categories
Business Druga fundacija

Konverzija nije obeštećenje, pogrešna odluka i ono što neizbježno slijedi

Odluka je stigla. Bila je očekivana, mediji su mjesecima prilično točno signalizirali u kojem smjeru ide, pa nas sadržaj nije iznenadio. Ali “očekivano” i “ispravno” dvije su posve različite stvari. Smatramo da je odluka proširenog vijeća Vrhovnog suda u predmetu Smrček protiv Erste banke (Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.) pogrešna, nezakonita, protuustavna i protivna pravu Europske unije. I, što je za daljnji tijek najvažnije – neodrživa, što znači da gotovo sigurno neće biti zadnja riječ u ovoj priči.

U stilu Indexovog Ilka Ćimića idemo redom: prvo što je sud zapravo odlučio, zatim zašto mislimo da ta konstrukcija ne stoji, potom kako su to prenijeli mediji, i na kraju – što sve to konkretno znači za desetke tisuća oštećenih građana i za Drugu fundaciju.

Što je Vrhovni sud zapravo odlučio?

Da budemo pošteni prema sudu: njegova konstrukcija nije neozbiljna i ima unutarnju logiku. Prošireno vijeće od trinaest sudaca razdvojilo je ishod na dva dijela.

Glavnica – ne. Potrošač koji je svoj CHF kredit konvertirao u EUR na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) nema pravo na povrat preplaćene glavnice nastale primjenom ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sud taj zakon tretira kao lex specialis koji derogira opće odredbe Zakona o obveznim odnosima (ZOO) o ništetnosti i stjecanju bez osnove. Sklapanjem Aneksa, kaže sud, prestala je obveza banke na povrat (čl. 160. ZOO), pa preplaćeni iznosi više ne stoje u imovini banke “bez pravne osnove” i čl. 1111. ZOO se ne primjenjuje. Konverzija, po toj logici, djeluje ex tunc i sama po sebi ima restitucijski učinak.

Kamata – da. Istovremeno, sud priznaje da potrošaču pripadaju zatezne kamate na te iste preplaćene iznose, za razdoblje od sklapanja ugovora do dana konverzije (30. rujna 2015.), u punom iznosu i bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

Oslonac za sve to sud nalazi u oglednom postupku Gos-1/2019 (sporazum o konverziji valjan je i kada su temeljne odredbe ništetne), u odluci Ustavnog suda U-I-3685/2015 (ZID ZPK/15 je u skladu s Ustavom) i u presudi Suda EU C-567/20 (odredbe koje su odraz prisilnih propisa nacionalnog prava izvan su područja primjene Direktive 93/13).

Zašto je odluka neodrživa

1. Kamata na nepostojeću glavnicu

Ovo je srž problema i nije potrebno biti pravnik da bi se vidjelo. Jedno od najelementarnijih načela obveznog prava jest da sporedna tražbina ne može postojati bez glavne. Kamata je sporedna tražbina. Ako glavnice nema – ako, kako tvrdi sud, banka tu glavnicu zakonito drži i ona nije bez osnove – onda na čemu, točno, teče zatezna kamata?

Sud ovdje pada u zamku vlastite konstrukcije. U točki 24. svoje odluke izričito navodi da kamatni dio “nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15”, pa ga zato vraća pod opći režim ZOO-a. Drugim riječima: za potrebe kamate, sud priznaje da konverzija nije pokrila sve i da postoji preplata na temelju ništetnih odredbi koja živi po općem pravu. A za potrebe glavnice, ta ista preplata navodno više ne postoji jer ju je konverzija “u cijelosti restituirala”. Ne može oboje istovremeno. Ista preplata ne može biti pravno mrtva za glavnicu, a živa za kamatu – u istom predmetu, za isto razdoblje, na istim ništetnim odredbama.

Teško je običnom čovjeku objasniti kako netko ima pravo na kamatu, a nema pravo na ono na što se ta kamata odnosi. To nije politička ili čak pravna ocjena, to je elementarna logika. Ekvivalent ovoga je lopov koji vam je provalio u kuću i ukrao 1.000EUR i potom ga ulovimo u krađi, a sud donese presudu u kojoj vam ne mora vratiti tih 1.000EUR ali mora platiti kamate na tih 1.000EUR. U najmanju ruku bizarna odluka.

2. Valutna klauzula proglašena je ništetnom godinama nakon konverzije

ZID ZPK/15 donesen je 2015. godine. Ništetnost valutne klauzule u CHF pravomoćno je utvrđena tek presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 iz lipnja 2018., a revizija banke odbijena je odlukom Vrhovnog suda Rev-2221/2018 tek u rujnu 2019., dakle tri godine nakon konverzije. U trenutku kad su ljudi potpisivali Anekse, valutna klauzula bila je valjano pravo: tadašnja odluka Vrhovnog suda (Revt-249/14) odbila je zahtjev za njezino utvrđenje ništetnom, a put prema njezinom obaranju otvorila je tek intervencija Ustavnog suda krajem 2016.

Zaključak je jednostavan i neumoljiv: zakon iz 2015. nije mogao otkloniti posljedice ništetnosti koja u to vrijeme pravno nije ni postojala. Tvrditi suprotno znači tvrditi da je zakonodavac riješio problem za koji u trenutku donošenja zakona nitko nije ni znao da postoji. ZID ZPK/15 imao je posve drugi cilj: otkloniti dužničku krizu i izjednačiti korisnike CHF kredita s korisnicima EUR kredita. To je legitiman i koristan cilj. Ali to nije isto što i uređivanje posljedica ništetnosti, i nijedna odredba tog zakona, ni jedan redak njegova obrazloženja, ne spominje valutnu klauzulu kao ništetnu.

3. Ne možete se odreći prava za koje ne znate da postoji

Sud konverziju opisuje kao “slobodan i informiran izbor” kojim se potrošač odrekao restitucije. Ali pravo EU ovdje je vrlo jasno. U predmetu C-452/18 (Ibercaja) Sud EU zauzeo je stajalište da se potrošač može valjano nagoditi o nepoštenim odredbama samo pod uvjetom da su mu u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti tih odredbi. Korisnici CHF kredita u trenutku konverzije nisu – i nisu mogli – znati da je valutna klauzula ništetna, jer je bilo utvrđeno tek nekoliko godina kasnije. Kakav je to “informiran” pristanak na odricanje od prava koje u tom trenutku pravno nije postojalo?

Uz to, u predmetu C-118/17 (Dunai) Sud EU jasno je rekao da nacionalni sud mora provjeriti je li uspostavljena pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nikada nije bilo, uključujući povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Pravo na potpunu restituciju ne može se ograničiti ni zakonom, a kamoli tumačenjem.

4. Diskriminacija konvertiranih: kažnjeni jer su preživjeli

Ovo je, ljudski i pravno, najteži dio. Postoje dvije skupine korisnika CHF kredita s identičnim ništetnim odredbama u ugovorima:

  • Oni koji nisu konvertirali kredit dobivaju punu restituciju po čl. 1111. i 1115. ZOO – povrat glavnice prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog obroka do isplate. Tako glasi ustaljena i stabilna praksa Vrhovnog suda.
  • Oni koji jesu konvertirali – ovom odlukom dobivaju samo zateznu kamatu, a glavnicu gube.

Iste ništetne odredbe, a sudovi donose dvije materijalno različite restitucije. To je nejednakost pred zakonom i sudovima (čl. 14., 26. i 29. Ustava; čl. 6. Konvencije). A tko su uglavnom bili ti koji su konvertirali? Kako u svom izdvojenom mišljenju ističe sudac Turkalj – pretežno korisnici stambenih kredita, nominalno najveći i najdugotrajniji krediti, dakle upravo najugroženija skupina, oni kojima je rata narasla do ugroze egzistencije i prijetnje prisilne naplate. Konverziju su prihvatili po sistemu “uzmi ili ostavi”, bez ikakve mogućnosti pregovaranja. Odluka koja baš tu skupinu ostavlja bez punog obeštećenja, riječima istog suca, “duboko je nepravedna” i ne prolazi test razmjernosti.

Drugim riječima: oni koji su donijeli jedinu razumnu odluku i prihvatili slamku spasa, ovom odlukom su za nju kažnjeni.

5. Brojke koje govore same za sebe

U ovom konkretnom predmetu, iz nalaza sudske vještakinje, konverzijom je tužitelju priznata preplata od 16.649,76 kn, dok je stvarna preplata po ništetnim odredbama u istom razdoblju iznosila 65.753,63 kn, uz dodatnih 24.625,77 kn zateznih kamata do dana konverzije. Konverzija je, dakle, priznala otprilike četvrtinu stvarne glavnične preplate. Naša analiza šireg portfelja predmeta pokazuje da će, primijeni li se ova odluka, prosječni oštećeni građanin ostvariti tek oko petine onoga što bi mu pripadalo punom restitucijom (u tom smislu je g. Smrček prošao nešto povoljnije od ostalih konvertiranih).

To nije obeštećenje. To je popust na odgovornost banke, prepakiran u jezik restitucije.

Tri izdvojena mišljenja i jedan institucionalni alarm

Ovo nije bila jednoglasna odluka uskog vijeća, nego prijepor proširenog vijeća od trinaest sudaca. I evo detalja koji u javnosti zaslužuje mnogo više pozornosti nego što ga je dobio: izdvojena mišljenja napisali su i predsjednik vijeća (Damir Kontrec) i sudac izvjestitelj kojemu je izrada odluke bila povjerena (dr. sc. Jadranko Jug), uz suce Jakovinu i Turkalja.

Zastanimo na trenutak nad time. Sudac izvjestitelj je osoba koja je predmet proučila najdetaljnije i kojoj je povjereno da odluku napiše. Kada upravo on od te odluke javno odustane i napiše iscrpno izdvojeno mišljenje u kojem tvrdi da je odluka u suprotnosti s pravom RH, praksom Vrhovnog suda, pravom EU, praksom Suda EU te Ustavom i Konvencijom, to nije fusnota. To je institucionalni alarm. Sudac Jug cijelu konstrukciju “kamata da, glavnica ne” naziva neodrživom, a posljedicu za konvertirane korisnike opisuje riječima da su “zapravo kažnjeni”. Kontrec i Jakovina udaraju u istu točku, u vrijeme konverzije valutna klauzula nije bila ništetna, pa ZID ZPK/15 nije mogao otkloniti posljedice nečega što pravno nije postojalo; ništetnost znači restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO), bez iznimke.

Kad se autori i predsjedavajući odluke s njom ovako duboko ne slažu, vjerojatnost da viša instanca tu odluku preispita i izmijeni nije mala.

Što (i kako) prenose mediji

Vrijedi se nakratko osvrnuti i na medijsku obradu, jer i ona je dio priče. Tekst Gojka Drljače u Jutarnjem listu, moram priznati, korektan je i velikim dijelom uravnotežen, što u ovoj temi nije pravilo, pa zaslužuje i pohvalu i ispravak. Kao i u drugim sličnim situacijama, članak je baziran na solidnom dijelu istine i činjenica, no u kritičnim dijelovima pokušava podmetnuti teze koje jednostavno ne stoje.

Drljača piše kako “prvi put u javnoj komunikaciji Druge fundacije postoji naznaka neizvjesnosti ishoda” i da “taj obrat zaslužuje pozornost”. Obrata, međutim, nema i to pokazuje upravo isti taj tekst tri odlomka kasnije, kada točno opisuje naš model: preuzimamo sav trošak i sav rizik gubitka, a naplaćujemo se isključivo ako se i kada obeštećenje naplati, uz podjelu 75:25 u korist klijenta. Tvrtka čiji je cijeli posao apsorbirati rizik da pojedini predmet bude izgubljen tu neizvjesnost ne otkriva – njome trguje od prvog dana. Realna procjena rizika, dakle, nije pukotina u našoj komunikaciji, nego njezin temelj. Ono što je novo nije neizvjesnost, nego jedna pogrešna odluka – i naš odgovor na nju, koji smo, uzgred rečeno, najavili unaprijed.

I sitnica koja nije sitnica: “bila je poslovni model”, u prošlom vremenu. Nije bila — jest. Pred sudovima se i dalje vodi čitav niz naših predmeta čiji ishod tek slijedi, plus postupak pred londonskim tijelom zbog računovodstvenog iskazivanja spornih potraživanja banaka. Ovo nije osvrt na nešto što je gotovo — ovo je najava nastavka.

Najoštriji primjer iz teksta vrijedi izdvojiti, jer je stvaran: dužnik koji je računao na 5.000 eura, a na kraju dobije odvjetnički račun na 6.000. Taj scenarij doista postoji – ali pogledajmo na koga pada. Pada na potrošača koji je spor vodio sam, klasičnim putem, u vlastito ime. Klijent koji je tražbinu ustupio Drugoj fundaciji takav račun dobiti ne može: mi tužimo u svoje ime, snosimo sve troškove i uzimamo svojih 25 posto samo ako se naplati. Svede li se obeštećenje na samu kamatu, taj trošak snosimo mi – klijent dobije manje, ali ne plaća ništa i ne riskira ništa. Najstrašniji primjer iz tog teksta, pročitan do kraja, zapravo je najjači argument za ustup tražbine, a ne protiv njega. Jedini potrošači koji uopće ne brinu o odluci VSRH su klijenti Druge fundacije (dok primjerice odvjetnici potrošača razmišljaju kako će se naplatiti od svojih klijenata).

Strategija: zašto ova odluka stvara zagušenje

A sada o onome o čemu se gotovo ne govori, a što će obilježiti sljedećih nekoliko godina. Redoviti put za svakoga tko je nezadovoljan ovakvom odlukom vodi kroz tri instance: revizija pred Vrhovnim sudom, zatim Ustavni sud, pa po potrebi Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Realna procjena trajanja: optimistično pet do sedam godina, pesimistično desetljeće i više.

Sada uđimo u brojke, jer one su nemilosrdne. Ukupni godišnji kapacitet Vrhovnog suda iznosi otprilike 5.500 odluka godišnje, i to za sve predmete iz svih grana prava koje taj sud rješava. Procjenjuje se da na sudovima stoji najmanje tridesetak tisuća predmeta vezanih uz konvertirane CHF kredite. Jednostavna aritmetika: kada bi Vrhovni sud prestao raditi sve drugo i bavio se isključivo CHF predmetima, bilo bi mu potrebno otprilike šest godina samo da ih sve obradi. A Vrhovni sud, naravno, ima i svoj redoviti teret, pa je realnost znatno gora. Trošak obrade ovih u biti nepotrebnih predmeta, samo pred VSRH iznosi oko 30 milijuna EUR koji u cijelosti padaju na državni proračun.

Zaključak je neizbježan: ovakva odluka proizvodi zagušenje. Umjesto da spor zatvori, ona ga otvara unatrag – tjera desetke tisuća ljudi natrag u red, na put koji traje godinama, i usput dramatično usporava pristup pravdi za sve, uključujući i one čiji predmeti nemaju veze s CHF kreditima. To nije nuspojava o kojoj se nije razmišljalo; to je predvidiva i izravna posljedica izvjesno pogrešne odluke koja se ionako protivi prevladavajućoj postojećoj sudskoj praksi.

Za što je Druga fundacija stvorena

Ova odluka nije poraz za Drugu fundaciju, kako se to u gore spomenutom članku pokušava plasirati. To je privremeni zastoj, i to je samo jedan od scenarija koji smo razmatrali i modelirali odavno, davno prije nego što je itko slutio kako će prošireno vijeće odlučiti. Upravo za ovakve situacije Druga fundacija i postoji: da pojedinac ne mora sam, o vlastitom trošku i s vlastitim rizikom, prolaziti šestogodišnji ili desetogodišnji maraton kroz tri instance. Mi smo fokusirani, financirani, opremljeni i strpljivi. Iscrpljivanje i odugovlačenje na nama ne funkcioniraju.

Vrijedi podsjetiti i na nešto što se u domaćoj raspravi rado zaboravlja: Vrhovni sud nije ni nepogrešiv ni konačan. Tek prije nepune dvije godine, u srpnju 2024., veliko vijeće Suda EU u predmetu Hann-Invest (spojeni predmeti C-554/21, C-622/21 i C-727/21) utvrdilo je da je čitav hrvatski mehanizam ujednačavanja sudske prakse – uloga suca evidentičara i obvezujuća “pravna shvaćanja” sjednica odjela nespojiv s pravom Europske unije i s načelom neovisnosti sudstva. Dakle, duboko ukorijenjena, godinama nesporna praksa hrvatskog vrhovnog pravosuđa srušena je iz Luxembourga. Iznad domaćih sudova postoje instance koje su izvan dosega domaće politike i koje, povijest to pokazuje, često imaju i bolje razumijevanje prava, prakse zaštite potrošača i prakse Suda EU.

Žao nam je što je hrvatski Vrhovni sud donio ovakvu odluku. Ali srećom, i to nije floskula, nego činjenica potkrijepljena iskustvom, postoje sudovi iznad njega.

Druga fundacija u cijelosti je opremljena i fokusirana isključivo na predmete konvertiranih i nekonvertiranih CHF kredita. To je jedino čime se bavimo, i to je razlog zašto možemo izdržati borbu koliko god ona trajala.

Pozivamo svakoga tko je razočaran ovom odlukom – bez obzira na to je li već primio djelomičnu restituciju ili je tek očekuje u nadolazećim mjesecima – da nam se javi i s nama sklopi ugovor. Vaš predmet preuzimamo, vodimo ga i financiramo do konačnog razrješenja, kroz Vrhovni sud, Ustavni sud i, ako bude potrebno, sve do Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Vi ne plaćate ništa i ne riskirate ništa; mi nosimo trošak i rizik, a naplaćujemo se posljednji i isključivo iz naplaćenog obeštećenja.

Borba se nastavlja. I nastavlja se tamo gdje se i mora nastaviti, pred instancama koje pravo na potpunu restituciju shvaćaju onako kako ga shvaća i Europa.

Misao dana:
Banks do not create money for the public good. They are businesses owned by private shareholders. Their purpose is to make a profit.

Categories
Business Druga fundacija Ekonomija

900 milijuna oštećenim građanima ili 900 milijuna stranim dioničarima?

U proteklih nekoliko godina, u cijeloj seriji tekstova na ovom blogu (osobito u onoj koju sam nazvao „Konverzija nije obeštećenje“), obrazložio sam problematiku „švicaraca” do skoro pa posljednjeg detalja. Zato ću jučerašnji tekst Gojka Drljače uoči odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda ostaviti za kraj kao povod, a ne kao metu. I to s jednom iskrenom uvodnom napomenom: njegov tekst je, za razliku od uobičajenog asortimana sponzoriranih kolumni i priopćenja Hrvatske udruge banaka pošten. Ne glumi nevinost. Otvoreno kaže da su banke kombinirale valutnu i kamatnu izloženost „ekstremno rizično”, da su bile „gramzive” i „nehajne”, pa čak korektno prenosi i ono što sami suci u procurjelim presudama Rev-278/2025 i Rev-834/2025 zovu „unutarnjim utjecajima na suđenje” (o tome kako se namještaju sudske odluke ću pisati kasnije, imam zanimljivih saznanja koje polako pretvaram u dokaze, ipak sam ja nekakav forenzičar). Ukratko, ugodno je nakon brda nemaštovitih i otvoreno sponzoriranih pamfleta čitati mudro napisani tekst, makar su teze u njemu pogrešne.

I baš zato vrijedi pažljivo gledati gdje tekst zapravo argumentira. A ne argumentira na razini činjenica (s njima je uglavnom sve uredu), nego na razini onoga čemu daje prostor i onoga što izjednačava, onoga što spominje i onoga što izostavlja spomenuti.

900 milijuna oštećenim građanima ili 900 milijuna stranim dioničarima

Provizija nije biznis nego za mnoge jedini put do obeštećenja

Krenimo od onoga gdje Drljača ima pravo. Pitanje odvjetničkih provizija je legitimno. Je li 15 ili 30 posto razmjerno trudu na predmetu „iz šprance” – pošteno je pitati. No odgovor nije u tablici postotaka (a ako ćemo iskreno, sa svim neizvjesnostima koje tekst potencira, postavlja se pitanje i smislenosti tog argumenta).

Iza ovih predmeta nisu apstraktni „dužnici”. To su obitelji koje su ostale bez domova, otišle u stečaj, izgubile zdravlje; brakovi koji su pukli pod teretom duga; a u najtežim slučajevima, a to treba reći bez uljepšavanja i ljudi koji bezizlaznuu situaciju s CHF jednostavno nisu preživjeli. Bez modela u kojem netko preuzme cijeli trošak i cijeli rizik (a to je upravo ono što Druga fundacija radi), golema većina tih ljudi nikada ne bi ni prešla prag sudnice. Nisu imali novca ni snage za desetljeće parničenja protiv protivnika s, doslovno, neograničenim pravnim proračunom.

„No win – no fee” dakle nije neki izmišljeni biznis model (niti je jedinstven za ovu situaciju), nego cijena toga da su vrata pravde uopće otvorena za nekoga tko je već sve izgubio. I plaća se isključivo iz pobjede, iz novca vraćenog od banke, iz njezine nepoštene dobiti. Usput rečeno: da su banke dragovoljno vraćale ono što su nezakonito naplatile, nijedna provizija ne bi ni postojala. “Industrija” koju Drljača problematizira nije uzrok ovog spora, ona je posljedica činjenice da banka ne vraća svoj dug dok je sud na to ne prisili. Moram i mali ad-hominem ovdje ubaciti (nadam se da ćete mi oprostiti jer to nikada ne radim), jer mi je beskrajno ironično da tekst na koji se ovdje referiram dolazi iz Jutarnjeg lista, medija koji je kupljen novcem doslovno zarađenim upravo na ovom načelu (a dalo bi se i strože argumentirati).

Aritmetika koju je nemoguće ignorirati

A sad malo o redovima veličine. Banke su u proteklih dvadesetak godina na ovom tržištu ostvarile preko 10 milijardi eura dobiti, gotovo u cijelosti iznesene stranim vlasnicima (društvena korist: minimalna do nikakva). Ukupna restitucija svih 30.000 oštećenih obitelji procjenjuje se na oko 900 milijuna eura. Provizije, uključivo i one Druge fundacije, pogreška su u zaokruživanju u usporedbi s bankarskim profitima.

Drljača, međutim, stavlja dužnikova odvjetnika i njegovih „finih 7.500 eura” na jedan kraj vage, a na drugi stavlja bankarsku milijardu, i očekuje da čitatelju to izgleda kao ravnoteža. To je usporedba kapljice i bazena. Ista operacija ponavlja se i u onoj simetriji „moralnog hazarda bankara i dužnika”, Gojko izjednačava instituciju koja je instrument sastavila i potrošača koji ga je potpisao. Autorstvo i potpis nisu ista krivnja. Cijela zaštita potrošača (Direktiva 93/13, ako ćemo pravnički) postoji upravo zato što te dvije strane nisu i ne mogu biti ravnopravne. Cijeli dijelovi prava se bave tim, skoro pa svima, očitim asimetrijama snage.

Konverzija nije obeštećenje (nikad nije ni bila)

Sad ono ključno, jer cijeli tekst počiva na jednoj tihoj zamjeni teza, poput šibicara koji u trenutku nepažnje mijenja kutiju ispod koje je kuglica. Konverzija iz 2015./2016. promijenila je budućnost duga, preračunala je buduće obveze kao da je kredit od početka bio u eurima. Restitucija o kojoj se (možda, moje informacije su malo drugačije) odlučuje 27. svibnja odnosi se na prošlost, na iznose već preplaćene po ništetnim odredbama, u godinama prije konverzije. Drugo razdoblje, drugi novac.

Zato „ni bolje, ni lošije, jednako” zvuči lijepo, a zapravo je klasična logička pogreška. „Jednako” je možda bila namjera zakona, ne i njegov učinak. A učinak je, srećom, mjerljiv: financijska vještačenja konzistentno daju omjer konverzije i punog obeštećenja oko 1:4, a u konkretnom predmetu pred vijećem točno 1:3,93. Prevedeno: konverzija je prosječnom potrošaču vratila otprilike četvrtinu onoga na što ima pravo.

Da ponovim analogiju koju sam već koristio, jer je nakon svih vještačenja postala doslovna: kad vam lopov ukrade 4.000 eura, „ravnoteža” nije sudski nalog da lopov zadrži tri tisuće a vama vrati jednu. Ravnoteža je povrat u punom iznosu. Sve ostalo je samo uljudnija riječ za zadržavanje plijena.

I tu se tekst sam objesi o vlastiti argument: priznaje da „nije dovoljno jasno definirano ostavljaju li ništetne odredbe prostora za daljnje tužbe”. To je priznanje da pitanje nikad nije bilo zatvoreno, a otpada i teza da potrošač grabi nešto „dodatno”. Cijeli teret nosi ta jedna riječ, „dodatno”, koja zakonitu naplatu pretvara u pohlepno dupliranje. A ne radi se o „još jednom” obeštećenju povrh punog. Radi se o tri četvrtine izvorne štete koje proces konverzije nije ni dotaknuo.

Tko ovdje zapravo traži da bude plaćen dvaput?

A kad smo već kod „dodatnog” i „opet”: prevrnimo tu optužbu, jer je poslana na krivu adresu.

Banke su za troškove konverzije već jednom obeštećene, od države, kroz nagodbu i arbitražne postupke pred ICSID-om vođene protiv Republike Hrvatske. Tu nagodbu uredno konzumiraju već godinama. Ako sada Vrhovni sud dopusti da, pozivajući se na tu istu konverziju, zadrže i ono što su uzele od potrošača, banke za jednu te istu stvar naplaćuju dvaput: jednom od poreznih obveznika, drugi put od oštećenih obitelji. „Opet” dakle nije riječ koja opisuje dužnika. To je riječ koja precizno opisuje banku.

I da stvar bude potpuna: po međunarodnom računovodstvenom standardu IAS 37, banke su za te sporove odavno morale rezervirati sredstva, što znači da su im profiti već umanjeni za očekivani gubitak. Presuda u njihovu korist ne bi „održala ravnotežu”; ukinula bi rezervacije i digla im dobit za nekoliko stotina milijuna eura u jednom potezu. To nije pravna ravnoteža, to je računovodstvena operacija uvećanja profita. Klasični „too big to be held accountable”.

Ovo nije hrvatski izum

Tekst suptilno sugerira i da je riječ o lokalnoj pravosudnoj anomaliji koju je stvorila odvjetnička industrija. Istina je upravo obrnuta. Načela na kojima stoji restitucija CHF kredita, ništetnost nepoštene odredbe, nemogućnost odricanja od prava čiji opseg ne poznaješ, zabrana da se nepošteni stjecatelj okoristi vlastitom nepoštenošću nisu hrvatska domišljatost. To je sama osnova, jedan od temeljnih stupova kontinentalnog, rimskog prava, gotovo identično formulirana u svim zemljama europskog pravnog kruga.

Isti instrument, isto kršenje, isti ishod prepoznati su u Mađarskoj (gdje je Sud EU-a već potvrdio puno obeštećenje neovisno o konverziji), u Poljskoj (Dziubak i lavina presuda u korist frankowiczy), u Španjolskoj (hipoteke „multidivisa”) i u Francuskoj (BNP Paribas Personal Finance, tzv. „Helvet Immo”). Presudi li VSRH za banke, Hrvatska neće braniti neku svoju osobitost, bit će europski izuzetak koji se opire odavno utvrđenom načelu. A kako takvi izleti završavaju, već smo vidjeli na Hann investu (VSRH je unaprijed znao kamo ide ECJ pa je svejedno presudio suprotno – i bio preokrenut).

Znali su da je CHF toksičan – zabranili su ga sami sebi

Najbolji dokaz da CHF nije nesretna tržišna slučajnost dolazi iz matične zemlje dobrog dijela ovdašnjih banaka. Austrijski regulator (FMA) još je u listopadu 2008. uveo de facto zabranu novog plasiranja kredita u stranoj valuti građanstvu, uz obrazloženje da takvi krediti nisu prikladan masovni proizvod za kućanstva. A iste te bankarske grupe u međuvremenu su isti taj proizvod i dalje gurale preko svojih podružnica po srednjoj i jugoistočnoj Europi, uključujući i Hrvatsku, dok ih je matični nadzor (OeNB i FMA) godinama „disciplinirao” tek neobvezujućim „smjernicama”. Dakle: proizvod proglašen neprikladnim za vlastite građane, prodan je našima. Teško je zamisliti čišću ilustraciju asimetrije i bolju definiciju očigledne nepravde za koju su banke “znale ili morale znati”.

Vrijeme radi za banku

I da se ne zavaravamo, čak je i puna restitucija ovdje samo djelomična pravda, jer banke tim novcem raspolažu i na njemu zarađuju gotovo dvadeset godina. A mehanizam koji bi to trebao ispraviti, zatezna kamata, kod nas u odnosu s potrošačem iznosi svega oko 5,15 posto – niže od prosječne kamate na same kredite (oko 5,5 posto) i opasno blizu stope inflacije (posljednji prolazni rezultat je 4.8%). Posljedica je apsurdna: svaka godina odugovlačenja banci na svakom neisplaćenom euru donosi nekih sedam centi, dok obeštećenje koje potrošač na kraju dobije nagriza inflacija. Banka, ukratko, profitira i kad gubi. Zato je „pravna sigurnost”, proglašena „jedinom preostalom važnom dimenzijom”, zapravo uljudan poziv na odgodu, a odgoda je ovdje sinonim za prihod banke.

Pravna sigurnost koja ide u krivom smjeru

I za kraj te famozne pravne sigurnosti: pozivanje na konačnost uvijek, ali baš uvijek, ide u korist onoga tko trenutačno drži novac. A i sam argument se ruši: 30.000 neriješenih tužbi i podijeljena vijeća samog Vrhovnog suda jesu nedostatak pravne sigurnosti (a i o tome kako su podijeljena bi se dalo razgovarati). Sigurnost se ne postiže rušenjem prakse, nego njezinim ujednačavanjem, a praksa je već danas ujednačena: 84,7 posto dosadašnjih presuda ide u korist potrošača (gotovo identično kao nekad kod nekonvertiranih kredita, koji su s istih 85 posto konvergirali prema 100). Sud koji bi odbacio gotovo 85 posto vlastite niže prakse, koju su neovisno stvorile stotine sudaca širom Hrvatske, ne bi stvorio sigurnost, stvorio bi presedan neobjašnjiv ijednom pravnom logikom, i (sva je prilika) kratka vijeka pred Ustavnim sudom i Strasbourgom.

Pitanje pred proširenim vijećem VSRH stoga nije jesu li dužnici pohlepni (nisu, nitko nikome nije proglasio ništetnom odluku da se zaduži, nego konkretne odredbe koje je banka sama sastavila). Nije ni koliko zarađuju odvjetnici. Pitanje je staro koliko i rimsko pravo: smije li jedna strana zadržati novac za koji je sud utvrdio da ga je uzela nezakonito (i to nakon što je za isti taj trošak već jednom naplaćena nagodbom s državom)?

Drljača kaže da banke „nisu priča o nevinosti”. Točno. A iz priznate krivnje ne slijedi pravo da se isti trošak naplati dvaput, ni da se zadrže tri četvrtine plijena.

Odluka bi, pravno, moralno i etički trebala biti jednostavna. Hoće li i biti – vidjet ćemo.

Misao dana: The bank’s case rests on a single word — “again.” It just points the wrong way.