U proteklih nekoliko godina u brojnim tekstovima na ovom blogu (osobito u seriji “Konverzija nije obeštećenje“) detaljno sam rastavio i analizirao problematiku CHF kredita, konverzije, restitucije i odnosa banaka prema potrošačima. Danas se nalazimo pred odlukom koja se donosi jednom u deset godina, prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlučivat će o tri revizije koje zahvaćaju srž i posljednji neriješeni element cijelog problema: puno obeštećenje s zateznim kamatama (koje je izjednačeno obeštećenju onih koji nisu konvertirali kredite), samo zatezne kamate, ili potpuni izostanak obeštećenja.
Ovaj tekst predstavlja analizu situacije pred Vrhovnim sudom koju odvjetnički uredi naplaćuju, ali smatram da svaka osoba koju zanima napredak našeg društva i vladavina prava, a osobito svi oni koji su direktno ili indirektno zahvaćeni problemom Švicarskog franka ili nepoštenog poslovanja banaka imaju pravo na nju. U ovome trenutku više od 30.000 naših sugrađana je tužilo banke za obeštećenje i riječ je o pojedinačno najvećoj grupaciji oštećenika u Republici Hrvatskoj (i po broju oštećenih i po pretrpljenoj šteti).
Pred nama je, bez pretjerivanja, generacijska odluka u smislu da se vijeće VSRH okuplja u toliko širokom sastavu a da bi riješilo jedno pravno pitanje – u praksi, neovisno o tome govorimo li o aktualnom propisu ili prethodnom kojeg je ECJ (Europski sud pravde) svojom odlukom poništio, to se događa jednom u desetak ili više godina. To je također i prva odluka proširenog vijeća nakon presude Hann invest (PDF), ta presuda se sama po sebi uopće ne bavi CHF problematikom, ali zadire u funkcioniranje Vrhovnog suda i načela ujednačavanja sudske prakse. Riječ je o iznimno zanimljivoj situaciji koja je dobrim dijelom unijela pravni vakuum u funkcioniranje VSRH na nekoliko godina, koja je dodatno potencirana problemom dugotrajnog neodabira, bolesti i ponovnog neodabira predsjednika/predsjednice VSRH – te je u konačnici rezultirala i objavom tri revizijske odluke koje se odnose na CHF s međusobno različitim i doslovno kontradiktornim zaključcima zbog čega se sada prošireno vijeće i sastaje. Simptomatična situacija oko slučaja Hann invest je i u tome što je u času kada se VSRH bavio tom problematikom već imao jasne naznake u kojem će smjeru ECJ odlučivati, ali je VSRH svejedno odlučio ići suprotno pravnoj stečevini EU. Pojednostavljeno, Vrhovni sud koji po svakom mogućem kriteriju okuplja pravnu elitu naše države, vrhunac strukovnog znanja, donio je u slučaju Hann invest odluku znajući da je izgledno da će je poništiti najviši europski sud. Ovoga puta znaju da su već donosili krive odluke i nadam se da neće ponoviti istu grešku.
Ako postoji jedan jedini trenutak u kojem se sudbina desetina tisuća oštećenih sugrađana kristalizira u jednu pravnu točku, to je ovaj i s punim pravom moramo iskazati interes i zabrinutost za odluku koju će donijeti VSRH. Pitanje koje VSRH mora riješiti je tim teže, jer najmanje tridesetak tisuća predmeta stoji na sudovima, zastarni rokovi su nastupili i za oštećene potrošače ovo je posljednja prilika da budu obeštećeni.
Što kaže dosadašnja praksa?
Naša analiza presuda u predmetima s konvertiranim kreditima pokazuje kako 84,7% ukupne sudske prakse ide u korist potrošača, dakle potpunom obeštećenju (u prvom i drugom stupnju, sličnu analizu je ovih dana objavila i Udruga Franak). Ovo je statistički signifikantni uzorak. Gotovo devet od deset presuda u kojima su sudovi i stotine sudaca diljem Hrvatske presudili da potrošači imaju pravo na obeštećenje. Zapravo, ovi ishodi sudske prakse su gotovo identični onima koje smo prije više godina vidjeli kod nekonvertiranih kredita, gdje je postotak također krenuo od otprilike 85% pa postupno konvergirao prema unificiranoj sudskoj praksi koja se danas u 100% situacija priklanja potrošačima. Pitanje koje se sada postavlja je hoće li Vrhovni sud suditi suprotno uvjerljivoj većini vlastite sudske prakse i pravnim načelima Europske unije, ili će tu praksu potvrditi i usuglasiti na razini cijelog pravosuđa? Podsjetimo se, upravo je ujednačavanje prakse primarna zadaća Vrhovnog suda. Sud koji bi odbacio gotovo 85% dosadašnje prakse koju su stvarale stotine sudaca na nižim sudovima stvorio bi pravni presedan koji bi bio teško objašnjiv bilo kojom (pravnom) logikom. Suci moraju suditi po zakonu, a unutar toga po savjesti u okviru izloženih dokaza i argumenata. Često naglašavamo neovisnost pravosuđa i sudaca, no u toj njihovoj autonomiji se rijetko spominje primarna obveza donošenja odluka po zakonu.
Dojam koji se već desetak godina pokušava stvoriti u javnosti, uglavnom kroz niz, od banaka sponzoriranih članaka po portalima ili kroz izjave njihove lobističke organizacije „Hrvatska udruga banaka“, ide upravo u smjeru zatiranja svih prava potrošača. U stvarnosti, pravne dileme nema i riječ je o primjeni odredbi zakona koji su vrlo jasni i nedvosmisleni, i koji su svoju današnju formulaciji stjecali desetljećima (ako ne i stoljećima) i koji su velikim dijelom harmonizirani i gotovo identični u većini ako ne i svim europskim zemljama koje primjenjuju kontinentalno/rimsko pravo. Ukratko, radi se o centralnim dijelovima Zakona o obveznim odnosima koji definiraju pojmove ništetnosti nepoštenih odredbi ugovora, zastare, retroaktivnosti, obeštećenja, članci koji definiraju obvezne elemente koji moraju biti poznati i udovoljeni kako bi se postigla nagodba, te dijelovi Europske uredbe o zaštiti potrošača 93/13, a koja definira prava potrošača koji se našao u „sukobu“ s nadmoćnijim protivnikom.
Prava oštećenih sugrađana nisu umanjena
Zakon o potrošačkom kreditiranju eksplicitno navodi da su sva prava potrošača neizmijenjena i nisu ni na koji način umanjena konverzijom. Ovo nije interpretacija, ovo je zakonska norma. Europska praksa to potvrđuje i taj stav je obvezujući za nacionalne sudove. U Mađarskoj, gdje je Europski sud pravde (ECJ) već donio presude koje jasno potvrđuju pravo na puno obeštećenje neovisno o konverziji. Hrvatski zakonodavac je, usvajajući zakon o konverziji, eksplicitno ostavio potrošačima sva prava koja su imali i prije konverzije. Ako se ta obvezujuća norma odlukom VSRH zaobiđe, postavlja se pitanje čemu uopće služi zakonski tekst. U jednom od mojih prošlih tekstova argumentirao sam kako u prijedlogu zakona (promjenama koje kolokvijalno zovemo zakonom o konverziji) nema spomena riječi nagodba, odricanje, restitucija ili obeštećenje, dapače te riječi i fraze koje bi imalo slične tome se ne spominju niti u tadašnjem obrazloženju zakonskog teksta, nisu se pojavile u diskusijama na Saborskim odborima niti u Saborskoj raspravi. Sasvim je jasno da namjera zakonodavca nikada nije bila da konverzija bude obeštećenje bilo koje vrste. Namjena zakona o konverziji bila je isključivo zamjena otplatnog plana na kredite iz jedne valute (CHF) u drugu (EUR). Promjene koje su to omogućile ni na koji način ne zadiru u prava potrošača, u prirodu ugovora o kreditu, ne dotiču se ništetnosti pojedinih odredbi CHF ugovora niti na bilo koji način spominju ili uređuju nagodbu između banke i potrošača. Ono što su te promjene donijele je matematička formula za zamjenu otplatnog plana kredita iz jedne valute u drugu, ništa manje ali ni ništa više od toga.
Zanimljivi detalj vezan uz konverziju je i to što je posljedica kolektivne presude ništetnost promjenjive kamatne stope. Konverzija mijenja valutu iz CHF u EUR po uvjetima koji su jednu ništetnu kamatnu stopu zamijenili drugom jednako ništetnom kamatnom stopom (naime, kolektivna presuda nije CHF kamate proglasila ništetnima, nego sve promjenjive kamatne stope neovisno o valuti), a sve skupa uz valutnu klauzulu (CHF) koja je ništetnom proglašena dvije godine nakon konverzije.
Potrošač se ne može odreći nečega za što ne zna
Jedan od ključnih elemenata koji se često previđa jest pitanje informiranog pristanka. Obvezni elementi nagodbe nalažu da potrošač mora biti upoznat s čime se i čega odriče. No kalkulacija konverzije je zakonom propisana formula. Formula koju, usput rečeno, nitko nikada nije neovisno provjeravao niti znamo jesu li izračuni točni (znamo da nisu, detaljnije u seriji tekstova o švicarcima). Ali ono što je još važnije jest da izračun konverzije nikada nije uzimao u obzir puno obeštećenje. Izračun konverzije koristio je isključivo formulu propisanu zakonom o konverziji (ZIDZPK – Zakon o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju). Europska sudska praksa je po ovom pitanju nedvosmislena: ako potrošač u trenutku potpisivanja aneksa/dodatka o konverziji nije bio upoznat s punim opsegom svojih prava i punim iznosom štete, takav pristanak nije informiran i ne može konstituirati odricanje od prava na restituciju. Pojednostavljeno na jednu rečenicu, odricanje nije valjano ako nije točno poznato čega se odričete.
Odredbe zakona koje reguliraju konverzija kredita iz CHF u EUR otplatni plan nigdje ne spominju nagodbu ili odricanje potrošača od njegovog prava na restituciju (dapače, zakon eksplicitno navodi kako ovom promjenom nijedno drugo pravo nije ukinuto, promijenjeno ili umanjeno), niti je potrošač ikada bio upoznat niti je bilo tko bilo gdje izračunao ukupni iznos obeštećenja na kojeg bi potrošač imao pravo. Sporne revizije VSRH koje su kreirale pravni kaos u kojem se nalazimo tvrde kako su potrošači potpisom konverzije „implicitno“ nagodili s bankom, što prevedeno znači da su između redova morali pročitati da će se to dogoditi iako im to nitko i nikada nije rekao, spomenuo, niti ih je upozorio oko čega su se točno nagodili. Nedostatak adekvatnog informiranja potrošača je inače bila i osnova za donošenje kolektivne presude, pa analogno tome niti konverzija ne može biti prihvatljiva.
Aritmetika obeštećenja koju je nemoguće ignorirati
Financijska vještačenja u predmetima koje vodi Druga fundacija konzistentno pokazuju da je odnos obeštećenja po konverziji i punog obeštećenja (restitucije) otprilike 1:4. Dakle, konverzijom je prosječnom potrošaču vraćena otprilike četvrtina onoga na što ima pravo. Nije moguće, niti pravno niti moralno, da jedna kategorija potrošača (oni koji su konvertirali) bude u prednosti ili nedostatku u odnosu na drugu kategoriju (oni koji nisu konvertirali) za istu stvar. tj. za ništetnost istih ugovornih odredbi. Nigdje u zakonskom tekstu niti u obrazloženju zakona ne postoji riječ o “postizanju ravnoteže” između konverzije i restitucije, niti je konverzija ikada bila zamišljena kao zamjena za obeštećenje. Kako sam detaljno objasnio u ranijim tekstovima, konverzija je po namjeri zakonodavca bila operacija stabiliziranja bankarskog sustava, a ne operacija obeštećenja potrošača.
U konkretnom predmetu pred VSRH, na temelju kojega će prošireno vijeće donijeti svoje pravno shvaćanje, rezultat vještačenja jasno pokazuje kako je odnos između iznosa priznatog konverzijom i punog obeštećenja 1:3.93 (što je rezultat u cijelosti konzistentan s iskustvom Druge fundacije). Dakle na jedan euro priznat konverzijom, puno obeštećenje bi iznosilo 3.93EUR.
Kada vam lopov ukrade 4.000 EUR, postizanje ravnoteže nije nalog suda da lopov zadrži tri tisuće, a oštećenoj stranci vrati 1.000, nego je to povrat oduzetog potrošaču u punom iznosu.
Jedan od totalno pogrešnih argumenata koje banke pokušavaju plasirati sucima, pa tako i Vrhovnom sudu je tumačenje kako nacionalni sudovi ne smiju preispitivati proces konverzije, što je stav Vrhovnog suda koji proizlazi iz odluke Gos-1/2019. Banke pritom zaboravljaju spomenuti (i pažljivo zamagljuju vremenski redoslijed odluka), da obvezujućom presudom ECJ C-567/20 (koja je objavljenja 2022. godine) nacionalni sudovi moraju preispitati da li je do ravnoteže doista i došlo, tako da se banke pozivaju na normu koja je u međuvremenu osporena na Europskoj razini.
Pozicija banaka – dvostruko naplaćivanje
Posebno je ciničan položaj banaka u cijeloj priči. Banke su, kako sam ranije pisao, sporazumom (nagodbom) s Republikom Hrvatskom već dobile i konzumiraju godinama kompenzaciju za troškove konverzije. Arbitražni postupci pred ICSID-om su ili okončani ili su u različitim fazama rješavanja, no suštinski, banke su od države dobila obeštećenje (u vidu nagodbe) za istu stvar za koju sada tvrde da su potrošači konverzijom već obeštećeni. Dakle, banke pokušavaju naplatiti isti trošak dvaput: jednom od države (kroz nagodbu i arbitražu), a drugi put tako da potrošačima ospore pravo na punu restituciju pozivajući se na konverziju za koju su već kompenzirane. Ovo je klasični primjer situacije u kojoj su banke “too big to be held accountable”. Banke i njihovi odvjetnici uvijek pronalaze način da prevale trošak na slabiju stranu.
Vrijedi spomenuti kako su po pravilima rezervacija troškova za sporove, banke sukladno međunarodnim računovodstvenim standardima (IAS 37) morale rezervirati sredstva za gubitak sporova s potrošačima, što znači da su profiti banaka već umanjeni za „gubitke“ u odnosu na CHF sudske sporove i sukladno tome u cijelosti apsorbirani. Kada bi VSRH donio odluku u korist banaka, profiti banaka bi momentalno skočili za koju stotinu milijuna EUR-a zbog ukidanja rezervacija koji se u takvim situacijama knjiže kao prihod. Isplata potrošačima ne bi ugrozila ionako pretjerano likvidno poslovanje banaka, ali bi za banke pozitivna odluka VSRH dramatično digla njihove profite.
Jedna od teza koje se ponavljaju je i „briga“ za stabilnost bankarskog sustava, koje proizlazi iz obrazloženja promjena zakona (tzv. zakon o konverziji) gdje je stabilnost bankarskog sustava eksplicitno naveden kao argument za donošenje zakona. Taj argument je onaj tihi dio koji se ne izgovara naglas u pro-bankarskim presudama, ali prožima cijeli politički i zakonodavni diskurs. To je zapravo još pogubnije nego da se to otvoreno kaže, jer bi se eksplicitan argument o stabilnosti bankarskog sustava mogao testirati u odnosu na pravo EU-a, dok pravne konstrukcije prikrivaju stvarnu motivaciju sudaca da donose odluke u korist banaka (primjerice Leibniz institut za financijska istraživanja u svojoj analizi argumentira/objašnjava kako stabilnost banaka nije dopuštena obrana).
Ponovno, ako se vratimo na analogiju nepoštenih stjecatelja, kako sam zakon naziva banke, sud nikada ne bi trebao problematizirati ili uzimati u obzir njihovu potencijalnu sudbinu argumentirajući pritom da je bolje da slabija stranka u sporu, dakle potrošač, bude taj koji treba apsorbirati trošak nepoštenog stjecanja (aka. krađe). Banke su u proteklih dvadesetak godina ostvarile više od 10 milijardi EUR dobiti koja je gotovo u cijelosti isplaćena njihovim stranim vlasnicima, taj profit se nije ovdje zadržao i ne doprinosi našem društvu nego se u doslovno milijardama eura iznosi u inozemstvo, društvena korist je minimalna ili nikakva, te nema niti najmanje moralno-etičke potrebe da brinemo o lažnoj i nepostojećoj dilemi stabilnosti bankarskog sustava.
Potrošač ne smije snositi sudske troškove
U predmetima koji se tiču konvertiranih CHF kredita, sudovi su u pravilu utvrdili ništetnost i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to je tzv. deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i po tom pitanju potrošači nedvojbeno uspijevaju. Problem nastaje s tzv. kondemnatornim dijelom zahtjeva, dakle s konkretnim iznosom koji banka mora isplatiti potrošaču i koji je u srži očekivane odluke VSRH. Osim odluke o tome koja je stvarna visina obeštećenja, VSRH će morati donijeti i odluku o visini priznanja sudskih troškova.
U praksi, oštećeni potrošač tuži banku. Sud utvrđuje da su ugovorne odredbe ništetne (potpuni uspjeh u deklaratornom zahtjevu). No, kada se dođe do određivanja visine obeštećenja koje banka mora isplatiti, iznos koji sud dosudi može biti manji od zatraženog, jer sudovi nemaju ujednačenu praksu o tome pripada li potrošaču puno obeštećenje ili samo zatezne kamate. U takvoj situaciji, prema domaćim pravilima parničnog postupka, dio troškova može pasti na teret potrošača razmjerno dijelu u kojem nije uspio.
To je apsurdna situacija. Stranka koja je dokazala da je banka postupala nepošteno i nezakonito, završava u situaciji da plaća dio troškova postupka, samo zato što konkretni iznos obeštećenja još nije definiran usuglašenom sudskom praksom. Banka koja je ugovarala ništetne odredbe, banka koja je godinama nezakonito naplaćivala preplaćene iznose, ne samo da nije kažnjena, nego joj potrošač plaća dio troškova jer je sud odlučio da mu pripada 25% umjesto 100% zatraženog iznosa (gore argumentirana jedna četvrtina visine punog obeštećenja).
Ovaj problem adresira presuda najvišeg Suda Europske unije C-224/19. Obrazloženje suda EU je izuzetno jasno, takav sustav raspodjele troškova stvara znatnu prepreku koja potrošača odvraća od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi. Drugim riječima, ako potrošač zna da će, čak i kada dokaže da je banka postupala nezakonito, morati platiti dio sudskih troškova jer mu sud nije dosudio puni zatraženi iznos – mnogi potrošači će se jednostavno uzdržati od tužbe.
Ako odluka Vrhovnog suda ne uzme u obzir ove obvezujuće odredbe Direktive o zaštiti potrošača i efekte gore navedene presude C-224/19, sasvim je moguće da će neki ako ne i mnogi od 30.000 naših sugrađana koji su tužili, iako su uspješno dokazali nepoštenost banke, u konačnici biti prisiljeni platiti sudske troškove, a koji će u iznosu biti veći od dosuđenog obeštećenja.
Što ako odluka bude nepovoljna? Perspektiva Ustavnog suda i ECHR-a
Recimo to otvoreno, ako bi VSRH donio odluku koja ide protiv punog obeštećenja, perspektive na Ustavnom sudu ili pred Europskim sudom za ljudska prava (ECHR) su takve da je sasvim izvjesno da bi se takva odluka preokrenula. Banke su svjesne toga i ako pažljivo čitate njihova godišnja izvješća sasvim je jasno kako oni takav ishod u konačnici i očekuju – ono što pokušavaju učiniti neovisno o svojem očekivanju je obeshrabriti što veći mogući broj potrošača od daljnjih sudskih postupaka, svaki od potrošača koji bi temeljem odluke VSRH bio obeshrabren od daljnjeg inzistiranja za punim obeštećenjem je čisti profit za banku.
Europska pravna stečevina je po ovom pitanju jasna, mađarski predmeti su otvorili put, a domaća ustavnopravna analiza ne bi smjela zaobići činjenicu da je 85% sudske prakse konzistentno išlo u drugom smjeru. Za Vrhovni sud, čija je primarna zadaća usaglašavanje sudske prakse, donijeti odluku koja ide suprotno od gotovo devet desetina presuda na nižim instancama, koje su neovisno jedni od drugih donijele stotine sudaca i sutkinja i za koju se unaprijed zna s velikom vjerojatnošću da će biti preokrenuta na višoj instanci, bio bi, ne znam kako to blaže reći, ishod koji bi bio teško objašnjiv budućim generacijama pravnika. Takva odluka bi imala posljedice ne samo za Vrhovni sud, suce koji bi glasali za takvu odluku, nego i za opći ugled i pravni poredak Republike Hrvatske. Generacijska odluka koju Vrhovni sud i prošireno vijeće mora donijeti je prilika da se, polako ali sigurno, vrati barem dio narušenog povjerenja u pravosudni sustav. Ipak, ne treba živjeti u iluziji da će bilo kakva pravda biti izvršena, od situacije s klizanjem CHF-a je proteklo gotovo dvadeset godina, a do trenutka kada će svi postupci zahvaćeni ovom odlukom VSRH biti dovršeni proći će još barem dvije ili tri godine (i više ako će se morati ići na Ustavni sud i ECHR). Pravda koja stiže nakon dvadeset godina nije pravda (osobito ako se na nju primjenjuje zatezna kamata koja je na današnji dan niža od prosječne kamatne stope kredita koje banke izdaju ili svega 0,3% veća od razine inflacije).
Pozicija Druge fundacije
Ovdje je bitno istaknuti i poziciju Druge fundacije koja u proteklih nekoliko godina zastupa četveroznamenkasti broj oštećenih građana u više tisuća predmeta, od kojih smo nekoliko stotina već dobili na korist naših klijenata. Druga fundacija u značajnom broju predmeta tuži ništetnost valutne klauzule, a ništetnost valute je utvrđena 2017. godine, dakle dvije godine nakon izvršene konverzije. Presuda proširenog vijeća VSRH se stoga nikako neće odnositi na te predmete. Naš pravni temelj je drugačiji i neovisan o ishodu ove konkretne odluke (iako je veliki trud banaka uložen da se i pitanje valutne klauzule podvede pod konverziju). Druga fundacija je spremna preuzeti vaš predmet i istjerati ga do kraja, čak i ako ste ga do sada izgubili, uključujući i put do Ustavnog suda ili ECHR-a (ako to bude potrebno), a osim toga Druga fundacija osigurava obeštećenje i za sve druge osnove temeljem kojih vas je banka oštetila. Svojim klijentima financiramo cijeli postupak i naplaćujemo se isključivo po pozitivnom ishodu spora, tako da je financijski rizik isključivo na nama.
Vrhovni sud se nalazi pred dilemom koja je sama po sebi indikativna za stanje pravosudnog sustava u Hrvatskoj. S jedne strane imamo zakon koji eksplicitno kaže da prava potrošača konverzijom nisu umanjena, niti su se potrošači tih prava na bilo koji način odrekli ili s bankom nagodili (i to je konsenzus odvjetnika, sudaca i profesora prava koji se svi redom uglavnom čude zašto se o ovoj temi uopće raspravlja). Imate 85% sudske prakse koja ide u korist potrošača, europsku praksu koja potvrđuje pravo na puno obeštećenje, omjer konverzije i restitucije od 1:4 koji jasno pokazuje da konverzija nije i ne može biti obeštećenje, te da konverzija nije donijela nikakvu ravnotežu. I na posljetku, imate banke koje su se za istu stvar već naplatile od države.
S druge strane nalazi se sva silina financijskog interesa bankarskog sektora da 900 milijuna eura koji pripadaju oštećenim i ekonomski iscrpljenim potrošačima i za koje su banke već obeštećene prethodnim nagodbama i arbitražama pretvori u 900 milijuna eura dobiti stranim dioničarima banaka.
Odluka bi trebala biti jednostavna i pravno i moralno i etički. Hoće li i biti – vidjet ćemo.
Ako imate ili ste imali kredit(e) u švicarskim francima (ili drugim valutama), Druga fundacija je i dalje zainteresirana za komisijski prijenos tražbine. Voljni smo raditi na tome da osiguramo vaše pravo na obeštećenje po svim pravnim osnovama, neovisno o tome što je u međuvremenu nastupila zastara, a uključujući i pravo na utvrđenje potpune ništetnosti ugovora. Sve što treba napraviti je javiti nam se. Postupak ugovaranja je jednostavan i nakon toga Druga fundacija preuzima brigu (i troškove) sve do naplate od banke.
Misao dana:
Justice delayed is justice denied, but justice denied is profit earned – at least if you’re a bank.