Categories
eDržava Ekonomija Priroda i društvo

Promjene Zakona o elektroničkim komunikacijama

Krenuo sam baciti pogled na diskusiju o “novoj legalizaciji” (inače jednog od najsramotnijih zakona koji su ikada izglasani u ovoj državi) pa sam na web stranici eSavjetovanja naletio na pravi mali ljetni biser sakriven među kiselim krastavcima.

Naime u ovoj ljetnoj rupi, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture je u eSavjetovanje pustilo nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama zakona o elektroničkim komunikacijama. Unutra ima nekoliko zanimljivih dijelova koji malo vrijeđaju moj afinitet za tržišnim natjecanjem i kibernetičkoj sigurnosti. Formalni razlog koji je naveden za promjene je usklađivanje zakonskog teksta s EU direktivom 2014/61/EU, a što je direktiva koja se odnosi na različite mjere čiji je cilj smanjenje troškova postavljanja elektroničkih komunikacijskih mreža velikih brzina (tzv. širokopojasni internet). Otprilike ovo što smo prije nekoliko dana čitali da je propalo (kod nas). Sama direktiva je iz 2014. godine, a zaključci o oblikovanju digitalne budućnosti Europe na koje se zakonodavac poziva su još iz 2020. godine, dvije godine prije nego što su nastale posljednje značajnije izmjene Zakona o elektroničkim komunikacijama. Dakle, samo ako promatramo slijed i starost odluka na koje se ministarstvo poziva, nešto baš ne štima (no eto, svi smo na GO pa nema tko preispitati o čemu se točno radi). Probajte prebrojati koliko se promjena odnosi na tzv. gigabit act, a koliko na sve ostalo? Čudnovati omjer.

Promjene zakona o elektroničkim komunikacjama

Prva bitna točka na koju bih skrenuo pozornost je problematika uvođenja sasvim nove fraze “kritične komunikacije” koja do sada nije postojala niti u javnom diskursu niti u postojećim zakonskim tekstovima. Ako krenete čitati tekst promjena, biti će jasno da se želi koncentrirati kritična komunikacija u jednome pojmu, a zakonodavac želi svu kritičnu komunikaciju ubaciti u jedan (novi) pravni subjekt koji se naziva “jedinstveni pružatelja kritičnih komunikacija“. Zakon eksplicitno kaže da će Vlada RH donijeti o odluku tko bi to bio (a ako malo bolje čitate opise, vjerojatni kandidat za to je državna firma Odašiljači i veze d.o.o.). Obzirom da su OiV već ionako u posjedu ili kontroli većine odašiljača i veza, jedini značajni segment kojeg oni nemaju pokriven, nemaju direktni utjecaj ili posjeduju su mobilne javne telefonske mreže. Moja interpretacija teksta promjene zakona jest da će Vlada kreirati paradržavni telekom (iako ih imamo već nekoliko; FINA i Carnet u nekim segmentima svojeg djelovanja već djeluju kao telco operateri). Nejasno je kako će taj telekom funkcionirati, hoće li biti pravi zakonom definirani telekom bez koncesije ili virtualni telekom ali nešto od toga će biti.

Problematika tržišne ekonomije se sastoji u detalju koji je propisan prijedlogom, a koji kaže da postojeći operateri moraju osigurati pristup svojim mrežama ovom novome jedinstvenom pružatelju kritičnih komunikacija. To otprilike znači da postojeći telekomi o svojem trošku (a svi znamo da je njihov trošak preliven u cijenu naše usluge) moraju osigurati pristup njihovim mrežama a što će sasvim sigurno generirati neki trošak (investicija, održavanja i slično). Taj trošak operateri ne smiju prenositi na novi paradržavni telekom i doslovno je napisano kako je dio tih usluga koje komercijalni operateri moraju pružati besplatan, dio smiju naplatiti po stvarnom trošku održavanja, a dio po “razumnom” trošku povrata investicije (čim vidite u zakonskom tekstu fraze koje ne možete pretvoriti u jasnu matematičku formulu morate se podsjetiti da je perspektiva u oku promatrača, pa je “razumni trošak” subjektivna ocjena državnog činovnika kako bi se izbjegla tržišna utakmica i “ekstraprofit”). Kako je novi državni telekom državni onda je po definiciji izuzet iz javnih nabava i njihove cijene koje će naplaćivati državi nisu predmetom tržišne utakmice te ih stoga nećemo (osim deklarativno) tražiti da budu troškovno efikasni. Taj fenomen često vidimo u različitim državno/administrativnim monopolima poput FINA, APIS, Carnet i sličnima gdje plaćanja države prema tim subjektima u svojoj osnovi čine zakonom i EU pravilima zabranjenu subvenciju (a što će prije ili kasnije doći na naplatu). Naravno tu je i činjenica da će nepoznati broj (vjerojatno nekoliko desetaka tisuća državnih službenika; računajte samo da policija ima preko 30k zaposlenih, vojska dodatnih 15-20k, potom malo civilne zaštite, vatrogasaca, medicinskog osoblja + naši elitni političari) svoje mobilne telefone prebaciti tim dekretom određenom pružatelju kritičnih usluga.

Mimo gornjega, za primjetiti je i opći trend i inflaciju proglašavanja svega i svačega kritičnim, pa smo eto sada dobili i kritične komunikacije koji rade na kritičnoj infrastrukturi (ne kažem da to nije potrebno ili da ne postoji potreba, ali posezanje za ovom klasifikacijom je uglavnom samo izgovor za centralizaciju i zatvaranje tržištu uz inferiornu a istovremeno beskrajno skupu uslugu).

Zanimljivi je i detalj promjene članka 141 Zakona o elektroničkim komunikacijama, odnosno članak 24 nacrta promjena. Do sada je zakonom bila propisana mogućnost razmjene podataka o korisnicima neplatišama između operatera, dok je ovom promjenom ona propisana kao obvezna – ako vam moja interpretacija te semantičke promjene ne izgleda ozbiljnom, onda pročitajte tekst obrazloženja koje doslovno kaže “utvrđivanje obveze operatora javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga za prikupljanje i elektroničku razmjenu podataka o korisnicima, u svrhu procjene platežne sposobnosti podnositelja zahtjeva za sklapanje ugovora kojim se uređuju prava i obveze između operatora i krajnjih korisnika”. Ponavljam, iako je totalno jasan cilj zašto želimo razmjenjivati takve podatke, strašno me zanima koji slijed događaja je doveo do toga da se zakonom propisana mogućnost pretvara u obvezu.

I u konačnici, ima nekoliko suptilnih promjena u tekstu Zakona a koje se odnose na kibernetički sigurnost. U proteklih nekoliko godina smo donijeli Zakon o kibernetičkoj sigurnosti (koji je, koincidencije radi, također prolazio savjetovanje u ovo doba godine, a predlagač je bilo Ministarstvo branitelja!?) a na kojeg sam imao niz primjedbi. Moja temeljna zamjerka tada (a i danas) je u tome što je Vlada RH kao tijelo zaduženo za provedbu i praćenje kibernetičke sigurnosti odredilo SOA-u što je, da to vrlo pristojno napišem, vrlo inovativno rješenje na razini EU čija genijalnost do današnjeg dana nije prepoznata. Kibernetička sigurnost u svojoj srži je sličnija preventivnoj zdravstvenoj zaštiti ili sigurnosti prometa na cestama, što znači da većina kibernetičke sigurnosti masovni napor edukacije građana i pravnih osoba o sigurnosti na računalnim mrežama i sustavima, a u daleko manjoj mjeri posao obavještajnih agencija koje nikome ne obrazlažu što i kako rade. Komentirao sam ozbiljnost njihovih aktivnosti i ranije, no vidim da i u novom izvješću SOAe za 2025 kibernetička sigurnost zauzima skromne tri stranice obogaćene velikim slikama i skromnim rezultatima. Pretpostavljam (i iskreno se nadam) da tamo ima profesionalaca koji znaju što rade, ali osim povremenih naznaka sustavnog pristupa kroz pojedine dokumente, nije da se vidi neki efekt.

Zakon o kibernetičkoj sigurnosti kao i promjene koje je ZEK imao utvrđuju poziciju nacionalnog tijela da utvrđuje sigurnosne rizike lanaca dobave operatera javnih usluga. Specifičnost našeg konkretnog rješenja u odnosu na ostatak EU prakse jest u tome što samo mi imamo obavještajnu agenciju koja daje finalni pravorijek o tome što jest a što nije sigurno, dok sve druge EU ili EEA zemlje uopće nemaju takva ograničenja, ili postoje odobrenja koja izdaju specijalne komisije, Vlada, premijer ili resorni ministar (samo u tri zemlje se traži odobrenje sigurnosne agencije i to Njemačka, Latvija i Cipar) – no zajedničko svima je da funkcioniraju po preporukama koje proizlaze iz 5G toolboxa odnosno preporuka ENISA-e. Kriteriji koje SOA može koristiti (i pritom uopće ne obrazložiti) su i oni političke prirode i ne moraju biti utemeljene na stvarnim tehničkim ugrozama. Tu je i srž problema, problematiziranje dobavljača iz potencijalno neprijateljskih zemalja (Kine) proizlazi još od početaka prvog mandata Donalda Trumpa (tzv. Chip war, napisao sam i nastavak). Temeljna teza je da dobavljači iz non-allied zemalja mogu koristiti isporučenu opremu za nadzor naših građana i ustanova, te tu istu opremu na različite načine mogu pretvoriti u oružje kroz mis-konfiguraciju opreme ili korištenjem različitih tipova kill-switcheva (ili na tko zna koji drugi način kojeg još nismo imali prilike vidjeti). U stvarnosti, ograničavanje kineskih dobavljača se svodi na pokušaj stvaranja time-outa za europske i američke dobavljače da sustignu astronomsku prednost koje je Kina ostvarila u odnosu na sve druge, osobito u 5G mrežama (sedam-osam godina kasnije sasvim je jasno da ova taktika nije riješila a čak niti ublažila tehnološki raskorak).

Naravno da je svaki rizik potrebno dobro odvagnuti, temeljito i iznimno kritično provjeriti, no do današnjeg dana nije dokazano da se oprema kineskih dobavljača koristila ili uopće može koristiti za nadzor ili da postoje kill-switchevi. Postoji naravno cijeli niz sigurnosnih propusta koji su otkriveni, no oni svojom prirodom ili namjerom ne odudaraju od sličnih sigurnosnih propusta na europskim ili američkim proizvodima

U kontekstu telekom operatera, rizici korištenja opreme non-allied zemalja se dijele na tzv. jezgrene sustave i sustave koji se koriste u radio mreži. Kako bi se adresirali rizici koji proizlaze iz masovnog korištenja mobilne tehnologije, Europska unija kroz svoje institucije i alate daje konkretne sigurnosne preporuke, dva za telekome najzanimljivija su 5G toolbox i ENISA (europska cyber security agencija). Po svim trenutno dostupnim preporukama i praksama, sve EU zemlje razlikuju rizike između jezgrenih – core sustava koji su identificirani kao kritični sustavi i radio mreže (RAN) koje su označene kao rizičnom komponentom.

Prijedlozi nadopuna zakona idu u smjeru koji će zacementirati ulogu nadležnog tijela za kibernetičku sigurnost u odnosu na odlučivanje koji su to sigurni lanci nabave i koji se dobavljači smatraju sigurnima. Pitanje tehnološke argumentacije su u cijelosti sekundarna i dodatkom u zakon se odluka u cijelosti prepušta nadležnom tijelu a koje po svojoj prirodi ne funkcionira transparentno a i izrijekom zakona ne mora obrazložiti svoje odluke. Sve skupa je dodatno zanimljivo ako znamo da smo istim ovim promjenama izdvojili “kritičnu komunikaciju” u zasebni entitet i izdvojili iz sustava ostalih operatera, dakle koji je smisao regulirati ako smo kritične komponente iz razloga sigurnosti već izdvojili? Osim naravno ako nemamo namjeru intervenirati u tržišne odnose?

Promjena zakona nadležnoj agenciji za elektroničke komunikacije (HAKOM-u) ostavlja samo specifičnosti koje su vezane za telekom operatere kroz mehanizam pravilnika koji je postojao i u prethodnom zakonskom tekstu ali je (defacto) ukinut donošenjem uredbe o kibernetičkoj sigurnosti da bi sada bio ponovno uveden ali u okljaštrenom opsegu (što samo govori o tome kako lijeva ruka ne zna što radi desna, ili pak da postoje “unutarnje borbe” oko regulatornog teritorija između agencija).

Proces eSavjetovanja traje još svega dva dana, pa ako imate nešto za reći sada je prilika.

Misao dana:
Regulation has nothing to do with setting standards; it meant putting rules in place that worked in favor of a few.

Categories
Business eDržava Ekonomija

Konfuzija oko eRačuna

Ako ste poduzetnik ili se bavite računovodstvom, tada ste u proteklih nekoliko mjeseci sigurno primjetili diskusiju oko toga što elektronički račun doista jest?

eRačuni su kod nas obavezni prilikom slanja javnim naručiteljima od 1. srpnja 2019. (iako ima niz izuzetaka), te se samo djelomično koriste u poslovanju između poduzetnika. Po aktualnim planovima porezne uprave, očekuje se da će vrlo uskoro u javnosti završiti zakonski i podzakonski prijedlozi o tzv. fiskalizaciji 2.0 koja će uključivati obveznu razmjenu računa između pravnih osoba putem sustava eRačuna. Dakle neosporno je da su eRačuni već sada dio poslovne prakse te će njihovo korištenje odjednom višestruko narasti. Nuspojava obveze razmjene računa između poslovnih subjekata je i to što će porezna uprava imati direktni uvid u sadržaje računa u realnom vremenu; to s jedne strane omogućuje daleko veći nadzor poduzetnika ali će u perspektivi omogućiti i smanjenje izvještajnog tereta nad samim poduzetnicima (čisto informacije radi, postoje europske države gdje ovakav sustav postoji već godinama). Nadam se da će fiskalizacija 2.0 biti posložena malo liberalnije od fiskalizacije za promete u gotovini jer obveza digitalnog potpisivanja kreira odgovarajući teret na infrastrukturu i zahtjeva organizacijske pripreme i vjerojatno promjene. Fiskalizacija 2.0 je moguće rješiva na način da smo šaljete račune, dok bi timestamp i digitalni potpis mogao odraditi posrednik prilikom preuzimanja a prije odašiljanja u pretinac primatelja.

Cijela problematika koja se dogodila, opisana je u mnogim tekstovima (poput ovoga), te je bila dio raznih javnih konverzacija, na jednoj od njih sam i ja bio pozvan sudjelovati.

Elektronički račun je u osnovi digitalno potpisani XML zapis koji je strukturiran po odgovarajućim standardima. Ideja elektroničkih računa je višestruka ali načelno riječ je o digitalnom dokumentu koji je namijenjen razmjeni između računalnih sustava, pa ako ste to ispravno posložili onda će vaš ERP sustav izdati fakturu i poslati je odgovarajućem kupcu koji će taj račun zaprimiti i “importirati” u svoj računalni sustav koji će potom automatski upariti to sa zapisom o vama kao dobavljaču, a ako je sve ispravno popunjeno onda će upariti i račun s odgovarajućim ugovorom ili narudžbom, a stavke računa ispravno povezati s odgovarajućim primkama/otpremnicama, osnovnim sredstvima ili troškovnim pozicijama (ako ste dobro sve skupa posložili kroz pravila knjiženja i povezivanja). Primarna prednost elektroničkih računa je to što su isporučeni gotovo instant i postoji jasna sljedivost kretanja računa, što nema prepisivanja podataka (dakle manje grešaka), te što stvaraju uštedu u razmjeni. Znam da mnogi protestiraju na troškovima eRačuna, no kada to stavite u perspektivu ispisa računa, kuvertiranja, odlaska na poštu, poštarine (skupa s vremenom koje se troši na otpremu, zaprimanje i obradu), tada o tome uopće ne bi trebali raspravljati osim ako mislite da je vaše vrijeme besplatno (u kojem slučaju vam očajno treba mali tečaj iz stvarnih troškova poslovanja).

Osim ovih prednosti elektroničkih računa, jedan od parametara koje osobito morate imati na umu je pitanje vjerodostojnosti dokumentacije, a ona je definirana na mnogim mjestima ali za poduzetnike je to uglavnom Zakon o računovodstvu. Tricky part je u tome što elektronički račun da bi bio smatran vjerodostojnim mora biti sačuvan/arhiviran u njegovom izvornom obliku a to bi bila XML datoteka. Sasvim je svejedno gdje se ona nalazi ali mora biti u svom nepromijenjenom izvornom obliku koji nije nimalo čitljiv ljudima. Kako je 90+% svih poduzetnika kod nas u kategoriji obrta, mikro i malih, većina njih (myself included) funkcionira na način da koriste različite metode računovodstva koje opet uglavnom koriste ručne upise u različite knjigovodstvene softvere. I tu otprilike nailazimo na problem, jer su mnogi i već godinama elektroničke račune krenuli ispisati u tzv. vizualizaciju no to je samo vizualna reprezentacija XML dokumenta i tako ispisani dokument nije vjerodostojni dokument. To pak znači da ako vam dođe porezni ili drugi nadzor u kontrolu, i ako postavi takvo pitanje, da im morate ponuditi da pregledaju i originalne XML datoteke, jer ako takvih dokumenata nemate tada poreznici mogu te transakcije proglasiti nevažećima pa ste u mogućnosti izgubiti pravo na knjiženje troška, povrata PDV-a i tko zna što sve još.
Za razliku od papirnatog računa koji ima svoj jasni izvornik (a kojeg potom možete umnožavati u neograničenom broju kopija), u digitalnom svijetu je koncept “izvornika” malo kompliciraniji i u biti neprimjenjiv pojam budući da su sve kopije međusobno istovjetne. Svejedno, u slučaju eRačuna se točno zna što se može smatrati izvornikom tj. vjerodostojnim dokumentom. Ispis vizualizacije koja je nastala iz XML datoteke i potom arhiviranje takve vizualizacije u papirnatom ili čak digitalnom obliku nije prihvatljivo jer nema načina da se utvrdi da li je riječ o izvornom dokumentu ili je riječ o krivotvorini.

Poanta je dakle da morate paziti na svoju arhivu eRačuna te ih morate čuvati propisanih 11 godina. Ne moram objašnjavati da je 11 godina jako puno i pokušajte na svojim diskovima pronaći dokumente koje ste stvarali daleke 2014. godine? U međuvremenu ste promijenili nekoliko računala te se možda koje od njih i pokvarilo pa su neki podaci nestali, a backup ako imate pitanje je da li radi na ispravan način (kopiranje podataka na eksterni USB nije backup, imate puno dojam backupa ali su takvi diskovi i USB mediji jednostavno podložni kvarenju). Pravi backup uključuje 3-2-1 pravilo, što znači da imate najmanje tri kopije svojih podataka, na najmanje dva različita medija te je najmanje jedna od tih kopija pospremljena na udaljenoj lokaciji (kao zaštita od krađe ili neke nepogode poput npr. potresa, požara ili poplave). Malo tko ima podatke tako arhivirane, a ako i imate onda znate da takav sustav arhiviranja ima svoje jasne troškove u opremi, software-u, uloženom vremenu i održavanju (da ne kažemo da tijekom 11 godišnje obveze čuvanja arhive morate promijeniti opremu najmanje dvaput, potencijalno triput a da bi je održali u zoni sigurne upotrebe). Morate se dakle pouzdati da su podaci sigurno spremljeni kod vas, vašeg knjigovođe ili možete ugovoriti uslugu arhiviranje kod vašeg posrednika elektroničkih računa (gdje će trošak arhive uvijek biti manji nego da to sami odradite po “pravilima struke”).

Posrednici za razmjenu elektroničkih računa su zanimljivi koncept i najbolja analogija koju mogu smisliti je da su oni poput telekoma s kojima imate ugovor o pružanju usluga. Oni osiguravaju infrastrukturu koja je nužna da bi elektronički račun stigao do vas. Zanimljiva razlika kod elektroničkih računa je u tome da možete imati više od jednog dobavljača tih usluga te da ne postoji jedno mjesto gdje završavaju svi eRačuni nego ih može biti više – što može kreirati konfuziju. Zamislite da imate dva mobilna telefona, jedan je npr. 091 a drugi 099. U normalnoj upotrebi, svi pozivi prema 091 će završiti na 091 telefonu i obrnuto; no u slučaju distribucije elektroničkih računa, ako netko s 091 (posrednikom) pokuša poslati na 099 (posrednika), ako imate otvoren račun kod 091 posrednika, račun će završiti u 091 pretincu (i potencijalno “pogrešnom” posredniku što vam može proizvesti različite organizacijske probleme).

I malo konkretnih situacija. Kako sam se i sam krenuo baviti problematikom arhive elektroničkih računa, jedna od odluka je bila i da konsolidiram svoje pružatelje usluga (jer sam ih iz različitih razloga koristio više). Prvi servis kojeg sam krenuo gasiti je FINA eRačun kojeg sam koristio isključivo za slanje računa, ali su neki dobavljači unatoč mojim pokušajima da ih preusmjerim na drugi servis svejedno isporučivali svoje račune u FINAu. Problem koji imate prilikom pokušaja arhiviranja eRačuna s FINAe je u tome što je kod njih nemoguće odabrati sve ulazne račune i potom ih samo downloadati, pa je nužno ići po redosljedu i potom skidati jedan po jedan (malo XML-a, malo vizualizacije, malo priloga) pa proces jednostavno traje i podložan je greškama i propustima. Specijalni je problem što ako pogledate svoje ulazne eRačune, nećete biti u mogućnosti downloadati originalne XML dokumente koji su stariji od 1. siječnja 2023. godine – dakle već sada su vam nedostupni (to je naravno pokopano negdje u općim uvjetima i koliko razumijem da bi došli do tih podataka morate prvo ugovoriti arhivu pa vam oni “otključaju” taj dio priče).

Kod mog drugog posrednika je moguće odabrati arbitrarni broj ulaznih računa (dakle select ALL je moguć) ali, zasada, ta arhiva neće sadržavati XML nego samo vizualizaciju i eventualne priloge. Dakle brže ali ne i idealno, iako je XMLove moguće vrlo brzo poklikati jer je korisničko sučelje daleko bolje posloženo nego ono od FINA-e.

Malo sam frustriran što sam morao odraditi sve ovo jer normalni servisi koje koristite po vani svi redom imaju takeout opciju (dakle specifični dio usluge koji omogućava da vam sve vaše podatke pripremi i zapakira u jednu arhivu koju potom jednostavno downloadate). Razumijem ja da pružatelji usluga žele maksimalno otežati odlazak i učiniti ga teškim, no to je jednostavno primitivna i loša poslovna praksa i na tome bi trebali raditi (dakle, poruka pružateljima usluga, svih ne samo posrednicima, budite dostojanstveni gubitnici).

Potrošio sam dakle nekoliko sati da bih downloadao sve stare eRačune i napravio backup kod sebe (koji jest 3-2-1). Ali, uočio sam jednu iznimno zanimljivu situaciju o kojoj također vrijedi razmišljati. Naime skidajući tu silnu arhivu (u mom slučaju nije osobito velika, par stotina računa u nekoliko godina), uočio sam da uvjerljiva većina dobavljača u biti kreira klasične račune (u PDFu) koje potom radi obveze isporuke transformiraju u eRačune, te se cijeli sustav razmjene elektroničkih računa u svojoj osnovi uopće ne koristi kao sustav elektroničkih računa nego kao sustav sigurne razmjene i isporuke računa. Dakle neovisno o tome što ste račun zaprimili od npr. svojeg telekoma, izvorni račun u PDF-u (a mogli bi argumentirati i da je onda upravo taj PDF vjerodostojni dokument), dok je XML samo modalitet transporta računa (ne očekujem da se složite s time ali i letimični pogled kaže da je tako). To će se sve promijeniti dolaskom fiskalizacije i tada ćete morati biti spremni izdavati i zaprimati eRačune, ali imati i riješeno pitanje arhiviranja na dugačke i zakonom propisane rokove.

I posljednje, sustav eRačuna je u svojoj biti dizajniran za razmjenu poruka između računalnih sustava, dakle da vaš računovodstveni ili ERP sustav automatski putem API sučelja šalje ili prima račune. No u praksi, kako većina nas spada u grupu malih i mikro poduzetnika, to najčešće nije slučaj. Zasada dok dobijamo sporadične eRačune (u mom slučaju komunalije, telekom i HAC) to je podnošljivo, no kada svi budemo prisiljeni prebaciti se na fiskalizaciju 2.0, tada će situacija odjednom biti daleko kompliciranija i teža za upravljati i trebate razmisliti o tome koje rješenje ćete koristiti za razmjenu eRačuna od 1. siječnja 2026. od kada se očekuje početak nove sheme.

Misao dana:
Bureaucracy is like a fungus that contaminates everything.

Categories
Business Ekonomija Politika

O novom obračunu plaće / osobnog dohotka

Većina tekstova koje (rijetko) pišem su kritički orijentirani na sve što se događa oko nas, pa evo jednoga koji je mala iznimka od uobičajenog programa gdje se pohvalno izražavam od aktualnih promjena. Naime, od početka siječnja primjenjuju se nova pravila za obračune plaća (osobnog dohotka) i te promjene se događaju na nekoliko različitih razina. Nekako je cijelu transformaciju obilježio protest knjigovođa koji prigovaraju kompliciranom obračunu, početnim bugovima u softverima i nedostupnosti adekvatne podrške, no to su sve početne bolesti koje se događaju prilikom svake tranzicije i iako možemo reći da se moglo pripremiti bolje, objektivno sve što se događa je u okviru predvidivog i prihvatljivog. Evo nekoliko razloga zašto je ova reforma dobra i bitna.

Dobro je da individualne općine i gradovi imaju mogućnost samostalno odlučivati o stopama poreza na dohodak. Malo je poznato da je u nekim starijim verzijama Zakona o porezu na dohodak tako nešto već bilo ranije moguće ali je u nekom trenutku izbačeno (vjerojatno zato što tu mogućnost nitko nije iskoristio). Dobro je i da se ukinuo prirez – jer je to objektivno porezno davanje koje se i do sada plaćalo na isti račun i s istim pozivom na broj i u biti dvije transakcije svodite na jednu, a osim toga taj prirez je samo bio shema gdje se individualno omogućavalo općinama i gradovima da podešavaju ukupno porezno opterećenje. Dakle, good riddance prirezu. Jedino što bi se moglo “zamjeriti” je raspon dopuštenih stopa poreza na dohodak i možda bi bilo dobro da je taj raspon i veći, te činjenica da (koliko sam shvatio, sorry ako sam propustio) da je Porezna uprava dopustila da se te stope mijenjaju više nego jednom godišnje, tako da će sada biti malo naporno pratiti radnju (ali objektivno istu situaciju smo imali ranije i s prirezom pa smo svi živjeli s time, nije ovo nikakva razlika). U posljednjih nekoliko godina (uglavnom zahvaljujući hrabrim iskoracima ekipe iz Bjelovara i čini mi se Svete Nedjelje), počelo se govoriti o korigiranju stopa poreza na dohodak kao alatu za privlačenje radne snage i businessa u pojedine općine i gradove i čini mi se da se nakon nekoliko godina ovog “eksperimenta” naziru vrlo jasni rezultati koje vrijedi prepoznati i pohvaliti. Uz malo sreće, u sljedećem razdoblju će mnoge općine i gradovi početi razmišljati o korekcijama poreznih stopa kako bi postigle pojedine ciljeve razvoja svojih sredina i mislim da je to dobro, pohvalno i da će na dugu stazu biti dobro za cijelu zemlju jer se moramo odmaknuti od bjesomučne centralizacije svega i svačega u nekoliko žarišta, to jednostavno nije bilo dobro i ovo je prvi korak u korekciji tog stanja.

Knjigovođa koji pritisnut rokovima pokušava izračunati osobni dohodak, kolorizirano, AI.

Na isti način smatram kako je sasvim očekivano i logično da pojedine sredine (a to je nekolicina velikih gradova) imaju veće porezno opterećenje iz jednostavnog razloga što upravljaju infrastrukturom koja je neusporedivo veća, složenija i skuplja za upravljanje od malene općine ili tzv. grada koji ima tri semafora i četiri autobusne stanice. Jedan grad poput Zagreba, Splita ili Rijeke ima neusporedivo veću infrastrukturu po svakom mogućem kriteriju od manjih gradova i općina. Mislim da nema smisla nabrajati.

Ukratko, pohvala da se krenulo u ovom smjeru i smatram da će se srednji i duži rok ovo pokazati kao odličan potez, neovisno o otporima u promjeni (za nešto što su, u suštini, ionako dva računala koja moraju međusobno razmijeniti neke poruke).

Druga značajnija promjena je i pitanje načina obračuna obračuna za mirovinsko osiguranje prvog stupa. Tu sada postoji klizna skala čiji je temeljni cilj povećati dohodak najmanje plaćenih zaposlenih i imam osjećaj da će oni baš značajno cijeniti ovu promjenu.

Da, način obračuna je kompliciraniji i daleko složeniji, no opet, nije da računovođe rukom računaju svaki dohodak posebno nego to radi računalo umjesto njih, ako imate dobrog isporučitelja programske podrške onda problema nema niti će ih biti. A prije nego što krenete kritizirati cijeli model obračuna, vrijedi znati kako mi nismo jedini koji ima takav obračun i sličnih metoda obračuna ima i u drugim zemljama. U trenutku kada sam prije nekoliko godina proučavao poreze i doprinose, uočio sam da primjerice Velika Britanija ima vrlo slični pristup najnižim plaćama i to je dobro.

Općenito, ako promatrate naše poreze i doprinose, unatoč općem stavu, oni ipak nisu preveliki i sasvim su uporedivi s ostalim zemljama Europske Unije (čak su i značajno manji nego u nekim zemljama), te su usporedivi s našim neposrednim okruženjem i vjerujem da će u kombinaciji promjena u shemi poreza na dohodak i obračuna mirovinskog biti još konkurentniji. Ono što nas u stvari koči i čini nekonkurentnim nije u tolikoj mjeri porezna presija na rad, koliko je riječ o ukupnoj neučinkovitosti/neproduktivnosti sustava. A ako govorimo o produktivnosti, to se ne odnosi na vas osobno i vaše radno mjesto koje je možda iznimno učinkovito, ili čak na vašu tvrtku u kojoj radite koja je također možda iznimno učinkovita, nego u ukupnu produktivnost vašeg radnog mjesta je ugrađena i neproduktivnost i neučinkovitost cijelog državnog aparata i buduću konkurentnost naše države moramo početi crpiti na način da krenemo sustavno rješavati te neefikasnosti.

Mimo gornjega, zahvaljujući dosadašnjim poreznim korekcijama, bitno je objasniti kako je porez na dohodak toliko opterećen i osakaćen različitim olakšicama da u ovome času (vjerojatno) manje od polovice svih zaposlenih uopće plaća porez na dohodak (nisam gledao statistike ali to je za očekivati), pa se onda postavlja pitanje da li je doista riječ o porezu na dohodak i ostvaruje li on uopće svoju svrhu ako većina ljudi koji ostvaruje dohodak nije zahvaćeno porezom? To ne znači da taj porez treba ukinuti nego da smo u beskonačnim intervencijama u porez na dohodak negdje putem izgubili njegovu svrhovitost. Ono što je trebalo raditi svih ovih godina nije nužno bila intervencija u porez na dohodak (naravno da je, jer smo dugo vremena bili na vrhu skale), nego smo trebali intervenirati i u doprinose gdje je naš doprinos za mirovinsko ili zdravstveno ukupno nešto veći nego u drugim zemljama. Tako da sada imamo koliko toliko konkurentno stanje u pogledu poreza na dohodak, intervencijama u obračun mirovinskog smo adresirali neto plaću najslabije plaćenih dijelova radne snage pa još ostaje samo fino podešavanje doprinosa na zdrastveno (koji ide na teret poslodavca i ne iskazuje se na isplatnim listama ali opterećuje ukupni trošak rada).

I da sve ovo gore sažmem u jednoj rečenici: smatram da su sve ove promjene koje su se dogodile dobrodošle te da će se pozitivni efekti ove strukturne promjene (ne bih je nužno nazvao velikom reformom) vidjeti u srednjem i dugom roku, dok će oni najmanje plaćeni vidjeti i neposredne kratkoročne efekte. Rekao bih da je ova strukturna promjena rezultat pristupa novog ministra financija koji je odlučio napraviti značajnu promjenu razmišljanja u odnosu na inkrementalne promjene koje su se događale posljednjih dvadesetak godina i ako želimo biti vjerodostojni u kritici onda moramo biti i dosljedni da pohvalimo kada je nešto dobro učinjeno, a smatram da je ovo definitivno takva situacija.

Misao dana:
I’m proud to pay taxes in the United States; the only thing is, I could be just as proud for half the money.