Categories
eDržava Ekonomija Priroda i društvo

Promjene Zakona o elektroničkim komunikacijama

Krenuo sam baciti pogled na diskusiju o “novoj legalizaciji” (inače jednog od najsramotnijih zakona koji su ikada izglasani u ovoj državi) pa sam na web stranici eSavjetovanja naletio na pravi mali ljetni biser sakriven među kiselim krastavcima.

Naime u ovoj ljetnoj rupi, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture je u eSavjetovanje pustilo nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama zakona o elektroničkim komunikacijama. Unutra ima nekoliko zanimljivih dijelova koji malo vrijeđaju moj afinitet za tržišnim natjecanjem i kibernetičkoj sigurnosti. Formalni razlog koji je naveden za promjene je usklađivanje zakonskog teksta s EU direktivom 2014/61/EU, a što je direktiva koja se odnosi na različite mjere čiji je cilj smanjenje troškova postavljanja elektroničkih komunikacijskih mreža velikih brzina (tzv. širokopojasni internet). Otprilike ovo što smo prije nekoliko dana čitali da je propalo (kod nas). Sama direktiva je iz 2014. godine, a zaključci o oblikovanju digitalne budućnosti Europe na koje se zakonodavac poziva su još iz 2020. godine, dvije godine prije nego što su nastale posljednje značajnije izmjene Zakona o elektroničkim komunikacijama. Dakle, samo ako promatramo slijed i starost odluka na koje se ministarstvo poziva, nešto baš ne štima (no eto, svi smo na GO pa nema tko preispitati o čemu se točno radi). Probajte prebrojati koliko se promjena odnosi na tzv. gigabit act, a koliko na sve ostalo? Čudnovati omjer.

Promjene zakona o elektroničkim komunikacjama

Prva bitna točka na koju bih skrenuo pozornost je problematika uvođenja sasvim nove fraze “kritične komunikacije” koja do sada nije postojala niti u javnom diskursu niti u postojećim zakonskim tekstovima. Ako krenete čitati tekst promjena, biti će jasno da se želi koncentrirati kritična komunikacija u jednome pojmu, a zakonodavac želi svu kritičnu komunikaciju ubaciti u jedan (novi) pravni subjekt koji se naziva “jedinstveni pružatelja kritičnih komunikacija“. Zakon eksplicitno kaže da će Vlada RH donijeti o odluku tko bi to bio (a ako malo bolje čitate opise, vjerojatni kandidat za to je državna firma Odašiljači i veze d.o.o.). Obzirom da su OiV već ionako u posjedu ili kontroli većine odašiljača i veza, jedini značajni segment kojeg oni nemaju pokriven, nemaju direktni utjecaj ili posjeduju su mobilne javne telefonske mreže. Moja interpretacija teksta promjene zakona jest da će Vlada kreirati paradržavni telekom (iako ih imamo već nekoliko; FINA i Carnet u nekim segmentima svojeg djelovanja već djeluju kao telco operateri). Nejasno je kako će taj telekom funkcionirati, hoće li biti pravi zakonom definirani telekom bez koncesije ili virtualni telekom ali nešto od toga će biti.

Problematika tržišne ekonomije se sastoji u detalju koji je propisan prijedlogom, a koji kaže da postojeći operateri moraju osigurati pristup svojim mrežama ovom novome jedinstvenom pružatelju kritičnih komunikacija. To otprilike znači da postojeći telekomi o svojem trošku (a svi znamo da je njihov trošak preliven u cijenu naše usluge) moraju osigurati pristup njihovim mrežama a što će sasvim sigurno generirati neki trošak (investicija, održavanja i slično). Taj trošak operateri ne smiju prenositi na novi paradržavni telekom i doslovno je napisano kako je dio tih usluga koje komercijalni operateri moraju pružati besplatan, dio smiju naplatiti po stvarnom trošku održavanja, a dio po “razumnom” trošku povrata investicije (čim vidite u zakonskom tekstu fraze koje ne možete pretvoriti u jasnu matematičku formulu morate se podsjetiti da je perspektiva u oku promatrača, pa je “razumni trošak” subjektivna ocjena državnog činovnika kako bi se izbjegla tržišna utakmica i “ekstraprofit”). Kako je novi državni telekom državni onda je po definiciji izuzet iz javnih nabava i njihove cijene koje će naplaćivati državi nisu predmetom tržišne utakmice te ih stoga nećemo (osim deklarativno) tražiti da budu troškovno efikasni. Taj fenomen često vidimo u različitim državno/administrativnim monopolima poput FINA, APIS, Carnet i sličnima gdje plaćanja države prema tim subjektima u svojoj osnovi čine zakonom i EU pravilima zabranjenu subvenciju (a što će prije ili kasnije doći na naplatu). Naravno tu je i činjenica da će nepoznati broj (vjerojatno nekoliko desetaka tisuća državnih službenika; računajte samo da policija ima preko 30k zaposlenih, vojska dodatnih 15-20k, potom malo civilne zaštite, vatrogasaca, medicinskog osoblja + naši elitni političari) svoje mobilne telefone prebaciti tim dekretom određenom pružatelju kritičnih usluga.

Mimo gornjega, za primjetiti je i opći trend i inflaciju proglašavanja svega i svačega kritičnim, pa smo eto sada dobili i kritične komunikacije koji rade na kritičnoj infrastrukturi (ne kažem da to nije potrebno ili da ne postoji potreba, ali posezanje za ovom klasifikacijom je uglavnom samo izgovor za centralizaciju i zatvaranje tržištu uz inferiornu a istovremeno beskrajno skupu uslugu).

Zanimljivi je i detalj promjene članka 141 Zakona o elektroničkim komunikacijama, odnosno članak 24 nacrta promjena. Do sada je zakonom bila propisana mogućnost razmjene podataka o korisnicima neplatišama između operatera, dok je ovom promjenom ona propisana kao obvezna – ako vam moja interpretacija te semantičke promjene ne izgleda ozbiljnom, onda pročitajte tekst obrazloženja koje doslovno kaže “utvrđivanje obveze operatora javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga za prikupljanje i elektroničku razmjenu podataka o korisnicima, u svrhu procjene platežne sposobnosti podnositelja zahtjeva za sklapanje ugovora kojim se uređuju prava i obveze između operatora i krajnjih korisnika”. Ponavljam, iako je totalno jasan cilj zašto želimo razmjenjivati takve podatke, strašno me zanima koji slijed događaja je doveo do toga da se zakonom propisana mogućnost pretvara u obvezu.

I u konačnici, ima nekoliko suptilnih promjena u tekstu Zakona a koje se odnose na kibernetički sigurnost. U proteklih nekoliko godina smo donijeli Zakon o kibernetičkoj sigurnosti (koji je, koincidencije radi, također prolazio savjetovanje u ovo doba godine, a predlagač je bilo Ministarstvo branitelja!?) a na kojeg sam imao niz primjedbi. Moja temeljna zamjerka tada (a i danas) je u tome što je Vlada RH kao tijelo zaduženo za provedbu i praćenje kibernetičke sigurnosti odredilo SOA-u što je, da to vrlo pristojno napišem, vrlo inovativno rješenje na razini EU čija genijalnost do današnjeg dana nije prepoznata. Kibernetička sigurnost u svojoj srži je sličnija preventivnoj zdravstvenoj zaštiti ili sigurnosti prometa na cestama, što znači da većina kibernetičke sigurnosti masovni napor edukacije građana i pravnih osoba o sigurnosti na računalnim mrežama i sustavima, a u daleko manjoj mjeri posao obavještajnih agencija koje nikome ne obrazlažu što i kako rade. Komentirao sam ozbiljnost njihovih aktivnosti i ranije, no vidim da i u novom izvješću SOAe za 2025 kibernetička sigurnost zauzima skromne tri stranice obogaćene velikim slikama i skromnim rezultatima. Pretpostavljam (i iskreno se nadam) da tamo ima profesionalaca koji znaju što rade, ali osim povremenih naznaka sustavnog pristupa kroz pojedine dokumente, nije da se vidi neki efekt.

Zakon o kibernetičkoj sigurnosti kao i promjene koje je ZEK imao utvrđuju poziciju nacionalnog tijela da utvrđuje sigurnosne rizike lanaca dobave operatera javnih usluga. Specifičnost našeg konkretnog rješenja u odnosu na ostatak EU prakse jest u tome što samo mi imamo obavještajnu agenciju koja daje finalni pravorijek o tome što jest a što nije sigurno, dok sve druge EU ili EEA zemlje uopće nemaju takva ograničenja, ili postoje odobrenja koja izdaju specijalne komisije, Vlada, premijer ili resorni ministar (samo u tri zemlje se traži odobrenje sigurnosne agencije i to Njemačka, Latvija i Cipar) – no zajedničko svima je da funkcioniraju po preporukama koje proizlaze iz 5G toolboxa odnosno preporuka ENISA-e. Kriteriji koje SOA može koristiti (i pritom uopće ne obrazložiti) su i oni političke prirode i ne moraju biti utemeljene na stvarnim tehničkim ugrozama. Tu je i srž problema, problematiziranje dobavljača iz potencijalno neprijateljskih zemalja (Kine) proizlazi još od početaka prvog mandata Donalda Trumpa (tzv. Chip war, napisao sam i nastavak). Temeljna teza je da dobavljači iz non-allied zemalja mogu koristiti isporučenu opremu za nadzor naših građana i ustanova, te tu istu opremu na različite načine mogu pretvoriti u oružje kroz mis-konfiguraciju opreme ili korištenjem različitih tipova kill-switcheva (ili na tko zna koji drugi način kojeg još nismo imali prilike vidjeti). U stvarnosti, ograničavanje kineskih dobavljača se svodi na pokušaj stvaranja time-outa za europske i američke dobavljače da sustignu astronomsku prednost koje je Kina ostvarila u odnosu na sve druge, osobito u 5G mrežama (sedam-osam godina kasnije sasvim je jasno da ova taktika nije riješila a čak niti ublažila tehnološki raskorak).

Naravno da je svaki rizik potrebno dobro odvagnuti, temeljito i iznimno kritično provjeriti, no do današnjeg dana nije dokazano da se oprema kineskih dobavljača koristila ili uopće može koristiti za nadzor ili da postoje kill-switchevi. Postoji naravno cijeli niz sigurnosnih propusta koji su otkriveni, no oni svojom prirodom ili namjerom ne odudaraju od sličnih sigurnosnih propusta na europskim ili američkim proizvodima

U kontekstu telekom operatera, rizici korištenja opreme non-allied zemalja se dijele na tzv. jezgrene sustave i sustave koji se koriste u radio mreži. Kako bi se adresirali rizici koji proizlaze iz masovnog korištenja mobilne tehnologije, Europska unija kroz svoje institucije i alate daje konkretne sigurnosne preporuke, dva za telekome najzanimljivija su 5G toolbox i ENISA (europska cyber security agencija). Po svim trenutno dostupnim preporukama i praksama, sve EU zemlje razlikuju rizike između jezgrenih – core sustava koji su identificirani kao kritični sustavi i radio mreže (RAN) koje su označene kao rizičnom komponentom.

Prijedlozi nadopuna zakona idu u smjeru koji će zacementirati ulogu nadležnog tijela za kibernetičku sigurnost u odnosu na odlučivanje koji su to sigurni lanci nabave i koji se dobavljači smatraju sigurnima. Pitanje tehnološke argumentacije su u cijelosti sekundarna i dodatkom u zakon se odluka u cijelosti prepušta nadležnom tijelu a koje po svojoj prirodi ne funkcionira transparentno a i izrijekom zakona ne mora obrazložiti svoje odluke. Sve skupa je dodatno zanimljivo ako znamo da smo istim ovim promjenama izdvojili “kritičnu komunikaciju” u zasebni entitet i izdvojili iz sustava ostalih operatera, dakle koji je smisao regulirati ako smo kritične komponente iz razloga sigurnosti već izdvojili? Osim naravno ako nemamo namjeru intervenirati u tržišne odnose?

Promjena zakona nadležnoj agenciji za elektroničke komunikacije (HAKOM-u) ostavlja samo specifičnosti koje su vezane za telekom operatere kroz mehanizam pravilnika koji je postojao i u prethodnom zakonskom tekstu ali je (defacto) ukinut donošenjem uredbe o kibernetičkoj sigurnosti da bi sada bio ponovno uveden ali u okljaštrenom opsegu (što samo govori o tome kako lijeva ruka ne zna što radi desna, ili pak da postoje “unutarnje borbe” oko regulatornog teritorija između agencija).

Proces eSavjetovanja traje još svega dva dana, pa ako imate nešto za reći sada je prilika.

Misao dana:
Regulation has nothing to do with setting standards; it meant putting rules in place that worked in favor of a few.

Categories
Business eDržava Ekonomija

Konfuzija oko eRačuna

Ako ste poduzetnik ili se bavite računovodstvom, tada ste u proteklih nekoliko mjeseci sigurno primjetili diskusiju oko toga što elektronički račun doista jest?

eRačuni su kod nas obavezni prilikom slanja javnim naručiteljima od 1. srpnja 2019. (iako ima niz izuzetaka), te se samo djelomično koriste u poslovanju između poduzetnika. Po aktualnim planovima porezne uprave, očekuje se da će vrlo uskoro u javnosti završiti zakonski i podzakonski prijedlozi o tzv. fiskalizaciji 2.0 koja će uključivati obveznu razmjenu računa između pravnih osoba putem sustava eRačuna. Dakle neosporno je da su eRačuni već sada dio poslovne prakse te će njihovo korištenje odjednom višestruko narasti. Nuspojava obveze razmjene računa između poslovnih subjekata je i to što će porezna uprava imati direktni uvid u sadržaje računa u realnom vremenu; to s jedne strane omogućuje daleko veći nadzor poduzetnika ali će u perspektivi omogućiti i smanjenje izvještajnog tereta nad samim poduzetnicima (čisto informacije radi, postoje europske države gdje ovakav sustav postoji već godinama). Nadam se da će fiskalizacija 2.0 biti posložena malo liberalnije od fiskalizacije za promete u gotovini jer obveza digitalnog potpisivanja kreira odgovarajući teret na infrastrukturu i zahtjeva organizacijske pripreme i vjerojatno promjene. Fiskalizacija 2.0 je moguće rješiva na način da smo šaljete račune, dok bi timestamp i digitalni potpis mogao odraditi posrednik prilikom preuzimanja a prije odašiljanja u pretinac primatelja.

Cijela problematika koja se dogodila, opisana je u mnogim tekstovima (poput ovoga), te je bila dio raznih javnih konverzacija, na jednoj od njih sam i ja bio pozvan sudjelovati.

Elektronički račun je u osnovi digitalno potpisani XML zapis koji je strukturiran po odgovarajućim standardima. Ideja elektroničkih računa je višestruka ali načelno riječ je o digitalnom dokumentu koji je namijenjen razmjeni između računalnih sustava, pa ako ste to ispravno posložili onda će vaš ERP sustav izdati fakturu i poslati je odgovarajućem kupcu koji će taj račun zaprimiti i “importirati” u svoj računalni sustav koji će potom automatski upariti to sa zapisom o vama kao dobavljaču, a ako je sve ispravno popunjeno onda će upariti i račun s odgovarajućim ugovorom ili narudžbom, a stavke računa ispravno povezati s odgovarajućim primkama/otpremnicama, osnovnim sredstvima ili troškovnim pozicijama (ako ste dobro sve skupa posložili kroz pravila knjiženja i povezivanja). Primarna prednost elektroničkih računa je to što su isporučeni gotovo instant i postoji jasna sljedivost kretanja računa, što nema prepisivanja podataka (dakle manje grešaka), te što stvaraju uštedu u razmjeni. Znam da mnogi protestiraju na troškovima eRačuna, no kada to stavite u perspektivu ispisa računa, kuvertiranja, odlaska na poštu, poštarine (skupa s vremenom koje se troši na otpremu, zaprimanje i obradu), tada o tome uopće ne bi trebali raspravljati osim ako mislite da je vaše vrijeme besplatno (u kojem slučaju vam očajno treba mali tečaj iz stvarnih troškova poslovanja).

Osim ovih prednosti elektroničkih računa, jedan od parametara koje osobito morate imati na umu je pitanje vjerodostojnosti dokumentacije, a ona je definirana na mnogim mjestima ali za poduzetnike je to uglavnom Zakon o računovodstvu. Tricky part je u tome što elektronički račun da bi bio smatran vjerodostojnim mora biti sačuvan/arhiviran u njegovom izvornom obliku a to bi bila XML datoteka. Sasvim je svejedno gdje se ona nalazi ali mora biti u svom nepromijenjenom izvornom obliku koji nije nimalo čitljiv ljudima. Kako je 90+% svih poduzetnika kod nas u kategoriji obrta, mikro i malih, većina njih (myself included) funkcionira na način da koriste različite metode računovodstva koje opet uglavnom koriste ručne upise u različite knjigovodstvene softvere. I tu otprilike nailazimo na problem, jer su mnogi i već godinama elektroničke račune krenuli ispisati u tzv. vizualizaciju no to je samo vizualna reprezentacija XML dokumenta i tako ispisani dokument nije vjerodostojni dokument. To pak znači da ako vam dođe porezni ili drugi nadzor u kontrolu, i ako postavi takvo pitanje, da im morate ponuditi da pregledaju i originalne XML datoteke, jer ako takvih dokumenata nemate tada poreznici mogu te transakcije proglasiti nevažećima pa ste u mogućnosti izgubiti pravo na knjiženje troška, povrata PDV-a i tko zna što sve još.
Za razliku od papirnatog računa koji ima svoj jasni izvornik (a kojeg potom možete umnožavati u neograničenom broju kopija), u digitalnom svijetu je koncept “izvornika” malo kompliciraniji i u biti neprimjenjiv pojam budući da su sve kopije međusobno istovjetne. Svejedno, u slučaju eRačuna se točno zna što se može smatrati izvornikom tj. vjerodostojnim dokumentom. Ispis vizualizacije koja je nastala iz XML datoteke i potom arhiviranje takve vizualizacije u papirnatom ili čak digitalnom obliku nije prihvatljivo jer nema načina da se utvrdi da li je riječ o izvornom dokumentu ili je riječ o krivotvorini.

Poanta je dakle da morate paziti na svoju arhivu eRačuna te ih morate čuvati propisanih 11 godina. Ne moram objašnjavati da je 11 godina jako puno i pokušajte na svojim diskovima pronaći dokumente koje ste stvarali daleke 2014. godine? U međuvremenu ste promijenili nekoliko računala te se možda koje od njih i pokvarilo pa su neki podaci nestali, a backup ako imate pitanje je da li radi na ispravan način (kopiranje podataka na eksterni USB nije backup, imate puno dojam backupa ali su takvi diskovi i USB mediji jednostavno podložni kvarenju). Pravi backup uključuje 3-2-1 pravilo, što znači da imate najmanje tri kopije svojih podataka, na najmanje dva različita medija te je najmanje jedna od tih kopija pospremljena na udaljenoj lokaciji (kao zaštita od krađe ili neke nepogode poput npr. potresa, požara ili poplave). Malo tko ima podatke tako arhivirane, a ako i imate onda znate da takav sustav arhiviranja ima svoje jasne troškove u opremi, software-u, uloženom vremenu i održavanju (da ne kažemo da tijekom 11 godišnje obveze čuvanja arhive morate promijeniti opremu najmanje dvaput, potencijalno triput a da bi je održali u zoni sigurne upotrebe). Morate se dakle pouzdati da su podaci sigurno spremljeni kod vas, vašeg knjigovođe ili možete ugovoriti uslugu arhiviranje kod vašeg posrednika elektroničkih računa (gdje će trošak arhive uvijek biti manji nego da to sami odradite po “pravilima struke”).

Posrednici za razmjenu elektroničkih računa su zanimljivi koncept i najbolja analogija koju mogu smisliti je da su oni poput telekoma s kojima imate ugovor o pružanju usluga. Oni osiguravaju infrastrukturu koja je nužna da bi elektronički račun stigao do vas. Zanimljiva razlika kod elektroničkih računa je u tome da možete imati više od jednog dobavljača tih usluga te da ne postoji jedno mjesto gdje završavaju svi eRačuni nego ih može biti više – što može kreirati konfuziju. Zamislite da imate dva mobilna telefona, jedan je npr. 091 a drugi 099. U normalnoj upotrebi, svi pozivi prema 091 će završiti na 091 telefonu i obrnuto; no u slučaju distribucije elektroničkih računa, ako netko s 091 (posrednikom) pokuša poslati na 099 (posrednika), ako imate otvoren račun kod 091 posrednika, račun će završiti u 091 pretincu (i potencijalno “pogrešnom” posredniku što vam može proizvesti različite organizacijske probleme).

I malo konkretnih situacija. Kako sam se i sam krenuo baviti problematikom arhive elektroničkih računa, jedna od odluka je bila i da konsolidiram svoje pružatelje usluga (jer sam ih iz različitih razloga koristio više). Prvi servis kojeg sam krenuo gasiti je FINA eRačun kojeg sam koristio isključivo za slanje računa, ali su neki dobavljači unatoč mojim pokušajima da ih preusmjerim na drugi servis svejedno isporučivali svoje račune u FINAu. Problem koji imate prilikom pokušaja arhiviranja eRačuna s FINAe je u tome što je kod njih nemoguće odabrati sve ulazne račune i potom ih samo downloadati, pa je nužno ići po redosljedu i potom skidati jedan po jedan (malo XML-a, malo vizualizacije, malo priloga) pa proces jednostavno traje i podložan je greškama i propustima. Specijalni je problem što ako pogledate svoje ulazne eRačune, nećete biti u mogućnosti downloadati originalne XML dokumente koji su stariji od 1. siječnja 2023. godine – dakle već sada su vam nedostupni (to je naravno pokopano negdje u općim uvjetima i koliko razumijem da bi došli do tih podataka morate prvo ugovoriti arhivu pa vam oni “otključaju” taj dio priče).

Kod mog drugog posrednika je moguće odabrati arbitrarni broj ulaznih računa (dakle select ALL je moguć) ali, zasada, ta arhiva neće sadržavati XML nego samo vizualizaciju i eventualne priloge. Dakle brže ali ne i idealno, iako je XMLove moguće vrlo brzo poklikati jer je korisničko sučelje daleko bolje posloženo nego ono od FINA-e.

Malo sam frustriran što sam morao odraditi sve ovo jer normalni servisi koje koristite po vani svi redom imaju takeout opciju (dakle specifični dio usluge koji omogućava da vam sve vaše podatke pripremi i zapakira u jednu arhivu koju potom jednostavno downloadate). Razumijem ja da pružatelji usluga žele maksimalno otežati odlazak i učiniti ga teškim, no to je jednostavno primitivna i loša poslovna praksa i na tome bi trebali raditi (dakle, poruka pružateljima usluga, svih ne samo posrednicima, budite dostojanstveni gubitnici).

Potrošio sam dakle nekoliko sati da bih downloadao sve stare eRačune i napravio backup kod sebe (koji jest 3-2-1). Ali, uočio sam jednu iznimno zanimljivu situaciju o kojoj također vrijedi razmišljati. Naime skidajući tu silnu arhivu (u mom slučaju nije osobito velika, par stotina računa u nekoliko godina), uočio sam da uvjerljiva većina dobavljača u biti kreira klasične račune (u PDFu) koje potom radi obveze isporuke transformiraju u eRačune, te se cijeli sustav razmjene elektroničkih računa u svojoj osnovi uopće ne koristi kao sustav elektroničkih računa nego kao sustav sigurne razmjene i isporuke računa. Dakle neovisno o tome što ste račun zaprimili od npr. svojeg telekoma, izvorni račun u PDF-u (a mogli bi argumentirati i da je onda upravo taj PDF vjerodostojni dokument), dok je XML samo modalitet transporta računa (ne očekujem da se složite s time ali i letimični pogled kaže da je tako). To će se sve promijeniti dolaskom fiskalizacije i tada ćete morati biti spremni izdavati i zaprimati eRačune, ali imati i riješeno pitanje arhiviranja na dugačke i zakonom propisane rokove.

I posljednje, sustav eRačuna je u svojoj biti dizajniran za razmjenu poruka između računalnih sustava, dakle da vaš računovodstveni ili ERP sustav automatski putem API sučelja šalje ili prima račune. No u praksi, kako većina nas spada u grupu malih i mikro poduzetnika, to najčešće nije slučaj. Zasada dok dobijamo sporadične eRačune (u mom slučaju komunalije, telekom i HAC) to je podnošljivo, no kada svi budemo prisiljeni prebaciti se na fiskalizaciju 2.0, tada će situacija odjednom biti daleko kompliciranija i teža za upravljati i trebate razmisliti o tome koje rješenje ćete koristiti za razmjenu eRačuna od 1. siječnja 2026. od kada se očekuje početak nove sheme.

Misao dana:
Bureaucracy is like a fungus that contaminates everything.

Categories
eDržava Internet Priroda i društvo

Zaustavimo štetni eIDAS 2.0

eIDAS (electronic IDentification, Authentication and trust Services) je europska regulativa koja je nastala 2014. godine i koja u svojoj biti pokušava upravljati elektronskom identifikacijom i servisima povjerenja u elektronskim transakcijama. Ovih dana, nakon dovršetka procesa trialoga, u proceduru ulazi i reforma eIDAS sustava koja se popularno naziva eIDAS 2.0.

Pojednostavljeno, eIDAS koji na današnji dan defacto slabo ili nikako funkcionira, regulira pitanja elektroničkog identiteta (dakle kako se neko računalo predstavlja) u europskom internet prostoru, te kome se u tom prostoru može vjerovati ili ne (usluge povjerenja).

Na ovom linku možete pročitati trenutno dostupni tekst eIDAS 2.0 regulative (ovo nije finalna verzija, ako nađete/naiđete na UPDATE: našao sam finalnu verziju svakako je linkajte u komentaru). Problem s eIDAS direktivom u formi u kojoj se trenutno nalazi je članak 45. Taj članak teksta omogućava državama da drastično prošire opseg nadzor nad svojim građanima kroz kreiranje mehanizma za presretanje internet prometa.

Konkretnije, i da pokušam objasniti malo slikovitije, promet internetom je danas gotovo u cijelosti enkriptiran (šifriran) a kako bi se spriječilo da neka treća strana kroz čiju opremu taj promet prolazi (ili je promet snimljen, ili preusmjeren) bude u mogućnosti čitati koji je bio sadržaj poruke (tekst, audio, video ili uostalom bilo koji drugi sadržaj kojeg poželite poslati putem interneta). To se postiže korištenjem digitalnih certifikata, a što je digitalni dokument koji sadrži odgovarajuće enkripcijske ključeve temeljem kojih se sadržaj “šifrira” na putu prema i od krajnjeg korisnika. Autentičnost certifikata pružaju CA (Certificate Authority) serveri koji svojim digitalnim potpisom “jamče” da kada npr. utipkate u svojem browseru whatsapp.com da doista i razmjenjujete podatke s whatsapp.com. CA potpisni ključevi su tvornički ugrađeni u operativne sustave i browsere koje koristimo i oni su objektivno “ahilova peta” sigurnosnog sustava na kojem počiva današnji internet, jer kompromitacijom nekog od ključeva odjednom možemo “potpisivati” štogod želimo.

Članak 45. eIDAS 2.0 regulative eksplicitno govori o tome kako svaka EU država (i odobrene treće zemlje) mogu doslovno propisati kriptografske ključeve za koje je povjerenje obavezno u koje nije moguće proglasiti kompromitiranim bez eksplicitnog dopuštenja države (koja je taj CA potpis izdala). I ne samo to, nego se eksplicitno zabranjuje provjeravati sigurnost izdanih certifikata u EU osim ako je to eksplicitno dopušteno.

To otprilike znači da će svaka EU zemlja imati zakonsko pravo u browsere koje koristite “ubaciti” potpisne ključeve čija se sigurnost uopće ne smije preispitivati, a koji će omogućiti da bilo koja od tih zemalja kreira SSL/TLS certifikate s nazivom bilo koje domene, a koji će zbog “ugrađenog državnog” CA certifikata biti proglašeni ispravnim te vaše računalo neće generirati bilo kakvo upozorenje.

Ukratko, institucionalizirati ćemo “man in the middle” napad. Prevedeno i krajnje pojednostavljeno, to znači da će država biti u stanju kreirati certifikat kojim će oni svoj server predstaviti prema vama kao npr. gmail.com, i dok vi mislite da komunicirate s gmailom, u biti ćete komunicirati preko nekog državnog računala (proxya) koje će pojedinačno ili masovno pratiti i bilježiti promet koji se tim putem događa (još malo dodajte i AI-ja koji odlučuje što je bitno a što nije i odjednom smo usred Orwellove 1984.). To nije nikakva tehnologija koju tek treba izmisliti, to su komercijalno dostupna rješenja koja je potrebno samo konfigurirati. I naravno, ovdje ne govorim samo o vašem kontaktu s web servisima poput gmaila, nego i svim drugim servisima koji koriste SSL/TLS rješenja što uključuje WhatsApp, Signal, Telegram i u biti bilo koji browser ili aplikaciju koju koristite (uključivo, ali ne i ograničeno na npr. internet bankarstvo).

Pitanje povjerenja u CA (Certificate Authority) je ogromno tehničko pitanje i na njemu počiva sigurnost interneta. Ako se prebacimo na nama lokalne primjere, postoje odlični razlozi zašto recimo domaći CA (a imamo dva, AKD i FINA) nisu priznati. Po kriterijima sigurnosti i povjerenja, oni jednostavno ne udovoljavaju temeljne uvjete da bi im se vjerovalo i da bi “tvornički” stigli zapakirani u vašoj windows, linux ili MacOS instalaciji, upravo zato kada pokrećete npr. novu osobnu, jedna od operacija koju radite je i instalacija AKD CA root certifikata budući da mu vaši windowsi (s dobrim razlogom) ne vjeruju.

Nije to samo pitanje nepovjerenja u državu koja je sklona prekomjernom nadzoru svojih građana, zloupotrebama sustava (i podkapacitirane organizacije kojima je ovaj posao povjeren), nego i u tome što postoji cijeli povijesni niz kompromitacije certificate autohoritya i kada se tako nešto dogodi, ne samo da ćemo teško od državnih uhljeba dobiti priznanje da su kompromitirani (a jesu), nego će EU regulativa priječiti uklanjanje takvog kompromitiranog CA potpisa a automatizmom će biti onemogućeni mehanizmi za rješavanje takvih situacija.

Sažeto, implementacija eIDAS 2.0 u postojećoj formi i prijedlogu će drastično umanjiti sigurnost internet korisnika na području EU-a, te će posljedično umanjiti i sigurnost interneta širom svijeta. Nije zato nikakvo čudo što je više stotina znanstvenika i stručnjaka iz 39 zemalja širom svijeta nedavno napisalo otvoreno pismo u kojem upozoravaju na sistemske prijetnje internetu a koje proizlaze iz ovog prijedloga regulacije, jer prihvaćanje ovog prijedloga će unazaditi sigurnost na internetu na točku u kojoj smo bili prije 10-15 godina.

Misao dana:
For me, I will take freedom over security and I will take security over convenience, and I will do so because I know that a world without failure is a world without freedom. A world without the possibility of sin is a world without the possibility of righteousness. A world without the possibility of crime is a world where you cannot prove you are not a criminal. A technology that can give you everything you want is a technology that can take away everything that you have. At some point, in the near future, one of us security geeks will have to say that there comes a point at which safety is not safe.