Kako sam i napisao prije nekoliko dana, doradio sam i malo preciznije formulirao moje primjedbe i prijedloge na tekst zakona o kibernetičkoj sigurnosti i sve je svedeno na nekoliko točaka, a sve zajedno možete pronaći i na stranicama eSavjetovanja (skupa s mojim prijedlozima promjena):
Opći komentar
NIS2 direktiva u svojoj preambuli (točka 15), upozorava na potrebi „osiguranja pravedne ravnoteže između zahtjeva i obveza utemeljenih na procjeni rizika s jedne strane te administrativnog opterećenja koje proizlazi iz nadzora usklađenosti s druge strane“. Nacrt zakona kakav je ovdje prezentiran ne predviđa, niti govori o osiguranju ravnoteže nego na istovjetni način kreira zahtjeve i obveze usklađenosti za sve subjekte, neovisno o njihovoj relativnoj veličini i/ili riziku – što će rezultirati nerazmjernim opterećenjem za niz subjekata, uključivo i za središnje državno tijelo koje će istim mjerilima morati promatrati sve zahvaćene subjekte.
Nadalje, iako u se u NIS2 direktivi na više mjesta spominje potreba koordinacije različitih javnih tijela, u nacrtu zakona kakvog vidimo ovdje cjelokupna regulacija je svedena na središnje državno tijelo za kibernetičku sigurnost koje je smješteno u Sigurnosnu obavještajnu agenciju.
Za razliku od ostalih sastavnica (nacionalne) sigurnosti koje često zahtijevaju različite razine tajnosti ili opskurnosti, kibernetička sigurnost je, po svojoj prirodi, osobito zbog svoje sveobuhvatnosti u cijelosti u javnoj sferi. Stoga smatram da je za središnje tijelo za kibernetičku sigurnost nužno imenovati ured ili agenciju koja je, poput Europske ENISA-e, u cijelosti civilna organizacija.
Kao i drugi sudionici savjetovanja, upozorio bi i na nelogičnost Ministarstva hrvatskih branitelja kao predlagača (u smislu da ne posjeduje kadrove koji su kompetentni za izradu ovakvog nacrta zakona, kao i činjenicu da je ovaj zakon sasvim očigledno izvan djelokruga djelovanja ministarstva kako je ono definirano u Zakonu o ustrojstvu i djelokrugu tijela državne uprave, članak 19.), te činjenice da je predlagač prekšio Zakon o pravu na pristup informacijama članak 11. stavak 2. samom činjenicom da nije objavio sastav radne skupine odnosno autore nacrta prijedloga zakonskog teksta.
Članak 24.
Članak 24. vrlo široko i bez jasnih kriterija opisuje kako Vlada donosi mjerila za razvrstavanje ključnih odnosno važnih subjekata i to isključivo na prijedlog središnjeg državnog tijela za kibernetičku sigurnost. Ovom definicijom se odluka o tome koji će subjekt biti obveznik zakona svodi na diskrecijsku odluku tijela koje po svojoj prirodi nije transparentno.
Ovaj članak je u značajnom raskoraku s NIS2 direktivom, koja u svojem članku 13. stavak 5. predviđa da sva nadležna tijela (kako su definirana u članku 13. stavak 4.) redovno surađuju i razmjenjuju informacije kako bi identificirali kritične subjekte, prijetnje i dr., što znači da bi kao donji minimum u zakonski tekst trebalo uvrstiti obvezu suradnje s nadležnim tijelima (sektorskim, regulatornim) poput HAKOM, HERA, HNB, HANFA, Ministarstvo financija, Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture (i druge po potrebi).
Napominjem također, da se ovaj članak zakona bavi posebnim kriterijima, te se razlikuje od obveze definirane člankom 17. prijedloga iako za to nema argumenta.
Članak 28.
U stavku 1. taksativno se navode „najnovija tehnička dostignuća“ koja se koriste u okviru „najbolje sigurnosne prakse u području kibernetičke sigurnosti“. Obzirom da za sukladnost s člankom 28. zakona postoje prekršajne odredbe (članak 101. prijedloga), postavlja se pitanje kako nadzirani subjekt može nedvosmisleno znati da se nalazi u prekršaju uz subjektivno postavljeni cilj sukladnosti, a što je suprotno temeljnom načelu da bilo koji prekršaj mora jasno utvrđen da bi bio kažnjiv.
Nadalje, ovaj članak je u raskoraku s NIS2 direktivom i to na način da je u stavku 2. dodana formulacija „ili nacionalnih shema kibernetičke sigurnosne certifikacije“, a koja ne postoji u članku 24. NIS2 direktive.
Nadalje, taj dodatak je u direktnoj suprotnosti s EU uredbom o kibernetičkoj sigurnosti (EU2019/881), koji u članku 57. stavak 2. eksplicitno naređuje kako „članice EU neće uvoditi nove nacionalne kibernetičke certifikacijske sheme za ICT proizvode, ICT servise i ICT procese koji su već pokriveni Europskom kibernetičkom certifikacijskom shemom koja je na snazi“.
Također, potrebno je detaljno razraditi što se događa sa subjektom u kojem je zatečena oprema, servisi ili procesi a za koje je propisana EU certifikacija, ali oprema, servisi ili procesi je ne posjeduju. Nužno je propisati prijelazne rokove tj. rokove zamjene (npr. do kraja amortizacijskog roka, ili vremenskog roka npr. 5 godina), te u slučaju da postoji utemeljeni razlog za žurnu zamjenu, tko će podmiriti nastalu štetu (trošak zamjene opreme, servisa ili procesa, odnosno trošak nabavke i implementacije nove opreme, servisa ili procesa). Ovo je nužno razraditi i zbog primjene prekršajnih odredbi članka 101. i 102. nacrta.
Predlaže se brisanje dijela koji glasi „ili nacionalnih shema kibernetičke sigurnosne certifikacije“ obzirom da nepotrebno izlazi iz prostora NIS2 direktive, te je u direktnoj suprotnosti s obvezama koje proizlaze iz EU uredbe o kibernetičkoj sigurnosti.
Članak 51.
Ovim člankom se propisuje kako će subjekt, a koji je diskrecijskom odlukom definiranom u članku 24. ovog prijedloga morati pristupiti „nacionalnom sustavu za otkrivanje kibernetičkih prijetnji i zaštitu kibernetičkog prostora“.
Sustav SK@UT koji predstavlja nacionalni „kibernetički kišobran“ (gore spomenuti nacionalni sustav) sastoji se od nekoliko komponenti (alata), od kojih su neki invazivne prirode na način da podrazumijevaju pristup lokalnoj mreži/komunikaciji nadziranog subjekta. Obzirom da je sukladno zakonu, nadležni CSIRT obavještajna agencija, postavlja se pitanje prekomjernosti dosega obavještajne agencije prema podacima kojima subjekt raspolaže (osobnim podacima, poslovnim tajnama i sl.) pod krinkom zakonske obveze.
NIS2 direktiva (točka 44. preambule), precizno navodi kako bi CSIRT-ovi trebali imati „mogućnost na zahtjev ključnog ili važnog subjekta pratiti imovinu subjekta s internetskim sučeljem“. Nadalje, u NIS2 direktivi nema naznake da bi CSIRT (sa svojim alatima) mogao ili smio imati pristup lokalnim resursima subjekta koji je kategoriziran kao ključni ili važni.
Predlaže se da se članak 51. preformulira na način da se precizno navede kako je primjena dopuštena na zahtjev ključnog ili važnog subjekta isključivo pratiti imovinu subjekta s internetskim sučeljem, a kako bi se spriječile buduće zlouporabe obavještajnog sustava.
Članak 61.
Mandat SOA-e (članak 23. Zakona o sigurnosno obavještajnom sustavu RH) eksplicitno definira kako SOA brine o neovlaštenom ulasku u zaštićene informacijske i komunikacijske sustave državnih tijela. Definiranjem SOA-e kao središnjeg državnog tijela za kibernetičku sigurnost izlazi se iz zakonom definiranog djelokruga rada SOA-e.
Nadalje, SOA je kao obavještajna agencija u svojem radu zaštićena tajnom, izuzeta je iz zakona o javnoj nabavi, te ne podliježe većini demokratskih mehanizama za nadzor svojeg poslovanja, nema gotovo nikakve obveze za transparentnim djelovanjem. Istovremeno, u smislu NIS2 direktive biti će zadužena za redovitu komunikaciju, te postaje regulatorno tijelo za vrlo veliki broj pravnih subjekata (državnih, javnih i privatnih) što je suprotno samoj prirodi funkcioniranja obavještajne agencije. Osim toga, u okviru koordinacije i izvještavanja koje proizlaze iz primjene NIS2 direktive, SOA će komunicirati s drugim EU tijelima, a koja su redom civilna.
Istovremeno, Zavod za sigurnost informacijskih sustava (ZSIS) u svojem mandatu (članak 14. Zakona o sigurnosno obavještajnom sustavu RH) eksplicitno navodi kako ZSIS obavlja poslove u područjima sigurnosti informacijskih sustava. Stoga je sasvim jasno i logično kako je ZSIS tijelo koje je trebalo biti imenovano središnjim državnim tijelom za kibernetičku sigurnost.
Širina obuhvata NIS2 direktive će posljedično u redovima veličine proširiti prostor na kojem SOA djeluje, a značajno izvan zakonskog okvira koji je za SOA-u definiran, ali i definicije koja je sadržana u NIS2 direktivi.
Predlaže se stoga da se središnjim državnim tijelom za kibernetičku sigurnost proglasi ZSIS, te da se ZSIS izdvoji iz obavještajnog sustava RH i pretvori u Vladin ured ili Agenciju, a koji u cijelosti djeluje kao civilni subjekt. Alternativno, moguće je (neovisno o nepopularnosti takve odluke), osnovati sasvim novi ured ili agenciju koja će se baviti ovim iznimno značajnim aspektom funkcioniranja društva.
I svakako treba spomenuti i problem financiranja, SOA za svoje cjelokupno djelovanje ima 55mil EUR, a ZSIS nešto manje od 3mil EUR godišnje; istovremeno i usporedbe radi, HAKOM kao regulator telekomunikacijskog sektora ima 15mil EUR proračuna.
Članak 101. i Članak 102.
Ovaj članak navodi niz prekršajnih kazni za subjekte, no nigdje nije definirano što se događa sa subjektom u kojem je zatečena oprema, servisi ili procesi a za koje je propisana EU certifikacija, ali oprema, servisi ili procesi je ne posjeduju.
Nužno je propisati prijelazne rokove tj. rokove zamjene (npr. do kraja amortizacijskog roka, ili vremenskog roka npr. 5 godina), te u slučaju da postoji utemeljeni razlog za žurnu zamjenu, tko će podmiriti nastalu štetu (trošak zamjene opreme, servisa ili procesa, odnosno trošak nabavke i implementacije nove opreme, servisa ili procesa).
Misao dana:
My main problem with cops is that they do what they’re told. They say ‘Sorry mate, I’m just doing my job’ all the fucking time.
