Kao što znate, prije nekoliko tjedana predstavio sam s kolegama projekt Druge fundacije, trgovačkog društva čija je funkcija da pokuša građanima koji su podigli kredite u švicarskom franku osigurati obeštećenje. U nekoliko tisuća poruka, emailova i telefonskih razgovora koje smo u međuvremenu vodili, postalo je sasvim jasno kako većina građana uopće ne zna da imaju pravo na obeštećenje čak i ako su u cijelosti otplatili kredit (ili ga zamijenili drugim), konvertirali u EUR ili ne. Generalno pravilo je da ako ste imali kredit u švicarcima prije 2013. godine, tada imate pravo na obeštećenje – i ako ste u toj grupi, imate doslovno svega nekoliko dana (do 14. lipnja) da predate tužbu za obeštećenje jer taj dan nastupa zastara (ako ne znate odakle krenuti, Druga fundacija ima prijedlog rješenja za vas ali morate požuriti).
Prije nego cijela tema ode i u medijsku zastaru, htio sam napisati detaljniji tekst koji je u biti sažetak i sublimacija bilješki našeg dvogodišnjeg istraživanja teme CHF-a, a koji pokazuje i po mom mišljenju dokazuje zanimljive međuodnose banaka i HNB-a, a na štetu potrošača. Tekst je dugačak, zamoran, prepun detalja i linkova na još dosadnije tekstove, te je zašaran tek pojedinim grafikonom (ali nadam se dovoljno jednostavan da bude svima razumljiv).
No poanta je ista i nepromijenjena, ovo ispod su “samo” argumenti, ako ste dizali kredite u švicarcima, niste imali nikakve šanse, nitko nije pazio na vas, niti to ima namjeru napraviti danas.
I posljednje, moram li naglašavati da se banke koje su izdavale kredite u švicarcima uopće nisu zaduživale u švicarcima (ili su se zaduživale u simboličnim iznosima u odnosu na ukupne plasmane), 100% svih rizika su cijelo vrijeme, od prve do posljednje sekunde bile nepogrešivo centrirane na potrošačima. Nijedna banka nije trpila gubitke zbog promjene kamatnih stopa ili tečaja CHF-a, samo potrošači.
p.s. o aspektima javnosti podataka koje smo koristili sam pisao već ranije, a o Drugoj fundaciji i švicarcu sam pak pričao kod Romana Bolkovića u 1 na 1
Počeci švicaraca
Tijekom 2004. do 2008. godine, kreditne institucije i drugi vjerovnici (leasing kuće) su svojom ponudom kredita intenzivno nudile kredite vezane uz CHF ili valutnu klauzulu u CHF, budući da su u tom razdoblju tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu te kamatne stope na CHF bile niske u odnosu na kretanje tečaja i kamatnih stopa u CHF u prethodnim razdobljima.
Iako je možda u trenutku odobravanja kredita, kredit u CHF je potrošačima nosio nižu mjesečnu otplatu/anuitet, činjenica je da su podizanjem takvih kredita potrošači postali značajno izloženi u valuti u kojoj ne zarađuju svoj dohodak, koja nije istovjetna valuti (EUR) u kojoj su dominantno trguje za svrhe za koje su se takvi krediti podizali. To je predstavljalo značajan rizik da u slučaju porasta tečaja i kamatnih stopa (a dogodilo se oboje), eventualni prihodi neće biti dostatni za podmirenje preuzetih obveza.
Navedeno se i dogodilo čim su uslijedile promjene na financijskim tržištima uslijed kojih su od 2008. godine tečaj i kamatne stope na CHF počele ponovo rasti. Kamatne stope su u jednom trenutku bile veće nego za slični kredit u EUR, a 2010. godine je i tečaj CHF prešao iznos od 5,00 kn za 1 CHF, koliko je zadnji put iznosio u 2002. godini, da bi sve kulminiralo 2015. godine kada je tečaj u jednom danu skočio za 20%.
Do sredine 2016. godine, čak 63% kredita u švicarskim francima su bili “impaired quality”, što prevedeno znači da je čak 63% svih nositelja kredita imalo problema u otplati.
Krediti u “švicarcima” su bili alternativa kreditima vezanim uz EUR, s obzirom da su kamatne stope na takve kredite u to vrijeme bile više od kamatnih stopa na CHF te je određeni broj potrošača koji nisu ispunjavali uvjete za dobivanje kredita vezanih za EUR, ispunjavao kreditne uvjete za dobivanje kredita vezanih uz CHF, budući da im je iznos obroka odnosno anuiteta radi niže kamatne stope bio manji od iznosa obroka odnosno anuiteta koji bi bio da je isti kredit bio vezan uz EUR. Navedenim su kreditne institucije i ostali vjerovnici omogućili plasiranje kredita osobama koje nisu u potpunosti bile kreditno sposobne u odnosu na EUR ili kunu« stoji u preambuli obrazloženja Rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske iz 2017. godine.
Prema izvješću HNB-a ukupan iznos bruto odobrenih kredita vezanih uz CHF na kraju 2008. godine dosegao je kunsku protuvrijednost od 39,1 milijardi kuna (~8 milijardi švicarskih franaka), od čega su većinu (2/3 bruto odobrene mase odnosno ~5,5 mlrd. švicarskih franaka) te mase odobrenih kredita činili upravo stambeni CHF krediti.
Sub-prime špekulanti stambenim kreditima
Dužnici u CHF, pogotovo građani koji su ugovarali stambene CHF kredite nisu bili špekulanti (iako se iz HUB-a i bankarskih udruga može često putem native medija može čuti ta zamjena teza, jer tko bi normalan špekulirao vlasništvom nad prvom i jedinom nekretninom), tu izjavu možemo poduprijeti dokazom odnosno podatkom iz zemljišnjih knjiga, a taj je – da je ugovorima o stambenom kreditiranju s valutnom klauzulom u CHF, većini dužnika/potrošača (90%) bila financiranja kupovina prve nekretine (demografske statistike također to podupiru, radilo se o ugovarateljima sa stabilnim zaposlenjem ali manjim mjesečnim dohodcima, u srednjim do kasnim tridesetim godinama), što se može vidjeti iz nejednake razdiobe ugovorenih glavnica kredita, manje od 10% svih ugovorenih CHF kreditnih partija veća je od uobičajene, prosječne glavnice. Primjerice, poznato je da su bankari ugovarali u prosjeku 74% veće glavnice od građana, odnosno broj kreditnih partija čija je ugovorena glavnica veća od 174.000 CHF iznosi 5.382 kreditne partije. Dodatno, iz povijesnih zabilježbi založnih prava, moguće je isčitati kako su neki od bivših predsjednika uprava banaka i neki od sadašnjih uprava banaka, konvertirali ili zatvarali svoje kreditne partije već 2009. godine (nakon što su ih 2006. godine otvorili), takvi slučajevi a ima ih na desetke ukazuju na problem asimetričnih (i privilegiranih) informacija između bankara i običnih građana.
Vezano za pitanje kreditnih plasmana, tzv. sub-prime dužnicima, stav o tome da su korisnici hipotekarnih CHF kredita bili sub-prime dužnici u svom očitovanju je potvrdio i HNB u priopćenju iz 2015. godine, „Neke činjenice o kreditima u švicarskim francima“, naime kategorija “sub-prime” je financijski izraz za dužnike manje kreditne sposobnosti (dužnicima kojima su odobravani euro krediti, vezane uz veće kamatne stope i euribor, kategorizani su kao prime ili super-prime dužnici). Bez brige, isti taj HNB koji je u priopćenju iz siječnja 2015. godine, glumeći zabrinutost za potrošača, deklaratorno je isticao problematiku sub-prime dužnika navodeći: „Dužnicima koji predstavljaju subprime potrebna je svaka moguća pomoć – radikalno restrukturiranje i otpis glavnice za one koji bi mogli otplaćivati bitno reducirane anuitete.“, pripremio je par mjeseci ranije, u listopadu 2014. godinu Odluku o kupoprodaji plasmana kreditnih institucija, kojom je omogućio bankama prodaju (među ostalim) i nenaplativih (ili teško naplativih) potrošačkih stambenih kredita s CHF valutnom klauzulom agencijama za naplatu potraživanja. (O tome ste sigurno mogli čuti u javnosti posljednjih par mjeseci, ali bitno je uočiti kako početak ekspanzije agencija za naplatu potraživanja kreće s tom odlukom HNB-a).
Svi znamo da je do početka 2000.-ih godina postojao duopol dvije talijanske banke i da tek tada započinje prava liberalizacija i privatizacija hrvatskog bankarskog sustava. Tu su priliku, i priliku za osvajanje novih komitenata, tada, prepoznale i austrijske banke, koje su kroz vlastitu ekspanzivnu kreditnu aktivnost prve nudile upravo ovaj oblik stambeno-hipotekarnog kreditiranja. Drugim riječima otvorili su novu tržišnu nišu mogućnosti plasiranja hipotekarnih kredita građanima koji do tada nisu ispunjavali uvjete kreditne sposobnosti za euro ili kunske kreditne aranžmane. Iz zemljišnih knjiga uspjeli smo rekonstruirati vremenske serije iz kojih je vidljivo da su austrijske banke značajno ranije krenule (u prosjeku dvije godine) u aktivnost CHF financiranja. Kada su značajno počele gubiti tržišni udio, talijanske banke priključile su se austrijskim bankama i počele nuditi istovrsne CHF kredite. Talijanske banke sustigle su u samo dvije godine (od početka 2006. godine do kraja 2007.) godine kreditnu aktivnost financiranja CHF kredita austrijskih banaka. Potvrdu naših zaključaka nalazimo i u javnim istupima i intervjuima vodećih ljudi talijanskih banaka (ZABA i PBZ) koji su kasnije otvoreno kritizirali regulatora-HNB radi manjka regulacije hipotekarnih CHF kredita.
Regulatorna snošljivost (i selektivna upozorenja)
Uloga HNB-a u najboljem slučaju može se okarakterizirati pojmom kojeg centralni bankari nazivaju regulatorna snošljivost (regulatory forbearance) a radi se o neslužbenoj regulatornoj javnoj politici koju implementira centralna banka i kojom se dozvoljava kreditnim institucijama nastavak poslovanja u slučajevima kada bi ista trebala neposredno intervenirati. Ovo nečinjenje centralne banke odražava nespremnost i nevoljkost regulatora da poduzme disciplinske mjere protiv problematičnih kreditnih institucija neko vrijeme (u nadi da će buduće povoljnije ekonomske okolnosti riješiti problem sam od sebe). Jedan od proponenata neslužbene javne politike regulatorne snošljivosti jest i istraživačka zaklada Lamfalussy pri Europskoj centralnoj banci (istoimenu nagradu ‘Lamfalussy’, nazvanu po barunu Alexandre Lamfalussy je od Mađarske centralne banke zaprimi trenutni guverner HNB-a Boris Vujčić (link), a kako su navodili u priopćenju: „Ovom nagradom Izvršni odbor MNB-a želi Vam odati priznanje za postignuća kao guverneru Hrvatske narodne banke, odnosno za reformu hrvatske monetarne politike koja je omogućila stabilnost hrvatske kune u odnosu na euro, što je dovelo do pridruživanja Hrvatske mehanizmu ERM II prošlog ljeta“) koja je (pri ECB; link) razvila matematičko-statistički model optimalne javne politike regulatorne snošljivosti (drugim riječima, razvijen je matematičko-statistički okvir koji služi za upravljanje, optimizaciju i predviđanje ishoda javne politike regulatorne snošljivosti koji se primjenjuje prema bankama u slučajevima kada umjesto intervencije regulator odluči biti regulatorno snošljiv).
Na stranicama HNB-a, a koja se odnose na pitanje zaštite potrošača u temi „Krediti u CHF“ moguće je pronaći iduće: „HNB je poručio građanima da ne procjenjuju isplativost kredita samo na temelju (trenutne) kamatne stope, nego i, između ostaloga, s obzirom na rizik promjene tečaja švicarskog franka.“, dalje: „Guverner Boris Vujčić – tadašnji zamjenik guvernera Željka Rohatinskog – osobno je ukazao na rizike kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku u svom izlaganju u Hrvatskom saboru u srpnju 2005. godine.“ i konačno: „Upozorenje HNB-a objavljeno je i u Biltenu o bankama br. 12. iz kolovoza 2006. godine.“. Naime, navodi koji se ističu na stranicama HNB-a su polovično (preciznije 36.1%) točni. Istina je da je Boris Vujčić kao zamjenik guvernera HNB-a još 2005. godine upozoravao potrošače na valutni rizik kreditnih aranžmana jer kako se navodi: „(HNB) je upozoravala (potrošače) da krediti s valutnom klauzulom u švicarskom franku predstavljaju zaduživanje povećanog rizika, zbog indeksiranosti uz stranu valutu na čije kretanje na svjetskim burzama HNB ne može utjecati, i koja, za razliku od eura, nije ključan parametar u vođenju naše tečajne politike“, i Vujčićevo (36.1%) točno upozorenje u Hrvatskom saboru iz srpnja 2005. godine moguće je pogledati ovdje.
Naime, u Biltenu o bankama br 12., u „Analizi rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom“ a kojeg i HNB u priopćenju u temi „Krediti u CHF“ neposredno povezuje, na stranici 11. navodi se iduće: „Utjecaj je rizika promjene referentne kamatne stope na anuitet 63,9 posto, dok je utjecaj valutnog rizika preostalih 36,1 posto.“. Drugim riječima, javno upozorenje potrošačima tadašnjeg zamjenika guvernera (a današnjeg guvernera) Borisa Vujčića je ispod polovično točno (i ispod polovično potpuno), kako pokazuju i rezultati povijesnih simulacija s razinom pouzdanosti od 95%. Dodatno u uvodu Biltena br. 12 iz kolovoza 2006. godine, na stranici 7. navodi se: „Pri tome građani ne mogu učinkovito upravljati valutnim rizikom ako nemaju štednju ili buduće novčane priljeve upravo u valuti uz koju je indeksiran kredit, a i kamatnim rizikom gotovo je nemoguće upravljati s obzirom na to da kamatnu stopu banke mijenjaju u skladu s vlastitom strategijom poslovanja.“.
Dva najvažnija izvora rizika u kreditnom aranžmanu za potrošača su: kamatni rizik (povećanje anuiteta uslijed nepovoljne promjene kamatne stope) i valutni rizik (povećanje anuiteta uslijed nepovoljne promjene valutnog tečaja), naime iz svega navedenog jasno je da je tadašnji zamjenik guvernera Boris Vujčić, selektivno u javnim istupima upozoravao isključivo na valutni rizik (a kako je objašnjavao: „da krediti s valutnom klauzulom u švicarskom franku predstavljaju zaduživanje povećanog rizika, zbog indeksiranosti uz stranu valutu na čije kretanje na svjetskim burzama HNB ne može utjecati“) čiji su pojedinačni utjecaj na promjenu anuiteta, 2006. godine u HNB-u (također netočno) procijenili na 36.1% dok je upozorenje o utjecaju kamatnog rizika na promjene mjesečnih anuiteta potrošačkih kreditnih plasmana gotovo izostalo iz javnih upozorenja (a koji je po procjeni analitičara, iz 2006. godine, imao pojedinačni 63.9 postotni utjecaj na rast mjesečnih anuiteta).
Konačno dolazimo do prvog uzroka rasta anuiteta, a tu su bile jednostrane odluke o povećanju kamatnih stopa kreditnih institucija uslijed provođenja vlastitih strategija poslovanja banaka odnosno – kamatnog rizika potrošačkih kredita (kojim je, kako HNB navodi: „nemoguće upravljati“) a koja su izostala iz službenih i javnih upozorenja građanima a koje je HNB (upozorenje o kamatnom riziku bio bi donji minimum koji se očekuje od regulatornog tijela) propustio izdati.
Kreditne institucije sklapale su takve ugovorne odredbe u kreditnim aranžmanima koje su im (na temelju internog akta banke) dozvoljavale (barem su to tako mislile) jednostrano povećanje fiksnog dijela ugovorene kamatne stope (kamatne stope kod CHF kreditnih aranžmana ugovarale su se kao fiksna marža uvećana za tromjesečnu varijabilnu kamatnu stopu odnosno LIBOR (kratica za London Interbank Offered Rate), služi kao globalno prihvaćena ključna referentna kamatna stopa koja pokazuje troškove zaduživanja između banaka.). O takvim ugovorenim odredbama kreditnih plasmana u CHF, kao i o jednostranim promjenama kamatnih stopa banaka, HNB kao regulator bio je svjestan (kao minimum radi svojih supervizijskih ovlastih koji proizlaze iz Zakona o kreditnim institucijama) ali je konačno odlučio selektivno upozoriti (i u potpunosti nezaštititi) potrošače isključivo o 36.1% utjecaju valutnog rizika CHF kreditnih plasmana, dok je upozorenja o kamatnom riziku deklaratorno (u Biltenu br. 12., kojeg čitaju isključivo financijski analitičari) minorizirao izjavom: „kamatnim rizikom gotovo je nemoguće upravljati s obzirom na to da kamatnu stopu banke mijenjaju u skladu s vlastitom strategijom poslovanja.“. Propusti ovakvog tipa, sistemski važnog regulatora, kao što je HNB, izlaze iz okvira regulatorne snošljivosti i u ulaze u domenu regualtornog neuspjeha u području zaštite potrošača (osim mandata stabilnosti cijena, i mandata stabilnosti financijskog sustava, treći mandat centralne banke je i zaštita potrošača).
Kao dodatan prilog tezi, a o tome da je HNB regulatorno snošljiva centralna banka, ide i tekst podzakonskog akta u formi Odluke o obvezi rezerviranja sredstava za sudske sporove koji se vode protiv kreditne institucije (link), donesena 2009. godine, i kozmetički mijenjana tri puta (2009., 2010. i 2022. godine), koju kreditne instucije nazivaju „regulatornim tumačenjem“ a koja se tek od 2019. godine susreće kao podzakonska norma na koju se pozivaju ovlašteni revizori te je koriste prilikom (dubiozno-kreativnog) iskazivanja obveza i troškova rezerviranja za gubitke od sudskih sporova banaka.
Radi se o podzakonskom aktu kojeg je doniijela 2009. godine (i sukcesivno mijenjala tri puta) HNB, a kojim je upravama i ovlaštenim revizorima banaka omogućeno (poprilično neuvjerljivo i vrlo hrabro, ako smijem primjetiti) zaobilaženje normi koje propisuje Međunarodni računovodstveni standard 37 (a kojem je, među ostalim za cilj postaviti okvir za istinit i fer prikaz financijskog položaja i uspješnosti poslovanja čiji su vrijednosni papiri uvršteni na uređeno tržište bilo koje države članice).
Vrag je u (tehničkim) detaljima
Na trenutak moramo ući u tehničke detalje, naime, u očitovanju na primjedbe i prijedloge dostavljene u sklopu javne rasprave o Nacrtu Odluke o odbijanju godišnjih financijskih izvještaja kreditnih institucija i sadržaju revizije za potrebe Hrvatske narodne banke, stav je Hrvatske narodne banke: „Stoga smatramo da odredbe Odluke o obvezi rezerviranja za sudske sporove koji se vode protiv kreditne institucije (NN, br. 1/2009., 75/2009. i 2/2010.) ne bi smjele utjecati davanje revizorskog mišljenja koje bi bilo u koliziji s primjenjivim okvirom financijskog izvještavanja za kreditne institucije.“, dodatno u predmetnom očitovanju Hrvatska narodna banka izjavljuje kako postoje: „materijalne razlike između propisa kojima se uređuje računovodstvo kreditnih institucija i Međunarodnih standarda financijskog izvještavanja“.
Sukladno stavku (5) članka 8. Odluke o obvezi rezerviranja sredstava za sudske sporove koji se vode protiv kreditne institucije (NN, br. 1/2009) bilo je propisano da potrebna rezerviranja kreditna institucija dužna je provesti u skladu s načelima MRS-a 37 – Rezerviranja, nepredviđene obveze i nepredviđena imovina, sukladno točki 5., stavka (2) članka 12. Odluke o obvezi rezerviranja sredstava za sudske sporove koji se vode protiv kreditne institucije (NN, br. 1/2009) bilo je propisano da kreditna institucija dužna je izvješće iz stavka 1. ovog članka sastaviti na temelju podatka iz evidencija iz članka 4. ove Odluke, a koje izvješće mora sadržavati najmanje podatke o ukupnom broju i iznosu procijenjenih obveza koje se u skladu s MRS-om 37 smatraju nepredviđenom obvezom.
Sukladno članku 2. Odluke o izmjenama i dopunama odluke o obvezi rezerviranja sredstava za sudske sporove koji se vode protiv kreditne institucije (NN, br. 2/2010) stavak (5) članak 8. se brisao, sukladno članku 3. Odluke o izmjenama i dopunama odluke o obvezi rezerviranja sredstava za sudske sporove koji se vode protiv kreditne institucije (NN, br. 2/2010) točka 5., stavka (2) članka 12. mijenjala se i glasi 5) ukupnom broju i iznosu nepredviđenih obveza po kojima protivna strana nije pokrenula sudski spor, a za koje je na temelju vlastitih saznanja kreditne institucije izvjesno da će za njihovo izvršenje protivna strana pokrenuti sudski spor.
Drugim riječima, u sukcesivnim i „kozmetičkim“ izmjenama , “netko” u HNB-u je uočio (a i mi smo u uočili da su oni u HNB-u uočili) i odlučio iz Odluke o obvezi rezerviranja sredstava za sudske sporove koji se vode protiv kreditne institucije ukloniti pozivanje na norme koje propisuje MRS 37.
Dodatno, u odgovorima na upite zainteresiranih strana (ovlaštenih revizora kreditnih institucija) o primjeni Odluke o obvezi rezerviranja za sudske sporove koji se vode protiv kreditne institucije (NN, br. 1/2009., 75/2009. i 2/2010.) u odgovoru na temu: „Primjena načela MRS-a 37 u odredbama odluke“, broj pitanja: „515“, datuma objave odgovora: 02. ožujka 2010. godine, Hrvatska narodna banka zauzima idući službeni stav i daje nedvosmislenu uputu: „Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o obvezi rezerviranja sredstava za sudske sporove koji se vode protiv kreditne institucije brisan je stavak 5. članka 8. koji se pozivao na MRS 37. Iako se, nakon spomenutih izmjena, Odluka više ne poziva na MRS 37, kreditne institucije dužne su temeljem zakonskih propisa RH primjenjivati Međunarodne standarde financijskog izvještavanja, uključujući MRS 37. Prema tome, kreditne institucije dužne su postupke utvrđivanja rezerviranja za sudske sporove provoditi u prvom redu na temelju odredbi Odluke, a zatim na temelju načela MRS-a 37. Nadalje, neovisno o Odluci, kreditna institucija dužna je primjenjivati MRS 37 na ostala područja koje uređuje MRS 37: rezerviranja, nepredviđene obveze i nepredviđena imovina.“.
Drugim riječima HNB je donio podzakonski akt kojim je odlučio nadjačati međunarodne norme (podsjetnik HNB-u o tome da je EU komisija donijela Uredbu o usvajanju određenih međunarodnih računovodstvenih standarda u skladu s Uredbom (EZ) br. 1606/2002 Europskog parlamenta) koje uređuju fer i istinito iskazivanje gubitaka od sudskih sporova banaka a koje propisuje Međunarodni računovodstveni stanard 37. Ova Odluka (a koju cinično bankari nazivaju „regulatornim tumačenjem“) koju je donio HNB, a koja ima snagu isključivo podzakonskog akta (u odnosu na snagu Međunarodnih računovodstvenih standarda koje nalaže EU komisija svim državama članicama i koji ima snagu međunarodnog ugovora) nameće se kao meritorna norma prilikom iskazivanja obveza i troškova rezerviranja za gubitke od sudskih sporova.
U odlukama, savjetovanjima, službenim stajalištima, priopćenjima i ostalim izvorima informacija nismo bili u mogućnosti pronaći informaciju o tome da li je HNB proveo savjetovanje u vezi donošenja Odluke o obvezi rezerviranja sredstava za sudske sporove koji se vode protiv kreditne institucije (NN, br. 1/2009) s Odborom za međunarodne računovodstvene standarde (IFRS IC / IASB) u Londonu. Važna napomena: HNB nema mandat niti nadležnost (kako se HNB voli često izuzimati koristeći institut nenadležnosti – u pitanjima u kojima bi normativno trebao imati nadležnosti, u ovom slučaju intervenirao je u pitanje u kojem nema baš nikakvu nadležnost) za donošenje a još manje ima mandat u intervenciju primjene MRS-ova, već ima samo mandat za nadzor nad primjenom odredbi MRS-a kojeg banke moraju primjenjivati u svojim financijskim izvještajima.
Ponovno ćemo morati malo ući u tehnički aspekt, naime, MRS 37 propisuje da se mjerenje iznosa rezervacija pojedinačnih predmeta izvršava metodom očekivane koristi a ne sukladno arbitrarnim i administrativnim kriterijima koje je Odlukom o obvezi rezerviranja za sudske sporove koji se vode protiv kreditne institucije (NN, br. 1/2009., 75/2009. i 2/2010.) propisala Hrvatska narodna banka.
Naime, MRS 37 ne prepoznaje „portfeljna rezerviranja“ niti minimalne stope rezerviranja a kako se u Odluci o obvezi rezerviranja za sudske sporove koji se vode protiv kreditne institucije propisuje. To otprilike znači da primjena Odluke o obvezi rezerviranja za sudske sporove koji se vode protiv kreditne institucije u prvom redu a tek zatim primjena MRS-a 37 proizvodi materijalno značajne učinke u iskazivanju visine iznosa obveza za rezerviranje kreditnih institucija na način da iste višestruko umanjuje iskazane obveze rezerviranja za sudske sporove što direktno utječe na fer i istinit prikaz stanja financijskog položaja i uspješnosti položaja poduzetnika.
U odnosu na kolektivnu presudu, vjerojatnost gubitka spora (a u kojem su navedene kreditne institucije pasivno legitimirane stranke) je gotovo 100% iz čega proizlazi je ispunjen uvjet točke 23. MRS-a koji definira Vjerojatni odljev resursa s gospodarskim koristima: „Kako bi se obveza mogla priznati, ne samo da mora postojati sadašnja obveza, već i vjerojatnost odljeva resursa s gospodarskim koristima radi podmirenja te obveze. U smislu ovog standard odljev resursa ili drugi događaj smatra se vjerojatnim ako je vjerojatnije da će on nastati nego da neće, odnosno vjerojatnost nastanka događaja je veća od vjerojatnosti njegova izostanka.“. Točka 39. MRS-a 37 kaže sljedeće: „S neizvjesnostima povezanima s iznosom koji treba priznati kao rezerviranje postupa se na različite načine ovisno o okolnostima. Ako rezerviranje koje je predmet mjerenja uključuje veliki broj stavki, obveza se procjenjuje uspoređivanjem svih mogućih ishoda s vjerojatnostima koje su s njima povezane. Ova se statistička metoda procjenjivanja naziva metodom očekivane vrijednosti.“.
Zašto je to sada sve važno? (…i o tail-rizicima banaka)
Sukladno podacima a koje se nalaze u bilješkama revidiranih godišnjih financijskih izvještaja koje su kreditne institucije dužne objaviti na svojim mrežnim stranicama, ukupne iskazane obveze rezerviranja za sudske sporove (u mln. hrk, na dan 31. prosinca 2021. godine) kreditnih institucija a koje su pasivno legitimirane strane u CHF predmetima su kako slijedi:
- Raiffeisenbank Austria d.d. – 449 mln. hrk,
- Zagrebačka Banka d.d.– 465 mln. hrk,
- OTP Banka Split d.d. – 327 mln. hrk,
- Erste Banka d.d. – 214 mln. hrk,
- Privredna Banka Zagreb d.d. – 375 mln. hrk,
- Addiko Bank d.d. – 252 mln. hrk i
- Nova Hrvatska Banka d.d. – 141 mln. hrk.
Kumulativno (sukladno podacima iz bilješki revidiranih godišnjih financijskih izvještaja a za navedenih 7 kreditnih institucija) ukupne iskazane obveze rezerviranja za sudske sporove na dan 31.12.2021. godine iznose 2,223 mln. hrk. (Trenutno smo zaokupljeni prikupljanjem i prijenosom potraživanja građana na Drugu Fundaciju, uskoro ćemo s osvježiti analizu na dan 31. 12. 2022. kada svi podaci koji su nam potrebni budu javno dostupni.)
Za primjetiti je i uočljiva razlika u visini rezervacija banaka u odnosu na izloženost prema CHF problematici koja ni na koji način međusobno ne korelira sa stvarnim stanjem (gdje su neke banke bolje i “bliže” stvarnom stanju, dok su neke žestoko zabile glavu u pijesak).
Prema našim izračunima i analizi koju smo proveli za sve kreditne institucije (pojedinačno i skupno) s izloženosti pravnom riziku CHF plasmana, na dan 31. 12. 2021. obveze rezerviranja za sudske sporove umanjene su za faktor 3.00x – 3.33x (uključujući efekte diskontiranja u iskazivanju obveza rezerviranja na dan) odnosno procjenjujemo da je stvarni iznos obveza rezerviranja za pokrenute sporove do dana 31. 12. 2021. (na agregatnoj razini) u rasponu 6,741 mlrd. hrk odnosno 7,415 mlrd. hrk.
Odnosno da postoji „rupa“ ili kumulativni neevidentiran financijski gubitak na bilancima 4,518 mlrd. hrk (~600 mln. eur) do 5.192 hrk (~689 mln. eur) gore navedenih banaka, a koje imaju izloženost pravnog riziku sporova uslijed tužbi korisnika ugovora s CHF valutnom klauzulom. Ovakvi neevidentirani gubici unatoč dobroj kapitaliziranosti domaćih banaka) sukladno zahtjevima Uredbi o kapitalnim zahtjevima imali bi značajan i direktan utjecaj na smanjenje adkvatnosti kapitala banaka (koje imaju izloženost pravnom riziku sporova uslijed tužbi korisnika ugovora s CHF valutnom klauzulom). Fun fact:U posljednjem revizorskom godišnjem izvješću Zagrebačke banke d.d. na stranici 129., uprava Zagrebačke Banke, samouvjereno (po prvi puta) ističe iduće: „Banka vjeruje da budući razvoj neće imati značajan negativan utjecaj na adekvatnost kapitala.“ što može biti malo zabrinjavajuće za tu banku a svijetlu svega navedenog ovdje.
Znam da je ovaj cijeli tekst jedna vrlo hrabra tvrdnja i drastično suprotna od opće prihvaćenog stava, jer tko je jedan bloger u odnosu na kompletni financijski sustav države, no tu smo gdje jesmo (pročitajte sve što piše pa prosudite sami na čiju stranu prevažu argumenti, ja se kao i uvijek kladim na sebe). Pokazao sam ovu analizu nekolicini vrsnih rizičara (nekih od gore spomenutih banaka), sve ih je oblio hladni znoj, te su primjetili da rizičari ne vole kada obični puk barata istim jezikom kao i oni, osobito ne ovako.
Još malo o tail-rizicima banaka
Temeljni problem u pitanju obeštećenja građana po CHF kreditima od strane banaka bila je neadekvatna procjena rizika izloženosti događajima na repu distribucije (tail-risk događaji) u slučaju aktivacije većeg broja tužbenih zahtjeva. Tail-risk događaji su neočekivani događaji (često ih se naziva Black Swan događajima) koji odjednom mogu izazvati pozamašan trošak za onoga tko im je izložen. Banke su kontinuirano u svojim financijskim izvještajima prikazivale rezervacije za pravne sporove niže od ukupne potencijalne izloženosti tužbenim zahtjevima. Primarno je takva aktivnost proizašla kao posljedica odluke HNB-a o obvezi rezerviranja sredstava za sudske sporove iz 2009. godine koja dopušta bankama prikazivanje rezervacija samo za pokrenute sporove, ali ne i za sve moguće sporove. Evidentno je i zbog čega je takav podzakonski akt tada donesen. Povećane rezervacije smanjuju dobit banaka. One se moraju raditi kako bi se uskladila, u ovom slučaju, izloženost ukupnim potencijalnim pravnim rizicima za kreditnu instituciju, te ne predstavljaju direktan trošak, već predviđaju mogućnost neočekivanog troška. Upravo kroz povećane rezervacije bi se smanjila tail-risk osjetljivost banaka.
Kako takva usklađenja nisu rađena, odnosno nisu adekvatno bila provođena, banke su same sebe izložile puno većem riziku aktivacije većeg broja tužbenih zahtjeva odjednom, nego što bi to bio slučaj da su godinama prije vodile računa o ovom problemu. Drugim riječima, zbog inzistiranja na manjem prikazivanju rezervacija kako bi se svake godine održavala visoka dobit (i managerski bonusi), banke su rizik tužbi kontinuirano odgađale, čime su kontinuirano gomilale upravo rizik izloženosti događajima na repu distribucije, koji će ih sada konačno dočekati.
Zbog posljedice ovakvih odluka, trošak za obeštećenje građanima ni u kojem slučaju ne smije pasti na niti jednog drugoga aktera osim samih banaka i potencijalno HNB-a. Upravo ovaj scenarij imali smo prilike gledati tokom kumulacije hipotekarne krize u SAD-u 2008. i 2009. godine. Na sreću, hrvatski bankarski sustav bilježi puno bolju pokrivenost likvidnosti (u relativnim omjerima) od tada američkog, stoga postoji više nego dovoljno rezervi putem kojih bi banke mogle pokriti troškove koji su nastali u ovoj situaciji.
Likvidnosti banaka i posljedice tužbenih zahtjeva
Kako bismo pobliže razumjeli ovu problematiku, tu je i statistički pregled distribucija potencijalnih tužbenih zahtjeva, te procjenu izloženosti svih banaka i svake banke pojedinačno. Ukupna statistika svih CHF kredita dana je u Prilogu A ovog istraživanja. Analiza obuhvaća samo sedam banaka koje su svojedobno izdavale CHF kredite (odnosno naslijedile kroz preuzimanja banaka koje su izdavale CHF kredite; primjerice NHB koja je preuzimala CHF kredite od Volksbanke, OTP od Splitske, Addiko od Slavonske, itd.).
Gornja slika predstavlja distribuciju svih potencijalnih tužbenih zahtjeva konvertiranih CHF kredita za dužnike koji na to imaju pravo po odluci VSRH-a, konkretno u ovom trenutku samo za izloženost prema zateznim kamatama na koje CHF dužnici imaju pravo. Distribucija je standardna Poissonova distribucija gdje najveći broj građana ima pravo na par tisuća eura odštete od strane banke. U ovakvim slučajevima su repovi tih distribucija zanimljiviji od ukupne distribucije. Drugim riječima, postoji manji broj građana koji imaju pravo na veće odštete. Konkretno repovi distribucije slijede standardnu Pareto distribuciju gdje 20% građana ima pravo na oko 80% ukupnih odštetnih zahtjeva.
Svaka od sedam banaka ima gotovo identičnu tail-risk izloženost, gdje je manji broj korisnika konvertiranih kredita, točnije 20% njih, dovoljan da aktivira izloženost kreditnom riziku. Ipak, postoje i značajne razlike među samim bankama.
Mračna trijada (regulatorna snošljivost, tail-risk izloženost 7 najvećih banaka, i mišljenje VSRH-a)
Sukladno odluci VSRH-a, od prosinca 2022. treće pravno shvaćanje koje je dobilo ukupno 13 glasova glasi: ‘‘Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/05 – dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.”, odnosno potrošačima koji su imali stambene kredite vezano za CHF valutnu klauzulu, a koji su nakon 2016. godine pristali na zakonsku konverziju, prihvaćeno je da imaju pravo isplatu pripadajućih zateznih kamata (pravni i logički skok je da potrošači imaju pravo na zateznu kamatu na potraživanje na koje nemaju pravo). Tim pravnim shvaćanjem od prosinca 2022. godine unesena je pravna neizvjesnost upravo prema potrošačima koji su imali ugovore o stambenom kreditiranju vezano za CHF valutnu klauzulu i čije pravo na pokretanje spora zastarijeva 14. lipnja 2023. godine. Prema tisućama mail-ova i razgovora kojih posljednjih mjesec dana Druga Fundacija ima s potrošačima, upravo je pravna neizvjesnost a koju je VSRH dozvolio, kada je usvojio mišljenje o tome da potrošači imaju pravo samo na isplatu pripadajućih zateznih kamata (a ne pravo na puno obeštećenje), koja prema našim izračunima iznosi 330 milijuna eura (dok bi pravo na puno obeštećenje građana korisnika konvertiranih CHF stambenih kredita iznosilo ~1,8 mlrd. eur, odnosno razlika između pravne izvjesnosti i neizvjenosti dovodi do razlike u kumulativnim pravima obeštećenja za 1,47 mlrd. eur) odnosno značajno veći tail-risk događaj koji bi se mogao materijalizirati kao gubitak banaka.
Naime kada ta pravosudna neizvjesnost ne bi postojala, većina (značajno veći volumen) potrošača (korisnika) konvertiranih stambenih kredita s CHF valutnom klauzulom znala bi ispravno formulirati svoj tužbeni zahtjev, odnosno ovako potrošači stambenih kredita s CHF valutnom klauzulom koji su konvertirali imaju opciju postaviti tužbeni zahtjev za ZZK sukladno trećem pravnom shvaćanju VSRH-a (koji iznosi ~20% ukupnog prava za obeštećenje korisnika konvertiranih stambenih kredita s CHF valutnom klauzulom ) koje nije prošlo sudsku evidenciju građanskog odjela ili postaviti tužbeni zahtjev za puno obeštećenje (s izrazito pravno neizvjesnim posljedicama). Drugim riječima, manipulacijom događaja koji bi doveli do zauzimanja pravnog stajališta VSRH-a (politički rizik) pokušava se obeshrabriti što veći broj potrošača konvertiranih stambenih kredita s CHF valutnom klauzulom u pokretanju tužbenih zahtjeva a s ciljem izbjegavanja tail-risk događaja banaka.
O još jednoj vrsti netočnog argumenta (koji se usporedno i istodobno koristi), pomoću kojeg se pokušava odvratiti potrošače konvertiranih stambenih kredita s CHF valutnom klauzulom jest zamjena teza HUB-a, da su provedbom zakonske konverzije potrošači koji su konvertirali stambene CHF kredite u EUR kredit – obeštećeni. Kao dokaz činjenici (i tome da se radi o zamjeni teza) o tome da su (kako HUB javno priopćava) potrošači konvertiranih stambenih kredita s CHF valutnom klauzulom obeštećeni, prilažemo izjavu bivšeg šefa HUB-a: „Što se konvertiranih kredita tiče mi vjerujemo, navodi Adrović, da su građani obeštećeni i da tu nema novih nepoznanica. Kod onih kredita koji nisu konvertirani, to su auto krediti, njihova matematika je bitno drugačija i tu se ljudima ne bi isplatilo ići u dugotrajne i neizvjesne tužbe.“ (link).
Nestrpljivo očekujemo novu sjednicu VSRH-a zato što odluka koja bi trebala konačno donesena, trebala bi otkloniti pravnu neizvjsnost (potrošačima u ovom trenutku nisu poznati niti rizici, a kamoli vjerojatnost uspjeha). Neizvjesnost nepostojanja stajališta VSRH zajedno s zamjenom teza bankara i HUB-a o tome da su potrošači konverzijom obeštećeni, glavni su čimbenici koji odvraćaju potrošače od pokretanja (a i aktiviranja tail-risk događaja) tužbenih zahtjeva protiv banaka.
Zašto je do svega došlo, upravo radi regulatorne snošljivosti (koja je na korist išla najviše austrijskim bankama koje su trebale toksični plasman upakiran u atraktivan kreditni proizvod radi osvanja tržišta) i nepravodobne intervencije HNB-a (upozorenje HNB-a bankama iz 2006. godine, u formatu „Smjernica o Valutno-indicuranom kreditnom rizku“ nije intervencija) koji su sav valutni rizik (temeljem valutnih klauzula koje su se nalazile u ugovorima s CHF valutnom klauzulom) kada je tečaj CHF/EUR krenuo rasti prevalio na potrošača (vidite kuda ovo vodi?). Rast tečaja povećao je (kunsku protuvrijednost) ukupne glavnice i utjecao na povećanje kreditnog rizika (rizika od nemogućnosti urednog podmirivanja obveza) u razdoblju od 2009. godine (kada su mnogo bolje informirani vodeći bankari i ostali članove bankarske kreme već krenuli konvertirati svoje ugovore u EUR i nisu osjetili utjecaj financijske štete od rasta tečaja CHF/EUR) što je rezultirao tzv. Zakonom o konverziji koji je defacto bio očajnički potez banaka da uklone kreditni rizik 2/3 portfelja stambenih kredita s valutnom klauzulom (jer jedino gore od jednokratnog gubitka od ~1 mlrd. eur je gubitak gotovo kompletnog portfelja koji bi postao nenaplativ). Da bi dodali uvredu na povredu, HNB je izveo dalekovidan dijabiločan manevar, već je 2009. godine predvidio podzakonski akt Odluke o obvezi rezerviranja sredstava za sudske sporove, koji je efektivno ugasio instrument MRS-a 37 (a koji, među ostalim, služi za fer i istinito iskazivanje gubitaka u sudskim sporovima) i omogućio skrivanje akumuliranih gubitaka od sudskih sporova (iza parcelizacije rezerviranja obveza kroz tzv. portfeljne sporove, i vremenska razgraničenja obveza, back-loading, koje su trebale biti prepoznate kao potpuni gubitak, taj trenutak, čim su sletile na urudžbeni ured banke).
Bankari (a tu ne mislim samo na management), već i na šefove pravnih službi, bankarski deepstate koji se okuplja pri OPIP-u odnosnu “Odboru za pravna i institucionalna pitanja” u HUB-u, gdje redovno održavaju svoja pravna savjetovanje u pitanjima koja se tiču ovog kartela, zainteresirani za svoje bonuse i BMW-e (vlasnici zainteresirani za visinu dividendi, a vrhuška iz Savjeta HNB-a zainteresirana za sve, osim za zaštitu prava potrošača) iskoristili su ovaj pseudo-pravni regulatorni okvir i akumulirali enormne iznose (vjerojatno preko ~1 mlrd. eur do ovog trenutka) gubitaka od sudskih sporova (a oni će dobro znati da gubici od sudskih sporova direktno umanjuju vlasnički kapital i posljedično stopu adekvatnosti kapitala) koriste svaki mehanizam (institucionalni i izvaninstitucionalni) mehanizam kako bi ga zataškali ili umanjili. Drugim riječima, HNB ne samo da je vodio promašenu regulatornu politiku snošljivosti prema bankama, već je bio i aktivni sudionik iste.
Poanta
Kao prilog činjenici da je vodstvo HNB-a (Savjet HNB-a, uključujući i sadašnjeg guvernera Vujčića) upoznato s problematikom regulatorne snošljivosti (a u ovom konkretnom slučaju vezano za donošenje podzakonskog akta koji omogućuje bankama ‘skrivanje gubitaka od sudskih sporova’), s još jednom ciničnom izjavom u okviru priopćenja HNB-a (link) koju je (među ostalim) ovoga puta u formi intervjua dana 31.10.2018. godine guverner HNB-a Boris Vujčić dao na godišnjoj konferenciji Burze, naime na upit: „(…) U kojoj mjeri je nedosljedna pravna praksa izvor mogući izvor nestabilnosti bankarskog sektora? Kakve su moguće posljedice?“, Boris Vujčić odgovara: „(…) Što se pak stabilnosti bankarskog sektora tiče, treba ponoviti da su banke dužne adekvatno upravljati svim rizicima kojima su u svom poslovanju izložene. To svakako uključuje i upravljanje pravnim rizikom i njihovu obvezu da izdvajaju odgovarajuće rezervacije za sudske sporove u skladu sa Zakonom o kreditnim institucijama i odlukom HNB-a.“.
Naime, konačni zastarni rok za podnošenje tužbe za pravo obeštećenje korisnika kredita s promjenljivom kamatnom stopom bio 12. lipnja 2019. godine, dok je zastarni rok za pravo na obeštećenje korisnika temeljem valutne klauzule za manje od 3 tjedna, odnosno 14. lipnja 2023. godine, izjava guvernera Vujčića je stoga (u najmanju ruku) cinična, kada (gotovo 6 mjeseci) prije prvog zastarnog roka (onoga za preplaćenu kamatu) da: „(banke) izdvajaju odgovarajuće rezervacije za sudske sporove u skladu sa Zakonom o kreditnim institucijama i odlukom HNB-a.“ u trenutku (2018. godine) kada masa sudskih sporova nije niti ozbiljno započela, a što je moguće isčitati i iz revidiranih godišnjih financijskih izvještaja banaka za financijsku 2018. godinu (revizori tada – uopće to ne razmatraju kao ključno revizijsko pitanje, za razliku od 2021. i 2022. godine, kada je to jedino revizijsko pitanje). Disclaimer: Nismo se zaboravili baviti ovlaštenim revizorima banaka (koji kada smo analizirali koji su, radi ih se o petnaestak istih ljudi u pet istih revizorskih društava), s njima, i njihovim kreativnim obrazloženjima kojima pokušavaju braniti herojske pretpostavke temeljem kojih prikrivaju gubitke banaka ćemo se baviti kao posebnom temom (we will be with you shortly).
Da privedem ovaj pretjerano dugačak blog kraju, suvremena regulacija financijskog tržišta razlikuje različite regulatorne ciljeve, kao što su zaštita potrošača, mikrobonitetna i makrobonitetna regulacija, neslužbena javna politika regulatorne snošljivosti prema bankama (kroz nepravovremenu intervenciju, kroz selektivno upozoravanje javnosti o vrstama i učincima valutnog i kamatnog rizika, kroz manjkav nadzor banaka koje su odobravale toksične potrošačke kredite vezane uz CHF klauzulu, kroz stvaranje regulatornog okvira za prikrivanje odnosno legalno izbjegavanje evidencije gubitaka temeljem donošenja dubioznih podzakonskih akata, kroz regulatorno zarobljavanje i revolving-door kadroviranje unutar regulatora, kroz deklaratornu vs. stvarnu brigu o sub-prime dužnicima (potrošačima) čiji su nenaplativi plasmani prodavani agencijama za naplatu potraživanja, itd.) dovela je do kompletnog zanemarivanja trećeg i jednakovažnog mandata hrvatske centralne banke (savjetujem obaveznu lektiru Jean Tirole-a vodstvu HNB-a) kao regulatora a taj je zaštitita potrošača (a radi s nesrazmjera snaga i resursa između pojedinačnog potrošača i – kako o sebi banke navode: ‘kreditnih institucija’) te rezultirala u regulatornom neuspjehu HNB-a koji je, propustom ili nečinjenjem (sami odlučite), konačno stvorio nesrazmjeran društveni trošak (u odnosu na društvenu korist rješavanja stambenog pitanja građana slabijeg imovinskog stanja), negativno prelijevanje društvenog troška (socijalizaciju društvenog troškova, s troška regulatora na javni izdatak troška pravosuđa, a radi izbjegavanja preuzimanja odgovornosti) i konačno – reakciju stvaranja ekonomije (kroz privatno-tržišnu inicijativu) zaštite potrošača i potrošačkih prava kroz pojedinačne projekte poput Druge Fundacije.
Misao dana:
It is well enough that people of the nation do not understand our banking and monetary system, for if they did, I believe there would be a revolution before tomorrow morning.
