Odluka je stigla. Bila je očekivana, mediji su mjesecima prilično točno signalizirali u kojem smjeru ide, pa nas sadržaj nije iznenadio. Ali “očekivano” i “ispravno” dvije su posve različite stvari. Smatramo da je odluka proširenog vijeća Vrhovnog suda u predmetu Smrček protiv Erste banke (Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.) pogrešna, nezakonita, protuustavna i protivna pravu Europske unije. I, što je za daljnji tijek najvažnije – neodrživa, što znači da gotovo sigurno neće biti zadnja riječ u ovoj priči.
U stilu Indexovog Ilka Ćimića idemo redom: prvo što je sud zapravo odlučio, zatim zašto mislimo da ta konstrukcija ne stoji, potom kako su to prenijeli mediji, i na kraju – što sve to konkretno znači za desetke tisuća oštećenih građana i za Drugu fundaciju.
Što je Vrhovni sud zapravo odlučio?
Da budemo pošteni prema sudu: njegova konstrukcija nije neozbiljna i ima unutarnju logiku. Prošireno vijeće od trinaest sudaca razdvojilo je ishod na dva dijela.
Glavnica – ne. Potrošač koji je svoj CHF kredit konvertirao u EUR na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) nema pravo na povrat preplaćene glavnice nastale primjenom ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sud taj zakon tretira kao lex specialis koji derogira opće odredbe Zakona o obveznim odnosima (ZOO) o ništetnosti i stjecanju bez osnove. Sklapanjem Aneksa, kaže sud, prestala je obveza banke na povrat (čl. 160. ZOO), pa preplaćeni iznosi više ne stoje u imovini banke “bez pravne osnove” i čl. 1111. ZOO se ne primjenjuje. Konverzija, po toj logici, djeluje ex tunc i sama po sebi ima restitucijski učinak.
Kamata – da. Istovremeno, sud priznaje da potrošaču pripadaju zatezne kamate na te iste preplaćene iznose, za razdoblje od sklapanja ugovora do dana konverzije (30. rujna 2015.), u punom iznosu i bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.
Oslonac za sve to sud nalazi u oglednom postupku Gos-1/2019 (sporazum o konverziji valjan je i kada su temeljne odredbe ništetne), u odluci Ustavnog suda U-I-3685/2015 (ZID ZPK/15 je u skladu s Ustavom) i u presudi Suda EU C-567/20 (odredbe koje su odraz prisilnih propisa nacionalnog prava izvan su područja primjene Direktive 93/13).
Zašto je odluka neodrživa
1. Kamata na nepostojeću glavnicu
Ovo je srž problema i nije potrebno biti pravnik da bi se vidjelo. Jedno od najelementarnijih načela obveznog prava jest da sporedna tražbina ne može postojati bez glavne. Kamata je sporedna tražbina. Ako glavnice nema – ako, kako tvrdi sud, banka tu glavnicu zakonito drži i ona nije bez osnove – onda na čemu, točno, teče zatezna kamata?
Sud ovdje pada u zamku vlastite konstrukcije. U točki 24. svoje odluke izričito navodi da kamatni dio “nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15”, pa ga zato vraća pod opći režim ZOO-a. Drugim riječima: za potrebe kamate, sud priznaje da konverzija nije pokrila sve i da postoji preplata na temelju ništetnih odredbi koja živi po općem pravu. A za potrebe glavnice, ta ista preplata navodno više ne postoji jer ju je konverzija “u cijelosti restituirala”. Ne može oboje istovremeno. Ista preplata ne može biti pravno mrtva za glavnicu, a živa za kamatu – u istom predmetu, za isto razdoblje, na istim ništetnim odredbama.
Teško je običnom čovjeku objasniti kako netko ima pravo na kamatu, a nema pravo na ono na što se ta kamata odnosi. To nije politička ili čak pravna ocjena, to je elementarna logika. Ekvivalent ovoga je lopov koji vam je provalio u kuću i ukrao 1.000EUR i potom ga ulovimo u krađi, a sud donese presudu u kojoj vam ne mora vratiti tih 1.000EUR ali mora platiti kamate na tih 1.000EUR. U najmanju ruku bizarna odluka.
2. Valutna klauzula proglašena je ništetnom godinama nakon konverzije
ZID ZPK/15 donesen je 2015. godine. Ništetnost valutne klauzule u CHF pravomoćno je utvrđena tek presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 iz lipnja 2018., a revizija banke odbijena je odlukom Vrhovnog suda Rev-2221/2018 tek u rujnu 2019., dakle tri godine nakon konverzije. U trenutku kad su ljudi potpisivali Anekse, valutna klauzula bila je valjano pravo: tadašnja odluka Vrhovnog suda (Revt-249/14) odbila je zahtjev za njezino utvrđenje ništetnom, a put prema njezinom obaranju otvorila je tek intervencija Ustavnog suda krajem 2016.
Zaključak je jednostavan i neumoljiv: zakon iz 2015. nije mogao otkloniti posljedice ništetnosti koja u to vrijeme pravno nije ni postojala. Tvrditi suprotno znači tvrditi da je zakonodavac riješio problem za koji u trenutku donošenja zakona nitko nije ni znao da postoji. ZID ZPK/15 imao je posve drugi cilj: otkloniti dužničku krizu i izjednačiti korisnike CHF kredita s korisnicima EUR kredita. To je legitiman i koristan cilj. Ali to nije isto što i uređivanje posljedica ništetnosti, i nijedna odredba tog zakona, ni jedan redak njegova obrazloženja, ne spominje valutnu klauzulu kao ništetnu.
3. Ne možete se odreći prava za koje ne znate da postoji
Sud konverziju opisuje kao “slobodan i informiran izbor” kojim se potrošač odrekao restitucije. Ali pravo EU ovdje je vrlo jasno. U predmetu C-452/18 (Ibercaja) Sud EU zauzeo je stajalište da se potrošač može valjano nagoditi o nepoštenim odredbama samo pod uvjetom da su mu u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti tih odredbi. Korisnici CHF kredita u trenutku konverzije nisu – i nisu mogli – znati da je valutna klauzula ništetna, jer je bilo utvrđeno tek nekoliko godina kasnije. Kakav je to “informiran” pristanak na odricanje od prava koje u tom trenutku pravno nije postojalo?
Uz to, u predmetu C-118/17 (Dunai) Sud EU jasno je rekao da nacionalni sud mora provjeriti je li uspostavljena pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nikada nije bilo, uključujući povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Pravo na potpunu restituciju ne može se ograničiti ni zakonom, a kamoli tumačenjem.
4. Diskriminacija konvertiranih: kažnjeni jer su preživjeli
Ovo je, ljudski i pravno, najteži dio. Postoje dvije skupine korisnika CHF kredita s identičnim ništetnim odredbama u ugovorima:
- Oni koji nisu konvertirali kredit dobivaju punu restituciju po čl. 1111. i 1115. ZOO – povrat glavnice prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog obroka do isplate. Tako glasi ustaljena i stabilna praksa Vrhovnog suda.
- Oni koji jesu konvertirali – ovom odlukom dobivaju samo zateznu kamatu, a glavnicu gube.
Iste ništetne odredbe, a sudovi donose dvije materijalno različite restitucije. To je nejednakost pred zakonom i sudovima (čl. 14., 26. i 29. Ustava; čl. 6. Konvencije). A tko su uglavnom bili ti koji su konvertirali? Kako u svom izdvojenom mišljenju ističe sudac Turkalj – pretežno korisnici stambenih kredita, nominalno najveći i najdugotrajniji krediti, dakle upravo najugroženija skupina, oni kojima je rata narasla do ugroze egzistencije i prijetnje prisilne naplate. Konverziju su prihvatili po sistemu “uzmi ili ostavi”, bez ikakve mogućnosti pregovaranja. Odluka koja baš tu skupinu ostavlja bez punog obeštećenja, riječima istog suca, “duboko je nepravedna” i ne prolazi test razmjernosti.
Drugim riječima: oni koji su donijeli jedinu razumnu odluku i prihvatili slamku spasa, ovom odlukom su za nju kažnjeni.
5. Brojke koje govore same za sebe
U ovom konkretnom predmetu, iz nalaza sudske vještakinje, konverzijom je tužitelju priznata preplata od 16.649,76 kn, dok je stvarna preplata po ništetnim odredbama u istom razdoblju iznosila 65.753,63 kn, uz dodatnih 24.625,77 kn zateznih kamata do dana konverzije. Konverzija je, dakle, priznala otprilike četvrtinu stvarne glavnične preplate. Naša analiza šireg portfelja predmeta pokazuje da će, primijeni li se ova odluka, prosječni oštećeni građanin ostvariti tek oko petine onoga što bi mu pripadalo punom restitucijom (u tom smislu je g. Smrček prošao nešto povoljnije od ostalih konvertiranih).
To nije obeštećenje. To je popust na odgovornost banke, prepakiran u jezik restitucije.
Tri izdvojena mišljenja i jedan institucionalni alarm
Ovo nije bila jednoglasna odluka uskog vijeća, nego prijepor proširenog vijeća od trinaest sudaca. I evo detalja koji u javnosti zaslužuje mnogo više pozornosti nego što ga je dobio: izdvojena mišljenja napisali su i predsjednik vijeća (Damir Kontrec) i sudac izvjestitelj kojemu je izrada odluke bila povjerena (dr. sc. Jadranko Jug), uz suce Jakovinu i Turkalja.
Zastanimo na trenutak nad time. Sudac izvjestitelj je osoba koja je predmet proučila najdetaljnije i kojoj je povjereno da odluku napiše. Kada upravo on od te odluke javno odustane i napiše iscrpno izdvojeno mišljenje u kojem tvrdi da je odluka u suprotnosti s pravom RH, praksom Vrhovnog suda, pravom EU, praksom Suda EU te Ustavom i Konvencijom, to nije fusnota. To je institucionalni alarm. Sudac Jug cijelu konstrukciju “kamata da, glavnica ne” naziva neodrživom, a posljedicu za konvertirane korisnike opisuje riječima da su “zapravo kažnjeni”. Kontrec i Jakovina udaraju u istu točku, u vrijeme konverzije valutna klauzula nije bila ništetna, pa ZID ZPK/15 nije mogao otkloniti posljedice nečega što pravno nije postojalo; ništetnost znači restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO), bez iznimke.
Kad se autori i predsjedavajući odluke s njom ovako duboko ne slažu, vjerojatnost da viša instanca tu odluku preispita i izmijeni nije mala.
Što (i kako) prenose mediji
Vrijedi se nakratko osvrnuti i na medijsku obradu, jer i ona je dio priče. Tekst Gojka Drljače u Jutarnjem listu, moram priznati, korektan je i velikim dijelom uravnotežen, što u ovoj temi nije pravilo, pa zaslužuje i pohvalu i ispravak. Kao i u drugim sličnim situacijama, članak je baziran na solidnom dijelu istine i činjenica, no u kritičnim dijelovima pokušava podmetnuti teze koje jednostavno ne stoje.
Drljača piše kako “prvi put u javnoj komunikaciji Druge fundacije postoji naznaka neizvjesnosti ishoda” i da “taj obrat zaslužuje pozornost”. Obrata, međutim, nema i to pokazuje upravo isti taj tekst tri odlomka kasnije, kada točno opisuje naš model: preuzimamo sav trošak i sav rizik gubitka, a naplaćujemo se isključivo ako se i kada obeštećenje naplati, uz podjelu 75:25 u korist klijenta. Tvrtka čiji je cijeli posao apsorbirati rizik da pojedini predmet bude izgubljen tu neizvjesnost ne otkriva – njome trguje od prvog dana. Realna procjena rizika, dakle, nije pukotina u našoj komunikaciji, nego njezin temelj. Ono što je novo nije neizvjesnost, nego jedna pogrešna odluka – i naš odgovor na nju, koji smo, uzgred rečeno, najavili unaprijed.
I sitnica koja nije sitnica: “bila je poslovni model”, u prošlom vremenu. Nije bila — jest. Pred sudovima se i dalje vodi čitav niz naših predmeta čiji ishod tek slijedi, plus postupak pred londonskim tijelom zbog računovodstvenog iskazivanja spornih potraživanja banaka. Ovo nije osvrt na nešto što je gotovo — ovo je najava nastavka.
Najoštriji primjer iz teksta vrijedi izdvojiti, jer je stvaran: dužnik koji je računao na 5.000 eura, a na kraju dobije odvjetnički račun na 6.000. Taj scenarij doista postoji – ali pogledajmo na koga pada. Pada na potrošača koji je spor vodio sam, klasičnim putem, u vlastito ime. Klijent koji je tražbinu ustupio Drugoj fundaciji takav račun dobiti ne može: mi tužimo u svoje ime, snosimo sve troškove i uzimamo svojih 25 posto samo ako se naplati. Svede li se obeštećenje na samu kamatu, taj trošak snosimo mi – klijent dobije manje, ali ne plaća ništa i ne riskira ništa. Najstrašniji primjer iz tog teksta, pročitan do kraja, zapravo je najjači argument za ustup tražbine, a ne protiv njega. Jedini potrošači koji uopće ne brinu o odluci VSRH su klijenti Druge fundacije (dok primjerice odvjetnici potrošača razmišljaju kako će se naplatiti od svojih klijenata).
Strategija: zašto ova odluka stvara zagušenje
A sada o onome o čemu se gotovo ne govori, a što će obilježiti sljedećih nekoliko godina. Redoviti put za svakoga tko je nezadovoljan ovakvom odlukom vodi kroz tri instance: revizija pred Vrhovnim sudom, zatim Ustavni sud, pa po potrebi Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Realna procjena trajanja: optimistično pet do sedam godina, pesimistično desetljeće i više.
Sada uđimo u brojke, jer one su nemilosrdne. Ukupni godišnji kapacitet Vrhovnog suda iznosi otprilike 5.500 odluka godišnje, i to za sve predmete iz svih grana prava koje taj sud rješava. Procjenjuje se da na sudovima stoji najmanje tridesetak tisuća predmeta vezanih uz konvertirane CHF kredite. Jednostavna aritmetika: kada bi Vrhovni sud prestao raditi sve drugo i bavio se isključivo CHF predmetima, bilo bi mu potrebno otprilike šest godina samo da ih sve obradi. A Vrhovni sud, naravno, ima i svoj redoviti teret, pa je realnost znatno gora. Trošak obrade ovih u biti nepotrebnih predmeta, samo pred VSRH iznosi oko 30 milijuna EUR koji u cijelosti padaju na državni proračun.
Zaključak je neizbježan: ovakva odluka proizvodi zagušenje. Umjesto da spor zatvori, ona ga otvara unatrag – tjera desetke tisuća ljudi natrag u red, na put koji traje godinama, i usput dramatično usporava pristup pravdi za sve, uključujući i one čiji predmeti nemaju veze s CHF kreditima. To nije nuspojava o kojoj se nije razmišljalo; to je predvidiva i izravna posljedica izvjesno pogrešne odluke koja se ionako protivi prevladavajućoj postojećoj sudskoj praksi.
Za što je Druga fundacija stvorena
Ova odluka nije poraz za Drugu fundaciju, kako se to u gore spomenutom članku pokušava plasirati. To je privremeni zastoj, i to je samo jedan od scenarija koji smo razmatrali i modelirali odavno, davno prije nego što je itko slutio kako će prošireno vijeće odlučiti. Upravo za ovakve situacije Druga fundacija i postoji: da pojedinac ne mora sam, o vlastitom trošku i s vlastitim rizikom, prolaziti šestogodišnji ili desetogodišnji maraton kroz tri instance. Mi smo fokusirani, financirani, opremljeni i strpljivi. Iscrpljivanje i odugovlačenje na nama ne funkcioniraju.
Vrijedi podsjetiti i na nešto što se u domaćoj raspravi rado zaboravlja: Vrhovni sud nije ni nepogrešiv ni konačan. Tek prije nepune dvije godine, u srpnju 2024., veliko vijeće Suda EU u predmetu Hann-Invest (spojeni predmeti C-554/21, C-622/21 i C-727/21) utvrdilo je da je čitav hrvatski mehanizam ujednačavanja sudske prakse – uloga suca evidentičara i obvezujuća “pravna shvaćanja” sjednica odjela nespojiv s pravom Europske unije i s načelom neovisnosti sudstva. Dakle, duboko ukorijenjena, godinama nesporna praksa hrvatskog vrhovnog pravosuđa srušena je iz Luxembourga. Iznad domaćih sudova postoje instance koje su izvan dosega domaće politike i koje, povijest to pokazuje, često imaju i bolje razumijevanje prava, prakse zaštite potrošača i prakse Suda EU.
Žao nam je što je hrvatski Vrhovni sud donio ovakvu odluku. Ali srećom, i to nije floskula, nego činjenica potkrijepljena iskustvom, postoje sudovi iznad njega.
Druga fundacija u cijelosti je opremljena i fokusirana isključivo na predmete konvertiranih i nekonvertiranih CHF kredita. To je jedino čime se bavimo, i to je razlog zašto možemo izdržati borbu koliko god ona trajala.
Pozivamo svakoga tko je razočaran ovom odlukom – bez obzira na to je li već primio djelomičnu restituciju ili je tek očekuje u nadolazećim mjesecima – da nam se javi i s nama sklopi ugovor. Vaš predmet preuzimamo, vodimo ga i financiramo do konačnog razrješenja, kroz Vrhovni sud, Ustavni sud i, ako bude potrebno, sve do Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Vi ne plaćate ništa i ne riskirate ništa; mi nosimo trošak i rizik, a naplaćujemo se posljednji i isključivo iz naplaćenog obeštećenja.
Borba se nastavlja. I nastavlja se tamo gdje se i mora nastaviti, pred instancama koje pravo na potpunu restituciju shvaćaju onako kako ga shvaća i Europa.
Misao dana:
Banks do not create money for the public good. They are businesses owned by private shareholders. Their purpose is to make a profit.