Najčešće sam kritičan prema onome što naša država radi (nije da daju puno materijala da ih se podržava u potezima ili pohvali), no evo dogodilo se prije nekoliko dana nešto pozitivno što svakako treba istaknuti i pohvaliti.
Naime, nakon jako dugo vremena, na 65-toj sjednici Vlade, izglasana je nova Uredba o uredskom poslovanju. Uredba o uredskom poslovanju zvuči kao (i za većinu građana vjerojatno i je) nebitan i dosadan dokument, no u svojoj biti to je “biblija” postupanja s dokumentima unutar državne uprave, uredba se odnosi i na sva druga državna tijela, lokalnu i područnu samoupravu kao i svih drugih pravnih osoba koja imaju javne ovlasti. Nadalje, ta uredba je u manjoj ili većoj mjeri standard postupanja s dokumentima gotovo pa svugdje, te se može koristiti kao predložak za postupanje s dokumentacijom u praktički bilo kojoj pravnoj osobi neovisno bila ona državna, javna ili privatna. Naravno da u malim organizacijama to zvuči suviše komplicirano, no čim tvrtka naraste – pravila o postupanju s dokumentacijom su nužna da bi tvrtka (ili institucija) učinkovito funkcionirala. Uredba o uredskom poslovanju je zato iznimno bitan dokument koji velikim dijelom utječe na efikasnost državnog aparata.
Kao i puno toga drugoga, rukovanje dokumentacijom svoje korijene vuče još iz vremena Habsburške monarhije (dakle doslovno iz vremena Marije Terezije) koja je svojevremeno puno učinila za efikasnost upravljanja svojim teritorijima pa je tako jedna od temeljnih ideja u administraciji nastao i koncept urudžbenih brojeva i klasa koji su aktualni i dan danas. Novom uredbom se nismo udaljili od urudžbenog broja i klase (što je manje bitno, jer te oznake uglavnom služe za identifikaciju tko je i gdje proizveo neki dokument – čini se da je aktualni pravilnik o formiranju klasa i urudžbenih brojeva još iz 1988. godine, čisto da dobijete sliku koliko je to sve skupa antikno), ali smo uveli nekoliko velikih i za našu administraciju gotovo revolucionarnih novina, pa tako već članak 3. uredbe definira ukupni ton cijele uredbe:
Uredba sada definira da država komunicira primarno elektroničkim putem, a kaže i da sva tijela moraju imati javno istaknutu adresu i način za zaprimanje elektroničkih dokumenata. Osim toga, uredba u više navrata i na više načina propisuje da se cijeli spis (ili zbirke spisa) kada je god to moguće moraju stvarati, kolati i čuvati u elektroničkom i strojno čitljivom obliku. Izjednačavaju se elektronički potpis (ok, i pečat) s običnim potpisom i pečatom, a pismena (dokumenti) se obrađuju isključivo u informacijskom sustavu, a dokumenti zaprimljeni u fizičkom obliku pretvaraju se u elektronički oblik.
I posljednje, jednako bitno (a možda i najbitnije), propisuje se da informacijski sustavi tijela moraju moći međusobno komunicirati i razmjenjivati podatke/spise elektroničkim putem (koliko je to bitno najbolje je shvatiti na konkretnom primjeru kod obnove od potresa gdje dva tijela radi propisa, iako su u istoj zgradi, moraju dokumente razmjenjivati poštom). Ova uredba stupa na snagu za koji dan, no puna implementacija se mora osigurati najkasnije do 1. siječnja 2023. godine što je više nego dovoljno vremena da se osiguraju svi preduvjeti za “nove” okolnosti.
Ova uredba je (po meni), drastični odmak od postojeće prakse i ima potencijala stvoriti kolosalne promjene u funkcioniranju državne/javne/lokalne uprave kakve nijedna od dosadašnjih promjena zakona i/ili pripadajućih im ministara nisu uspjeli osigurati, pa čak ni u pretpostavci. Ova uredba je temelj i nužni preduvjet za doista efikasnu upravu i njezino donošenje će imati pozitivne dugoročne i dalekosežne posljedice za sve nas zajedno.
Misao dana: One of the greatest threats to mankind today is that the world may be choked by an explosively pervading but well camouflaged bureaucracy.
p.s. nadam se samo da ćemo uspjeti iz ove velike prilike, kroz labirinte nesposobnosti državnih službenika i korumpirane javne nabave uspjeti dobaviti rješenja koja će actually funkcionirati a ne da ćemo ih morati popravljati i nadograđivati sljedećih deset godina dok se koferi naših crony dobavljača ne napune (nažalost malo je dokaza da će se to i dogoditi, osobito ako pratimo razvoje javnih nabava koje se na to odnose posljednjih dana ali svi možemo biti idealisti i nadati se)
Share the post "Nova Uredba o uredskom poslovanju"
Velika je šteta što je preminuo Milan Bandić, kao i mnogo puta do sada njegova smrt će biti isprika da se ne suočimo s dvadeset godina samovolje, beskrajne improvizacije i gradnje koruptivno-nesposobne mreže ljudi koji su u ovih proteklih dvadeset godina raspolagali i uglavnom uludo potrošili stotine milijardi kuna od čega je malo ili ništa poboljšalo opću kvalitetu života u gradu.
S dvadesetogodišnjom ostavštinom Milana Bandića razračunavati ćemo se sljedećih stotinu godina u pokušaju da nadoknadimo zauvijek izgubljeno vrijeme. Bez pravosudnog epiloga i gubitka izbora, neće biti prilike za političke i druge lomove koji su nužni kao pretpostavke čišćenja mulja koji se nagomilao posljednjih dva desetljeća kao i razlaza s modelom upravljanja koji je ovdje izrasao. Samo da se pro-očisti destilirana glupost i rodjački talog trebati će proći doslovno generacije.
https://www.youtube.com/watch?v=-t5UTLkfoUs
I dok aktualni management grada vježba odgovore za USKOK, pokušajte napraviti inventuru što je napravljeno u gradu u tih često spominjanih šest mandata? Evo ja sam pokušao razmišljati i od prometa mi je ostao Domovinski most i Radnička, probijanje Branimirove, treća traka na Zagrebačkoj aveniji. Niti metra novih tramvajskih pruga, ali smo zato (uvijek iste) tramvaje kupili nekoliko puta, stotine kamera i sve veće prometne gužve. Nekontrolirano širenje parkirnih zona do mjere da je Zagreb postao jedno veliko parkiralište gdje je sve isto kao i ranije, samo što sada to morate platiti (nekad više, nekad manje ovisno o blizini izbora).
Sjetimo se šatora na trgu, sniježenja Cmroka i najniže skijaške utrke na svijetu, ljeta na Savi. Devastacije i zatiranja kulture u gradu, adventpodobnih i plaćene nagrade. Zapitajte se što je napravljeno po pitanju školstva, zdravstva ili čak socijale?
Potrošili smo dvadeset godina a da nismo sagradili suvisle strukture upravljanja gradom, da smo ih raširili poput ameba (i pritom ne bitno povećali opću inteligenciju ili institucionalno znanje), nismo iskoristili prilike koje su stajale na raspolaganju i u konačnici stagnirali kao grad i u svojem relativnom bogatstvu u odnosu na ostatak zemlje propustili graditi i sagraditi bolju zemlju u kojoj svi skupa živimo.
Nego, idemo baciti pogled na ono što nas čeka, tko su pretendenti na hladnu fotelju bivšeg gradonačelnika i jesu li svjesni vrućine mandata koji ih očekuje?
Imamo cijeli niz pretendenata na gradonačelničku poziciju, prva je istrčala tamo još prošle godine Vesna Škare Ožbolt. Osim što je pokušaj njezine kampanje izronio u prvi plan nakon navodnog hakerskog napada (kada političare ulove u nebranom grožđu to uvijek ima tri faze: to nije istina, to mi podmeću, hakirali su me). Šteta što nije bilo kičme priznati što se dogodilo (prepisali smo), a prepisali smo jer svojih ideja nemamo (što je jedna opcija) ili, puno problematičnija opcija – bili smo lijeni i površni. Vesna je bila bitna osoba tamo u devedesetima, nešto je šurovala sa Sanaderom kasnije da bi potom u cijelosti nestala i sada izronila. Ne vidim da je ona osoba koja na bilo koji način okuplja bilo koga, a po analizi programa vidimo da on i nije osobito originalan (jer, čak ni u prepisivanju nisu bili osobito originalni). Tako da je slobodno možemo zaobići.
Program je navodno prepisan od Mosta, moje je mišljenje da treba promatrati osobe koji su pisali program Mosta 2017. godine, a koji su ujedno i među osnivačima Vesninog DC-a jer tu ima poveznica koji se meni čine daleko logičnijim od hakiranja stranica. Mostove boje brani Zvonimir Troskot (lik koji i fizionomijom liči na Petrova pa ćemo ga ubuduće zvati MiniMe), lik bez boje, okusa i mirisa, poslan od minijaturne stranke arhaičnih stavova i primitivnih politika (a objektivno nakupine individualaca ugroženih od velikih stranaka), stranke s poviješću kompromitiranog (iako možda ne i korumpiranog) političkog djelovanja i objektivno bez ijednog smislenog lokalnog postignuća, a cijelo vrijeme glumeći da ima ideje i karizmu da povede cijeli jedan (vele)grad. Ajde, petica za hrabrost.
Tu je i Davor Nađi, donedavno dogradonačelnik Svete Nedelje, koji se preselio nedavno koji kilometar istočnije i odjednom stanuje u Zagrebu pa je valjda pomislio da je Zagreb prva sljedeća logična stepenica. Komično mi je slušati kada kaže da ima iskustvo u upravljanju gradom (koji je, u usporedbi s Zagrebom veličine manje mjesne zajednice), no mora mu se priznati da je za razliku od svih ostalih krenuo i napravio kakvu-takvu analizu gradskih financija. Bilo bi puno bolje da se više razgovara o tome što ovom gradu treba i ovo je apsolutno analiza na tom tragu. Bilo bi super da je razrađena na puno duži rok a ne jedne godine (jer neke od predloženih efekata ne možete ponavljati unedogled), a trebalo bi se pozabaviti i općom strukturom prihoda i njihovom održivosti kroz vrijeme (jer je proračun neodrživ i kratkoročno a kamoli dugoročno, ovogodišnji zagrebački proračun je školski primjer izbornog proračuna). Imam samo problem s ovim lupanjem po prirezu, naime nisam siguran da je smanjenje prireza nešto što želimo (ili, da to drugačije formuliram, ono što želimo nije nužno i ono što trebamo). Prirez je porez na činjenicu da želite živjeti u gradu koji pruža infrastrukturu i usluge koje na drugim mjestima jednostavno nisu dostupne. To je primjerice javni prijevoz, škole i vrtići, zdravstvo, visoko obrazovanje, blizina ekonomskog centra države i slično. Ako smatrate da vam to nije potrebno, onda odete živjeti negdje gdje takvog tereta (ali ni beneficija tog tereta) nema, primjerice u Svetu Nedelju. Fokus je mlada stranka liberalnog tipa i pokušava zauzeti prostor onih koji su u međuvremenu nestali (HNS) ili onih koji su se tijekom godina kompromitirali (HSLS) i ovaj njihov politički “stunt” treba promatrati kao pozicioniranje za neke buduće izbore, no svejedno mislim da bi bilo dobro da imamo par solidnih (neo)liberala u skupštini da propituju pijane milijardere otkuda je novac došao i kako se troši.
Ne smijemo zaboraviti ni Domovinski pokret i kantautora Miroslava – ne dirajte mi parking – Škoru, čovjek je prvo krenuo na poziciju predsjednika države, potom se pokušao kandidirati za premijera da bi sada bio zadovoljan i s pozicijom gradonačelnika. Očigledno je da je njegova politička karijera praktički od prvog dana silazna (nije li to genijalno, da si na vrhuncu moći bio u času kada si bio nitko i ništa) te očekujem da će nastaviti taj stabilni trend uzastopnih gubitaka.
Iako su to sve bitni minorni akteri, ne treba zaboraviti ni Bandićevu stranku i pokušaj da se Jelena Pavičić-Vukičević kandidira za gradonačelnicu. Jelena je još jedna tajnica koja se popela na velike visine, i svojom pojavom uglavnom personificira gradsku kadrovsku politiku. Nju se gura u gradonačelničku utrku ne zato da pobijedi, nego zato da ovima ostalima u rapidno rušećoj piramidi zagrebačke moći da šansu za časni uzmak i svojom kampanjom proizvede kakvu-takvu diverziju i dobije koji mjesec-dva-tri valjda u pokušaju da ekipa u pozadini pouništava dokaza koliko može, dočeka zastare koje teku i pronađu mjesto za strateški uzmak.
I tu negdje dolazimo do stvarnih favorita ovih izbora.
Prvi je svakako HDZ-ov kandidat Filipović (osloviti ćemo ga samo prezimenom jer ne očekujemo da se u ovoj predstavi predugo zadrži ili ostvari neki hvale vrijedan rezultat), lik kojeg su izvukli s rezerve rezevne klupe, jedan od onih likova koje nitko nikada prije nije primjetio a koji je gurnut na ovu poziciju jer je toliko neprimjetan da će mu gubitak izbora actually dignuti rejting na dugu stazu. Dolazi iz ekonomske frakcije HDZ-a koja žari i pali na ekonomskom fakultetu, dakle iz iste enklave iz koje je potekao i (tć) – o kojem, opako sumnjičim, ćemo vrlo brzo čitati na veliko. HDZ ima povijest neslaganja s Zagrebom (vidi pod Tuđman ili 101), te objektivno nema što osobito tražiti ovdje, no kako je ostatak pozicije/opozicije takav kakav je, ispada da i HDZ ima nekakvu šansu. Budimo realni, Plenkoviću Zagreb uopće ne treba ako ništa drugo zato što će po položajnoj renti eventualni pobjednik u Zagrebu potražiti njegovu glavu prvom prilikom. Ipak, nema velikih razloga za brigu, Zagrebački HDZ je tradicionalno disfunkcionalan i općenito u rasulu još od igara prijestolja između Plenkovićeve stranačke biro-aristokracije i Brkićevog klana, dok su ovi aktualni lideri ovdje samo u prijelaznom periodu dok se dovoljno ne kompromitiraju, a Plenković pronađe neke novije Ressler pionir-klonove (ostali zagrebački likovi su više koncentrirani da u najnovijim previranjima sačuvaju svoje leno nego da se eksponiraju u novim neizvjesnim bitkama). Plenkovića zanima samo da rezultat HDZ-a na lokalnim izborima bude bolji nego što je to bio prošlih nekoliko puta, pa ako se zalomi da kandidat uđe u drugi krug super (to je otprilike i platforma na kojoj su pokušali snubiti Damira Vanđelića). Danas je situacija naravno nešto drugačija i anonimni Filipović je odjednom ušao u prvu ligu, no i dalje, treba opravdati/prevladati dvanaest godina tihe ili glasne koalicije s Bandićem i neumornog dizanja ručica za takvo upravljanje gradom kao i žetončiće i neprincipijelnu koaliciju koja je Plenkoviću osigurala preživaljavanje. Kao dodatni komični moment (što bi ameri rekli insult to injury), vidim da se Filipović zalaže za transparentnost a protiv korupcije, što je, mislim da se svi možemo složiti, posebno smiješno kada dolazi od HDZ-ovca. Činjenica jest da je Bandić svojim odlaskom najveću uslugu napravio upravo HDZ-u, jer se sada HDZ uopće ne mora previše baviti nasljeđem svoje isprepletenosti s Bandićem tako da je Filipović, niti svojom krivnjom a još manje zaslugom odjednom postao favorit za drugi krug.
Drugi favorit je Joško Klisović, SDP-ov kandidat koji je, mogli bi reći sada već tradicionalno, postao tako što je čak i stranci koja ga je predlagala postalo totalno očito da prvi kandidat nije ujedno i onaj kojeg je moguće izabrati na slobodnim izborima. Naše političke stranke, a SDP tu nekako prednjači, imaju problem da ne razumiju kako sposobnost penjanja kroz stranačku hijerarhiju nema korelaciju s kasnijim izbornim rezultatima. Obzirom da je trenutno nezaposlen (nakon 692 preferencijalna glasa u doduše trećoj izbornoj jedinici), Joško se prihvatio ovog posla i vidjeti ćemo da li je to samo privremeni angažman ili se može pretočiti u dužnosničku fotelju. Na papiru, osim zajedničke prošlosti s aktualnim predsjednikom u MVEP-u, ima i drugih postignuća i naizgled besprijekornu karijeru – uglavnom birokratskog tipa. Poput predsjednika, odlučio je svoju najveću manu iskoristiti kao slogan kampanje pa je tako postao “Mirni čovjek Zagreba” (štogod to značilo, pretpostavljam da je to kontrast u odnosu na prethodnika mu), a valjda u nekom trenutku zanosa odlučio je potpisivati sebe kao (JK) aludirajući vjerojatno na gore spomenutog (tć) kojem to sigurno godi jer je kopiranje vrsta komplimenta iako to s lokalnim izborima ili lokalnim folklorom nema ama baš nikakve veze.
Veliko je pitanje ima li SDP snage, motivacije (i autoriteta) da pogura Klisovića preko crte i da dobije ponovno gradonačelnika? U prilog mu svakako ide to što je lijeva polovica političkog spektra daleko manje fragmentirana od ove desne i u biti to je sve što mu je potrebno da preskoći gore spomenutog Filipovića i osigura barem drugi izborni krug (a tada je sve moguće, jer i ovi desni moraju nekome dati svoj glas). Ipak, poput HDZ-a, SDP-u koji gradonačelničku poziciju smatra svojim položajem (makar ga je oduvijek zauzimao Bandić) objektivno ipak bitnijim ciljem treba promatrati skupštinu, pa se nadam da će umjesto uobičajenog reda stranačkih penjača ovoga puta u skupštinu biti predloženi ljudi od ugleda i kapaciteta i Klisović je tu sasvim sigurno dobar početak.
I to nas dovodi do aktualnog favorita izbora Tomislava Tomaševića, koji je bio akter i jedan od motora razotkrivanja Bandićevog upravljanja gradom i više je nego očigledno kako je od svih kandidata on sasvim sigurno najbolje upoznat sa svim problemima grada na bilo kojoj razini koju možete smisliti. Indikativno je da je Bandićev “plan za zaustavljanje Tomaševića” poput štafetne palice sada preuzeo Filipović s identičnim izričajem. Kao što su to mnogi primjetili, pitanje je kako će se Tomašević snaći sada kada je Bandić kao njegova antiteza nestao s političkog horizonta, hoće li biti dezorijentiran i izgubljen poput Glasa Koncila nakon što se urušio socijalizam ili će pronaći novi fokus? Obzirom da se Tomašević odjednom našao svima na putu do gradonačelničke fotelje, čini mi se da će mu fokus pružiti svi ostali. Možemo! se posljednjih mjeseci fino profilirao i promatrajući njihove istupe u Saboru, čine mi se rijetko dobro pripremljenima s čestim pointiranjem i neka razina uspjeha se nazire, pitanje je samo da li je trenutna prednost dovoljno velika da se pretvori u pobjedu.
Jedna od mana koja se pokušava nametnuti Tomaševiću je njegovo neiskustvo, za primjetiti je da nijedan drugi kandidat nema “iskustva”, osim možda Vesne Škare Ožbolt koja je ionako na razini statističke pogreške ili Miroslava Škore (koji ima snažam momentum prema dnu), dok su mu protukandidati ili dijelovi politički sponzoriranih katedri s faksa ili su sudjelovali u vlasti na nekim B pozicijama, a svi skupa bez stvarnih ovlasti ili postignuća vrijednih spomena. Osim toga, Tomašavićev “prethodnik” je imao dvadeset godina iskustva pa vidimo gdje nas je to dovelo. Može biti da je neiskustvo glavna prednost u borbi protiv okoštalih kronističkih struktura? Vidjeti ćemo uskoro.
Iako je gradonačelnička pozicija “glavna nagrada”, ona sama po sebi vjerojatno (i na sreću) više nikada neće izgledati niti biti toliko velika kao ova koju je do sada grabio Bandić, ovlasti će sasvim sigurno biti okljaštrene, sustav upravljanja transparentniji i u konačnici odgovorniji. S druge strane, da bi gradonačelnik funkcionirao kako spada, u izazovnom periodu ispadanja kostura iz razno raznih ormara, biti će potrebna snažna i konstruktivna podrška gradske skupštine. A iako smo danas sigurni da dolazi do smjene u gradskom poglavarstvu, za skupštinu to nikako ne možemo biti sigurni.
Misao dana: We’re more of the love, blood, and rhetoric school. Well, we can do you blood and love without the rhetoric, and we can do you blood and rhetoric without the love, and we can do you all three concurrent or consecutive. But we can’t give you love and rhetoric without the blood. Blood is compulsory. They’re all blood, you see.
U ovim post-potresnim vremenima najčešća posljedica u mnogim domovima (barem ova za koju sam ja čuo) jest to da zbog oštećenja dimnjaka mora doći do zamjene cijelog sustava grijanja vode. Pretpostavljam da i vi imate nekoga koga je to zadesilo, osobito ako stanuje u starijim zgradama Zagrebačkog centra. Ovaj moj blog post nije direktno uzrokovan potresom nego je bila riječ o adaptaciji kupaonice i kuhinje. O iskustvima sam ionako htio pisati jer adaptacija uključuje stvaranje smart-home-a na steroidima, dakle nije riječ o uobičajenom prepakiranom smart-home sustavu koji košta puno i kupuje se po načelu ključ u ruke, nego je ideja bila uzeti razne proizvode, raznih proizvođača i sve ih integrirati u jedan “uglazbljeni” sustav (u čemu sam i uspio). Negdje usred adaptacije, duboko nakon što su sve odluke donesene, sasvim slučajno desio se i moj kontakt s Aristonom, pa je tako upravo ovaj električni bojler (odluka o kupnji se dogodila prije toga) postao dio suradnje (o točnim detaljima malo više na dnu teksta).
Anyway, problem prilikom adaptacije je bio sljedeći. Kupaonica koju je trebalo adaptirati nalazi se u zgradi koja ima toplanu kao izvor za grijanje, ali toplana ne pruža toplu vodu za kuhinju i kupaonicu. Umjesto toga, i u kupaonici i u kuhinji nalazili su se stari atmosferski bojleri kakvi se više ne smiju ugrađivati a i koji su po svojoj prirodi opasni za korištenje, osobito u modernim prostorima koji su zbog moderne stolarije dobro zabrtvljeni. Trebalo je dakle u cijelosti promijeniti postojeću instalaciju. S plinskim protočnim bojlerima imate problem jer oni traže blizinu dimnjaka. Kuhinjski bojler uopće nije imao dimnjak (eto, ja uopće nisam znao da takvi bojleri postoje ali zatekao sam takvoga), dok je kupaonski protočni plinski bojler između ostalog bio postavljen na poziciji koja mi nije odgovarala. Objašnjavam sve ovo zato da pobrojimo radove koji su nužni za premještanje, a oni uključuju izvođenje novih cijevi za plin na novim pozicijama (koji po propisima moraju biti nadžbukni, postojeća instalacija nije bila takva – stariji stan). Htio to ili ne, bojler mora biti smješten blizu postojećeg otvora dimnjaka ili morate bušiti fasadu (ako postoji tehnička mogućnost, što kod mene nije bila opcija), te naravno morate riješiti pitanje dimnjaka (čitaj: sanacija postojećeg dimnjaka) koji mora biti izveden za moderne bojlere i mora osigurati i dotok zraka za bojler ali i odvod ispušnih plinova.
Dodatni problem u cijeloj priči je i to što plinski bojleri u uvjerljivoj većini dolaze kao kombi bojleri, dakle predviđeni za grijanje i proizvodnju tople vode, izbor bojlera koji samo griju toplu vodu je vrlo ograničen a njihova cijena nije bitno manja od cijene kombi bojlera. U konačnici, u mom slučaju ukupna cijena zamjene plinskog bojlera bi iznosila skoro 15.000kn (bez cijene atesta plinske ili dimovodne instalacije), te bi bio limitiran pozicijom bojlera a što bi utjecalo i na tlocrt kupaonice, o tome da moramo pronaći cijeli niz novih majstora da i ne govorim (tipično, plinsku instalaciju ne izvode vodoinstalateri, a za dimnjak opet morate imati nekoga tko se time bavi i naravno lokalnog dimnjačara-monopolistu koji naplaćuje potvrdu da je bacio pogled, a onda morate taj postupak ponavljati svake godine).
Tu negdje sam počeo razmišljati o električnim bojlerima iako sam se cijeli život grijao i pripremao toplu vodu na plin i uglavnom smatrao električne bojlere inferiornim i skupim rješenjima. Ipak, tehnologija je malo uznapredovala i u konačnici sam odabrao instalaciju električnog bojlera za toplu vodu Ariston Velis 80 Wifi (bojleri dolaze u tri veličine 50, 80 ili 100l, te ih je moguće kupiti i bez WiFi modula).
Električni bojleri imaju nekoliko temeljnih prednosti pred plinskom braćom. Treba im samo dotok vode i električna utičnica, sasvim je svejedno gdje se nalaze. U pravilu su bitno jeftiniji od plinskih bojlera jer u njima nema pokretnih dijelova, a nema niti potrebe za skupocjenim instalacijama plina, dimnjaka i atestima i kontrolama koje su nužne za plinske instalacije. Električni bojleri daju stabilnu temperaturu vode pa su pogodni za spajanje na termostatske mješalice (set it and forget it, obično na takve nailazite u hotelima), te su naravno za razliku od plinskih bojlera totalno bešumni.
Ima naravno i mana; ako nemate dovoljno jaku instalaciju struje (ako niste tvornica vjerojatno je nemate), morate koristiti akumulacijski bojler koji ima spremnik vode kojeg zagrijava na programiranu temperaturu pa morate odabrati veličinu tanka koja odgovara očekivanoj potrošnji vašeg kućanstva i ako bojler nije bio uključen morate pričekati da zagrije vodu prije tuširanja. I više od svega, ti bojleru su ružni koliko god ružni mogu biti. Najčešće je riječ o neinventivnom bijelom spremniku koji zbog svojih nezgrapnih proporcija i veličine dominira kupaonicom.
Svejedno, krenuo sam istraživati što se sve nudi na dosadnom tržištu električnih bojlera i nakon pregleda ponude vrlo brzo sam se fokusirao na Ariston Velis.
Mislim da sam pogledao apsolutno sve što se nudi (po dućanima, online, ali i u inozemstvu) i bez bitne konkurencije Aristonov Velis je estetski pobjednik bez pretjerane muke. Bojler izgleda sjajno (koliko je to moguće za jedan bojler), ne izgleda kao emajlirana bačva, vidljivo je da ga je oblikovao talijanski dizajner a ne austrijski inženjer, ima neke krivulje, jasne crte, metaliziranu površinu – ukratko, netko je razmislio i napravio bojler koji bez imalo srama može pripadati moderno dizajniranoj kupaonici bez da naruši opću estetiku prostora pa čak i da je naglasi. Vanjski izgled je samo prvi razlog za odabir Velisa, ima u njemu i inženjerski dobrih rješenja. Kako bi izbjegli izgled bijele bačve, napravili su ga od dva cilindrična tanka obučenog u metalni plašt pa je bojler plitak, svega 27.5cm (tankovi su emajlirani titanom da izbjegnu sakupljanje kamenca – btw. uvijek je dobro imati mehaničko filtriranje i omekšavanje vode, to košta svega par stotina kuna, a drastično će produžiti vijek trajanja slavina, perilica i bojlera), takav dizajn omogućava brže zagrijavanje vode ali i mogućnost da bojler instalirate vodoravno (ako je prostor problem).
I tu dolazimo do troškova eksploatacije što je tradicionalna boljka električnih bojlera i jedini razlog zašto su plinski bojleri toliko česti. Naime, obzirom da oni “čekaju” da otvorite toplu vodu, ta ista voda mora biti zagrijana na odgovarajuću temperaturu. Jednom kada zagrijete vodu, ona se hladi, a hlađenje je moguće riješiti dobrom izolacijom tankova. Iskustvo kaže da nakon što smo postavili bojler, kada bi zagrijali vodu na npr. 60C, voda bi bila topla i dva-tri dana nakon gašenja bojlera (to ne znači da bi mogli napuniti olimpijski bazen vrućom vodom, ali bi se bez problema mogli otuširati). Mene je iznenadilo koliko dugo bojler čuva temperaturu vode.
Staromodni električni bojleri u biti imaju samo termostat (s nekoliko predefiniranih položaja ili slobodnim odabirom temperature), prate temperaturu vode u tanku i ako ona padne ispod neke razine, ponovno krenu grijati dok ne doistignu željenu temperaturu. To ukratko znači da ako odete na putovanje, a niste isključili bojler, on će trošiti struju danima. Upravo ovo je najveća prednost Aristonovog Velisa, jer elektronika koja ga pokreće daje nekoliko mogućih načina “programiranja” ponašanja bojlera.
Prva i najjednostavnija shema, analogna klasičnom električnom bojleru je predprogramiranje željene temperature vode. Jednostavno odaberete temperaturu koju želite zadržavati u bojleru i to je to. Ariston je temperaturu vode u tanku povezao s brojem tuširanja, pa možete odabrati za koliko tuširanja bojler mora biti spreman (to je jasno označeno na displayu, pa ako je bojler bio skroz hladan, čim se ugrije dovoljna količina vode za jedno/dva/tri tuširanja imate jasnu oznaku da možete pod tuš bez opasnosti da vas zapljusne hladna voda).
Druga shema koja vam stoji na raspolaganju je klasični programirani termostat sličan termostatima za centralno grijanje. Ovdje pak odaberete periode dana u kojima želite imati dovoljnu količinu i željenu temperaturu tople vode na raspolaganju (po danima u tjednu, pa možete imati različit režime grijanja za svaki dan u tjednu). Ovaj program je prvi koji omogućava značajnije uštede električne energije jer bojler jednostavno neće grijati vodu u periodima u kojima ne očekujete potrošnju (npr. dok ste na poslu ili spavate).
Treća shema (ujedno i ona koju trenutno koristim) je tzv. Eco način u kojem bojler zahvaljujući integriranoj elektronici i algoritmu prati vašu potrošnju vode i to na način da prati vrijeme u kojem trošite vodu (po danu, ujutro i/ili navečer), no puno bitnije, prati i koliko vode trošite pa odabire točno onu temperaturu koja je dovoljna da osigura dovoljnu količinu tople vode, bez da je drži na nepotrebno visokim temperaturama i na taj način troši energiju. Algoritam cijelo vrijeme uči, bilježi vašu potrošnju i na taj način prilagođava rad bojlera.
Bojler osim svega ima i još dvije bitne funkcije. Opremljen je wifi modulom pa ga možete spojiti na mobilnuaplikaciju (tako da gdje god bili uvijek ga možete uključiti ili isključiti izdaleka), aplikaciju možete koristiti za programiranje, a možete pratiti i izvještaje koliko ste energije utrošili.
Ariston Aqua aplikacija (screenshotovi mojeg bojlera, ekran za programiranje temperature, izvještaj o potrošnji električne energije i trenutno stanje bojlera).
Postoji i program za prevenciju legionele (opasna bolest koja se događa u svim sustavima gdje je toplo i ima vlage, poput bojlera ili klima uređaja), gdje će bojler paziti da u odgovarjućim intervalima sterilizira svoju vlastitu unutrašnjost i ubije sve eventualne bakterije koje su se našle u tanku.
Postoji još jedna metoda povezivanja koju također koristim, a to je povezivanje sa smart-home sustavom. Bojler je putem API-ja poveziv s drugim sustavima (dakle, nije zatvoren u jednu aplikaciju o kojoj ovisite), pa je moguće integrirati bojler u pametnu kuću. Ako niste zadovoljni s programima koji vam stoje na raspolaganju uvijek možete napisati svoje vlastite, kombinirati postojeće ili ih dinamički mijenjati iz jednog u drugog ovisno o željenim parametrima (ja koristim Hassio kao smart home sustav, Aristona za sada samo “pratim” kroz Home Assistant, iako mi i Hassio mobilna aplikacija i web sučelje omogućavaju da promijenim bilo koji od parametara bojlera, ili isprogramiram svoju vlastitu automatiku – npr. da forsiram da bojler grije vodu u doba jeftinije struje).
Povijest kretanja temperature u bojleru (moj primjer, screenshot je napravljen kroz sučelje smart-homea) kroz period od protekla 24 sata. Bojler se sam pripremio za večernje tuširanje i nakon toga uopće više nije grijao vodu do sljedećeg dana predvečer kada je ponovno počeo grijati jer je u tankovima dovoljno tople vode za dnevnu potrošnju. Svaka od strmih stepenica prema dolje označava trenutak kada je topla voda bila trošena pa je tank nadopunjen hladnom vodom (uočite jutarnju oštru “stepenicu” potrošnje vode). Bojler je podešen na autopilota u “Eco” modu.
I još samo par riječi o troškovima instalacije i eksploatacije. Moja inicijalna dilema je bila da li treba ići na cjelovitu rekonstrukciju plinske instalacije koja je zahtjevala puno novaca ili kupiti električni bojlera. Razlika cijene samo nužnih materijala je bila oko 12.000kn (komplet nužan za plinski bojler je u konačnici toliko skuplji od kompleta za električni bojler – vaša situacija može biti skuplja ili jeftinija). Praćenje potrošnje pokazuje kako moj bojler u posljednje vrijeme troši oko 4kW struje dnevno za toplu vodu koja mi je potrebna. Po današnjim cijenama, bojler će tijekom godine potrošiti ukupno 1.590kn električne energije (u režimu 75% u skupljoj tarifi, 25% u jeftinijoj), dok bi za identičnu količinu plina (s time da su plinski bojleri manje efikasni pa je to optimistična procjena) utrošio 686kn. Ako razliku cijene struje i plina usporedimo s uštedom koju sam ostvario odlukom da vodu grijem električnim bojlerom, ispada da moj Ariston Velis može grijati vodu punih trinaest godina i tek tada njegova eksploatacija počinje biti skuplja od odabira plinskog bojlera (a to je trenutak kada će vjerojatno oba bojlera biti dotrajala i potrebno ih je mijenjati). Ušteda naravno ovisi o vašim navikama, broju ukućana koji koriste toplu vodu i ona može biti duža ili kraća od mojeg primjera, ali se sasvim sigurno mjeri u godinama.
Misao dana: Gods, it felt good. Hot water was civilization. Vimes could feel the stiffness in his muscles melting away in the warmth.
p.s. u duhu transparentnosti; iako ovo jest “sponzorirani tekst” ponavljam da je odluka o kupnji nastala prije nego što se suradnja dogodila – Ariston nije ni na koji način sudjelovao u pisanju ovog teksta (dakle nisu dali nikakve instrukcije, naglaske ili bilo što slično tome), niti su bili upoznati sa sadržajem prije objave
Share the post "Priča o jednom bojleru, Ariston Velis WiFi"
Jednom tjedno (nedjeljom ujutro, taman u doba jutarnje kave) šaljem odabir desetak tema o kojima niste imali priliku čitati u domaćim medijima, a koje smatram bitnima. Prethodne newslettere možete pregledati u arhivi newslettera.
