Month: March 2010

Categories
Ekonomija

Top 10 razloga zašto nam ne trebaju izbori

Nešto sam malo razmišljao o parlamentarnim izborima i zašto se oni trebaju ili ne trebaju održati, nakon dugog razmišljanja došao sam do zaključka da nam u ovome trenutku ne samo da nisu potrebni nego bi vjerojatno bili neproduktivni s tendencijom pogoršanja situacije.

  1. Raspuštanjem parlamenta sasvim sigurno bi se usporili ili totalno zaustavili pregovori s EU oko pristupanja. Hrvatska već sada obara rekorde u dužini pregovaranja i makar se čini kako sada stvari idu po planu nekako si mislim da još slijedi koji zaplet u pregovorima. Dolaskom izvanrednih izbora, stvar bi se definitivno usporila a obzirom da sami nismo u stanju riješiti kaos koji ovdje vlada čak je i EU dobrodošao da barem unese malo reda u cijelu priču.
  2. Da se izbori danas održe, šansa da uopće dođe do promjene vlasti je vrlo mala. Pogledajte malo rezultate posljednjih anketa, popularnost HDZa i Jadranke Kosor neprestano raste, HDZ puše za vratom SDPu po rezultatima popularnosti i skoro pa je u granicama statističke pogreške, još kada malo ubacimo dijaspore i ostalih faktora koji idu HDZu u korist dobili bi samo još jedan mandat HDZa i pripadajućih mu franšiza.
  3. Ono što se događalo na predsjedničkim izborima u desnoj polovici političkog spektra s mnogobrojnim kandidatima čeka nas sada na parlamentarnim izborima ali na lijevoj polovici igrališta. Ne očekujem osobito dobar rezultat tih novih i nezavisnih kandidata, ali očekujem da će pokupiti taman toliko da značajno ugroze šanse SDPa da izvuče pobjedu na izborima.
  4. Koja je razlika između HDZa i SDPa? Vrlo malena, niti jedni niti drugi nemaju nikakav politički program, i jednima i drugima se politika svodi na dnevnu akciju i reakciju, i niti jednom niti drugom niti jedno jedino istupanje u javnosti nema imalo dublju pozadinu ili sadržaja.
  5. Tko su ljudi koji bi došli na vlast nakon HDZa? Tko je novi Ivan Šuker, Kalmeta, Fuchs? Da bi preuzeli vlast objektivno Vam treba nekih 1000 ljudi, da li postoji osoba u ovoj državi koja vjeruje da je oporba u stanju okupiti 1700 pametnih ljudi koji su (barem prosjekom) pametniji od ovih trenutnih 1000?
  6. Po čemu se IDS ili HNS bitno razlikuju od HSLSa ili HSSa? Gdje u njima vidimo konstruktivno tijelo koje daje prijedloge i rješava problem političkog spektra koje pokrivaju. Kao test, pokušajte nabrojiti najmanje 4 osobe iz svake od te četiri stranke, a potom nabrojite barem jednog iz svake koji nema barem jednu kaznenu prijavu, skandal iz pretvorbe i privatizacije ili neki drugi sukob interesa iza sebe?
  7. HDZ svoju pobjedu bazira na pobjedama u 4 i 5toj te 9toj i 10 izbornoj jedinici. Što je SDP i cijeli lijevi blok učinio kako bi pobijedio ili barem narušio balans koji postoji u tim izbornim jedinicama? Zašto?
  8. Navedite barem tri konkretne i ekonomski održive mjere koje je predložio SDP u posljednjih godinu dana, a koje barem liče na mjere koje se povlače u slučajevima krize?
  9. Navedite barem jedan istup čelnika oporbe koji je bio toliko jasan, dobar i precizno odmjeren u pravome trenutku da je bilo sasvim očigledno kako pozicija nemože tu ništa suvislo odgovoriti.
  10. Navedite barem tri osobe iz oporbe zbog kojih se vrijedi ustati u nedjelju ujutro? Dodajte tome tri makroekonomske mjere, stav oporbe o fiskalnoj politici, što oporba misli o poljoprivredi ili kako misli riješiti problem npr. HŽa?

Ima doduše i jedan razlog zašto bi trebalo napraviti izbore, a to je taj što bi ulaskom nove ekipe u vlast barem na godinu, godinu i pol usporili ili rasturili trenutne koruptivne tokove dok se nova ekipa ne snađe.

p.s. dodajte svoje razloge

Misao dana:
Money and Corruption Are ruining the land Crooked politicians Betray the working man, Pocketing the profits And treating us like sheep, And we’re tired of hearing promises That we know they’ll never keep.

Share the post "Top 10 razloga zašto nam ne trebaju izbori"

  • Facebook
  • X
Categories
Edukacija i školstvo

Kako rasturiti domaću industriju (dio treći)

Ovo je treći dio iz serije, prva dva dijela (konteksta radi) možete pročitati ovdje i ovdje. Ovaj tekst je čisto teoretsko/ekonomske prirode ali obećajem poantu na kraju, tako da budite strpljivi. Ovdje bih htio objasniti kako to da je u businessu u kojem sam ja sudjelovao koncept cijene i troška totalno rasturen i kako siva ekonomija djeluje na zdravo tijelo u industriji. Problem je kao što sam napisao teoretski u smislu da obuhvaća sve, a ne samo grafičare i primjenjiv je kao koncept na bilo koga, pa ako imate tvrtku i ako vam ovo što upravo krenem pisati nije poznato onda se dobro zamislite.

Dakle, temeljni problem u proizvodnji bilo koejg tipa je kako odrediti cijenu krajnjeg proizvoda. Na sreću, to je problem od pamtivijeka pa su ljudi pronašli više mogućih rješenja od kojih je vjerojatno najbolje ono koje govori o tzv. cost-price modelu (sorry, nisam završio ekonomiju pa ne znam za hrvatski izraz za taj koncept, no on sigurno postoji). U biti, temelj ideje je da se pobroje svi troškovi koji utječu na određeni krajnji proizvod i na to se doda marža (željena stopa profita) i voila, to je prodajna cijena proizvoda.

Idemo probati s jednostavnim primjerom tek toliko da shvatite i pobrojite što sve sudjeluje u trošku određenog proizvoda. Recimo da imamo stotinu araka papira koje treba saviti na pola, svaki od tih araka papira košta 1 kunu. Recimo također da nema nikakvih dodatnih radova i krajnja cijena proizvoda je trošak materijala (100 araka papira po 1kn = 100kn) plus rad koji je potrebno uložiti da bi obavili taj posao. Čini se vrlo jednostavno (zasada), zar ne? No problem nastaje kod rada i kako njega vrednovati.

Hipotetskom radniku za savijanje tih 100 araka treba (hipotetski) sat vremena rada i sve što nam treba je trošak rada tog djelatnika, pridodamo to trošku materijala, na sve skupa nadodamo našu maržu (profit) i to je prodajna cijena. Netto cijena rada jednog radnika u doradi papira kreće se između 13 i 18 kuna po satu. To znači da na tu cijenu treba dodati još skoro toliko poreza i doprinosa i u biti baratamo o bruto cijeni jednog radnog sat između 26 i 36 kuna. No da li je to tako? Prosječni radnik, ima skoro pa mjesec dana godišnjeg odmora, pola sata dnevno je njegova pauza, dio vremena troši na različite neproduktivne (nenaplative djelatnosti) od čistog čekanja na radnu operaciju do čišćenja ili održavanja radnog mjesta. Dio svog vremena nema što raditi, dio vremena (prosjek je oko 3-4%) provede na bolovanju…

Prevedeno, to ukratko znači da osoba kojoj bruto radni sat košta 30kn (dakle neka zlatna sredina) tvrtku godišnje košta oko 63.360kn. No 1/12 njegovog ukupnog radnog vremena odmah možete baciti na godišnji odmor, i tim troškom treba opteretiti njegov radni sat (ako uzmemo da je prosjek 176 radnih sati mjesečno) pa odjednom on više ne košta 30kn po satu nego 32,7kn što je skoro 10% više. Uzmemo li od toga dodatnih 4% za predviđeno bolovanje (koje ide na trošak poslodavca), cijena radnog sata se penje na 34,21kn.

Uračunamo li tu pauze, to je dodatnih 100 radnih sati i predvidimo li da je 80% ukupnog radnog fonda produktivno radno vrijeme ispada da je radno vrijeme na koje možete računati od svog zaposlenog oko 1400 radnih sati godišnje ili da njegova satnica kojom opterećujete proizvod iznosi impresivnih 45kn po satu bruto. No to nije sve, dotični radnik okupira neki poslovni prostor (koji ima neku najamninu), morate ga grijati ili hladiti, nabaviti mu radnu odjeću, pribor i potrošni materijal kojim radi, no to je i dalje samo vrh sante leda troškova koji se svode na taj jedan radni sat. Tu su troškovi knjigovodstva (koji u nekoj mjeru opterećuju i proizvodni sat radnika u proizvodnji), tu je direktor, tu je prodaja, tu je voditelj proizvidnje, tu je administracija koja brine o svim tim dokumentima… Kada sve posložite, bruto radni sat nisko kvalificirane osobe u doradi papira može vas koštati nekih 65-70kn po osobi (mogu elaborirati danima kako se dođe do te brojke). Naravno, sve skupa da bi izašli van s nulom i da kao poduzetnik niste ništa zaradili. Možemo sada teoretizirati da li je to 65kn ili može biti 50 ili je možda čak 80kn, no bit je tu i nije oboriva, trošak rada ako želite raditi korektno je opterećen mnogim faktorima od čega je čisti uloženi rad samo jedan segment priče.

I sada se desi situacija da vaš konkurent odluči svoje ljude platiti na crno i po satu; oni nemaju nikakve beneficije za godišnje odmore, oni ne koriste bolovanja jer onda nisu plaćeni, oni ne plaćaju poreze ili doprinose jer su plaćeni na crno. Njihov radni sat je neusporedivo jeftiniji, i ako smo krenuli sa 100kn materijalnog troška (za papir), na to dodali radni sat radnika koji koristi sve beneficije koje zakon garantira, njegov sat je cca. dodatnih 65kn troška, na sve skupa smo dodali recimo 20% neke marže (i to na rad, na materijal su marže daleko niže) dođemo do toga da će savijanje 100 araka papira koštati krajnjeg korisnika nekih 180kn + PDV.

Istovremeno, čovjek koji radi na crno i koji je plaćen 15kn po satu na ruke na kraju dana, isti će posao obaviti za 100kn + 15kn troška za rad + 15kn profita poslodavca + još dodatnih 15kn za pranje novca i i dalje ste na 145kn po proizvodu tj. i dalje ste 20% jeftiniji od gore spomenutog poslodavca koji je odlučio sve raditi na čisto i ok.  20% razlike u cijeni proizvoda je razlika zbog koje će se svaka osoba koja se bavi nabavom dobro zamisliti kome će povjeriti posao.

45kn koliko košta rad radnika na crno (15kn njemu, 15kn poslodavcu, 15kn za pranje i peglanje) je otprilike iznos koliko vas košta jedan radni sat radnika bez da je ovaj išta napravio i bez da ste u to uračunali bilo koji drugi trošak koji opterećuje radni sat tog čovjeka.

Možemo mi sada diskutirati o koječemu, o tome moramo li platiti čovjeka baš 15kn netto (ovo je posao u kojem je vještina kritična i o njoj ovisi ne samo brzina nego i kvaliteta obavljenog posla; a vještina se mora nagraditi), možemo li grijati malo manje ili raditi bez hlađenja, možemo li poslovni prostor unajmiti a ne kupiti, možemo li štediti na potrošnom materijalu, možemo li ljude plaćati po učinku, možemo li angažirati studente… Puno toga je moguće, no to ne možete raditi za sve radnike i ne možete to raditi cijelo vrijeme. Uočite da je jedini prostor za napredak smanjenje troška, a to znači manja plaća, manje godišnjeg, veći fond radnih sati, dignuta učinkovitost… Probajte razmišljati malo kao poduzetnik, razmislite gdje vi ili vaš poslodavac “reže” da bi postigao željenu razinu troška?

A znate li što je najporazniji učinak ove cijele priče? To je da ako odlučite raditi korektno i pokušate svoje ljude platiti onoliko koliko ste se dogovorili, na kraju mjeseca, kada poreznoj upravi treba predati dokumente i obračun poreza za prethodni mjesec, tada ste vi veliki dužnik i tvrtka koja mora platiti, vi ste krivi što se ne puni proračun, dok je ovaj drugi, koji radi na crno iz garaže (a koji je potrošni materijal ponekad i drmnuo iz svoje matične firme u kojoj radi preko dana) dužan doslovce ništa ili vrlo malo.

Misao dana:
The cost of a thing is the amount of what I will call life which is required to be exchanged for it, immediately or in the long run.

Share the post "Kako rasturiti domaću industriju (dio treći)"

  • Facebook
  • X
Categories
Edukacija i školstvo

Kako rasturiti domaću industriju (dio drugi)

Evo još malo teoretskog okvira. No prije toga samo da pojasnim nekoliko temeljnih postavki kako ne bi bilo nesporazuma (ima brdo vrlo zanimljivih komentara). Neka od pitanja koja su se pojavila u prethodnom (prvom) tekstu ionako imam namjeru obraditi u slijedećim tekstovima, tako da se ubuduće neću obazirati na komentare koji postavljaju pitanja a na koja ionako imam namjeru detaljnije pisati naknadno (ovo će vjerojatno biti malo dugotrajniji esej s barem desetak nastavaka ako me bude držala inspiracija). Također, puno toga generaliziram no siguran sam da su moje generalizacije za veliku većinu slučajeva ispravne (neke od iznimaka ionako imam namjeru posebno opisati); moja tvrtka o kojoj govorim je ulazila u segment srednje velikih tiskara namijenjenih komercijalnom tisku; mogao bih danima razglabati o specifičnostima opreme koju smo koristili (ili koju koriste drugi) ili diskutirati o razlici između crno bijelog printera A3 i višebojnog tiskarskog stroja B1 formata no u tome nema bitne dodane vrijednosti za veliku većinu čitatelja pa stoga pribjegavam generalizacijama i općenitim zaključcima (iza kojih stojim). Također, vrijedi razmisliti da o svemu skupa pišem s vremenske distance, te da stvari koje su danas očite možda nisu bile toliko očite u trenutku kada su odluke donošene, niti zbivanja na tržištu nisu bila očigledna kao što su očigledni njihovi efekti danas. Ovaj paragraf stoga shvatite kao disclaimer.

U prvom tekstu došli smo do zaključka kako je grafička industrija kapitalno i radno intenzivna, te kako je dodatno opterećena s dva problema i to niska edukacija management kadra i veliki utjecaja sivog tržišta na grafičku industriju (kako to funkcionira u praksi imam namjeru napisati kasnije). Jedan lakši primjer mogu pokušati opisati u slijedećem tekstu i on je u principu važeći za apsolutno svaki business (složili se vi s time ili ne). No prije toga…

Malo o kapacitetima. U prethodnom tekstu komentator je ustvrdio kako je grafička industrija dramatično pogođena ulaskom digitalne tehnologije i posljedično internetom. To je djelomice točno ali ne i u cijelosti, a definitivno se to manje odnosi na Hrvatsku nego na druge zemlje iz vrlo jednostavnih razloga. U dokumentu kojeg linkam ovdje nije teško uočiti da je ukupna potrošnja papira po glavi stanovnika u Americi oko 330kg godišnje, dok je svjetski prosjek oko 48kg godišnje. Europski prosjek je blizak 200kg, dok je Hrvatska potrošnja bitno ispod te brojke (vjerojatno smo negdje na razini svjetskog prosjeka, potencijalno nešto iznad toga). To ukratko znači da ima puno prostora za rast. Utjecaj novih tehnologija na tiskarski business se u biti svodi na smanjene naklade priozvoda te su velike serije od stotina ili desetaka tisuća proizvoda zamijenjene onima od nekoliko stotina do nekoliko tisuća proizvoda; no taj problem Hrvatska ima od početka iz jednostavnog razloga što je naše tržište maleno. Paperless office je mit. Promotrite samo izdanja knjiga, tipična knjiga se tiska u 1000-2000 primjeraka dok se rijetki naslovi tiskaju u nakladama većim od 5000, a doista malobrojni blockbusteri prelaze desetke tisuća komada. Promotrite novinska izdanja (za kojih nema transparentnih podataka), no njihove se naklade kreću u desecima tisuća za dnevne novine (oko 100.000 za najuspješnije, oko 5.000 za one najlošije)… Ukratko, to je problem koji nas muči i koji će nas mučiti zauvijek. Kao posljedicu, imamo situaciju da je industrija radno intenzivnija nego drugdje jer postoji iznimno veliki broj promjena s jednog proizvoda na drugi, proizvodi se tehnički razlikuju i zahtjevaju različite tipove dorade što u konačnici dramatično otežava specijalizaciju tiskarskih pogona za pojedine vrste proizvoda (što je na većim tržištima normalno). Specijalizacija naravno postoji, no ako usporedite strojne parkove jedne usko specijalizirane tiskare kod nas i vani možete doći do zapanjujućih razlika. Kada sam radio analize tisuća radnih naloga koje smo odrađivali, redovito sam došao do zaključka kako se moja tvrtka u biti bavi setupom (make ready) strojeva a ne tiskom, jer smo na setup strojeva trošili više od 50% ukupnog vremena u proizvodnji. Tisak je samo nusproizvod osnovne djelatnosti :).

Veliki problem je nastao i oko dvije tisućite kada je nakon rasula burze 2001 (famozni 11. 9.)  došlo do toga da su veliki proizvođači strojeva te iste strojeve prodavali na apsolutno identični način kao što su tada prodavani automobili na leasing. Bilo je dovoljno pokazati interes, isporučiti nekoliko zadužnica i uplatiti učešće i stroj bi bio isporučen koji mjesec kasnije (onako iskreno, ja sam neko vrijeme bio duboko impresioniran koliko su dobavljači puni povjerenja u moju tvrtku, no kasnije sam shvatio da su mnogi iskoristili iste mehanizme). Efekt toga je da se početkom desetljeća u hrvatskoj instaliralo jako puno kapaciteta i to najčešće u rukama ljudi koji s tim kapacitetima nisu znali i ne znaju upravljati. Odluke proizvođača zašto su to radili je jednostavna, pogledali su gornje statistike o potrošnji papira, vidjeli koji je potencijal a obzirom da im je očajnički bio potreban volumen prodaje kako bi sačuvali svoj bottom line i zadržali privid profitabilnosti napravili su što su napravili. U tom času je bilo bitno u bilancu ubilježiti prodaju.

I da sumiram, imamo dakle situaciju u kojoj da bi imali tiskaru morate uložiti brdo novaca u opremu, morate zaposliti veći broj ljudi, znate da ćete se baviti s velikim brojem pojedinačno malenih proizvoda, a sve skupa na tržištu koje je preplavljeno kapacitetom kojim upravljaju ljudi bez znanja u managementu.

Misao dana:
The thing we have yet to learn is that nobody gives you power. You just take it.

Share the post "Kako rasturiti domaću industriju (dio drugi)"

  • Facebook
  • X