Categories
Ekonomija Politika

Kriza povjerenja

Jedan prijatelj mi je prije nekoliko godina objašnjavao kako je ekonomija poput parnjače, treba ti puno para da bi je pokrenuo, a naša ekonomija u ovome trenutku ne samo da stoji nego podaci ukazuju kako klizimo u nazad. U biti, onako sa strane amatera ekonomiste, gotovo je nevjerojatna brzina i snaga kočenja koja je dovela do situacije u kojoj smo se našli.

Danas se nažalost nalazimo u poziciji gdje su se svi akteri ukopali u svojim pozicijama i poput revolveraškog obračuna iz špageti vesterna svi čekaju da netko povuče prvi potez. Banke tako nerado daju nove kredite, osobito ove investicijske, čuvaju svoje cash pozicije i pokušavaju naplatiti svoje rizične plasmane dok istovremeno nisu voljne financirati nove kupce tih potencijalno loših plasmana. Potrošači, zabrinuti za svoje vlastito radno mjesto stegnuli su remen do maksimuma i sve nabavke osim ovih apsolutno nužnih su na čekanju. Industrija je iscrpila svoje rezerve, napunila skladišta i očajnički traži kupce. Pare su dakle tu i jedva se čeka da se pokrene naša ekonomska parnjača ali unatoč tome što potrošači u biti i dalje žele trošiti, banke financirati a industrija proizvoditi, svi oni čekaju prvi potez, a taj potez mora donijeti Vlada.

Ekonomska kriza koja nas je obuzela u svojoj biti je kriza povjerenja, jer unatoč tome što svi očekujemo od Vlade da nešto učini za ekonomiju, nitko nema povjerenja da će oni u tome doista i uspjeti, a što je najgore ne postoje niti neki osobito čvrsti dokazi kako će vlada pokušati učiniti bilo što da promijeni sadašnju situaciju. Rashodna strana proračuna (u koju se nitko nije usudio dirnuti posljednjih dvadeset godina) zlatno je tele o kojem se teško raspravlja te se ponavlja mantra o “zadanom proračunu”, dok se s prihodne strane rade manevri i zamagljivanje kako bi se svaka postojeća i nepostojeća kuna prikazala kao prihod, a sve valjda u nadi da taj nesretni budžetski deficit izgleda manjim.

Naša Vlada nije ponudila niti jednu suvislu ekonomsku mjeru, osim naravno povećanja stope PDV-a i uvođenja sada već mitskog harača (o čemu većina struke ionako ne misli ništa dobroga) i makar Vlada razumije da nema dalje i da su stigli do zida, svejedno na stol niti ne pokušava staviti neku od nepopularnih mjera koje su nam očajnički potrebne. Nekako izgleda da Vlada misli da ako dovoljno dugo ignorira problem da će on i nestati. To naravno nije točno, problemi imaju nezgodnu tendenciju da se gomilaju i rastu a jedina stvar za koju barem naoko izgleda da je imamo napretek je vrijeme, no za razliku od novca kojeg uvijek možemo posuditi iznova, vrijeme ne možemo vratiti. U našem nacionalnom horoskopu, krv, znoj i suze su već dugo zapisani i vrijeme je da se i to predskazanje ispuni. Zbog grijeha nečinjenja, krvariti ćemo jače, znojiti se više i plakati duže.

Slovenski ministar financija plasirao je prije nekog vremena državne obveznice na svjetskom financijskom tržištu po iznimno povoljnih 2,75%, a mi čekamo sada to isto od našeg ministra. Razlika između cijene kapitala koju plaća slovenija i one koju će platiti hrvatski porezni obveznici je cijena rizika ili, kako to sam naslov članka kaže; cijena povjerenja u to da će ova Vlada doista i riješiti problem u kojem se nalazimo. Što su kamate manje, to je povjerenje financijske zajednice veće (i obrutno, nažalost). Pitanje je možemo li to od ove Vlade očekivati? Promatrajući primjerice Podravku posljednjih nekoliko dana situacija je u najmanju ruku obeshrabrujuća. Politika koja je taj biser hrvatske privrede dotukla do koljena očito ništa nije naučila. Umjesto da se Podravka prepusti stvarnim vlasnicima, businessu i stručnjacima da saniraju štetu koja je nastala – politika je odlučila dokrajčiti i ono malo što je ostalo poput bijesnih pasa koji su nanjušili ranjenu životinju. I sada netko od nas očekuje da imamo povjerenja da ti isti ljudi koji komadaju i trgaju zdravo tkivo čim ga vide, imaju u sebi snage i vizije da ovu ranjenu hrvatsku ekonomiju ponovno dignu na noge?

Misao dana:
In my judgment, we have to avoid, at all costs, tax increases. That would be the worst possible thing to do and will make a bad economy even worse. Beyond that, targeted tax relief should be expanded upon.

Categories
Politika

Unutarstranački izbori SDPa u Zagrebu

Prošli tjedan (u četvrtak ako se ne varam) gradska organizacija SDPa raspisala je unutarstranačke izbore za predsjednika GO Zagreb (aka. Bandićevog nasljednika) te za sva ostala tijela koja jedna stranačka organizacija mora imati. Kao što vjerojatno znate iz medija, postoje tri kandidata i središnjica stranke puno toga polaže na rezultate izbora u Zagrebu.

Moje je mišljenje da je naslanjanje SDPa na jedno veliko središte poput Zagreba u biti pogrešno, jer SDP uporno gubi izbore na mjestima gdje se radi malo ili ništa (gledajte rezultate prethodnih izbora; Slavoniju i Dalmaciju). Također, moje je mišljenje da gdjegod SDP ima bilo kakvu infrastrukturu da tamo i postiže rezultate, negdje bolje a negdje lošije, no uvijek ih postiže. Zagreb kao urbana sredina vjerojatno će trajno naginjati lijevoj političkoj opciji i eventualni gubitak izbora na lokalnoj razini (a što bi se preslikalo i na nacionalnu razinu) bi bio (ili će biti) isključivo plod neodgovorne politike koja se provodi danas, a zahvaljujući prethodnom gradonačelniku kojeg je SDP podržavao sve do početka izborne kampanje za predsjednika, te vrlo kompleksne situacije u kojoj su se prvenstveno našli građani Zagreba a tek onda posljedično i sam SDP na gradskoj razini.

Kako god bilo, u Zagrebu postoje tri kandidata za predsjednika GO i to su:

  1. Željka Antunović; o Željki bih mogao pisati puno jer pratim njezin rad duže vremena, a definitivno sam je upoznao u vrijeme dok je bila vd predsjednika SDPa nakon smrti Ivice Račana. Ono što bih njoj zamjerio (kao i mnogim drugim političarima) je to da se njezina egzistencija u biti bazira na tome da bude u vrhu neke vlasti te da je ona karijerni političar koji izvan politike teško da bi mogla funkcionirati. Također, znam da je tijekom kratkog perioda u kojem je upravljala SDPom napravila i nekolicinu grešaka (osobito komunikacijske prirode) no isto tako je činjenica da to razdoblje nije zloupotrijebila da sebe instalira za predsjednicu. Vrlo često se ona i danas ponaša kao slon u staklani i da neku izjavu koju bih teško potpisao (a često i osudio), no jednako tako ona vrlo često (i to u času kada bi se najmanje nadao) ostane jedini glas razuma. Dakle, teško mi je reći kako je Željka kandidat za kojeg bih uvijek dao svoj glas, no mislim da u ovom trenutku nema bolje alternative iz jednostavnog razloga što mislim da je nužno da lokalne organizacije jedne političke stranke budu samostalne i neovisne o stranačkoj središnjici. Izgradnja jedne osobe (ili uskog kruga) nikuda ne vodi i raznolikost je kritična, a uz malo sreće ako Željka Antunović pobijedi to će otvoriti prostor nekim novim ljudima da se iskristaliziraju kao potencijalni kandidati do parlamentarnih izbora.
  2. Ivo Jelušić; s njime sam surađivao tijekom predsjedničke kampanje i nemam tu bilo što prigovoriti (ali zaista nemam), Jelušić je trenutno u funkciji vd. predsjednika GO SDP Zagreb i dužnost mu je posljednjih mjeseci da drži stranku na okupu i reformira raspuštene lokalne ogranke te pripremi stranku za unutarstranačke izbore što je očito i napravio. Njega se smatra favoritom Zorana Milanovića iako nisam totalno siguran da je to točno. Ono što ja smatram problemom i u biti ono što ga po meni čini nepodesnim je sama činjenica da je on bio prvi do Bandića godinama. Odabirom njega za predsjednika nekako si mislim da bi se jednostavno dala pogrešna poruka biračima i to mi se čini pogrešnim. Da ne kažem kako je Ivo Jelušić i danas dogradonačelnik grada Zagreba i desna (ili lijeva) ruka aktualnog gradonačelnika. Ako je on doista sada njemu oporba (a morao bi biti), koja je poanta da bude dogradonačelnik? Da li ima itko tko misli da će bilo što “osjetljivo” biti pokazano Jelušiću (kao primjerice nagodba Zagreba i ZABAe prilikom posljednjeg kredita od 120mil eur o čemu misteriozno nitko nije pisao do sada). Mislim da bi Jelušić najbolju odluku donio kada bi dao ostavku na svoju poziciju i na taj način barem malo pripomogao destabilizaciji gradonačelničke funkcije.
  3. Davor Bernardić; Davor je trenutni saborski zastupnik SDP-a, predsjednik foruma mladih (na nacionalnoj razini), jedan od famoznih mladih lavova i čovjek koji je stasao u Zagrebačkom SDPu (sa svim teretom koji to nosi). Nesumnjivo inteligentan i često se javlja u saboru (pa čak i zapaženo), no najveća mana je to što sam se s njime upoznao u Bandićevom uredu i to ga u mojim očima trajno diskvalificira.

Uglavnom, koliko god Željka bila “loose cannon” mislim da je to u ovome trenutku nešto što gradskom SDPu treba; sigurno je da će rejting SDPa u gradu pasti na slijedećim izborima i jednako tako je sigurno da stranku treba regenerirati s nekim novim (ili barem novijim) ljudima i idejama. Politika kontinuiteta od osoba koje su u biti izrasle na ovoj politici neće donijeti ništa osobito dobroga, niti Zagrebu niti SDP-u, što prije to shvate tim bolje.

Eh, biraju se i potpredsjednici pa bih predložio (ako me već uzimate u obzir) da razmislite o dva imena. Prvo je Mirando Mrsić koji je član gradske skupštine i saborski zastupnik. S njime sam surađivao tijekom predsjedničke kampanje (koju je on vodio) i tijekom kampanje sam upoznao niz ljudi s kojima je Mirando surađivao (i pomagao im) u prošlosti tako da sam čuo puno toga dobroga. Mirando je jedan od ljudi koji je zaslužan za zakladu Ana Rukavina (čovjek je liječnik) i tu mu svakako treba čestitati. Druga osoba je Igor Rađenović koji se puno spominjao posljednjih godina kao osoba koja je (doslovno) skoro izgubila glavu zbog nepravilnosti koje su se dogodile u Zagrebačkom holdingu, a za slučaj da mislite da je to bilo slučajno, podsjetio bih i da je on bio šef kabineta Ivice Račana te je vodio prvi ured za unutarnju kontrolu Vlade RH (i ako se netko sjeća one prve afere sa žitom iz robnih zaliha onda je to to). I Igor i Mirando su osobe koje mijenjaju stvari i kojih nije strah donositi odluke, obojci politika netalasanja nije prihvatljiva i obojca imaju neko opće i javno dobro na pameti.

Kako god bilo, ako imate prilike sudjelovati u izboru SDPovih tijela to svakako učinite, na vama je odgovornost da nešto promijenite i da napravite odmak od politike koja je dosada vladala. Mudrost je u prepoznavanju onih koji tu promjenu nose u sebi u odnosu na one koji ne znaju, ne mogu ili ne žele drugačije (ili koji se, ukrajnjoj liniji, moraju konzultirati da bi saznali svoje mišljenje o nekoj temi).

p.s. čisto da bude kristalno jasno, nisam član stranke (niti to imam namjeru postati) i nisam ni u kakvom osim prijateljskom odnosu s bilo kojom od gore navedenih osoba, tako da moje pisanje uzmite u obzir onoliko koliko vam vrijedi

Misao dana:
Opinions are like feet. Everybody’s got a couple, and they usually stink.

Categories
Business Ekonomija

Kako rasturiti domaću industriju (dio šesti – “PDV”)

Ovo je šesti dio iz serije, prvih pet dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti.

Da ne bi mislili kako je sve samo jedna velika zavjera nesposobnih poduzetnika, stranaca koji grabe kriške kolača ili nesposobne birokracije, evo i dva primjera kako zakonodavci rasturaju vlastitu industriju na dva vrlo jednostavna i plastična primjera od kojih se oba odnose na PDV iliti Porez na dodanu vrijednost.

Ne znam koliko vam je poznato, no zakonom o PDVu knjige su oslobođene plaćanja poreza na dodanu vrijednost tj. na njih se primjenjuje stopa poreza od 0% (makar se čini da je to isto u praksi i nije). Knjiga je, što bi rekao Berislav Škegro “ono između korica”, no postoji i definicija što knjigu čini knjigom no to je u biti papirnati proizvod s minimumom stranica (čini mi se četrdesetak) a koji se izdaje jednom godišnje ili rjeđe (ima UN definicija tog pojma negdje, googlajte malo). Dakle, recimo da bi jedan zbornik radova godišnje konferencije zadovoljio definiciju da je knjiga. No, ono što jako malo ljudi zna je da je temeljem pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (to je podzakonski akt kojeg propisuje ministar) knjiga također oslobođena plaćanja poreza na dodanu vrijednost no usluga tiska nije. Ovo vam se možda čini zbunjujućim, no fora je u tome da ako kupite knjigu u knjižari tada u prodajnoj cijeni nije sadržan PDV, no ako ste izdavač knjige i onda naručite u tiskari knjigu tada vam je tiskara dužna obračunati 23% PDVa kao i na bilo koji drugi proizvod. Sam bog zna zašto je to tako ali krajnja je konsekvenca da postoji nekoliko totalno bizarnih efekata takve odluke.

Prvi i najjednostavniji je razlika između toga tko je u stvari naručitelj knjige. Ako je primjerice naručitelj knjige neko trgovačko društvo ili obrt, ono može napraviti odbitak pretporeza za tu knjigu. Recimo da hipotetska knjiga košta 10 kn u proizvodnji, naručili ste tisuću komada i tiskara će vam ispostaviti račun na 12.300 kuna koliko je iznos troška knjige uvećan za PDV. Trgovac napravi odbitak pretporeza (dakle ovih 2.300kn) i potom knjigu prodaje po nabavnoj cijeni od 10kn. Sve pet, jednostavno i čisto. No, ako tu istu knjigu naruči i izdavač je neka neprofitna ustanova (recimo neka nevladina organizacija) tada na taj iznos oni moraju platiti PDV i nemaju pravo odbitka i prodajna cijena te knjige ne može biti manja od 12,30kn. Nadam se da ste uočili razliku.

Zamislite sada da se na primjer zovete Sveučilište u Zagrebu, te ste po pravnom ustroju neprofitna organizacija koja se eto bavi djelatnošću kojoj je izdavanje knjiga core_business. Svaku takvu knjigu morate kupiti od tiskare uvećanu za trošak PDVa i istovrsna knjiga će vas kao organizaciju koštati više nego bilo koju drugu knjižaru u državi; i to za točno 23%. Postoje dva načina da izbjegnete tu situaciju, jedno je da izdavač knjige (npr. monografija vašeg sveučilišta, zbirka radova ili udžbenik) uopće ne bude vaša organizacija nego neko drugo trgovačko društvo koje ima pravo na odbitak poreza i potom na prodaju knjige vašoj organizaciji bez poreza ili pak da knjigu odlučite tiskati u inozemstvu. Naime, knjigu koju ste odlučili tiskati u inozemstvu kada ona dođe na carinarnicu neće nitko oporezovati iz jednostavnog razloga što su knjige oslobođene plaćanja PDVa (i to na dva temelja, jedan je temeljem zakona o PDVu a drugi po famoznom protokolu H koji jamči preferencijalni tretman knjige i neoporezivanje).

Pravilnikom o PDVu originalna ideja zakona o PDVu je promijenjena i kao efekt dio poslovnih subjekata su u podređenom odnosu na druge (što je samo dio problema), no daleko veći je taj što je zbog sulude primjene propisa praktički svaki inozemni pravni subjekt u prednosti i konkurentniji na našem domaćem tržištu od bilo kojeg domaćeg subjekta. I onda se čudimo zašto se knjige tiskaju u Ljubljani, Španjolskoj ili npr. Kini ili Hong Kongu?

To ukratko znači da ako ste nevladina organizacija, neprofitna organizacija ili u krajnjoj liniji organ državne uprave ili samouprave  i odlučite tiskati knjigu, obzirom na odredbe zakona o PDVu, jednostavno vam je jeftinije tiskati knjigu u inozemstvu i to za najmanje 23% koliko iznosi stopa PDVa. Ne znam kako vama no meni je ovo totalno bizarno.

Drugi primjer je razlikovanje između famoznih R1 i R2 računa. R1 račune imaju trgovačka društva, a R2 imaju obrtnici. Razlika je u obračunu. R1 poduzetnik, čim izda fakturu ulazi u obvezu plaćanja PDV-a (i to 30 dana po isteku tekućeg poreznog razdoblja), dok R2 poduzetnik ima obvezu plaćanja PDV-a tek nakon što mu je faktura plaćena. Dakle, vi primjerice izdate fakturu na milijun kuna svome kupcu, i potom 30 dana nakon izdavanja fakture na temelju zakona o PDVu morate državi uplatiti dodatnih 230.000kn PDV-a unatoč činjenici da niste naplatili svoju uslugu ili proizvod. Istovremeno, obrtnik te novce mora dati državi tek u času kada on sam naplati to potraživanje.

Načelno, očito je da su R1 poduzetnici u nepovoljn ijem položaju jer uvijek moraju angažirati više novaca kako bi plaćali svoje obveze po osnovi PDVa na vrijeme. Ako su vam rokovi naplate dugački (dakle 30 dana ili veći, a kome nisu), vi objektivno morate dio gotovog novca držati slobodnog kako bi državi platiti obvezu PDVa. Angažiranje dodatnog kapitala košta i samim time su troškovi veći (naravno mate pravo i na odbitak poreza i slično, tako da to nije baš tako jednostavno, ali generalni princip je točan). Fora je i da se država oprala bilo kakve odgovornosti, jer ako kažemo da je trenutno iznos nenaplaćenih platnih naloga oko 30 milijardi kuna u našoj državi, onda znamo da je nekih 30mlrd/100*0,23 (dakle oko 6.9 mlrd kuna) tog iznosa nenaplaćeni PDV kojeg su poduzetnici morali platiti državi. Država je dakle naplatila skoro 7mlrd kuna PDVa makar su vama ljudi dužni (opet, nije baš sve tako jednostavno ali bit je da je suma nenaplaćenog PDVa u tome 6.9mlrd kuna). Malo nekorektno? Što mislite, bi li interes države bio da pravosuđe funkcionira bolje kada bi znali da je između državne blagajne i ubiranja 7mlrd kuna nesposobni pravosudni aparat?

No idemo korak dalje, uzmimo situaciju da ste naplatili svome kupcu neku uslugu milijun kuna, i na to ste naravno morali platiti 230.000kn PDVa. Ako ste R1 poduzetnik, a vaš kupac bankrotira i njegov dug postane nenaplativ, izgubili ste milijun kuna koliko je koštao vaš proizvod ili usluga plus dodatnih 230.000kn koliko ste državi morali platiti na ime fakturiranog PDV-a. Istovremeno, ako ste obrtnik i napišete istu takvu fakturu i vaš kupac propadne i dug postane nenaplativ tada ste izgubili “samo” milijun kuna, u odnosu na vašeg R1 prijatelja koji je izgubio 23% više od vas za totalno istovrsni proizvod. Čini li Vam se ovo fer? Jednakost je kategorija zagarantirana ustavom, no nažalost R1/R2 su do dana današnjeg ostali kao prihvatljiva kategorija unatoč činjenici da je jedan dio poduzetnika u očito podređenom položaju u odnosu na druge.

Misao dana:
This country has come to feel the same when Parliament is in session as when the baby gets hold of a hammer.