Categories
Politika

Hrvatskoj ne treba čovjek promjena!?

Gornjom izjavom nas je počastio aktualni predsjednik države prije nekoliko dana, tko zna čime izazvan (vidi izvornik u Večernjem). Da se sada ne izživciram previše, citirati ću samo prvi pasus njegovog pisma, pa da onda objasnim što sam želio reći:

Ja sam bio u punome smislu riječi tranzicijski predsjednik – moji su mandati bili prijelaz iz autoritarne Tuđmanove vladavine u funkcionirajuću demokraciju – sa svim njezinim nedostacima. Sada nam treba predsjednik koji će nastaviti utabanom stazom demokracije, dakle – predsjednik kontinuiteta. Treba nam čovjek koji neće sumnjati u potrebu demokratskoga uređenja, ali koji će imati i pameti, i snage, i hrabrosti da dovodeći u pitanje danas prevladavajući model demokracije pridonosi njegovoj evoluciji.

Uzlet Stipe Mesića na predsjedničku fotelju je u najmanju ruku bio iznenađujući te 2000te godine – godine velike promjene u Hrvatskom društvu, malo tko je očekivao da će faktički HDZov disident sa par postotaka podrške uspjeti učiniti bilo što u predizbornoj bitci koja se trebala (barem je plan bio) održati između dva druga kandidata Dražena Budiše i Mate Granića (koji je također jednom nogom bio van HDZa). Mate Granić objektivno nije bio neki pretjerani favorit unatoč njegovom u javnosti percipiranom ugledu iz jednostavnog razloga što je za sobom nosio hipoteku HDZa koju je, htio on to priznati ili ne, i sam velikim dijelom sagradio.

Dražen Budiša je pakfrustrirani i zatvarani lik iz doba hrvatskog proljeća, intelektualac koji je htio “nešto” postići ali to nažalost nije znao formulirati, a njegov pristup demokraciji se najbolje očitovao u svim “demokratskim” sukobima koje je imao i dijeljenju HSLSa poput amebe u više od jednog navrata. Kada uza to kombiniramo nimalo karizmatično lice koje na ekranu izgleda kao da je progutalo metlu – nije ni čudo da je lik izgubio zicer izbore. Za Budišu sam bio već ranije rekao kako je to osoba koja je svoje političko samoubojstvo uspjela napraviti već nekoliko puta (nešto slično onom liku iz Alan Forda).

Mesić je dakle onda bio taj famozni kandidat promjene, ispada, dapače, ako čitate pažljivo poslanicu, Mesić je u stvari naš Obama. Zastrašujuće li misli! Promatrajući njegovu biografiju nije teško zaključiti kako se lik polako ali sigurno uspinjao političkom hijerarhjom kroz cijeli niz godina (prvi saborski mandat mu je iz 1967 godine – dakle lik već 41 godinu žari i pali hrvatskom; pogledajte koliko 35 godišnjaka danas ima u Saboru, čisto usporedbe radi). Također, promatrajući wikipediju, čini mi se kako mu je biografija pomalo ispolirana, te da su neke grube karakterizacije pomalo ispeglane bez stvarnog razloga – a da ne govorimo o stvarnim razlozima njegovog zatvaranja (usput, da li ste primjetili kako cijeli niz th proljećara još uvijek uredno “posluje” i dan danas rade brdo nereda).

Ako promatramo Mesićev doprnos u posljednjih osam godina nije da baš imamo štogod posebnog za napomenuti. Po meni, pojedinačno najbolji potez kojeg je odigrao je umirovljenje generala, dok je sve ostalo ili blijedo u usporedbi s time ili pak ide u totalnu suprotnost toj odluci. Mesić se okružio vrlo čudnim ljudima s malo žešćom hipotekom prošlosti iza sebe, a sasvim solidio dio poznanika je uhljebio na različitim pozicijama (od savjetničkih, preko diplomatskih, do izvršnih). Mesić je puno vremena proveo diskutirajući o antifašističkoj borbi i drugom svjetskom ratu – te je to tema koju često poteže vjerojatno zato što je to stvar koju barem donekle poznaje (iako ju nužno i ne razumije) pa je koristi kao “selling point” u svojim diskusijama i verbalnim duelima.

Mesić je i lik kojem nikada nikome nije ostao dužan, pa vrlo rado odgovori na svaku ružnu riječ (ili pogrešno protumačenu) koju mu netko dobaci, počevši od sinjskih cigana, odvjetnika za vrapče pa na dalje. Mesić je i lik koji cijelo vrijeme igra na latentnom sukobu između sebe i aktualne vlade, dok istovremeno svoju odlučnost i prozivanje nikada nije dignuo na višu razinu. Podsjetimo, predsjednik države ima pravo sazvat sjednicu vlade te ima nekolicinu drugih alata koji mu stoje na raspolaganju da pokrene neku promjenu ili da mobilizira javnost za svoju ideju. Ništa od toga Mesić nije radio i u osnovi, ne razlikuje se previše od aktualnog premijera osim naravno u izvršnim ovlastima za koje je očito i bolje da ih nema.

http://www.youtube.com/watch?v=84yQ8OjMWE4

Predsjednk države je osoba koja ima ultimativni mandat jer je izabran direktno iz naroda i to mu daje legitimitet za mnogo štošta. No Mesić umjesto da koristi tu polugu koju samo on ima, koristi sebe i predsjedničku poziciju na razini lošeg populizma i onda još pred kraj svog mandata uspije ustvrditi, valjda već u staračkoj ishlapljelosti, kako nama treba predsjednik kontinuiteta.

Tkogod bio slijedeći predsjednik, iskreno se nadam da neće biti nimalo nalik na Mesića.

Misao dana:
Our business is infested with idiots who try to impress by using pretentious jargon.

Categories
Putovanja

Povratak iz Obamalanda (epilog)

Prije neki dan sam se vratio iz Amerike, gdje sam petnaestak dana sudjelovao u različitim izbornim i postizbornim aktivnostima po praktički cijeloj istočnoj obali. Prve, još predizborne prognoze dao sam u dnevniku “Još četiri dana ili četiri godine”, a oglasio sam se i na sam dan izbora dnevnikom “Get out to vote! NOW!!”. Napravio sam i malu fotogaleriju na flickru koju možete pogledati ovdje.

Kretati se tamo petnaest dana uz birače, volontere i političke profesionalce donijelo mi je uvida u kampanju i način na koji amerikanci rade politiku, a koju teško da možete osjetiti kroz članke ili TV priloge. Američka kampanja se bitno razlikuje od naše Hrvatske, ali i bilo koje druge europske kampanje i to po nekoliko elemenata. Kao prvo, sve izborne bitke koje se tamo vode (a osim najočiglednije za predsjednika, bilo je tamo i izbornih trka za Kongres, Senat ali i lokalne funkcije od šerifa, člana školskog odbora pa na dalje) glase na ime. Stranačka pripadnost je vrlo širok pojam i dok nominalno amerikom vladaju dvije stranke, činjenica je kako je apsolutno svaka osoba direktno podložna svojim biračima i samo o njima ovisi sudbina dotične političarke/političara pa stoga privrženost partiji nije toliko stroga kako je to primjerice kod nas. Ovo naravno donosi i neke druge pozitivne elemente, a to je direktna komunikacija koja je u stvari nužna kako bi preživjeli izbore na svojoj poziciji – naši političari nemaju takve potrebe, jer njihova sudbina u stvari ovisi o predsjedniku stranke a ne o raspoloženju elektorata.

Druga bitna razlika je financiranje; naime ogromni dio kampanje se uvijek sastoji u prikupljanju donacija. Više puta sam bio pitan i više puta je teško bilo američkom sugovorniku shvatiti kako sakupljanja novca kod nas nema. Stranke se u americi financiraju iz džepova građana i korporacija (s određenim ograničenjima), i dok postoji mogućnost da se oslanjate na državne novce isto tako postoje stroga ograničenja što se smije s čime učiniti i kako. Nadalje, za svaku aktivnost mora se znati tko ju je platio. Nije primjerice moguće održati skup a da jasno i glasno ne bude navedeno tko je platio zakup dvorane, tehnike, platio volontere…

Kada sudbina ovisi ne samo o vašim biračima nego i o njihovim donacijama, tada ćete dobro paziti što i kako radite i šteta je što takvog mehanizma nema i kod nas. Moj je dojam kako je sakupljanje donacija domaćim strankama više gnjavaža nego neka stvarna potreba, a odredbe o visinama donacija su kod nas, čak i u odnosu na američke limite, nevjerojatno visoke.

Ako pogledate fotografije koje sam snimio u stožeru Baracka Obame za sjevernu Floridu; vidjeti ćete na slikama penzionere i studente – to je populacija ljudi koja je iznjela izbore na sebi. Razina volonterstva i aktivizma je doslovce impresivna, jednako kao i razina organizacije. Ako dođete u stožer i prijavite se da taj dan možete raditi 4-5 sati, tada dobijete odmah kovertu s vašim zadatkom. Zadatak može biti jednostavan, od toga da raznosite vodu volonterima, do razgovaranja i anketiranja ljudi telefonom, obilazaka kvartova i kucanja na vrata, postavljanja reklamnog materijala…

U americi nema billboarda i političara koji vam se smiješe sa svakog stupa; reklame su tamo ili s televizije i radija, ili pak zapiknuti mali (ali doista mali, malo veći od A3 formata) reklamni panoi na tratinama ispred kuća – no puno više aktivnosti se provodi u direktnoj komunikaciji s biračima (dakle nagovaranje na glasanje, nagovaranje na donacije i slično). U americi nema niti izborne šutnje, izborne aktivnosti se nastavljaju i traju non-stop sve do zatvaranja birališta – u stvari, najaktivniji dan cijele kampanje je bio upravo dan izbora kada su milijuni Obaminih volontera radili jednu od tri moguće aktivnosti.

Prva aktivnost koju možete raditi na dan izbora je telefoniranje ljudima da ih podsjetite da je dan izbora i da treba izići i glasati. Druga aktivnost je pješačenje i kucanje vrata-na-vrata, a ako nema nikoga tada na kvaki ostavite zakvačenu informaciju o izborima i ukratko zašto morate glasati baš za određenog kandidata. Treća aktivnost, koja se možda čini najbizarnijom, je tzv. sign waving. Može vam se dogoditi da dobijete zadatak da uzmete npr. Obamin transparent, zauzmete poziciju na raskršću i potom nadolazećem prometu mašete tim znakom. Iz naše pozicije to se naravno čini smiješnim (da ne kažem i besmislenim), no tamo je to razonoda za doslovce cijelu obitelj i na dan izbora stotine raskršća po Floridi su bile prenapučene ljudima koji su mahali Obaminim (a nerijetko i McCainovim) transparentima (uz povremeni ručni uradak “Honk if you voted for Obama”).

Direktna komunikacija između kandidata i njegovog glasača kreira vezu koju je kasnije teško potrgati. Vaša donacija je ujedno i vaš udjel u uspjehu određenog kandidata i u osnovi, ako malo bolje razmislite, sva ta silna aktivnost je u stvari želja ljudi da budu malo više uključeni u cijeli taj politički proces, i ono što oni (mi) žele je sudjelovanje i da malo češće budu pitani za mišljenje.

Iako su kulture drugačije, a tradicije praktički nespojive; mislim da identični motivi koji tjeraju amerikance da mašu natpisima po raskršćima postoje i kod nas. Samo treba naći načina kako to probuditi, kanalizirati i iskoristiti.

Druga iznimno važna stvar koju ste mogli i ovdje osjetiti je utjecaj interneta na izborni proces u americi (što je mene u stvari i najviše interesiralo). Imao sam prilike družiti se s ljudima iz samog vrha internet stožera obje kampanje – i ocjena praktički sviju je kako su ovo prvi internet izbori, i sva komunikacija koja se događala je bila direktna i dvosmjerna, a velika većina sadržaja se prvo generirala za internet populaciju a tek potom za televiziju, radio i ostale medije. Ako ste se bili prijavili na my.barackobama.com ili neku drugu kampanju mogli ste to osjetiti i sami. Obama je naravno moć interneta maksimalno iskoristio, koristivši temelje koje je postavio još Howard Dean u predsjedničkoj kampanji 2004 godine – te je naravno svemu skupa  dodao novu dimenziju.

Politički analitičari kažu kako je ova kampanja, u smislu interneta, bila “Perfect storm” i malo ste kritika osim divljenja mogli čuti, no jednako tako, mnogi se slažu kako ovo nije kraj, nego samo početak novog načina izvršenja političkih kampanja.