Blink je naziv posljednje knjige Malcolma Gladwella, a koja objašnjava fenomen zbog kojega ste ovaj tekst odlučili pročitati do kraja, i ja ću ga ilustrirati na Warren Harding fenomenu.
Slijedi prijevod dijela trećeg poglavlja (slobodni prijevod, djelomično kraćen):
Jednog ranog jutra 1899., u vrtu Globe hotela u Richwood, Ohio, susrela su se dva čovjeka. Jedan je bio odvjetnik i lobist imenom Harry Daugherty. On je bio čovjek crvena lica i ravne crne kose. On je bio Machiavelli politike Ohia, klasična siva eminencija, dobar sudac karaktera ili, u najgorem slučaju, političke prilike. Druga osoba je bio novinski urednik iz malog gradića Marion, Ohio, koji je u tome času bio udaljen sedam dana od pobjede za Ohio državni senat. Njegovo je ime Warren Harding. Daugherty ga je pogledao te je bio odmah zaprepašten onime što je vidio. Kao što je novinar Mark Sullivan napisao:
Vrijedi pogledati Hardinga. U ono vrijeme imao je 35 godina. Veličina njegove glava, crte lica, ramena i torzo su obuzimali pažnju; proporcije jednog u odnosu na drugo su bila takve da bi ga bilo tko u bilo kojim uvjetima proglasio zgodnim – u kasnijim godinama kada je postao poznatiji, riječ “Rimljan” je povremeno bila korištena kako bi se opisala njegova pojava. Kada bi ustao, njegove noge su bile upečatljive i u proporciji s ostatkom tijela, lakoća kojom se kretao i stav odavali su dojam fizičkog dostojanstva i energije. Njegove široko postavljene oči, gusta crna kosa, i brončani ten davali su mu dopadljivost indijanca. Pristojnost kojom je svoje sjedalo dao strancu sugerirali su istinsko prijateljstvo prema ljudima koji ga okružuju. Njegov glas je bio očigledno rezonantan, muški i topao. Pažnja koju je posvećivao odijevanju odudarala je od male sredine iz koje je došao. Njegovi nastup sugerira dobronamjernost i želju da ugodi svakome.
U tome času, kada je Daugherty pogledao Hardinga, ideja mu je pala na pamet a koja će promijeniti tijek Američke povijesti: Ne bi li bilo sjajno da ova osoba postane Američki predsjednik?
Warren Harding nije bio osobito inteligentna osoba. Volio je igrati poker i golf, volio je piti i, više od svega, ganjati žene; u stvari, njegovi seksualni apetiti su postali dio legende. Kako se dizao s jedne političke funkcije na drugu nikada se nije isticao. Bio je neodređen u stavovima i nezainteresiran za politiku. Njegovi govori su bili opisani kao “vojska pompoznih fraza u potrazi za idejom”. Nakon odabir au senat 1914 godine, bio je odsutan u debatama o pravima žena i prohibicije – dva najveća politička problema tog vremena. Polako i stabilno je napredovao od lokalne politike Ohia samo zato što ga je tjerala njegova supruga Florence, a u svemu ga je pratio i iza scene “sređivao” Harry Daugherty i naravno, zato što je s godinama postajao fizički sve neodoljiviji. Na jednome je banketu jedan simpatizer uzviknuo “Zašto, pobogu, pa on izgleda kao senator!” – te je tako i postao senator. Harding je, prema njegovom bigrafu Francisu Rusellu mogao odjenuti togu, stati na pozornicu i odglumiti u Julije Cezaru. Daugherty je sredio da se Harding obrati Republikanskoj konvenciji 1916 godine, samo zato jer je znao da ljudi moraju vidjeti Hardinga kako izgleda i čuti njegov glas da bi bili uvjereni u njegovu sudbinu da postane američki predsjednik. 1920. Daugherty je protivno Hardingovoj želji uspio natjerati Hardinga da se kandidira za predsjednika.
Harding je ušao na repulikansku konvenciju kao šesti od ukupno šest kandidata. Daugherty nije bio zabrinut. Konvencija se zakomplicirala u pat poziciji između dva kandidata, pa su delegati, kao što je to Daugherty predvidio, morali potražiti alternativnog i neutralnog kandidata. Kome će se okrenuti u tako ozbiljnom trenutku, ako ne čovjeku koji doslovce zrači razumom, dostojanstvom i koji prije svega izgleda predsjednički? Šefovi Republikanske stranke su mahali rukama i počeli se pitati postoji li jedan kandidat oko kojega bi se svi mogli složiti? Jednom ime je odmah iskočilo: Harding! I tako je senator Harding postao predsjednički kandidat, a kasnije te jeseni nakon kampanjekandidat Harding je postao predsjednik Harding. Odslužio je svega dvije godine prije nego što je umro od infarkta. On je bio, kako se mnogi povjesničari slažu, jedan od najgorih predsjednika u Američkoj povijesti.
Knjiga Blink govori o odlukama koje donosimo u treptaj oka a kasnije racionaliziramo zašto smo baš tako odlučili. Često su takve odluke točne i opravdane, no ponekada, kao u slučaju Warrena Hardinga vode u katastrofu.
Misao dana:
A sada zamijeniti ime Warrena Hardinga s Ivo Sanader i pročitajte ponovno.
