Kako se prekonoćno razvila cijela priča oko Hypo banke koju je kupio njemački BLB, a kojeg je nemoguće u hrvatskom kontekstu ne staviti u vezu s aferom Riječke banke, malo sam surfao uokolo i pokušao rekonstruirati što se s Riječkom bankom uopće događalo, budući da je to jedna od afera koja se nerijetko dovodi u vezu s koalicijskom vladom što ja smatram pogrešnim.
Proces privatizacije Riječke banke započeo je te je praktički dovršen u vrijeme vlade Zlatka Mateše, no sama financijska transakcija se dogodila na samom početku 2000te godine kada je banka prodana njemačkoj Bayerische Landesbank za 41.24 milijuna dolara. Ono što je promaklo due dilligencu BLBa, redovnim nadzorima i revizijama banke, ali i nadzorima koje je HNB radio nad bankom je činjenica da je njihov dealer Eduard Nodilo gomilao gubitke na tržištu valuta. Dakle, bavio se spekulativnim transakcijama (što mu je i posao) te je na njima ostvarivao gubitke. Gubici su se tijekom godina gomilali, a transakcije koje je Nodilo radio su postajale sve veće i veće da bi u nekome času postale toliko velike da su sudionici londonske burze valute kontaktirali centralu BLBa i dali do znanja da se neke čudne stvari događaju u banci.
U času izbijanja afere došlo je do stampeda na bankovne šaltere te je u jednome danu isplaćeno i 43 miljuna EUR ušteđevine. Banke funkcioniraju na sustavu povjerenja i praktički nema šanse da banka preživi takav pritisak, osobito u okolini u kojoj je bilanca banke značajno narušena velikim gubicima koje je Nodilo proizveo. Procjene su da je ukupni gubitak dostigao sumu od stotinu milijuna dolara, a gubitke je Nodilo sakrivao kroz falsificirane izvještaje (kako je tu uspio je beyond me, ali eto, čini se da postoje sustavi u kojima vam može faliti 100mil USD a da to nitko ne skuži).
Političkom odlukom je riješeno da se radi rizika i domino efekta koji bi se mogao dogoditi kreće u sanaciju Riječke banke, te je vlada Ivice Račana (koja je bila vlasnik oko 25% dionica) krenula u pregovore s BLBom o načinu sanacije banke. Glavni operativac cijele priče je bio potpredsjednik vlade Slavko Linić, koji se u času izbijanja afere nalazio na putu u americi, da bi se odmah vratio i krenuo u pregovore. BLBu je bilo ponuđeno da sukladno svome vlasničkom udjelu sudjeluje u sanaciji banke na što oni nisu pristali te su doslovce u 24 sata od početka pregovora prodali banku hrvatskoj državi za 1 dolar i pobjegli glavom bez obzira. Ulaskom države u većinsku vlasničku strukturu situacija u banci se stišala, a krenulo se odmah u rješenje problema s bankom na način da se banka odmah proda kako bi se izbjegla infuzija novca iz državnog proračuna (ovo je bitno istaknuti, jer se implicira kako je banka sanirana državnim novcem – što nije točno, tj. barem ne za sanaciju sloma banke iz 2002 godine).
Nakon provođenja natječaja, odlučeno je da se 85% dionica Riječke banke proda austrijskom Erste banci za iznos od 55 milijuna eura i 100 milijuna eura dokapitalizacije. Dakle u razdoblju od dvije godine, banka je bila prodana dvaput, prvi puta za 41.24 milijuna dolara BLBu, a drugi puta austrijskom Ersteu za 55 milijuna eura (i to u času kada je u banci bio registriran gubitak od cca. 100mil USD a štediše su napuštale banku) – i sve to skupa bez jedne kune iz državnog proračuna.
Odgovornost BLBa se sastoji u tome da makinacije svojega dilera nisu otkrili dok nije postalo prekasno, nisu se postavili kao odgovorni vlasnik te su procijenili kako im je jeftinije odustati od banke (i prodati je hrvatskoj državi za 1usd) nego sanirati ono što se u tome času činilo kao vrh ledenjaka. Istovremeno, činjenica je da su odluku napravili unutar 24 sata umjesto da su odugovlačili rješenje i potencijalno tim oklijevanjem zauvijek potpili banku.
Ako je sve ovo točno (a ne vidim suprotne podatke), proces rješavanja krize Riječke banke je jedan od boljih poteza Račanove vlade pa mi stoga nije jasno što Ivo Sanader misli kada optužuje koalicijsku vladu za Riječku banku. Ako netko zna neka dojavi.
Misao dana:
Where large sums of money are concerned, it is advisable to trust nobody.