Izišlo je prije nekoliko dana Godišnje izvješće o konkurentnosti Hrvatske 2006, a koje možete i sami downloadati i donositi vlastite zaključke, ovo dolje ispod su moji.
Ovo izvješće kreira Nacionalno Vijeće za Konkurentnost, isto ono nedržavno tijelo koje se nalazi i iza ideje o hitrorezu koje sam već proglasio pojedinačno najboljim projektom ove vlade (unatoč tome što su uprskali stvar i sjajnu ideju skljaštrili na svega malo više od PR akcije).
Dobra vijest (i praktički jedina dobra ako se mene pita) je činjenica da se Hrvatska pomakla uzbrdo za 13 mjesta u odnosu na stanje iz 2005 godine, što je sjajan rezultat osobito ako uzmemo u obzir da su ostale zemlje regije u pravilu pale za po 3 mjesta u odnosu na prošlu godinu (dakle s 64 smo danas na 51 mjestu ljestvice globalne konkurentnosti). Dobre vijesti ovdje nažalost i prestaju. Indeks globalne konkurentnosti se računa iz devet osnovnih polja, od kojih je njih 2/3 anketne prirode a ostatak statističke – dakle, percepcija igra značajnu ulogu i ako ste popili crvenu tabletu za smirenje prije nego što ste ispunili anketu, može biti da vam se sve činolo ružičastijim nego što doista je.
Za početak, vrijedi konstatirati kako se tek u 2006 godini hrvatska vratila na relativno mjesto konkurentnosti koju je imala nakon 2002 godine (dakle nakon treće godine vladanja koalicijske vlade), ako govorimo o zemljama regije odnosno pretendentima prema EU, lošiji od nas su samo Rumunjska i Bugarska (iako smo 2004 godine bili ispod njih, čini se da su reforme i udarac ulaska u EU ostavile traga na njihovim ekonomijama). S druge strane, ako se gleda indeks lakoće poslovanja (famozni doing business report svjetske banke) uvjerljivo smo iza cijele regije, pa smo tako pozicionirani na impresivno 124 mjesto (od njih stotinu i pedesetak) a prva slijedeća zemlja našeg zemljopisnog područja je poljska koja se nalazi na 75 mjestu.
Realna stopa rasta nam je također uvjerljivo najmanja, manje od nas imaju samo Mađarska, Češka, Poljska i Slovenija (te “core” članice EUa), no njihov BDP je ionako daleko veći od našega i to je onaj fenomen kada kažemo da njemačkih 2% rasta (na 30.000eur BDPa po glavi) je i dalje neusporedivo više od naših 5% na oko 10.000eur. Po stopi nezaposlenosti od nas su gori samo poljaci i slovaci. ako gledamo strukturu zaposlenih, u hrvatskoj imamo svega 40,6% stanovnika koji su radno sposobni (u odnosu na europskih 49,7, dakle oni imaju 25% više radno sposobnih od nas), zaposlenost nam je 34,9% u odnosu na europskih 47,2% (dakle nekih 40% više populacije u EU radi), no ono što mene osobno najviše zabrinjava je činjenica kako impresivnih 34,4% zaposlenih radi u javnom sektoru (dakle direktno na državnim jaslama) što je dramatična razlika u odnosu na prosječno europskih 19,4%.
Rast zaposlenosti od 2001-2006 nam je impresivnih 0%. Naša ekonomija i broj zaposlenih NE RASTE i to se vraćamo na ono što tvrdim da bi imali negativne trendove kada bi iz te brojke izuzeli novozaposlene u bujajućoj državnoj administraciji.
Ako krenemo na financije, prva i ubojita tablica je odnos zaduženosti hrvatske. Apsolutni smo rekorderi u odnosu između odnosa inozemnog duga i BDPa (index 167), čisto usporedbe radi, prva slijedeća zemlja na redu je poljska s indeksom 123. Slična situacija je i između odnosa inozemnog duga i izvoza roba i usluga – apsolutno zadnji na popisu. Ako već spominjemo izvoz, NVK tvrdi kako su osnovne značajke našeg izvoza vrlo visoki izvoz usluga (eto Čačiću nešto na njegov mlin), vrlo slabi rast izvoza usluga i iznimno nizak udio složenih proizvoda u izvozu (da li se itko sjeća Jurčićeve priče o BDPu po glavi stanovnika u odnosu na složenost proizvoda tj. BDP u zemljama koje grade brodove ili automobile u odnosu na zemlje koje proizvode npr. avione?).
Hrvatska produktivnost raste, no broj zaposlenih se ne mijenja tako da u principu samo pratimo ostale zemlje okruženja, no ako pogledamo strukturu rasta efikasnosti onda nije neko iznenađenje da svi sektori rastu s efikasnošću dok jedino efikasnost državne uprave pada i uspjeli smo pasti ispod razine na kojoj smo bili 2000te godine (istini za volju, na najnižoj razini smo bili u 2003, no sada opet idemo u tom smjeru).
Konkurentnost naše privrede se bazira na troškovima rada, a ne na tehnološkoj složenosti što je jasno vidljivo iz tablice prosjećne brutto plaće gdje je slovenija najdalje otišla s 11.129eur po zaposlenom, u odnosu na hrvatskih 7.643 ili mađarskih 4.050. Uz nisku produktivnost, bez rasta zaposlenosti i bez adaptiranja novih tehnologija (i izvoz usluga koji je flatliner) nema napretka u budućnosti jer će komparativna prednost niskih troškova rada u sve globalnijoj ekonomiji i dramatičnom razvoju transporta i interneta biti sve manja. Ako postoji nešto u čemu pratimo i vodimo u Europi onda je to cijena širokopojasnog interneta, eto uz 55eur mjesečno jedini koji nam uopće dođu blizu su Portugalci i njihovih 54,5eur.
Imamo problema i s odnosima štednje i investicija; naime izuzevši Rumunjsku i Bugarsku koje imaju taj odnos još lošiji od nas, raskorak između investicija i štednje u hrvatskoj je 5,9% (ali apsolutnih 5,9%, relativni je odnos 20%) što znači da mi imamo 20% manje štednje od novca kojeg ulažemo u investicije. Ako taj podatak sada iskombinirate s podatkom odozgora da nam je odnos duga u odnosu na BDP ili izvoz uvjerljivo najgori u europi, a pritom uzmete u obzir i HNBovu objavu od prije nekoliko dana kako je plasman kredita građanstvu prešao vrijednost štednje ne vidim kako možete ostati hladnokrvni i ne zapitati se što nam dolazi sutra. Usput rečeno, ako se gleda struktura investicija tada je jasno da najmanje novca ulažemo u prerađivačku i srodne industrije (za koje smo najkompatibilniji po strukturi i dostupnosti radne snage), dok se dobar dio odnosi na telekomunikacije i prijevoz, opskrba energentima te građevinarstvo koje nam je uvjerljivo najjače (sada se opet treba osvrnuti na Jurčića koji uporno govori kako previše trošimo na investicije koje nisu učinkovite, gradnja sportske dvorane ili mosta na pelješac nisu investicije koje donose novac ili zapošljavaju ljude ili kreiraju novu vrijednost – mi se zadužujemo i zamrzavamo imovinu u neproduktivne investicije).
Inozemna ulaganja se svode isključivo na visokoproduktivne djelatnosti (koje zapošljavaju maleni broj ljudi) poput financijskih usluga (banke), trgovina (ne kupujmo hrvatsko), naftnu industriju (prodali smo INAu, radimo sve da prodamo i HEP) , farmaceutika (ode Pliva) i općenito ispada da osim preuzimanja nismo ništa poštenog niti imali.
Ako krenemo pričati o faktorima konkurentnosti tada nije teško uočiti da imamo (uz opet rumunjsku, bugarsku i slovačku) najmanji udio učenika i studenata u ukupnoj populaciji. Udio studenata u ukupnoj populaciji nam je uvjerljivo najniži u odnosu na ostale zemlje (pa uključujući i ove gore navedene), a udio diplomiranih studenata u odnosu na studentsku populaciju nam je također uvjerljivo najmanji sa svega nešto malo više od 14% (jedino su Slovenci lošiji, no broj njihovih studenata je ionako gotovo duplo veći nego naš – dakle slovenci u apsolutnom broju imaju više studenata nego cijela hrvatska). Toliko o zemlji znanja.
Porezni sustav nam je totalno u banani, naime porezni sustav kakav je trenutno većinu prihoda ostvaruje temeljem poreza na potrošnju (PDVa) i poreza i doprinosa na dohodak (porez na dohodak,zdravstvo, mirovine). Poreza na kapital i imovinu nema – to ukratko znači da je struktura poreza pogodna za poduzetnike (dakle mali porez na dobit, nema poreza na kapitalnu dobit, nema poreza na imovinu), velika je presija na cijenu rada što direktno utječe na rast efikasnosti (jer želimo svakog radnika iskoristiti do maksimuma), no istovremeno zbog visoke cijene rada nema rasta zaposlenosti (ovdje opet voda ide malo na SDPov mlin, no činjenica je kako je struktura poreznih prihoda u EU daleko bliža Jurčićevoj viziji nego HDZovoj).
S pozicije izvora novca (a o investicijama smo gore pisali), indikativno je kako je negdje od 2002 godine rast kredita prema građanstvu prerastao kredite prema tvrtkama; ti krediti se troše na potrošnju i otuda generiranje gospodarskog rasta u primjerice građevinarstvu, no isto tako obzirom da smo po svim omjerima izletili u neistražena područja odnosa dugovanja i proizvodnje postavlja se pitanje kada će banke zatvoriti pipu. Krediti građanstvu (primjerice vama za vaš stan) je ugovor između vas i banke u kojem ste žrtvovali vaš budući dohodak (buduću dodanu vrijednost), kako bi osigurali svoje stambeno pitanje. Prva pretpostavka je da ćete u budućnosti imati posla, a sasvim sigurno računate i na to da će vam primanja biti veća i opterećenje manje. Ako u jednome času potrošnja jednostavno stane (jer banke više ne mogu nikome posuditi novac, a vidjeli smo koliko nam je financijsko tržište atipično u odnosu na okruženje) što će se desiti s ekonomijom i hoćete li uopće imati radno mjesto? Hoćete li platiti kredit ili ćete biti prisiljeni prodati stan kako bi umanjili gubitke? Ako je ponuda velika, hoćete li uopće postići cijenu koju ste platili? I kao zadnje, odnos novoodobrenih kredita prema stanovništvu je impresivnih 6,9% BDPa u odnosu na npr. 4.4% kod Čeha (istih onih koji donesu svoju paštetu kada idu na more), što je u u apsolutnom iznosu oko 40% razlike.
Što se tiče državne uprave, moje omiljene teme, tu smo u totalnoj banani. Naime, birokratske prepreke, pravičnost pravosuđa, neovisnost javnih službi su na all_time_low, dok nam istovremeno korupcija u svim segmentima državne administracije cvjeta i dostiže svjetske dosege (što u relativnom broju ili apsolutnim iznosima), indeks cvjetanja korupcije uporno raste u posljednje četiri godine i trenutno je samo Rumunjska lošija od nas.
Malo sam se raspisao, no probajte pročitati ovo i razmislite, skinite ružičaste naočale, eventualno downloadajte dokument i pogledajte što sam propustio ili krivo interpretirao. Čini mi se kako je rast naše konkurentnosti u 2006 više rezultat toga što su drugi s boljim pozicijama u protekloj godini bili loši, nego zato što smo mi jako dobri. Veliki dio toga što nas čini konkurentnom zemljom su elementi koji nas ujedno i puno koštaju (zdravstvo i socijala) i oni izvlače rezultat, no mislim da studija na alarmantan način pokazuje kako nije moguće gledati samo jedan parametar (kao što je globalna konkurentnost), nego moramo shvatiti i koji su sve elementi korišteni da bi do te brojke došli, a ti podaci ni na koji način nisu dobri. Sasvim je svejedno koja će se vlada morati baciti u koštac s tom nepovoljnom strukturom, jer problemi su tu i ako se nešto ne učini oni će ostati; stajanje u mjestu koje je trenutno na snazi (a objektivno ono je stagniranje: “ako ne rastem onda se smanjujem”) koštati će nas jako puno i trebati će nam godine i godine da ispravimo sve ono što se desilo krivo posljednjih godina, no daleko više od toga će naš koštati sve ono što se moralo dogoditi a nije. Odgovornost nove vlade je da prouči ovaj dokument i ciljano počne djelovati kako bi se problemi počeli rješavati, no to se ne smije raditi kirurški na samo jednom segmentu našeg društva, nego se mora napasti više dijelova istovremeno kako bi ostvarili napredak na više razina.
Misao dana:
The Duchess: Be what you would seem to be — or, if you’d like it put more simply — Never imagine yourself not to be otherwise than what it might appear to others that what you were or might have been was not otherwise than what you had been would have appeared to them to be otherwise.
Alice: I think I should understand that better, if I had it written down: but I can’t quite follow it as you say it.