U današnjem Nacionalu postoji zanimljivi tekst o tome kako su odvjetnici Ivana Gotovca (jednog od uhićenih potpredsjednika HFPa) zatražili na uvid zaplijenjeni notebook Ivana Gotovca u kojem se navodno u arhivi Outlooka nalaze emailovi koje je Gotovac slao Polančecovim pomoćnicima tražeći da od Polančeca i Ive Sanadera dobiju finalni stav o pojedinim predmetima. Time bi se dokazalo kako je Gotovac funkcionirao na temelju danih mu instrukcija.
Ovo je zanimljivo. Ovo je osobito zanimljivo ako to stavimo u kontekst jučerašnjeg Otvorenog u kojem se Damir Polančec roštiljao u stolici pritisnut desetinama pitanja ne samo Mislava Bage nego i sugovornika u studiju. Puno toga ne ide u prilog Polančecu, od izjave Ljube Jurčića kako je on više vremena provodio u HFPu (upravo zato kako bi izbjegao situacije u kojima se Polančec sada nalazi), preko stranačkog mu kolege Andrije Hebranga koji je jasno dao do znanja da je on sam odgovoran za odluke koje su se donosile dok je on bio član upravnog odbora (a tu je Vesna Pusić u pravu kada tvrdi da je funkcija upravnog odbora upravo u tome da bude odgovoran za odluke koje se tamo donose).
Polančecova obrana se ukratko svodi na to da nitko ništa ne zna, da ovi ljudi nisu zasada osuđeni i ne možemo ništa pretpostavljati (a ako je to tako, zašto onda Sanader na sva usta hvali to kao svoj najveći uspjeh!?) i da dok se ne otkrije što se točno događalo nema smisla potezati pitanje političke odgovornosti (to ipak nije mogao zanijektai). Istovremeno, Vesna Pusić ga je upozorila kako nije uopće sporno da li su ti ljudi primili 800.000eur, te da je sama ta činjenica da mu 75% upravljačke strukture fonda završi u zatvoru mora za sobom nositi neke konsekvence. Ovdje Polančec ponovno sam sebi skače u usta tvrdeći pak kako su tih 800.000eura ovi zaprimili kako bi pogodovali određenim ljudima u budućnosti i da se šteta nije u stvari dogodila (u ovo ne vjerujem ali eto).
No, da se vratimo na Ivana Gotovca, lika koji barem po slici djeluje kao štreberko (a poslovna karijera mu i izgleda poput one od tipičnog tehnomanagera) koji djeluje po nalozima i politici koju mu nalažu poslodavci. Lik odgovara opisu managerskog egzekutora koji lišen bilo kakve empatije sa papirima koje procesuira donosi odluke u skladu s nalozima, upravo zato bi ta arhiva primljenih i poslanih emailova mogla biti zanimljiva jer može svjedočiti o tome što se događalo u HFPu oko njega. Da li je on nedužan ili nije sporedno je pitanje (iako njemu u ovome času najbitnije na svijetu), no ako mu jedino mogu zakvačiti putovanje u Monte Carlo i “peku” te izjavu da sam ne zna koliko novaca ima (premetačina stana je pronašla ukupno 320kn u cijeloj kući) može biti da treba uzeti za ozbiljno ono što on govori, a kako god okrenuli, to neće ispasti dobro za Damira Polančeca (za kojeg uopće nemam nikakvih simpatija jer je lik veliki negativac u nadolazećoj privatizaciji i managerskom takeoveru Podravke u kojoj sam i sam mali dioničar).
Pitanje emailova i email arhive je vrlo zanimljivo jer kod nas tako nešto nije regulirano, dok su vani primjerice mnogi žestoko kažnjavani zato što takve arhive nemaju ili su je svjesno uništili. Microsoft je primjerice nekoliko puta završio na sudu upravo zato jer se nije pridržavao sudskih odluka o obaveznom arhiviranju email komunikacije.
Činjenica je kako Sanaderu u posljednjih pet mjeseci vladanja nikako ne odgovara da bilo koji od njegovih ministara bude osumnjičen, unatoč tome što se “circumstantial evidence” gomila; činjenica je također kako je donekle efektna teza o borbi protiv korupcije budući da u vrijeme koalicijske vlasti nitko (ili barem ne nitko visoko pozicioniran) nije završio u bajboku, dok je u slučaju HDZove vlade praktički sva ekipa koja je završila u zatvoru njihov vlastiti kadar (od konvertita Vlade Zeca, narodnog heroja Branimira Glavaša pa sve do sada otkrivenih talenata u HFPu).
Misao dana:
All power corrupts, but we need the electricity.
