Skoro zaboravio napisati istiniti vic. Pita Aleksandar Stanković Ivicu Kirina u Nedjeljom u 2 da li bi ovaj prošao na testiranju za pozornika (dakle za policajca koji šeće okolo kvartom), a ovaj spremno odgovara da nije siguran, da je to predmet psihofizičkog testiranja.
Kaže tako Jutarnji list (kojeg se zgražam, no u arhivama večernjeg, monitora, indexa, HRTa nisam uspio pronaći tu vijest) kako je ovaj vikend na web stranicama našeg sabora objavljen tekst sa statistikom aktivnost naših jednakijima među jednakima aka. saborskih zastupnika.
Kaže tako statistika da je daleko najaktivniji saborski zastupnik upravo onaj iz HSPa iliti Pero Kovačević koji se u posljednjih šest mjeseci kroz ukupno čini se 19 sjednica javio 652 puta. Ovo je zanimljiva informacija iz jednog drugog razloga, naime svojevremeno je daleko najaktivniji saborski zastupnik (i ujedno jedan od najcjenjenijih saborskih zastupnika) bio Tonči Tadić. Tadiću su čini se malo podrezali krila jer ga sada pažljivo sakrivaju (potencijalno zato jer je postao po popularnosti ugroza svome predsjedniku koji kako je sam rekao dlaku mijenja ali ćud ne), ili je pak Tadić postao naglo mudriji političar koji troši svoje resurse samo na one bitke u kojima actually može izvojevati koji bod. Čini mi se da je hiperaktivnost upravo HSPovih zastupnika diktirana i da nije nužno plod silnoga rada ili interesa pojedinog zastupnika.
Nadalje, ako kažemo da je bilo 19 sjednica (to mi je ostalo u uhu), a dotični se javio 652 puta, ispada da se tijekom jedne sjednice prosječno javio impresivnih 34,3 puta, što bih ja proglasio komunikacijskim problemom. Naime, očito je da osoba koja se mora javiti 652 puta za riječ ili nema što reći pa monopolizira vrijeme pokušavajući oteti svima vrijeme, ili pak ono što želi reći ne zna kvalitetno formulirati kako bi poruka bila svima jasna. Ovo naravno ne amnestira saborske zastupnike koji su se javili svega 5 puta u cijelih šest mjeseci jer to valjda znači da nisu imali ili ništa pametnog za dodati ili da nijesu imali primjedbi (ako itko zna taj vic). Koja je ispravna mjera javljanja pojma nemam, ali 652 puta u šest mjeseci mi se čini pretjeranim.
Pokušao sam danas pronaći na web stranicama sabora taj statistički tekst, no nisam ga uspio pronaći (a nadam se da u njemu ima još štogod zanimljivog). Poslao sam email (moj prvi email kojim tražim od državne uprave dostupnost određene informacije) i sada ćemo vidjeti kakav ću odgovor dobiti. Nekako opako sumnjičim da je nakon objave podataka netko odlučio dotični tekst skinuti s web stranica sabora (no, nadajmo se da sam u krivu).
Misao dana:
We all know what Parliament is, and we are all ashamed of it.
Pitam se koliko bi me koštalo da imam vlastitu privatnu vojsku koju bih sastavio od plaćenika iz trećeg svijeta? Oni bi u stvari trebali biti 
statusni simbol, a manje neka borbena jedinica. Očigledno, morao bi zaposliti vojnike iz neke države u kojoj je godišnja plaća manja od dva dolara jer bi inače postalo jako skupo. I morali bi ostati u toj zemlji. U stvari, outsourcao bih cijeli projekt.
Jedina dužnost moje privatne vojske bi bila da marširaju u formaciji uokolo svoje vojarne nekoliko puta dnevno te da pjevaju pjesme o mojoj veličini. Cijela stvar bi me koštala vjerojatno manje od nekoliko tisućua godišnje, a za tu umjerenu sumu imao bih genijalan odgovor svaki puta kada bi me netko pitao “Ti i koja vojska?”. Imao bih njihove slike u novčaniku i samo bi zamahao slikom. Onda bih vjerojatno rekao nešto poput “Ovo je 101 pješačka divizija. Ovaj lik na kraju se zove Gbernak i zna plivat, on je moja amfibijska jedinica”.
Misao dana:
Always remember to pillage BEFORE you burn.