Mračni blog

Bozanić je prije nekoliko dana lansirao svoju uskršnju poruku. Pokušavajući nadmašiti svoju famoznu rečenicu o “grijehu struktura” (za što sam saznao da uopće nije njegova rečenica, nego malo preuređeni stav jednog drugog našeg teologa) ovoga uskrsa Bozanić je spomenuo “infantilnost” naše politike.

Nisam se previše trudio pronaći originalni tekst poruke da vidim da li je upravo ta riječ upotrijebljena ili je to nešto što su novinari sami zaključili, no sklon sam se složiti da je naša politika krenula u neke totalno čudne vode i da se mnoge odluke koje naša vlada donosi doista čine infantilnima.

Prije dvadesetak dana, imali smo cijelu priču i sagu o ZERPu. Dakle već četvrto ukidanje (suspenzija, neprimjenjivanje ili kako god to želite nazvati) govori samo o tome da mi u stvari pojma nemamo što želimo, a još manje su nam jasne konsekvence naših vlastitih poteza (što bi Sanader rekao ne znamo bili piškili ili kakili). Eto primjerice, imamo svima već dobro poznatu situaciju s HSSom koji je odbio glasati za ukidanje ZERPa (vrijedi primjetiti kako je HSS od izborne večeri do danas odustao od apsolutno svake točke njihovog predizbornog programa, neće biti niti referenduma za NATO, ništa od ZERPa, a i novci za seljake su se negdje po putu istopili), a da bi samo dan kasnije Ivica Sanader u dalekom i prijateljskom nam Briselu ustvrdio kako je oporba pokušala srušiti vladu – kako to da nije primjetio da su dva člana njegove vlade glasali protiv, a zastupnici HSSa u saboru također, totalno je nejasno. Nejasno je također i da li su HSSovi ministri dali mandat na raspolaganje, a Ivica ih je potom odlučno odbio ili su jednostavno rekli da nema potrebe za daljnjim dramatiziranjem ove ionako tragikomične situacije.

Sve to skupa bi bila anomalija na političkom radaru da se ista situacija nije ponovila prije nekoliko dana kada je potpredsjednik vlade iz redova SDSSa glasao protiv odluke o priznanju Kosova. Lik je uredno dao mandat na raspolaganje, Ivica ga je odlučno odbio, a lokalni ogranci SDSSa kažu kako priznanje Kosova “nije dovoljno dobar razlog” za napuštanje vlade. Dakle, osim što ti tamo neka Amerika podijeli zemlju iz koje potječeš na pola (ili na trećinu, kako već hoćete) doista nema nekakve posebne drame u tome, takve stvari se događaju svaki dan (ako nigdje drugdje u svijetu, onda je to barem u Srbiji postalo normalno jer su se u posljednjih petnaest godina dijelili kao ameba svakih godinu-dvije).

Ovo gore su čudnovati presedani, jer imamo situaciju u kojoj postaje dozvoljeno da u vlasti imamo ljude koji glasaju protiv odluka zbog kojih su na vlast došli i da pritom misle kako su sačuvali obraz. A po mlakoj reakciji javnosti, čini se da će im to i poći za rukom. Pitanje odgovornosti, principa, etike i morala odavno su što bi neki rekli “misaona imenica” makar je nedokazano da u našoj vladi itko misli. Da li je to uopće vlada, ili interesna skupina, ili ekipa baraba (eto napokon jedne uskršnje metafore) koja se eto dokopala vlasti pa su uletili na Markov trg i dok su kamere isključene tumaraju besciljno po onim hodnicima i razbijaju zatečeni inventar.

Nije stoga niti čudo da kada naiđete na bilo koga tko ima imalo principijelan i iskren stav, da on ispadne ne samo totalno neprihvatljiv, nego i party breaker. Što se onaj Milanović uopće tamo pjeni, pravila igre određuju oni koji su na vlasti, a oni kažu da su pravila nebitna. Forsirati isti stav dva tjedna uzastopce je (barem u hrvatskom svemiru) tako retro. Sjedi, ljudi smo i dogovoriti ćemo se (ili ćemo dati u najgorem slučaju dojam da smo se nešto dogovorili).

Vjerodostojnost, etika, moral, odgovornost, principijelnost su pojmovi koje je potrebno izbrisati iz hrvatskog riječnika jer oni ovdje više ne postoje, novohrvatski jezik ne poznaje više te arhaizme, napustili smo doba kada su se takvi koncepti koristili, nadišli smo i najcrnje prognoze.

Sretan svima Uskrs, trebati će nam.

Misao dana:
While many people believe that lemmings commit mass suicide when they migrate, this is not the case. Driven by strong biological urges, they will migrate in large groups when population density becomes too great. Lemmings can and do swim and may choose to cross a body of water in search of a new habitat[5]. On occasion, and particularly in the case of the Norway lemmings in Scandinavia, large migrating groups will reach a cliff overlooking the ocean. They will stop until the urge to press on causes them to jump off the cliff and start swimming, sometimes to exhaustion and death. Lemmings are also often pushed into the sea as more and more lemmings arrive at the shore.

Sa Tončijem Tadićem sam već pričao u nekoliko navrata i nekako mi se čini da upravo danas, kada će ZERP otpjevati svoj labuđi pjev ima smisla ponovno ga pitati nekoliko pitanja vezana za ovu već prežvakanu temu. Ne znam kako vi, no pitanje gospodarskog pojasa je tema koju je na dnevni red (po mojem mišljenju) svojom upornošću uspio nametnuti upravo Tonči Tadić pa je stoga ZERP koliko god to gorka uspomena bila u sjećanju nacije, ipak neka vrst malo spomenika ako ne već Tončiju Tadiću onda barem njegovoj tvrdoglavosti.

Kod priče o ZERP-u stalno se spominje nedosljednost pojedinih stranaka- recimo HSS, dok se za Sanadera i HDZ govori samo o želji za što brži ulazak u EU. I je li u pitanju samo medijski spin oko Sanadera u cilju discipliniranja HSS-a?

Zanimljivo je da se sada pokušava “prodati” priča kako je samo HSS nedosljedan u vezi ZERP-a i dežurni krivac za kočenje pregovora. HDZ i Sanader su podržavali moj prijedlog o proglašenju gospodarskog pojasa 2001. i 2003.. Da bi 2004. nakon izbora odustali od primjene ZERP-a na EU, onda 2006. najavili primjenu od 1. 1. 2008., a onda opet promijenili priču. S druge strane, HSS, HNS i SDP su učinili sve što je u njihovoj moći da spriječe proglašenje gospodarskog pojasa 2001.-2003., potom su pristali na ZERP, ali tako da ga se odmah odgodilo na godinu dana. Skandalozno je i sramotno da za Vladu RH i vladajuću većinu u Saboru, a nažalost i za dio medija, ZERP nije pitanje zaštite Jadrana i gospodarenja njegovim resursima, odnosno pitanje načela pregovora sa EU i pridržavanja europskih standarda, nego pitanje unutarnje politike i opstanka vlade. Sanader dakle na političkim manevrima oko ZERP-a dokazuje svoju snagu, uništavajući i gazeći one koji mu prigovaraju radi nanošenja štete Hrvatskoj i radi uništenja resursa koje ova zemlja ima Ako Jadran nije resurs, ne znam što jest.

ZERP je u ovome času identificiran kao najveći pojedinačni problem u procesu pristupanja Hvatske EU, da li je to doista tako? Koliko je na mjestu dilema EU ili ZERP?

Ključni problem Hrvatske je pravosuđe i korupcija. Korupcija jednostavno zato jer sustav javne nabave treba zaštititi od namještenih natječaja i pranja love, sustav koncesija također, da ne i govorim raspodjeli sredstva iz kohezionih fondova EU. Makar ne bih pretjerivao u kritikama, jer ne vjerujem da smo u tome gori od Bugarske, Rumunjske i Slovačke. Dilema “ZERP ili EU” je ipak besmislena. Ekološki dio gospodarskog pojasa, odnosno ZERP-a, ipak ne spada u Acquis i nije dio pregovora sa EU, pa se može proglasiti i aktivirati jednostrano, kao što su to učinile Italija 2006, a Finska 2005. Provedba ZERP-a ujedno znači provedbu europske regulative o ribarstvu, jer se protivimo divljem ribarstvu i barbarskom ne-europskom ponašanju talijanskih ribara u ZERP-u. Naime, nemoguće je kontolirati ribolov u međunarodnim vodama! To se može učiniti samo u gospodarskom ili ribolovnom pojasu, kojeg imaju skoro sve “morske” članice EU (osim Grčke, Litve i Italije), na što ih poziva i Zajednička ribarska politika. Članstvo u EU, u smislu primjene ZERP-a znači samo to da EU raspodjeljuje po kvotama višak ulova iz područja ZERP-a u ime Hrvatske. Nakon pristupanja EU, to više ne radi Hrvatska sama kroz bilateralne sporazume. Ali ipak Hrvatska u oba slučaja određuje ekološki maksimum izlova jer je proglašenjem ZERP-a preuzela odgovornost za taj dio mora. Sada je sve to samo teorija, jer ZERP-a neće biti do daljnjeg što bi po Sanaderu trebalo silno ubrzati pregovore sa EU. Jako me zanima kako će izgledati taj gigantski iskorak u pregovorima kroz idućih 12 mjeseci ako sada odbacimo ZERP, poznavajući šlamperaj ove vlade.

ZERP je proglašen 2003 godine, no u problem se pretvorio tek u posljednjih nekoliko mjeseci u času kada se on počeo primjenjivati za Sloveniju i Italiju (i ostale članice EU), koji su to talijanski i slovenski interesi ugroženi da su oni tako skočili na proglašenje ZERPa?

Talijanski interesi su jasni: 800 brodova koji kočare na našoj strani Jadrana, koja je bogatija ribom nego njihova. U igri su i brodovi sa mrežama plivaricama za plavu ribu, no važan detalj u priči su upravo te koće koje doslovce oru morsko dno i pritom love tzv. vrste od dna – školjke, škampe, listove, rakove, grdobine, jastoge i druge, koje su za Talijane zapravo najvrijednije. Ove vrste ne spadaju u ZERP, nisu predmet kvota koje raspodjeljuje EU nakon pristupanja EU, nego spadaju u epikontinentalni pojas i smiju ih loviti samo naši ribari. Ali je nemoguće kontrolirati ulov iz epikontinentalnog pojasa (za Talijane najvrijedniji!) ako iznad njega proglasite gospodarski pojas. Talijani nisu proglasili svoj gospodarski pojas zato da time ne pružaju povod drugim državama na Mediteranu da i one proglase svoje ribolovne zone. Ali će ga proglasiti onda kad unište Jadran do te mjere da će pokušati zaštititi ono malo što ostane na njihovoj strani. Ali za nas je to predugo za čekati. Naša polovica Jadranom dvostruko je bogatija od njihove, a pravi cilj njihovih napora je ribolov u našem teritorijalnom moru u kojem je ionako 70 posto ribljih resursa Jadrana. Pazite, oni svojom flotom koja je 6 puta veća od naše sustavno uništavaju našu polovicu Jadrana znajući da će se ovdje kad-tad pojaviti vlada koja će to spriječiti. Pa ipak, prije 20 godina su lovili godišnje 250.000 tona, a sada oko 170.000 tona i to uz puno više brodova. Uništenje Jadrana je na djelu, i to je i njima očito. Kad koća zaore dno treba 20 godina da se obnovi uništeno stanište živih vrsta na dnu. Fućka mi se što oni neće imati što loviti – važnije je to da ova generacija Hrvata nije učinila ništa na zaštiti Jadrana kao svog ključnog resursa. Kod Slovenaca je sve prešlo u političku mitologiju, samo što tamo umjesto Kosovskog mita imamo Piranski mit. Još 1993. je slovenski parlament proglasio u Memorandumu o Piranskom zaljevu da Slovenija ima pravo na cijeli zaljev i na izlaz na otvoreno more. Nakon toga su 2005. proglasili svoj ZERP preko našeg zapadno od Istre. Pa su 2006. proglasili svoje ribolovne zone – jednu za cijeli Piranski zaljev, jednu zapadno od Istre do Vrsara u našem teritorijalnom moru, a jednu u njihovom tzv. ZERP-u na kojeg nemaju pravo. Ali problem je u tome što Sanaderova vlada nije glavnom tajniku UN uputila nikakvu notu protiv toga, nego to infantilno ignorira. Nasuprot tome, Italija je 2004. i 2006. uputila note UN-u protiveći se crti sredine kao granici ZERP-a, te pozivajući se na navodna “povijesna prava ribarenja Talijana” na području ZERP-a. Niti na to Sanaderova vlada nije reagirala notom UN-u!

EU želi poštivanje tzv. Trilateral agreementa kojeg je u Briselu 4. 6. 2004. potpisao Hido Biščević u ime Hrvatske. Je li to sporazum ili zapisnik? Ako to nije sporazum nego zapisnik, zašto hrvatska vlada to do sada nije demantirala?

To je de jure zapisnik sastanka. To nije de facto međunarodni ugovor u vezi primjene Konvencije o pravu mora. Nije tu bitna forma – potpis ili ratifikacija. Bitno je to što je taj papir potpisao Biščević u ime Sanaderove vlade, a da to kasnije nitko nije demantirao, pa je to ušlo kao činjenica u sve dokumente EU. Važnije je to što članak 311. Konvencije dopušta takve sporazume kojima se npr. Hrvatska odriče svojih prava na moru u korist zemalja EU, ali ih onda treba poslati glavnom tajniku UN, te preko njega svim članicama UN. To nije učinjeno, pa taj papir ne vrijedi na međunarodnom sudu. Ipak, riječ je o pisanom jamstvu Sanaderove vlade da dok su oni na vlasti nema ZERP-a. I toga se, kako vidite drže!

Pojedini tvrde da čak i kada bi ZERP ostao na snazi, da se opet ništa ne bi dogodilo, jer ne samo da nam nedostaje Obalna straža koja bi taj ZERP kontrolirala nego i provedbeni propisi temeljem kojih bi se u prostoru ZERPa djelovalo. Ako smo godinama znali da će ZERP stupiti na snagu, zašto ti dokumenti i propisi već nisu izglasani, odnosno kako se onda ZERP primjenjuje na zemlje koje nisu članice EU a za koje ZERP vrijedi već nekoliko godina?

Tekst proglašenja gospodarskog pojasa varira od zemlje do zemlje. Velesile poput SAD ili Rusije nisu se zamarale tim detaljima, nego su proglasile što su htjele. Finska je pak (članica EU i domovina Olli Rehna!) u svoj tekst proglašenja gospodarskog pojasa 2005. (objavljen u UN-ovom Biltenu “Law of the Sea”) ugradila koje će propise tamo primjenjivati, a inače vrijede u teritorijalnom moru. Imam dojam da je Hrvatska sve ove godine to pripremala sa “figom u džepu”. Kako se provedba ZERP-a ne bi svela na puku kazališnu predstavu za unutarnje-političku uporabu, Vlada RH trebala bi hrvatsku javnost izvijestiti i odgovoriti na tri skupine pitanja:

• Zašto je Zakon o Obalnoj straži donesen tek u listopadu 2007.? Kada će biti doneseni pravilnici i drugi provedbeni akti koji omogućavaju provedbu ovog Zakona i dosljedan nadzor Jadrana?
• Zašto je od 2003. do danas odgađana primjena ekološke komponente ZERP-a, koja ne spada u pregovore s EU i nije dio Acquisa? Zašto do 1.1.2008. nisu doneseni pravilnici o plovidbi brodova s naftom i drugim opasnim teretom kroz ZERP te pravilnici o nadzoru ispustanja stetnih tvari ili otpada s brodova u ZERP-u?
• Koje je stanje ribljeg fonda na području ZERP-a, odnosno koji je ekološki održiv maksimum izlova morskih organizama na području ZERP-a? Koje su tzv. vrste od dna na području ZERP-a, koje spadaju pod režim epikontinentalnog pojasa tj. ne spadaju pod režim gospodarskog pojasa ili ZERP-a?

Tko je napravio izračun da Italija i Slovenija izlove ribe u vrijednosti od 200 milijuna eura godišnje, kada znamo da primjerice Norveška za izlov u svome gospodarskom pojasu naplaćuje oko 400 milijuna eura?

Ako tih 800 talijanskih brodova ribari 200 dana godišnje i ako ulove dnevno 2000 eura vrijednosti ribe, računica je jasna – 320 milijuna godišnje. Neka plate i 200, to je ipak više nego ništa kao što je sada slučaj. Ali još je važnije pitanje – za što bi nam to plaćali? Nikako za vrste od dna, jer to nebi ni smjeli loviti. Sloveniju nemojte miješati u tu priču. Imaju manje od 40 brodova, a svega desetak nešto znače. Kod njih su razlozi drugi – plin iz epikontinentalnog pojasa zapadno od Istre, kojeg koristimo mi i Talijani.

Slovenija koristi ZERP kao izgovor da odbije otvaranje poglavlja o ribarstvu, no oni to rade ne toliko radi ribarenja koliko zbog problema razgraničenja na moru. Ukidanjem primjene ZERPa neće se problem riješiti pa je stoga za očekivati kako će oni i dalje pokušati koristiti ovo pitanje za blokadu otvaranja pregovora o ribarstvu?

Ne samo oni, nego i Talijani. Ovakvim odnosom prema ZERP-u Sanaderova vlada pokazuje svijetu da Hrvatska ne želi očuvanje ribljeg fonda u Jadranu, te da će rado pristati na uništenje Jadrana divljim ribolovom Talijana, a u cilju članstva u EU. Hrvatska vlada do sada nije definirala ni maksimum izlova, ni vrste od dna koje stranci u ZERP-u ne smiju loviti. Još je veća opasnost primjena Direktive 2371/2002 koja regulira Zajedničku ribarsku politiku. Ta direktiva poziva sve članice na proglašenje svojih ribolovnih zona radi kontrole i ograničenja ribolova. Sve te nove zone, kao i gospodarski pojasi novih članica postaju zajedničko ribolovno more EU. Pri tome svaka članica određuje maksimum izlova u svojoj zoni i prepušta višak ulova EU (uz kompenzacije). Ipak teritorijalno more ne spada u zajedničko ribolovno more EU, prema članku 17 te direktive sve do 2013. Nakon toga ne znamo što će biti. Ali Hrvatska ovakvim odnosom prema stranom ribarenju u ZERP-u poručuje svima u EU da će blagonaklono dopustiti strani ribolov i u svom teritorijalnom moru nakon 2013. prema direktivi 2371. Uostalom, ako ne uđemo u EU do tada (a Hrvatske nema u proračunu EU tj. u “Financial Prospective 2007-2013″), i ako ribolov u našem moru EU postavi kao uvjet sigurno će se u vladi naći idiota koji će to dopustiti. Posve sigurno će to tražiti Talijani i Slovenci. Hrvatska ovim postupkom pokazuje svim članicama EU da pristaje da se pregovori o njenom pristupanju EU prošire na bilo koju temu izvan Acquisa, odnosno da sve što požele mogu i dobiti od Hrvatske prije ulaska u EU ili to zajamčiti u pristupnom ugovoru.

Koje onda presedane otvara ova peta odgoda ZERP-a, odnosno gospodarskog pojasa?

Odustajanjem od provedbe ZERP-a Vlada RH dakle stvara niz opasnih presedana:

1. jamči glavnom tajniku UN da Hrvatskoj nije stalo do poštivanja Konvencije UN o pravu mora, i da neće prijaviti (kao što nije dosad) nijedan pritisak iz EU niti kršenje Konvencije od strane Italije i Slovenije;
2. jamči svim članicama UN da Hrvatska ne želi preuzeti odgovornost za more u području ZERP-a;
3. jamči Vijeću sigurnosti UN da će Hrvatska i dalje provoditi međunarodno pravo selektivno, diskriminirajući i kažnjavajući države izvan EU, mada još nije članica EU;
4. pokazuje svim članicama EU da Hrvatska pristaje da se pregovori o njenom pristupanju EU prošire na bilo koju temu izvan Acquisa, odnosno da sve što požele mogu i dobiti od Hrvatske prije ulaska u EU ili to zajamčiti u pristupnom ugovoru;
5. dokazuje da Hrvatska spremna radi ulaska u EU kršiti ne samo konvencije UN, nego i pogaziti europske norme na zahtjev iz neke članice EU, posebno kada je riječ o zaštiti okoliša;
6. jamči da Hrvatska za odustajanje od svojih prava prema EU tijekom pregovora ni nakon njih neće traži nikakve kompenzacije, niti će joj biti zajamčen datum ulaska u EU;
7. pokazuje da Hrvatska ne želi očuvanje ribljeg fonda u Jadranu, te da će rado pristati na uništenje Jadrana divljim ribolovom Talijana, a u cilju članstva u EU; hrvatska vlada do sada nije definirala ni maksimum izlova, ni vrste od dna koje stranci u ZERP-u nesmiju loviti;
8. poručuje svima u EU da će blagonaklono dopustiti strani ribolov i u svom teritorijalnom moru nakon 2013. prema direktivi 2371, jednako kao što sada blagonaklono dopušta strani ribolov u ZERP-u;
9. jamči glavnom tajniku UN i Međunarodnoj pomorskoj organizaciji da Hrvatska ne želi ekološku zaštitu ZERP-a, te će čekati dopuštenje Europske komisije ili države zastave za svaku intervenciju na brodu iz EU koji gori ili tone u ZERP-u, makar to značilo ekološku katastrofu za Jadran.

Imam nekoliko bisera koji su se događali u posljednjih nekoliko dana. Uvjerljivo najveći (iako je konkurencija velika) je “Petar Croarmy” grafit. Ako bacite pogled na google i vidite tko je sve prenio vijest sasvim je jasno da je jedna glupost hrvatskog časnika i to niti manje niti više nego bojnika Petra Kažimira (po svoj prilici, sumnjam da je bio još koji Petar u Zapadnoj Sahari u to vrijeme) zaokupila svjetske medije. Uopće nemam što za reći na ovu temu, osim očigledne ironije uvaženom mišljenju pa ispada da smo mi (europljani, hrvati, balkanci) uspjeli napraviti nereda usred afrike. Impresivno postignuće.

No da se Petar Kažimir ne bi osjetio usamljenim pobrinuo se Andrija Hebrang koji je izgovorio (i pritom ostao živ) slijedeće:

Ponosan sam što naša Vlada ima problema u pregovorima, jer to znači da ona brani nacionalne interese. Račanova vlada nije mogla imati ovakve probleme jer nije štitila nacionalne interese. Zato je dobro da je došlo do problema u pregovorima i otvorenih razgovora.

Naravno, Andrija kada krene onda to sasvim sigurno nije radi samo jedne rečenice, pa je tako nastavio (ne znam da li u istom slijedu ili nekom drugom, no u Feralu se nalazi na istoj stranici) i nadodao:

Nismo mi govorili da treba donijeti zakon o ZERP-u niti nas je itko pitao. HDZ je dobio od SDP-a vrući krumpir, u prvoj godini našeg mandata trebala je započeti primjena ZERP-a. Taman kad smo morali dobiti status kandidata i otvoriti pregovore s EU. Tu situaciju sebi nismo napravili mi nego oni iz SDP-a. Oni su donijeli ZERP.

I ovo je u stvari srž problema, ZERP je tvorevina prošle vlade, HDZ je tada glasao protiv njega i on je i danas u osnovi protiv njega ali ga eto valjda radi političkog kontinuiteta pretposljednje vlasti održava na životu. ZERP je sjajan jer nam je on kreirao probleme s EU i u ovome času koristi se kao objašnjenje zašto je pristupanje EU zaštekalo. Naravno, svi se slažu da nigdje ništa nije stalo, dapače, radi se kao nikada prije no iz nekog čudnog razloga se ne pomičemo s mjesta. A to nas pak dovodi do jedne od mojih omiljenih ministrica Ane gogo Lovrin. Naime, Ivo Sanader je na sjednici vlade rekao (kaže jutarnji):

Premijer Ivo Sanader prije desetak se dana, na sastanku vodstva HDZ-a, obratio ministrici pravosuđa Ani Lovrin i nedvosmisleno joj objavio da ima rok od šest mjeseci u kojem mora provesti sve najnepopularnije i najbolnije poteze nužne za reformu pravosuđa. Pritom joj je rekao da će joj kao pomoć za državnog tajnika doći Dražen Bošnjaković i time zaključio tu temu.

Naslov članka je “Ana Lovrin dobila 6 mjeseci popravnog“, naravno, u svjetlu svih događanja oko pristupanja EU posljednjih dana očekivani razvoj događaja bi bio zamjena nesposobnih kadrova, no promjena ministra petnaest dana nakon što je odabran ne vodi baš nekom povjerenju prema takvoj vladi pa je stoga Ana dobila popravni (nadam se da će joj netko objasniti što to točno znači). Nino Đula je mudro zaključio slijedeće:

Tu je izvor problema s blokadom pregovora, a ne u kancelariji slovenskog političkog luzera Dimitrija Rupela. Nije Rupel odabrao Anu Lovrin, premda bi to vjerojatno bio učinio da je mogao osobno sastaviti tim koji bi Hrvatsku pretvorio u puža na putu prema EU. Izabrao ju je Ivo Sanader. Njeni su promašaji stoga prvenstveno Sanaderovi neuspjesi. Nitko u Hrvatskoj, ni u Sloveniji, niti u Bruxellesu, nije kriv što Sanader nije našao bolju osobu za provođenje teških i važnih reformi.

Na stranu sad je li pitanje ulaska u EU više politička odluka ili datum ulaska u većoj mjeri ovisi o tome kad ćemo i koliko napredovati u promjenama. Da smo od sveg tog posla koji ćemo na koncu ionako morati završiti, da smo, dakle, napravili barem pola, sada bismo mogli svi naricati kako nas zla Slovenija muči i zaustavlja, kao što to čini novi šef diplomacije Gordan Jandroković, još jedan od kadrova probranih više da slušaju nego da misle.

Slušam baš Poligraf na HR1 i Jandroković je onako lijepo i pristojno (i ne osobito uvjerljivo) ponovio niz propagandnih poruka koje naša kvazidiplomacija koristi kako bi uvjerila što nas same a potom i svijet koji nas okružuje kako je pristupanje NATOu kritična stvar za Hrvatsku. Zanimljivo da je upravo Srbija (koja je također članica partnerstva za mir) jedan od argumenata zašto bi mi morali u NATO.

HDZova vlada je u posljednje četiri godine napravila puno (ili malo – ovisno o perspektivi) i zahvaljujući/unatoč svemu uspjela je dobiti drugi mandat. Sanaderov brod nezaustavljivo plovi dalje i doista je pitanje da li su ovi problemi koji su nas snašli u proteklih nekoliko dana samo minijaturna stanka ili su oni naznaka problema koji slijede. No, “appearance is everything” pa uživajte u tome, može biti da nam je domet crtanje grafita po šest tisuća godina starim spomenicima – ali barem na tome rade najbolji ljudi koje imamo.

Od danas je (nakon dogovora u vladi) pojeftinio kruh, mlijeko i ulje; koja li je ono definicija planske privrede?

Misao dana:
We are never deceived; we deceive ourselves.

Jučer sam ulovio pod ruke Jutarnji list i negdje unutra je pisalo kako je Sanader popričao s nekim iz EUa i pritom “zaoštrio” odnos prema EU a sve skupa vezano uz ZERP. Ovo je naravno smiješno, jer ne zaoštrava Hrvatska (ili Sanader) ništa prema EU, nego je EU taj koji zaoštrava odnos prema nama – no kako su neki na pollitici primjetili, baš je zgodno da imamo problem sa ZERPom jer imamo temu koja ima nacionalnu podršku pa pod problem ZERPa možemo uredno proturiti i alibi za zaustavljanje (usporavanje, privremeno odustajanje ilikoji god želite izraz iskoristiti za činjenicu da pregovori polako staju) pregovora sa EU. How convenient!

Zanimljiva je ta situacija sa ZERPom jer (po mom shvaćanju problema), čisto da ponovim, cijeli problem proizlazi iz nesretnog sastanka s Hidom Biščevićem (koji se uzgred rečeno susreo na “marginama” nekog sastanka s Bill Gatesom; toplo se samo nadam da nije ništa potpisao ili obećao). Naravno, na unutarnjem planu novine nas obasipaju informacijama kako je to bio usputni sastanak i kako nikakva obveza iz njega ne proizlazi, no zašto oni nas uvjeravaju u tako nešto, većinom smo ionako za ZERP – u to isto treba uvjeriti i Slovence i Talijane a i EK čiji je predstavnik bio na tom sastanku, oni su ti koji moraju reći da doista, riječ je o bezveznom sastanku, praktički ad-hoc sazvanoj kavi u Briselu na kojem se više prijateljski čavrljalo nego stvarno radilo. Pojma nemam, možda upravo sada Jandroković uvjerava briselske birokrate što se u stvari dogodilo i tko je što doista rekao (ali i mislio, što je puno važnije).

Željko Rohatinski je legenda i to je valjda sada svima jasno, čovjek je lijepo rekao početkom studenog što nam slijedi, mediji su to manje ili više uspješno prešutjeli i sada kada je svinjac nastao a igra “vola oko stola” se rapidno bliži kraju svi pogledavaju u dostupne stolce i pitaju se tko će ostati stajati. Sanader je u odsutnom trenutku pomislio kako bi bilo super da to bude upravo Rohatinski kao idealni kandidat, no Rohatinski ga je lijepo dočekao i zašamarao kao malog balavca.

Problem spirale inflacije je vrlo veliki i makar on u ovome času nije kritičan parametar u našoj ekonomiji vrlo brzo bi to mogao postati a onda će ono što recimo Šuker naziva “ekonomskom politikom” postati betonski uteg oko nogu. Čisto da nabrojimo nekoliko vrlo zanimljivih parametara koje vrijedi imati na oku i onako seljačko shvaćanje što to točno znači.

Inflacija koja će po svoj prilici okinuti 6% je ukratko mjera koja kaže da ono što ste prošle godine platili 100 danas košta 106. Naravno, kako je Sanaderovo povjerenstvo za praćenje bure primjetilo, nisu svi artikli poskupili 6%, neki su poskupili manje a neki više. Primjerice, poljoprivredni proizvodi su poskupili daleko više od tih 6%. Bila je suša kažu, uvozi se puno, cijene po inozemstvu ne možemo kontrolirati i kako to već ide. Ista ova Sanaderova vlada svojevremeno je govorila (u prethodnom mandatu) kako u ladici ima plan za navodnjavanje poljoprivrednih zemljišta. Lijepo je znati da je taj plan i dalje na suhom, tamnom i hladnom mjestu.

Na cijene prehrambenih proizvoda očigledno utječu i vremenske nepogode, no isto tako i situacija u okruženju; poljoprivreda koja nam je rascjepkana kako to već je, teško da može proizvesti osobito konkurentan proizvod (ok, ima izuzetaka ali…) , a zanimljiva je priča o biogorivima kao faktor rasta cijene poljoprivrednih proizvoda. Naime, sve više i više se počinju koristiti uljarice za biodiesel u europi, odnosno različite druge kulture (poput trstike ili kukuruza) za etanol što je zamjena za benzinska goriva. Što je cijena barela nafte veća, to je proizvodnja biogoriva konkurentnija, a ekipe koja ima novaca kupiti to gorivo je više nego dovoljno motivirana da natjera poljoprivrednika da umjesto pšenice za visokokonkurentni kruh počne raditi uljarice za ZETov autobus.

U nekoj od svojih silnih prezentacija, Ljubo Jurčić je svojevremeno rekao da nije poanta samo forsirati povećanje izvoza, nego i smanjenje uvoza, a poljoprivredni proizvodi su tu očigledna meta budući da ih uvozimo sve u šesnaest. Naravno, da bi ih netko kupovao moraju postati konkurentni, jedan od segmenata je i gore spomenuto navodnjavanje, pa potom nekakva suvisla “ekonomska politika” prema poljoprivredi i poljoprivrednicima i ovdje negdje u priču dolazi izjava Rohatinskog koji kaže da HNB ima vrlo precizan set alata kojima može pokušati kontrolirati ekonomiju, no mnogobrojni alati se nalaze na Markovom trgu.

Inflacija će raditi pritiske i na neke druge procese, primjerice, može se lagano pojaviti potreba za deprecijacijom kune, to znači da nam odjednom treba npr. 7.8kn za jedan EUR ili možda čak i više. Mogao bi se ispuniti san svih izvoznika o kojem pričaju godinama, no, vrijedi se podsjetiti na naš impresivni vanjski dug koji je sada zasigurno prešao 32mlrd eur i indeksaciju koja bi nastala deprecijacijom. Naime, vaši krediti za automobile i stanove su vezani na tečaj eur ili chf i deprecijacijom bi rate narasle, a plaće bi ostale iste što znači da bi za neke proizvode ostalo manje novaca. Eto udara na kulturu, školovanje, odjeću i krajnju potrošnju koja nas je držala svih ovih godina u pozitivnom gospodarskom rastu. HNB nas mora i hoće štititi od deprecijacije jer je alternativa pogubnija od toga.

Eh i sada u okolnostima rastuće inflacije, nadolazeće recesije u inozemstvu (sjetite se što je Soros rekao, ne morate se s njime slagati kada je riječ o razvoju demokracije no pozorno ga slušajte kada je riječ o burzama jer mu je to day_job) očiglednog smanjenja lokalne potrošnje, rastućih kamata na kredite – postavlja se pitanje kako će naša ekonomija sa zacrtanih 6 i više posto gospodarskog rasta uopće pratiti sve to a da u postupku ne potonemo dublje nego što jesmo.

Sva sreća pa imamo Šukera i “ekonomsku politiku vlade” koja je u detalje razrađena s koalicijskim partnerima. Napokon se osjećam kao da sam u sigurnim rukama. Idemo dalje!

Misao dana:
These economic downturns are very difficult to predict, but sophisticated econometric modeling houses like Data Resources and Chase Econometrics have successfully predicted 14 of the last 3 recessions.

Pregovori HDZa s koalicijskim partnerima priveli su se kraju i kako izgleda krajem ovog tjedna imati ćemo novu vladu (osim ako ne bude iznenađenja u Saboru). I sada, dok je sve još svježe vrijedi se podsjetiti nekolicine zanimljivih zahtjeva koji su se pojavili tijekom predizborne kampanje i promotriti sudbinu tih krucijalnih pitanja.

Referendum za NATO – čini se da od njega ništa. Ivo&Co već duže vremena zagovaraju priču o ulasku u NATO bez referenduma, negdje tamo u proljeće dobiti ćemo (navodno) pozivnicu i potom slijedi proces ratifikacije. Ja sam osobno protiv NATOa. HSS i HSLS su kao dio predizborne platforme govorili kako referendum za pristupanje NATOu mora biti održan. Vidimo sada iz njihovih pregovora da se od toga neće ništa dogoditi jer “ako referentne” ankete kažu da je podrška veća od 50% onda nema potrebe, a ako je manja onda ionako nam ne treba referendum – ne razumijem poantu. Uostalom, što je to referentna anketa, možemo pitati primjerice ZAPI koji je svojevremeno za vladu radio istraživanje koje je zabilježilo impresivnih pedesetak postotaka podrške ili pak Novi list koji je predviđao natpolovičnu većinu za SDP. Čisto fore radi, eto jedan quote iz ožujka prošle godine:

Reagirajući na jučerašnju izjavu predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa po kojoj se o ulasku Hrvatske u NATO neće odlučivati na referendumu, koalicija HSLS i HSS priopćila je danas da će te dvije stranke biti protiv ulaska u NATO ne bude li takva odluka potvrđena referendumom. (dnevnik)

Ministarstvo regionalnog razvoja – jedna od velikih diskusija tijekom kampanje je bila decentralizacija zemlje, a jedna od okosnica cijele priče je i osnivanje novog ministarstva regionalnog razvoja. Ako se netko sjeća prosinca 2006. godine tada smo u praktički drugoj polovici prosinca imali situaciju kada je vlada odlučila promijeniti prihode lokalnih jedinica na način da se dotadašnji porez na dobit kao osnova prihoda lokalne samouprave zamijeni porezom na dohodak. U toj koncepciji uz izuzetak Zagreba i Rovinja (i još pokojeg naselja prebrojivog na prste jedne ruke) svi ostali su dobili nešto više nego što su dobijali dok su Zagreb i Rovinj izgubili na prihodima, no em je u Zagrebu SPD na vlasti, a Rovinj ionako ima Adris pa valjda nije frka, a nova raspodjela je praktički svim drugima osigurala da šute. Godinu dana kasnije i vrapcima na grani je jasno ono što je zagrepčanima bilo jasno još od prvog dana; godišnji rast poreza na dobit je neusporedivo veći od rasta od ubiranja poreza na dohodak (a da ne kažemo da će svakom novom poreznom olakšicom ili povećanjem neoporezive osnovice taj iznos padati). Lokalna samouprava sudjeluje sa samo 10ak postotaka državnog proračuna od čega je skoro pa polovica kako god okrenuli otpala na Zagreb pa je stoga razvoj lokalnih jedinica moguć samo dodatnom decentralizacijom i regionalnim razvojem (što je, vidi ironije, jedna od okosnica SDPovog izbornog programa). Obzirom da i EU ozbiljno pristupa regionalizaciji, da je decentralizacija kod nas neminovna nekako se činilo da je osnivanje ministarstva gotova stvar. Na današnjem sastanku, ispada kako je drIvo odlučio da ministarstva neće biti.

Čelnici HSLS-a Adlešič i Čehok potvrdili su da Sanader ne želi samostalno ministarstvo regionalnog razvoja. Čehok je dodao kako “je HSLS sklon tome da se osnuje ministarstvo, ali Sanader nije”. HDZ predlaže i to da se razdvoje ministarstvo znanosti i obrazovanja. HSLS će inzistirati na ministarstvu regionalnog razvoja i na tome mjestu žele Davora Žmegača.

Neslužbeno doznajemo i da Sanader ne želi ni izdvajanje ministarstva turizma. A upravo je na taj resor, kao i na regionalni razvoj, računao HSS. Ako se ne osnuju ta dva ministarstva, pitanje je što će još, osim potpredsjedničkog mjesta u Vladi, dobiti HSS. Traže i poljoprivredu, no Sanader želi zadržati Petra Čobankovića. (jutarnji)

ZERP – to neželjeno dijete Hrvatskog sabora nakon nekolicine odgoda stupilo je u svoju punu snagu prije nekoliko dana. ZERP i njegovo nepoštivanje pitanje je interpretacije, jer s jedne strane imamo ZERP kojeg ne samo da nemamo čime kontrolirati, no daleko bitnije, ministarstva zadužena nisu na vrijeme pripremila niti zakonodavni i pravni okvir postupanja u ZERPu. Hido Biščević je potpisao što je potpisao i svi osim nas misle kako je to obvezujući potpis. HSS je bio jako rezolutan oko ZERPa, no pritisak slijedi (a formiranjem nove vlade samo će se pojačati) a vrli HDZovci se ne oglašavaju na tu temu osim Hebranga koji je na fini način probao protumačiti da 100-200mil eur od pokradene ribe nije vrijedno zaostajanjem u pregovorima s EU. Nekako si mislim da će priča o ZERPu neslavno propasti u tako uvijenom sporazumu sa Slovenijom i Italijom da ni sami nećemo skužiti što se dogodilo, a po svoj prilici će dobiti i više nego što su imali do proglašenja ZERPa.

Manjine – manjine su krenule diskutirati o tome kako hoće dvostruko pravo glasa. Ono što je tijekom napornih pregovora dogovoreno je da će se o tome razgovarati u prve dvije godine mandata vlade; dakle rješenje ne postoji, HDZ je protiv prijedloga (iako je dvostruko pravo glasa postojao i kod nas do prije desetak godina) i o tome će se “razgovarati”, a odmah da spomenemo i Zdenku Čunhil koja je uspjela ishoditi da se u Daruvaru napokon stave dvojezične oznake (što je ionako bila zakonska obveza lokalne samouprave koju vodi – pogodite tko).

Poanta cijele ove priče je u stvari slijedeća. Nekakvi pregovori se vode već mjesec i pol dana i sve što se je u tome vremenu dogodilo je da su “koalicijski partneri”, kojima je bila važna samo “programska kompatibilnost” uspjela napustiti apsolutno svaku od pregovaračkih pozicija s kojima su krenuli. Ništa od regionalizacije, ništa od referenduma za NATO, manjinama ništa od prava glasa a niti onih šest milijardi kuna za hrvatsko selo se ne spominje previše. U posljednjem tjednu prije formiranja vlade počinju se po novinama spominjati fotelje (makar, ne vidim o čemu se drugome pričalo ako su programe već odlučili u cijelosti napustiti) i sada polako izlaze taštine na vidjelo.

Ono što bi danas Đurđa, Josip, Milorad i društvo trebali napraviti je lijepo sjesti, natočiti pivo, napraviti kokice i pogledati reprizu nekih od svojih “odlučnih” stavova iz predizborne kampanje te se poput David Byrnea zapitati: “Well, how did I get here?”.

Misao dana (za Đurđu i Josipa):
You’ve got the brain of a four-year-old boy, and I’ll bet he was glad to get rid of it.