This Is Not America… (3:50, David Bowie/Pat Metheny Group, Singles Collection, Vol. 2, 2000)

Naletio sam u subotu na članak u online izdanju jutarnjeg lista koje govori o tome kako slijedeći vikend SDP stvara svoj predizborni stožer. Predizborno razdoblje je već stiglo i parlamentarni izbori iako udaljeni nešto više od godinu dana (barem oni koje očekujemo) polagano oblikuju politiku koja će nas pratiti kroz slijedećih dvanaest mjeseci. Sve je nekako počelo u času kada je vlada samoinicijativno spomenula povećanja plaća državnih službenika što je prvi pouzdani znak predizbornog dodvoravanja (a ne zaboravimo, državna uprava broji nekih 250.000 ljudi i otprilike toliko obitelji u ovoj ili onoj mjeri ovisi o prihodima koje će državni službenici ostvariti). Samoinicijativno spominjanje povećanja plaća od strane vlade je dakle ili znak početka predizborne kampanje, ili je to loše tempirani potez lošeg pregovarača koji otvara temu prije svog suparnika.

Mišljenja sam da postojeću vladu treba mijenjati. Može biti da ću se složiti kako je Sanader sjajan ministar vanjskih poslova, sjajan je govornik (ipak je nešto naučio na svojem fakultetu) i daje dojam odlučnog državnika, činjenica je i kako je pokrpao puno političkih repova iz prošlosti. No za gospodarstvo nije učinio apsolutno ništa, politika nikada nikoga nije nahranila (osim eventualno političara) i totalna neaktivnost na gospodarskom planu je zabrinjavajuća i po meni jedinstveni pokazatelj nesposobnosti vladajuće garniture za promjene.

Da podsjetimo, vlada je primjerice htjela korigirati stopu PDVa pa ju je nedugo potom vratila na staro. Promijenila je pravila oko amortizacije imovine kod poslovnih subjekata, uvela je 10% PDVa na turističke dolaske, ukinula je porezne olakšice na istraživanje i razvoj (a mi bi kao morali biti zemlja znanja), nije spriječila niti čak usporila rast vanjskog duga (gledajte apsolutne brojeve, a ne relativne pa ćete vidjeti o čemu govorim), a da ne kažem kako je donijela i niz totalno idiotskih poteza poput zaduživanja kod domaćih banaka ili odluku o gradnji mosta s Pelješcem. Vladu je potreslo i nekoliko vrlo zanimljivih afera, počevši one s Žužulom koji je relativno brzo sklonjen sa svjetla reflektora, preko priče s Bechtelom i gradnjom autoceste bez natječaja (koju je Kalmeta preživio bez problema), afere s Opatijskim hotelima (gdje je veza Ostoja/Polančec totalno neeksploatirana) ili pak ove koja se tek priprema kroz Podravkin otkup dionica i novi ESOP zakon koji je, vidi slučajnosti, upravo sada na tapeti.

Čak ako i gledamo neke pozitivne stvari koje su se dogodile, poput povratka duga umirovljenicima koji je nastao kao plod dobro upakirane ucjene umirovljenika za dizanjem ručica u saboru ili čak hvatanja Gotovine (za kojeg osobno mislim da je puno previše overrated) – čini se kako su se i te stvari dogodile pod nekim tuđim diktatom.
Ukratko, nisam zadovoljan s ovom vlašću, a i ovo malo pozitivnoga što se dogodilo može se protumačiti na razne načine.

Nažalost, jednako sam nezadovoljan i našom oporbom iz jednostavnog razloga što oni polagano ali sigurno nestaju s političke scene. Posljednje istraživanje Večernjeg lista tako kaže kako bi (teoretski gledano) danas na izborima prošli samo HDZ i SDP (koji navodno vode mrtvu utrku), HSP koji se stabilno kreće između 5 i 10% podrške, te bi izborni prag jedva navukao HNS (i vjerojatno neke od manjih lokalnih stranaka u svojim izbornim jedinicama poput IDSa). ako pozbrajate te postotke, jedva nešto malo više od 50% glasova bi otišlo u saborske klupe, dok bi ostatak bio rasut na ostale stranke i strančice koje niču poput gljiva poslije kiše. Naravno, tu moramo računati i na predizborno koaliranje koje će izvući još koju stranku u saborske klupe, no ništa spektakularnoga, osobito ako SDP (kako je ptičica rekla) ne izađe na izbore po prvi puta totalno samostalno (ne znam da li ste to primjetili, no SDP niti na jednim izborima nije izašao samostalno, uvijek su prikrpali nekoga uza sebe kako bi valjda “razvodnili” svoje socijalističko/komunističko naslijeđe koje ih poput zombija prati u stopu).

Čitajući gore navedeni članak iz večernjeg koji odlučno tvrdi kako se ide u nacionalne izbore “s Bandićevim ljudima” ispada kako je i u samom SDPu svim jasno kako se SDP poput ove države dijeli na SDP i Grad Zagreb, te iako je Račan nominalno šef ovim zagrepčancima, objektivno bez njih ne može učiniti previše, a oni pak dozvoljavaju da se ovi s Iblerovog igraju na nacionalnoj razini jer ionako su svi problemi u saboru, a sve pare u Zagrebu.

Unatoč tome, mene brine nacionalna razina jer nam je gospodarstvo otišlo kvragu (ili je na nepovratnom putu da tamo ode), manje od jedne trećine svih zaposlenih nešto proizvodi dok ostali međusobno trguju ili se opslužuju. Nitko se ne bavi problemima poput poljoprivrede koja uvozi milijarde dolara namirnica dok istovremeno u pojedinim kulturama radimo viškove, ili proizvodnje koju ćemo uskoro morati staviti na popis zaštićenih vrsta odmah tamo uz ličke medvjede. A kada sam se već dotakao medvjeda, u posljednjih šesnaest godina koliko-toliko samostalne nam države, nitko se još nije pozabavio (barem ne sustavno) problemo rashodne strane državnog proračuna koji će u 2007 godini sasvim sigurno doživjeti neke nove apsurdne vrijednosti.

Imam jednu suludu ideju za web2.0 aplikaciju o državnom proračunu.

Misao dana:
Corrupt politicians make the other ten percent look bad.

the hardest thing in the world… (2:42, The Stone Roses, The Complete Stone Roses, 1992)

Još malo da se nadovežem na prethodni post, a osobito na WinstonW-ov komentar i općenito na priču o porezima, našem društvu i problemima u kojima se svi skupa nalazimo (usput rečeno Winston, kada će novi post, prošlo je 50 dana od prošlog a ja i dalje čekam novi).

Napomenuo sam kako je tamo u godini uvođenja PDVa državni proračun u prekonoćnoj akciji rebalansa budžeta narastao za praktički 50% te smo tako u posljednjih 8 godina taj proračun uvećali za 2,5x što je neusporedivo više od ukupnog rasta naše ekonomije u cijelom tom razdoblju.

Obzirom da proračun nije mogao rasti toliko iz organskog rasta privrede on se hrani ili povećanjem poreza (trošarina i novih nameta),  privatizacijom kao posljednjim preostalim izvorom prihoda državnog proračuna ili pak zaduživanjem. Državni proračun je tijekom godina (kao uostalom i gomilanje državne uprave) služio kao amortizer socijalnog mira, baš kao i privatizacija.

Mišljenja sam kako je privatizacija obavljena tijekom devedesetih kombinirala taj famozni feudalni model podjele države (dakle, onih sjajnih 200 bogatih obitelji) kroz kupovinu socijalnog mira; tj. da budem vrlo konkretan, mislim da je pretvorba i privatizacija u dobrom dijelu bila ne samo izvor bogatstva za novopečene tajkune nego da je i dio dogovora po kojem je taj grijeh struktura bio uopće omogućen bila i kupovina socijalnog mira kroz neotpuštanja u tim sustavima. Neke od tih privatizacija su propale same od sebe jer su ionako bile osuđene na neuspjeh, neke su propale zato što su novopečeni vlasnici postali nepodobni, dok se neki vuku i danas (a vi si mislite koji je koji).

Svi ti veliki sustavi koji zapošljavaju tisuće ljudi vrlo su malo učinili na svojoj učinkovitosti, što znači da racionalizacija koja je mogla i trebala uslijediti se jednostavno nije dogodila i danas imamo kompletnu državu koja je propustila doživjeti potpuni slom. Mnoge slične države u našem okruženju taj su slom odavno proživjele pa su sa dna krenule ispočetka, dok smo mi iz ovih ili onih interesa (a primarno interesa stranke da se održi vlasti) samo nastavili tamo gdje smo devedesete i bili bez da smo uklonili osnovni i strukturni problem. Znam da se s velikom pažnjom i kritikom ljudi koncentriraju na otpuštanja u recimo T-Comu, no činjenica je da isti takav val otpuštanja slijedi i u ostalim velikim sustavima, zvali se oni INA ili nekako drugačije.
Vjerujem da nisam totalno jasan, no da se vratim na slučaj željezare Sisak. Taj gigant s desecima tisuća ljudi koji je praktički stvorio grad u svojem tvorničkom dvorištu jednostavno tehnološki nije u mogućnosti pratiti kvalitativne i produktivne kriterije svoje bjelosvjetske konkurencije. Umjesto da se ta željezara u jednom trenutku zatvorila, u času kada su ljudi bili voljni na žrtve, sudbina se te iste željezare beskonačno produžavala, a supstanca (imovina, obrtni kapital) sustavno isisavao kroz ili nepotrebne troškove nerentabilne proizvodnje ili kroz čistu pljačku, malverzacije vlasnika ili managementa.

Da je grad Sisak proživio taj slom željezare, do danas bi na mjestu te željezare niklo nešto sasvim drugo, ljudi bi preživjeli i nastavili s nečim novime, a ovako se desilo polagano i sustavno odumiranje jednog ogromnog industrijskog potencijala i grad s jednim od najvećih potencijala u državi se sveo na skoro pa socijalni slučaj. (nije da ovime povlačim vodu na Vidovićev mlin, ali je doista tako)

Misao dana:
Security is mostly a superstition. It does not exist in nature, nor do the children of men as a whole experience it. Avoiding danger is no safer in the long run than outright exposure. Life is either a daring adventure, or nothing.

sugarhigh… (2:37, Coyote Shivers, Empire Records, 1995)

Pitali me neki što online a što offline što mislim o nedavnom prijedlogu za FlatTax sustav.

Kao prvo, ja mislim da to jednostavno više nije moguće izvesti iz razloga što su odnosi unutar hrvatskog državnog proračuna toliko definirani i unaprijed zadani da bez nekog žešćeg pospremanja državnih financija to neće biti moguće izvesti. Ako se sjećate, sve nam je krenulo nizbrdo u času kada smo uveli PDV, no ne zbog sustava PDVa koji je inače jedan sjajan princip oporezivanja nego zato što je naglo veličina državnog proračuna skočila za skoro 50%. Bilo bi zanimljivo vidjeti što se desilo s tih 10-15 milijardi kuna koliko se odjednom slilo u državni proračun 1998. godine i kako je država uspjela u tako kratkom roku potrošiti tolike količine novaca?

U svakome slučaju, postojeći porezni sustav se ustalio i manje ili više ekonomski tokovi (to znači: kako business funkcionira) se prilagodio ovome sustavu. Prihodi od PDVa i poreza na dohodak su većinski prihodi proračuna i svaka promjena koja bi promijenila te odnose (a flat tax o kojem se raspravlja u svakome slučaju bi smanjio porezne stope) značajno bi promijenio odnose prihoda i država da bi uopće realizirala državni proračun (a sjetimo se; plaće državnih službenika + running_costs administracije su praktički 50% proračuna , dok je drugi dio rezerviran za socijalne transfere u sustav mirovinskog i zdravstvenog, a tek je minorni dio zadužen za investicije), ukratko smanjenjem poreza ili promjenom odnosa među porezima država to jednostavno to mora uzeti negdje drugdje, ili otpustiti pola proračuna, smanjiti rashode u zdravstvu ili mirovinskom ili odustati od investicija.

Naša država se nikada nije bavila rashodnom stranom proračuna već isključivo prihodnom, i ako pogledate što naš knjigovođa iz Velike Gorice radi onda nije teško zaključiti kako je njemu odgovor na skoro pa svako pitanje; financijska policija i povećanje prihoda od trošarina.

Protivnik sam flat tax sustava ne zato što on na jednaki način oporezuje sve zaposlene (jer bih ja dobio višu plaću zbog toga), nego zato što se mudrom primjenom poreznih politika može stimulirati domaća proizvodnja u odnosu na uvoz. Primjer; ako imate stolicu koja košta 100kn u domaćoj proizvodnji i 100kn na našoj granici iz uvoza. Danas je cijena te stolice u dućanu 122kn u oba slučaja. Kada bi smanjili stopu PDVa, odnos na tržištu se ne bi promijenio niti milimetra. Ako bi pak umjesto PDVa smanjili doprinose za mirovinsko, zdrastveno ili porez na dohodak, tada bi proizvodna cijena te stolice u hrvatskoj bila manje opterećena troškovima rada i stolica bi možda koštala 5% manje, i u dućanu više ne bi imali dvije stolice po 122kn nego jednu po 115 a drugu po 122 kune. Da uopće i ne spominjem da bi radnik dobio veću netto plaću u nekom iznosu, u odnosu na smanjenje PDVa gdje bi se u dućanima roba koja je tipično socijalna kategorija (kruh, mlijeko, brašno…) pojeftinila tek koju lipu. (znam, na ove artikle se treuntno ne plaća PDV no to je samo pitanje trenutka kada će se vratiti natrag)
Naši političari to ne razumiju (ili barem o tome ne govore na glas), a svi se redovito okome na PDV kao da je on uzrok svih problema, dok je u stvarnosti PDV jedan od rijetko dobrih sustava oporezivanja.

Korijen svih naših problema je prerastrošna i preglomazna državna uprava. Dok se tome ne stane na kraj nema nama napretka. Volje da se s time netko obračuna jednostavno nema.

Naš drugi problem je produktivnost u svim sferama društva. Prošli tjedan sam bio u tvrtci koja gotovo cijelu svoju proizvodnju izvozi i čovjek je pokazao na prezentaciji slide na kojem piše kako je njihova prosječna bruto plaća 1.100EUR, dok njihov najveći konkurent ima 2.200EUR (tvrtka u italiji). Prihod po zaposlenome u Italiji je 139.000EUR godišnje, a prihod u njihovoj tvrtci svega 45.000EUR. Iz toga slijedi da je udio cijene rada u krajnjem proizvodu u hrvatskoj tvrtci i dalje 50% veći od istovjetne tvrtke u Italiji unatoč tome što Talijani imaju 100% veća primanja. To se, ljudi moji, zove produktivnost.

Problemi koje mi danas imamo nisu ništa novoga, eto, i stari rimljani su imali identični problem. A svi znamo što se njima desilo.

Misao dana:
The national budget must be balanced. The public debt must be reduced; the arrogance of the authorities must be moderated and controlled. Payments to foreign governments must be reduced, if the nation doesn’t want to go bankrupt. People must again learn to work, instead of living on public assistance. (Marcus Tullius Cicero, 55 B.C.)