Stanje nacije, veljača 2017.

Ugrijavam blog za povratak iz zamrzivača pa samo da podijelim nekoliko aktualnih frustracija s javno političkim životom ove države, redosljed nabrajanja nije odraz prioriteta ili redosljeda nego kako mi je palo na pamet:

  • Predsjednica: pojma nemam jeste li pratili našu predsjednicu no vidljivo je da se u posljednje vrijeme puno brani od koječega. Njezina popularnost je na dnu i jako nervozno reagira na svaku prozivku koja joj se dogodi (od putovanja u Ameriku, broja putovanja u Ameriku u kratkom roku ili ovo posljednje o “čistoći” njezine kampanje). Praksa kaže da nervoza ovoga tipa nije bezrazložna i da se podsjetimo narodne mudrosti – gdje ima dima ima i vatre, pitanje je samo što je točno ta vatra i koliki će ona utjecaja imati na sve nas ostale. Teško je to predvidjeti jer nema koherentne ili bilo kakve imalo logične politike koju bi uopće mogli nazvati politikom. Niski populizam, novogovor bez porijekla i pauze između pojavljivanja za koje se ne zna što i gdje je točno dotična boravila ili radila. Osjećam neki problem ovdje većih razmjera.
  • Premijer: tko normalan govori u rečenicama “treba pronaći novi globalni kontekst i kohezivni narativ“, što to uopće znači? Diplomati imaju veliki talent da puno govore i ništa ne kažu, no od premijera bi se morala očekivati neki konstruktivni pristup problemu. No nema tu nikakvog konstruktivnog pristupa jer Plenković i cijela “nova” HDZ garnitura boluje od istih simptoma kao i preostale dosadašnje vlade koje smo ikada imali; kronični nedostatak bilo kakve vizije i apsolutno cijepljenje protiv odlučnosti bilo kakve vrste (inače, ne slažem se baš s Nenadom da je lijeva vlada poticala beznađe, jednako odlučna u tome je bila i Jadranka prije njega). Jedini imalo konkretni potez ove vlade je ko-fol porezna reforma koja na papiru onako u bullet pointima izgleda impresivno, no u stvarnosti sama činjenica da ste promijenili ili mijenjate 17 zakona ne govori ništa o tome da kroz njih doista dolazi do nekakve reforme ili imalo značajnije promjene sadržaja. Kombinirajte to s po meni nerealnim očekivanjem rasta BDP-a i sve što možete zaključiti je da uz malo nešto mrvica koje su sa stola pale poduzetnicima, sve drugo samo nastavak bala pijanstva i kiča i kupovine vremena – jedinog resursa kojeg više nikada nećemo imati. Nažalost, ne vidim snage ili odlučnosti a još manje ideja da se nešto napravi.
  • Ministri: tek tu smo u problemu, za mnoge od ministara do današnjeg dana čuli nismo što rade. Neki su se sakrili i traže rješenja i vjerojatno razbijaju glavu kako neke stvari porješavati (sjetite se samo da imamo neke puste milijarde vratiti ove godine, ne samo od države nego i HACa i tko zna koga još). Imamo ministre prepisivače (malo mi se iskreno čini taj udar da je van proporcije ali, kada vidim koji su se svi savezi stvorili a koji uključuju ne samo poziciju nego i oporbu, onda sam ipak skloniji da bi čovjeka trebalo skloniti na neka mjesta gdje ne može raditi štetu, ili barem ne u tolikom opsegu). Žao mi je i kurikularne reforme, ne toliko što je Jokić otišao (jer ne vjerujem da sustav smije biti sveden na jedno ime, pa čak i onda kada mi se to ime dopada), koliko zbog toga što su u igru uključeni mnogi očigledno nazadni i/ili (potencijalno) kupljeni likovi. Naša akademija je sramota i uz pravosuđe to su dva stupa društva koja su trulija čak i od politike.
  • Ministri 2: zanimljivo je pratiti imenovanja i pomake u javnim poduzećima i drugim institucijama. Dok se mi bavimo visokom politikom i nekakvim načelima (makar imaginarnima i nepraktičnima), dotle stara HDZ garda žari i pali u pozadini, iz naftalina se vade stara imena i guraju na sve strane (uključivo i imena koja su odavno bila identificirana kao dijelovi raznih hobotnica i organiziranih skupina), vade se stare strategije otimanja. Biti će posla za DORH i USKOK, samo kada bi oni radili svoj posao kako spada.
  • INA – MOL: tužna je u biti ta priča i nadajmo se samo da će nas pohlepa Mađara spasiti od nas samih kada smo već ovako jasno izrekli namjeru. A ako se doista želite nasmijati nakaradnosti naše države onda samo pročitajte objašnjenje HANFAe o tome kako ne postoji obveza javne ponude. Dakle, genijalcima avangardne pravne misli iz HANFAe nije jasno da objavom premijera da želimo otkupiti INAu, zajednica ponuditelja (koja se tada odazivala na ime HR Vlada + MOL) više ne postoji, te da je ovdje riječ o sasvim novoj ponudi gdje jedan dioničar ide protiv drugog. Na gornji popis gdje sam već prethodno stavio akademiju i pravosuđe slobodno dodajte i regulatore. Ionako, čini se da pravi cilj te priče nije kupovina INAe nego prodaja HEPa (a skretanje pažnje je osnov svakog dobrog trika).
  • Ivan Pernar i Donald Trump: riječ je o jednom te istom fenomenu samo što su im pozicije moći različite. Obojca govore što im prvo padne na pamet, a mediji s attention spanom od trideset sekundi nemaju stvarne alternative u svijeti pageviewa i rejtinga da odbiju objaviti što je ovima prešlo preko usta. Razlike ipak postoje, Pernar koristi populizam niže vrste kako bi sagradio svoj rejting (a prve plodove toga pretpostavljam da ćemo promatrati na lokalnim izborima), dok je Trump već odradio solidni dio svog posla i zasjeo gdje je htio (ili gdje je ispalo, mnogi iz Trumpovog kampa su mi rekli da nijedan model koji su imali nije im dao više od 40% elektorskih glasova). Trumpove poteze možda najbolje karakterizira rečenica: foul fast – foul hard (pronađite tekst u mom prošlom newsletteru), a sve se skupa naslanja na teoriju zbog koje je Daniel Kahneman dobio Nobelovu nagradu (pogledajte video, vrijedi svake sekunde). Pernar u međuvremenu koristi alate koje su koristili i populistički lideri u Venecueli (u istom newsletteru imate tekst i o tome).
  • SDP: kako ponešto poznajem situaciju tamo kao i ljude, moram priznati da mi je prestalo biti zabavno kritizirati ih više ili ukazivati na gluposti koje rade. Nešto kao kad imate mlađeg bespomoćnog brata (da ne kažem malo sporijeg) pa jednostavno više nema smisla podmetnuti mu nogu jer nema veselja u tome. Davor Bernardić vjerojatno muku muči kako da riješi pitanje lokalnih izbora (ili, daleko vjerojatnije, kako da masakr koji mu slijedi svali na leđa Milanovića), u međuvremenu kadrovi na Iblerovom su otkrili radnička prava (zanimljivo, obveze nisu spominjane), a novopečeni članovi vrha stranke užurbano dilaju informacije u pokušaju da izliječe neke svoje stare frustracije prema ljudima koji su de-facto politički mrtvi. Tužno ih je promatrati kako se koprcaju u blatu vlastite nekompetencije.

Sažetak cijele priče je u tome da je sve otišlo dodatno nizbrdo, da izbori nisu donijeli niti nešto novo niti nešto pozitivno ili barem optimistično i da je budućnost crna i depresivna. Sorry.

Misao dana:
We have already gone beyond whatever we have words for.

Mala inventura stanja raspada države

Ima jedna rečenica koju sam relativno nedavno naučio ali koja strašno dobro opisuje politiku općenito, no osobito je primjenjiva na svemu onome što se trenutno događa u našem društvu, ta rečenica ide otprilike ovako:

U politici ima malo iznenađenja a puno iznenađenih.

Da budem totalno iskren, i mene je iznenadilo toliko brzo poravnavanje zvijezda koje je u doslovce nekoliko sati iznjedrilo konfiguraciju traženja opoziva Tomislava Karamarka do stava Mosta da Karamarko mora otići. Nije neki veliki zaključak kako se HDZ nije snašao u novim okolnostima i kombinacija u kojoj im Most kao kingmaker svako malu spusti. Karamarko je na silu pokušao ovladati sigurnonosnim sustavom što mu nije uspjelo i frustracija time da ne vlada policijskim aparatom je više nego očita, a glad domoljuba za pozicijama poprima doista zabrinjavajuće razmjere (pa se tako rijetko tko imalo detaljno bavio kadrovima koji su imenovani proteklih mjeseci).

U postojećoj konstalaciji snaga, Karamarko više nema nikakve realne šanse sastaviti novu većinu koja bi srušila i zamijenila premijera. Uočite malo kako svi HDZovci koji uopće govore o situaciji vrlo pažljivo odabiru riječi i pitanje povjerenja Oreškoviću makar je potegnuto nije potegnuto do razine formalnog prijedloga prema Saboru (sada je skoro 13h i zasada nemamo informaciju da je tako nešto poduzeto i dostavljeno Saboru). Uostalom, pravila o opozivu premijera su dizajnirana za oporbenu situaciju i ne predviđaju kombinaciju u kojoj bi vladajuća stranka tražila opoziv vlastitog premijera; tako je premijer barem zasada proceduralno zaštićen u tom odbrojavanju. A odbrojavanje teče do trenutka kada se u Saboru formalno mora provesti glasanje o povjerenju Tomislavu Karamarku. Opet, ako gledamo izvještaje sa subotnjih HDZovih sastanaka, uočite kako su govornici naglašavali kako je Karamarko taj koji je preuzeo obvezu i “kormilo” nad strankom, kako on sakuplja 76 glasova. Naglašava se uloga Karamarka i naravno ističe njega kao premijera AKO sastavi tih 76 glasova. OK, nitko nije naglasio taj “ako” ali je on tu, među redovima. Nitko ne govori što ako, ali svi znamo što slijedi.

Karamarko (možda) računa na Milana Bandića koji se gura kao rješenje problema, no nije Bandić rješenje problema Karamarku nego je HDZ rješenje problema Bandiću kojeg jedino zanima podrška za slijedeće lokalne izbore. Bandić očekuje da će kroz gradske donacije, prostore i slično kupiti/privoliti nekolicinu zastupnika da se priključe njegovom klubu no to je jako plitak bazen. Nadalje, neka preslagivanja unutar tog bazena uključuju i neke potencijalne potrese unutar same Domoljubne koalicije, što nikoga s imalo čistim tokom misli ne veseli.

No, uzmimo za trenutak u obzir mogućnost da se doista takva nova koalicija i posloži (matematički nemoguće ili na rubu mogućeg) i sve što o njoj mogu reći da bi ona bila fragmentiranija od postojeće većine s Mostom, da se u njoj nalaze kojekakvi redikuli poput Tepeša ili Ćorića i njima je kristalno jasno da oni postoje dok postoji ova većina, svaka nova igra u kojoj se provociraju izbori znači da će i njihovih 15 minuta slave završiti puno prije kraja konzumacije.

Dakle, da sažmemo; imamo Karamarka koji se grčevito bori da sakupi nepostojećih 76 glasova, Bandića koji pokušava uvjeriti Karamarka da ako uzme njegovih osam, priboroji ih sebi i onda opet doda Karamarku da je time Karamarko nekako na dobitku. A tu je naravno i armada ovih domoljubnih priljepaka i pijavica koji upravo u ovim trenucima osvješćuju sami sebe kako im Karamarko u ovom trenutku vrijedi više mrtav nego živ. Eto, baš slušam kako Šeks govori da Karamarko treba odstupiti u nacionalnom interesu, a treba tu i dodati suptilnu poruku Europskih pučana ili Europskih financijaša.

OK, Karamarko može ostati bez pozicije na više načina. On može shvatiti da je sudac svirao kraj njegove igre (svirao je prije nekoliko tjedana ali se Karamarko i dalje pravi da je sve ok) te može sam ponuditi ostavku kao koliko-toliko časni izlaz. Čak i ako malo promatrate Oreškovićev poziv da da ostavku skupa s Petrovim, možete vidjeti da je Orešković ponudio časni izlaz za Karamarka što je više nego što je zaslužio. Alternativno, imamo mogućnost da nova HDZova većina koja je shvatila da je Karamarko mrtav potpiše njegovu političku smrtovnicu u Saboru nakon što ga Orešković razriješi. Ili pak svi skupa možemo čekati glasanje za opoziv i kolektivnu sramotu koju će Karamarko i HDZ doživjeti opozivom. Ja sam stajališta da do glasanja nikada neće doći nego će Karamarko ili odstupiti ili biti razriješen prije toga.

Pitanje je što poslije: mala je šansa da Karamarko zadrži predsjedničku poziciju ako na tako sraman način mora napustiti Vladu, HDZ ima ionako okrutan način postupanja sa svojim predsjednicima i nema se Karamarko tu čemu veseliti (nije da neće pokušati ali jalov je to trud, a čopor je gladan).
Pitanje je, totalno legitimno, može li nova i presložena vlada (barem nešto kako je Karamarko obećao :) funkcionirati?

Mislim da može, naime ako u Vladu uđe netko umjeren i prihvatljiv svim stranama, netko tko je u stanju percipirati zakonitosti koalicije u kojoj ova druga strana ima solidnu mogućnost veta, te netko tko je u mogućnosti pokrenuti svojim kompromisima Vladu da počne nešto proizvoditi i napokon pokrenuti #samoreforme, eh, tada će i članovi koalicije i građani brzo zaboraviti na sve probleme i nesuglasice koji će ionako biti natovareni na jednog jedinog čovjeka kojeg više nema.

p.s. uočite da ne spominjem u postu Brkića i to da je i njegov red uskoro, ne znam tko bi mogao biti novi predsjednik HDZ-a i to je teško s današnje pozicije reći ali pretpostavka je da će veći broj njih biti zainteresiran. Nema tu ni govora o implikacijama što bi bilo kada bi Bandić bio značajniji partner novog stanja (kao ni nelogičnosti da je Karamarko nepoželjan kao član Vlade ali je ok kao predsjednik stranke, dok je Bandić ok)… Ima tu materijala za nova poglavlja nestabilnosti, a ako Vlada preživi sve ovo onda je prvi slijedeći korak državni proračun za 2017. godinu

Misao dana:
If you die horribly on television, you will not have died in vain. You will have entertained us.

MOSTogradnja, III dio

Promatram razgovore (barem ovaj javni dio) između MOST-a i HDZ-a, a imam prilike i razgovarati s nekim od njihovih manje vidljivih operativaca s obje strane (s nekima direktno, nekima indirektno) i zanimljiva je ta dinamika događanja. Evo nekoliko misli za razgovor i razmišljanje.

Mandatar: kao prvo, mislim da je totalno očito kako mi u biti nismo čuli punu priču o mandataru i okolnostima pod kojima je postao mandatar. Ne sporim da se s njime razgovaralo i ranije, ali koliko znam aktere i redosljed događanja od 22. prosinca, istina je poprilično udaljena od javne percepcije i daleko od toga da je čovjek bio prvi izbor baš kao što su i puni razlozi zašto je mandatar danas u Zagrebu ostali neotkriveni (ne bih rekao da postoji neka velika agenda ili da vjerujem kako su velike sile dale čovjeku direktivu jer nisam sklon teorijama zavjere, ali mislim da ima dramatično jednostavnije objašnjenje koje je eto malo nezgodno ali na sreću uključenih teško provjerljivo). S druge strane, vjerujem da nema spora da je Tihomir Orešković kvalitetna osoba s respektabilnim iskustvom i da na stol može donijeti više nego mnogi (pojedinačno i kumulativno). Možemo mi pričati o tome da on nije političar (jer je to kao neki ograničavajući faktor), no ako je to argument onda se možemo sjetiti Jandrokovića, Marasa ili Bauka (pitanje je samo koliko želimo da popis bude dugačak da ne bi mislili da su ovo jedini primjeri) i da se zapitamo koju su oni kvalitetu unijeli u politički život ove zemlje (odgovor; nisu, samo su oduzeli).

Iako ću se rado nasmijati njegovom nepoznavanju jezika (a i svaka druga građevina će se također nasmijati sa mnom), ne mislim da je to samo po sebi diskvalificirajuće na bilo koji način. Ono što je problematično je kako će razumjeti međusobne odnose i diskusije (na temelju kojih je očito prihvatio posao). Puno stranaca se neugodno iznenadilo načinima kako se ovdje radi posao, za svaku praktičnu diskusiju Orešković je stranac i vjerujem da već sada razmišlja o tome što mu je to trebalo (svjesno ili podsvjesno). Ne vjerujem previše ni najavama kako će njegova biti zadnja. On je dizajniran da zaokupi poglede javnosti na Vladu, dok će se stvarni posao događati na stepenici ispod, na razini “zamjenika” i ministara o kojima on navodno ima zadnju riječ. To me podsjetilo na priču kada su Henry Forda pitali koje boje može biti model T, a on je odgovorio bilo koje ako je crna – Orešković će u konačnici birati između ponuđenih rješenja koja su prethodno prošla sito i rešeto HDZ-a i MOST-a, dakle imati će samo iluziju izbora (a posljedično i mi; pogledajte samo najave ministarskih imena). Ne brine me previše ni pitanje izbornog legitimiteta. Naime, bitne odluke se ionako donose u Saboru dizanjem ruku, malo iskrivljenje demokracije je vjerovanje da je mjesto gdje se donose odluke Vlada (inače, cijeli sustav je posložen na taj način i tu ima dosta problema zbog toga – no mi smo mlada demokracija i puno još trave treba pognojiti, zalijevati i redovito kositi da bi to ličilo na nešto).

Vlada: ono što je izvjesno je da će se odluke o tome kako zemlja funkcionira donositi negdje drugdje a ne više na Markovom trgu. Tu situaciju smo imali u doba Račanove vlade koja je ostala zapamćena po tome i što ju je u konačnici koštalo izbora, ili kasnije Sanaderove gdje se u srijedu u središnjici HDZ-a odlučivalo što će se odlučiti četvrtkom na sjednici vlade. Slično će se dogoditi i sada jer će se odluke donositi negdje drugdje i onda će mandatar, poput managera kakav i jest – kojem nadzorni odbor dodjeljuje zadatke, odraditi ono što mu se kaže, pazeći pritom na detalje i legalnost. Zoranu Milanoviću se može zamjeriti štošta, ali odluke su se donosile tamo gdje se po Ustavu i Zakonu donose; biti će zanimljivo promatrati koliko ćemo brzo postati svjesni te male ali bitne razlike.

HDZ i MOST se također dogovaraju o novom ustroju Vlade. Ova vlada nije nužno optimalno ustrojena, možemo diskutirati o tome da imamo previše ministarstava. Ima različitih usporedbi s raznim zemljama no broj ministarstava je povezan velikim dijelom s ustrojem zemlje i potrebama, nema bitne razlike u trošku između činjenice da imamo 20 ili 12 ministarstava; doslovce se radi o razlikama u tisućama ili desecima tisuća kuna mjesečno i to samo zato jer su nečije plaće odjednom nešto niže – no ljudi kao ljudi, oni koji moraju upravljati sustavom su totalno identični, nema ih ništa manje zato da bi se mogli pohvaliti manjim brojem. Ministarstva dijelom odražavaju i političku poziciju, pa onda samo radi toga imamo ministarstvo branitelja (koji po svojoj prirodi spadaju ili u obranu ili primjerenije u socijalu), ili kao što se najavljuje opet ćemo imati ministarstvo obitelji (kao deklaraciju da ko fol brinemo o tome), a priča se i da će postojati ministarstvo useljeništva (u odnosu na ministarstvo iseljeništva koje je trenutno daleko popularnije). Najavljuje se i da će se ponovno spojiti ministarstvo rada i gospodarstva (što je u biti šizofrena situacija koja ne postoji nigdje osim kod nas, jer pozicija rada i pozicija gospodarstva su međusobno sukobljena a ministar ima samo jednu ruku kojom može glasati).

Broj ministarstava jednostavno nije indikativan za uspješnost vlade i nema nikakve korelacije između toga. Kvaliteta ljudi koji jesu ministri apsolutno ima, no u zadnjih 25 godina nije da smo imali puno svijetlih primjera (a i pitanje je kako će netko kvalitetan uspjeti među mediokritetima koji ga okružuju – nije nemoguće ali nije ni jednostavno). Smanjenje plaća dužnosnika je također, poput smanjenja broja ministarstava, krajnje populistički potez. U privatnom businessu, vrijednost (plaća) neke osobe ovisi o tri moguća kriterija; znanju, vještini i odgovornosti (i četvrte kategorije a to je tržišna dostupnost takvih talenata). Biti ministar ili saborski zastupnik je jednostavno strašno odgovorna funkcija htjeli mi to priznati ili ne. Spuštati prihode ljudi koji odlučuju o stotinama tisuća ljudskih sudbina je jednostavno neodgovorna politika, da ne kažemo i kako su primanja tih ljudi štit od korupcije i sve što će se postići smanjenjem plaća je spuštanje cijene po kojoj će se netko biti voljan prodati. No to je možda i intencija predlagača, da mu kroz “van institucionalne” pomoći pokažu put kako i za koga treba glasati ili odlučivati. Da ne kažemo da će po izrečenom prijedlogu dužnosnici imati manju plaću od ljudi kojima rukovode, good luck with that.

Daleko bitnije, razlog zašto se ide u preustroj Vlade je resetiranje kadrovske križaljke i to je temeljni razlog zašto će se sve mijenjati. Kada promijenite djelokruge rada ministarstava onda se resetiraju svi upravljački odnosi po tijelima državne vlasti, donose se nove sistematizacije i ekipa koja je trenutno na rukovodećim pozicijama potone dolje a nova (podobnija) izroni na vrhu. To je zato jer primopredaja vlasti podrazumijeva promjenu samo dužnosničkog kadra no ne i onoga s kojima dužnosnici komuniciraju pa zato prilikom svake promjene vlasti mijenjamo sve – što će nam oduzeti 6-9 mjeseci da bi uopće posložili sve ispočetka i krenuli nešto raditi kako spada. I dok će ministri možda trabunjati o promjenama i reformama, birokratski miševi ispod stola će mjesecima voditi borbe da zadrže ili prošire svoj teritorij utjecaja što će efektivno paralizirati sustav na neko vrijeme a bez garancije da će novi ustroj biti imalo učinkovitiji.

Zanimljiva je i pozicija da tamo gdje bude HDZov ministar bude i MOSTov zamjenik i obrnuto. Poanta toga je disperzija odgovornosti i cementiranje suučesništva u svemu što će se događati. Ako imate takvu situaciju, a na njoj će se snažno inzistirati, onda ne smije biti izgovora da netko nešto nije znao i svaki uspjeh (i daleko bitnije, neuspjeh) je zajednički. Zato je bitno da Petrov postane dio Vlade jer će mu to značajno otežati kritiku Vlade u kojoj sam sjedi. Po meni to nije iskrena pozicija za bilo što. Koliko vidim, da se vratimo na trenutak na mandatara – instalacija Tihomira Oreškovića je kozmetičke naravi čija je temeljna funkcija kompromis za osvajanje vlasti, dok će se u slijedećem razdoblju raditi na tome da se posloži infrastruktura koja će u konačnici za godinu ili dvije omogućiti rekonstrukciju vlade i pozicioniranje Tomislava Karamarka na njezino čelo kao konačnog cilja. Svi drugi scenariji su naivni.

Reforme: negdje putem su se izgubile i reforme. Informacije koje dobijamo kroz medije su u najmanju ruku kontradiktorne a dobrim dijelom u suprotnosti sa svime o čemu se pričalo u kampanji. Od smanjenja poreza nema ama baš ništa, od obračuna s rashodnom stranom proračuna još manje. Doista kritične točke koje su u biti ključ problema nisu niti dotaknute a kamoli da se o njima ozbiljno razmatra – dapače, po svemu se čini da će se status quo nastaviti i ako ikako može zacementirati. Pretpostavljam da će se reforme razvodniti do točke gdje će značiti sve i ništa, da će se putem izgubiti ama baš svaki imalo konkretni korak koji bi pridonio napretku ili izlasku iz gliba u kojem se nalazimo. Uočljivo je i da se puno vremena troši na konkretna kadrovska rješenja bez da se preispituje mentalna i druga sposobnost ljudi koji se guraju (primjerice Lovrinović iz MOST-a čije ideje nisu radikalne koliko su jednostavno opasne).

Ukratko, ekipa iz MOST-a je vjerojatno samozadovoljna svojim uspjehom i kroz niz glasova koji im govore na dnevnoj bazi misle da odrađuju sjajan posao. U stvarnosti, HDZ ih pomalo i sigurno zaokružuje i integrira u svoju mrežu a sve skupa dok se javnost bavi populističkim temama poput toga gdje se mandatar prošetao (mislim, čovjek stanuje u samom centru grada, da bi uopće došao do kuće mora proći “špicom”) ili kako ćemo zastupnicima smanjiti plaću na 9.999 kuna (što je inače zabranjeno zakonom jer se plaća mora ugovarati bruto a ne neto).

Koliko god želim novoj Vladi uspjeh (doista želim, ipak je ovo domovina u kojoj živim i bilo bi kontraproduktivno željeti joj loše), toliko ne vidim iskrenu želju da se nešto i napravi. Vrijedi pričekati još malo prije konačnog suda, no vidljivi “omeni” su nepovoljni.

Misao dana:
I want to remind you that it’s even worse then you think.