Categories
Ostalo

Fiskalizacija, II dio

Kada sam prije nekoliko dana napisao tekst o fiskalizaciji, nisam se osvrnuo na problem poreznog duga koji je taman bio objavljen to jutro pa bih htio ubaciti samo nekoliko misli na temu koliko je ta cijela priča totalno relativna i daleko od stvarnog stanja. To pišem ne zato da umanjim značaj objave, jer je smatram jako bitnom i dugoročno pozitivnom nego zato da ilustriram koliko su ti podaci s jedne strane irelevantni, a s druge koliko sav taj dug utječe na cijelu ekonomiju.

Kao prvo, podsjetio bih na moj stari tekst “Kriminalizirajmo poduzetnike” koji je nastao u času kada je neki dežurni genije (ala Lesar ili njemu slični) predložio da neisplata plaća bude kazneno djelo.

Drugo, uočio bih da u tablici poreznih dužnika ne piše kolika je glavnica duga, a kolike su kamate. Ovo je jako bitno jer ne znamo niti možemo izračunati starost dugovanja pa sukladno tome ne možemo ni odrediti neke rizike tj. šanse da se ukupni dug u stvari naplati. Šansa naplate je poput izvrnutog lijevka, što je dug noviji to je šansa naplate veća, što je dug stariji on je automatski i veći zbog pripisanih kamata ali je i šansa naplate manja. Primjerice, ako ste bili 2005. godine dužni milijun kuna, danas na popisu poreznog duga imate upisano najmanje 2 milijuna kuna poreznog duga, no sedam godina je jako puno vremena i šansa da naplatite sedam godina stari dug je praktički nikakav. Ako ste prije četiri mjeseca prikazali dug od milijun kuna tada je šansa da će dug u cijelosti ili dijelom biti naplaćen biti daleko veća. Znamo da na popisu ima tvrtki koje su izbrisane odavno iz sudskog registra ali je dug svejedno naveden, baš kao što znamo da ima i ljudi koji su u međuvremenu umrli. Ukratko, od pedeset milijardi kuna u biti ne znamo koliko je naplativo, koliko su dugovi stari i koliko je od toga u stvari pravi dug a koliko je kamata tj. neka virtualna vrijednost koju je porezna obračunala (zatezna kamata za poduzetnike je 15% – ako se ne varam).

Treće, zamislite situaciju da je netko iz ovog ili onog razloga propao ili preostao biti poslovno sposoban te je ostao dužan svojim dobavljačima. Ako ste dužni milijun kuna dobavljačima, to znači da su oni dužni državi na ime poreza na dodanu vrijednost 200.000kn, izgubili su milijun kuna prihoda od čega su na barem dio morali platiti nekakav porez na dobit, iz tog dijela su dužni svojim dobavljačima, zaposlenima i tako dalje. Na sve to skupa obračunamo nekakve kamate od 15% i nakon 7 godina, kao i u gornjem primjeru, poduzetnik broj 1 i vrh piramide je dužan dva milijuna kuna (u odnosu na početnih milijun), dok su njegovi dobavljači dužni 400.000kn samo za PDV plus još koju sto tisućicu na ime ostalih poreza i obveza koje su se nagomilale. I tako odjednom krenuli smo s milijunom a završili na njih barem tri-četiri.

I posljednje, i u biti daleko najstrašnije, zamislite situaciju da imate poduzetnika koji je u cijeli business krenuo s idejom da nekoga prevari, ukrade ili da se okoristi na drugačiji način. On je cijeli sustav podredio sebi i svoju konkurentnost na tržištu (a to je onaj razlog zašto ste ga odabrali kao najpovoljnijeg dobavljača) bazira na činjenici da on uopće nema u planu platiti porez, podizvođače ili dobavljače. Kako vi kao pošteni poduzetnik koji izvršava svoje obveze uopće možete biti konkurentni na tržištu i nije li taj koji funkcionira po sasvim drugim pravilima ugrozio vašu egzistenciju neovisno o tome što s njime uopće nemate nikakve dodirne točke. Kako možete poslovati normalno, isplaćivati punu plaću i na nju platiti poreze i što već ide ako vaš konkurent (koji to uopće nije jer njegova namjera nije konkurirati) bazira svoju ekonomiju na tome da ne plati radnika, dobavljača ili državu?

Zato je strašno bitno da pravila igre budu jednaka za sve, da se ne može dogoditi da netko svoj percipirani uspjeh gradi na tuđem novcu – neovisno o tome da li govorimo o neplaćanju državi ili nekom drugom, jer to nije država u kojoj sposobnost i konkurentnost prolazi nego upravo suprotno. I ako je situacija doista takva, a ovaj popis pokazuje da je, imate li uopće izbora oko toga hoćete li poslovati po zakonu ili ne?

I zato, ako ste sve ove silne godine uspjeli preživjeti i plaćati svoje obveze, tada ste napravili malo čudo koje rijetko tko u ovoj zemlji zna cijeniti.

Misao dana:
Good and evil keep happening in this world. It just takes a little longer for us to take the bad in our stride. And just when we think we’ve come to terms with bad, we’re shocked to be haunted by that one query whose answer is ever as elusive – why on earth did it have to happen to me ?

Categories
eDržava

Fiskalizacija

Sasulo se drvlje i kamenje po Slavku Liniću i fiskalizaciji. Dio argumenata ima čak i smisla jer fiskalizacija neće riješiti sve probleme nego samo neke, neće riješiti pitanje parketara koji vam postavlja laminat kod kuće u subotu popodne ili bilo koji drugi posao koji se događa unutar četiri zida; no značajno će utjecati na sve one koji rukuju na dnevnoj bazi s gotovinom i imaju prilike da im se pokoja kuna zalijepi za prste. Primjerice, nedavno sam to skužio, ugostitelji odu u Metro kupiti piće za svoj lokal i onda naprave dva računa; jedan koji ide u materijalno knjigovodstvo i drugi kojeg prodaju za cash…

Anyway, najbitnija karakteristika svega onoga što Slavko Linić radi ovih dana, a taj dio je čini mi se ostao totalno neprepoznat, je to da on ravna igralište. To bi trebalo značiti da se uvjeti poslovanja izjednačavaju za sve i da su pravila igre jednaki za svakoga neovisno o tome o kome se radi.

Taj proces je očigledno bolan i mnogi su pogođeni time, neki evo kažu da se takve stvari ne smiju raditi u vrijeme krize, neki kažu da će 500kn za neproknjiženi račun stvoriti naciju cinkera – ne sjećam se što su ti isti autoriteti rekli za naciju koja kopa po kontejnerima tražeći plastičnu bocu koju mogu unovčiti za 50 lipa.

Neki će i poginuti u postupku i neće preživjeti tranziciju, no oni ionako nisu vjerojatno bili sposobni za normalno poslovanja i zagorčavali su život svima onima koji su odlučili poslovati po pravilima (koja jesu ili nisu pravedna ili čak ponekad i provediva, ali su pravila kojih se odlukom da živimo u ovoj zemlji moramo pridržavati).

Podržavam li Slavka; apsolutno da. Imam li kakvih primjedbi; apsolutno imam, volio bih da naprave nešto konkretno za poduzetnike i to ne u stilu osnivanja poduzeća za 10 kuna (to mi je totalno bezvezni kriterij uspjeha, ako ste se odlučili baviti businessom onda 1.000kn ili 20.000 koji su ionako vaši, ne bi trebalo biti problem). Htio bih da pojednostave kriterije za evidenciju lokalne vožnje, da dnevnice podese prema stvarnim  troškovima, da priznaju amortizaciju osobnog auta, da poskidaju brdo besmislenih propisa na kojima se troše dani a ne donose ništa dobroga. Ima puno sitnica, formulara i procedura koje morate odraditi a da je njihov smisao odavno nestao.

No čak ako se to i ne dogodi, onda sama činjenica da će igralište biti izravnano (ili će biti ravnije nego prije) je dobro samo po sebi.

Misao dana:
While money can’t buy happiness, it certainly lets you choose your own form of misery.

Categories
eDržava Politika

Geeks on a plane

Prije sedam dana predsjednik Josipović objavio je na svojoj Facebook fan stranici javni poziv investitorima poznatijim kao “Geeks on  a plane” da u okviru svoje istočno europske turneje posjete i Hrvatsku.

Ova akcija je odmah zauzela mjesto po raznim portalima i novinama, a na sreću javni poziv je upalio i Dave McClure je odmah reagirao i na Facebooku i na Twitteru.

Jučer je pak na službenim stranicama GOAP-a objavljeno kako je Zagreb ušao kao posljednja od četiri jesenske destinacije GOAP-a i to mjesto smo zaslužili u lobističkoj borbi protiv Poljske. Predsjednik se ponovno oglasio i ovoga puta nije zahvalio onima koji dolaze nego se obratio nama koji ćemo ih dočekati u Zagrebu.

Nemam sada namjeru objašnjavati kako je do tog statusa došlo, no u svakome slučaju dobri ljudi s idejom su se javili, uz minimalne konzultacije predsjednik je prepoznao vrijednost inicijative i odlučio se za ovakav nekonvencionalni javni poziv. Predsjednici inače ne pozivaju ljude putem Facebooka, no kako je lobiranje za krajnju točku GOAP posjeta ionako bio javan te kako je riječ o tehnološkim investitorima koji društvene mreže koriste kao svakodnevni alat za komunikaciju – upravo se javni poziv putem Facebook fan stranice činio primjerenim kanalom. I dok su neki zamjerali predsjedniku način na koji je pozvao ljude u Zagreb, ti isti koji su pozvani prepoznali su pozivnicu kao originalnu i odlučili doći do nas. Rizik je dakle upalio.

No, ono što mi je krajnje fascinantno i što me u biti pogurnulo da nakon tri mjeseca napišem tekst na blogu su komentari pod predsjednikov status (btw. nisam zaboravio na blog no jednostavno sam strašno zauzet a donekle i demoraliziran da pišem iz dana u dan o istim problemima tako sam postao sam sebi dosadan; blog nije niti će biti penzioniran ali jednostavno moram pronaći neku novu i pozitivnu tematiku o kojoj želim pisati).

Dobar dio komentara sam pobrisao ili prijavio kao spam ili čak i govor mržnje (nadam se da nije nikome osobito otkriće kako i ja povremeno dopišem nešto na predsjednikovom facebooku – bez brige, do svaka riječ je do zadnjeg slova prethodno dogovorena), tako da ne možete dobiti punu sliku što se događa, no ima cijeli niz drugih statusa pod kojima se događa totalno ista priča.

Komentari su šaroliki, od naravno ponavljanja totalno pogrešnih mitova o predsjednikovoj obitelji (razina neznanja je doista impresivna) preko ljudi koji su poziv tehnološkim investitorima pokušali iskoristiti da ljude odgovore od dolaska zbog toga što još uvijek postoje neistraženi zločini partizana u drugom svjetskom ratu, pa onda oni koji ne žele da ljudi ovdje dođu ako neće investirati baš u Hrvatsku, onih skeptičnih koji misle da je sve to samo pokušaj da se zemlja još više opljačka i do cijelog niza onih koji smatraju kako je sve skupa riječ samo o reklami, besmislenom trošenju državnog novca i općenito desetina drugih izgovora koji unaprijed objašnjavaju kako je cijela priča unaprijed osuđena na propast i kako od svega skupa neće bit ništa.

Ja takvo ponašanje iskreno ne razumijem.

Jasno je meni da je ova država u totalnom problemu i da se ne nazire kraj krize. Jasno je meni i da je država opljačkana i osiromašena (iako mislim da je više vrijednosti pojela glupost nego kriminal) i  apsolutno mi je jasno i na vlastitoj koži sam osjetio kako je to kada se država okomi na tebe i razvali sve što je imalo vrijedilo i stvaralo vrijednost. U Hrvatskoj nije lagano poslovati i teško je uspjeti.

Istovremeno, iako država snosi ogroman dio krivice jednako teško je uspjeti radi okoline u kojoj živimo. Kako očekujete da će ljudi koji su imalo sposobni i koji su u stanju stvarati nove vrijednosti biti motivirani raditi nešto ako su svi, ali doslovno svi, unaprijed osuđeni da su lopovi, kriminalci i što već? Kako ljudima koji pišu gore opisane komentare nije jasno da je drugi svjetski rat odavno završio, kako partizanski grobovi neće nikome kupiti ručak ili isplatiti plaću i kako nije jasno da je potrebno probati ama baš sve da bi prikupili, okupili, motivirali i kao kap vode na dlanu držali ljude koji su od kaosa u stanju stvoriti nešto novo i vrijedno?

Ukratko, takvo ponašanje i razmišljanje nas neće dovesti nikuda. Dapače, isti oni koji razmišljaju na taj način su oni koji traže načina da sebi “drmnu” nešto sa strane, da pokupe i oni malo vrhnja koje su oni na vlasti i blizu nje već ranije maznuli – razmišljajući valjda da je to dopušteno i nužno. Uspjeh drugih potvrda je vlastitog neuspjeha pa stoga umjesto da se vrijeme i energija investira u vlastiti napredak puno je jednostavnije iskoristiti svoju nesposobnost u svrhu omalovažavanja ili direktne opstrukcije tuđeg uspjeha.

Nema napretka za bilo koga od nas ako napokon ne shvatimo da samo zajedno možemo iz ove rupe u koju smo upali, baš kao što nema napretka dok ne zaustavio sve one koji marljivo kopaju dalje i udaljavaju nas od svake šanse za izađemo iz ove kaljuže.

U jesen dolazi ekipa iz GOAPa u Zagreb i u biti najmanje je bitno hoće li oni odlučiti financirati nekoga u Hrvatskoj, daleko je bitnije da iskoristimo ovu situaciju i u slijedećih mjeseci identificiramo ono najbolje što imamo – a sasvim sigurno dobri ljudi s kvalitetnim idejama postoje i da istaknemo, pohvalimo i potaknemo sve one koji su unatoč svemu odlučili stvarati i kreirati nove vrijednosti.

Zašto ne bi iskoristili mi te ljude da iscrpimo od njih znanje, ideje, iskustvo? Ili još bolje da saznamo njihove dvojbe i probleme – jer ponekada i u njima možemo naći odgovore za ono što dolazi.

Nema napretka bez stvaranja grešaka, ako nismo spremni griješiti nismo spremni niti napredovati. Lagano je sjediti u hladovini i pljuckati uokolo i jadati se nad stanjem u kojem se nalazimo (pojedinačno ili zajednički), a neusporedivo je teže krenuti i mijenjati stvari osobito u okolini u kojoj si unaprijed osuđen neovisno o tome što to donosiš na stol.

Mislim, u biti to je pogrešno rečeno, siguran sam da treba uložiti napor, pronaći dobre projekte, motivirati ljude i napraviti najbolji mogući show za GOAP ekipu kada budu u Zagrebu. I to treba napraviti ne radi njih (iako su njihovi dolari više nego dobrodošli) nego radi nas, jer je nama uspjeh, pozitivni znak ili trend, malo dobre volje potrebno daleko više nego njima. Oni će doći i otići, a mi moramo ostati, živjeti i stvarati ovdje.

http://www.youtube.com/?v=1IlRVy7oZ58

Misao dana:
A competent and self-confident person is incapable of jealousy in anything. Jealousy is invariably a symptom of neurotic insecurity.