Kakve političare želimo?

Prije sedam dana napisao sam tekst “Smije li SDP uopće govoriti o nacionalnim pitanjima”, istovremeno Bepo je napisao sjajan tekst s osvrtom na Milanovićev intervju u Lideru, a cnn je pak napisao tekst pod naslovom “Teror na ulicama grada Zagreba”.

Ono što je zanimljivo u ta tri teksta je činjenica kako je ovaj moj “desničarski” tekst kreirao ogromnu diskusiju, a na CNNov je pak diskusija doslovce eksplodirala (tekst je nastao povodom Bandićeve odluke da se jednosmjerna Galjufova ulica – prva ulica za koju znam da ima svoj blog, pretvori u dvosmjernu i probije na Vlašku). Istovremeno, diskusija o ekonomskim pitanjima koje propagira SDP je daleko skromnija i u principu se odvija među nekolicinom zainteresiranih sudionika (čisto da bude jasno, ne slažem se s tekstom u cijelosti, ali cijenim argumente i uloženi trud).

Moje je mišljenje da je pitanje ekonomije ili gospodarstva ključno hrvatsko pitanje i da nije normalno da ono kreira toliko malo zanimanja javnosti, no istovremeno neke “prizemne” teme poput toga da li je ili nije Zoran Milanović bio na Sinjskoj alci i u kojem je redu sjedio, odnosno da li Bandić smije ili ne smije rasteretiti promet jednom svojom rečenicom dignu mnoge na noge. Pitam se stoga kakve mi političare uopće želimo?

Imao sam prilike biti često u nizozemskoj i kada god nekoga vodim tamo (a da nije prije bio) uvijek se odvezemo pogledati njihove brane. Uglavnom, nitko nje osobito zainteresiran gledati brane sve dok ih ne vide, najveća brana je dugačka tridesetak kilometara, preko nje ide autocesta, negdje na sredini ima i benzinska stanica, a cijela brana je sagrađena između 1927 i 1933 godine, ne mogu pronaći sada ime političara koji je tu branu naručio, no nizozemci su mi rekli da su čovjeku htjeli suditi zbog veleizdaje, jer je ta brana bila toliko skupa i nesvrsishodna. 1955 došlo je do dizanja razine sjevernog mora i ta brana je spasila nizozemsku. No poanta nije u poplavi niti kako je brana spasila nizozemsku nego u viziji jednog čovjeka koji je izgurao ideju i skoro zbog nje završio u zatvoru. Ili, primjerice, u Australiji imate sličnu situaciju kada su odlučili vodu koja inače istječe u pacifički ocean preusmjeriti prema unutrašnjosti (u stvari totalno identična priča). Ovo spominjem zato jer političari ponekada moraju raditi vrlo nepopularne poteze čiji se kraj ne vidi, ali je dugoročno bitan (ne tvrdim da naši političari takve stvari doista i rade, no samo tvrdim da postoji situacija).

Bandić je tu genijalni primjer, ja tvrdim da se otkako je on gradonačelnik počelo puno toga raditi i graditi. Rekonstrukcije cijelih ulica, ogromni graditeljski zamah, grad dobija sasvim novo lice (da li je to samo koincidencija ili nie ostavlja se za diskusiju)… I onda se desi ideja s Horvatinčićem i novim shopping centrom u samom centru grada. Horvatinčić je očigledno već duže vremena pikirao na tu imovinu, pokupovao koliko je kupiti mogao i došao u poziciju da sagradi famozni centar. Da bi se on mogao izgraditi morale bi se porušiti zgrade u tom bloku (koje su ionako sakrivene od pogleda prolaznika), morala bi se sagraditi podzemna garaža koja bi iz nekog razloga ulazila u Varšavskoj na površini koja je trenutno pješačka zona. Udruge su se digle, prosvjedi su organizirani, a Bandić kao Bandić kojem mahneš crvenom krpom je totalno poludio i samo dolio ulja na vatru.

Meni se ne čini da je to loša ideja i mogu nabrojati desetine primjera iz centara bilo koje europske metropole u kojima imate totalno identičnu situaciju, od primjerice Graza u kojem svi manje-više redovito idemo u shopping, preko Beča pa na dalje. Grad nije niti može biti zatvorena konzerva pa da što se izgradilo ostane tako “zacementirano” zauvijek. Ne vidim zašto u tom prostoru ne bi nastao novi moderni centar (kakvog uzgred rečeno nemamo) i na taj način oplemenio gradsku jezgru? Naravno, svaka promjena je teška i svi oni koji ne žele promjene (neovisno o tome koliko je stanje trenutno loše) su ustali u obranu nekolicine starih zgrada, koje, koliko razumijem nemaju nikakvu niti povijesnu niti arhitektonsku vrijednost.

Zašto se bavimo recimo Milanovićevim odgovorom na pitanje “Tito ili Tuđman?”? Kakve to veze ima s životom i svime onime što Milanović mora napraviti u slijedeće četiri godine (uz uvjet da dobije izbore)? Zašto nas ne zabrinjavaju i zašto ne diskutiramo o ekonomskim problemima poput gospodarskog rasta, našoj osjetljivosti na turizam i kretanja u njemu, razlici između uvoza i izvoza, globalizaciji, poreznom opterećenju na rad? Zašto ne otvorimo jasnu i nedvosmislenu diskusiju o primjerice brodogradnji i trošku koju ta industrija predstavlja za ovu državu? Pa donesimo neke teške odluke ako treba?

Ne, mi smo voljni diskutirati o tome da li je (ubaci ime po želji) sjedio za nekom večerom s Ante Gotovinom i da li ga to čini desničarem, ili pak diskutiramo o tome da li ulica mora biti dvosmjerna ili ne; i što je najgore, jedna ta večera ili jedna dvosmjerna ulica se na neki misteriozni način preslikava na cijelu naciju i konsekvence koje će to imati na sve nas? Kako?

U mojoj ulici je nastala prilikom rekonstrukcije cijela frka jer su pločnici na mjestima široki svega 120cm (umjesto 150 što je navodno zakon), Bandić je kriv zbog toga i suočen s protestom naredio je ponovno raskopavanje ulice (sada ću imati totalno novu ulicu sa zakrpama), no ono što su neki zaboravili reći, da je u staroj ulici pločnik na mjestima bio širine rubnog kamena; moramo li baš u svakoj pa i pozitivnoj stvar tražiti crnilo?

Ljubo Jurčić sluša Thompsona (na radiju) i to je čini se daleko veći problem za njegovu podobnost da bude premijer države od recimo njegovih profesionalnih postignuća (ili nedostatka istih)? Zašto?

Mijenjaj se ili umri

Ivo Sanader je za razliku od Milana Bandića beskrajno pristojan u gotovo svakoj prilici osim kada se razračunava s političkim protivnicima, i on lijep i sa smješkom kakvog već ima uredno je (a toga sam se jutros sjetio) prilikom izvješća europske komisije o korupciji u našoj malenoj državici izjavio novinarima “Pa izvješće je upola tanje nego prethodno” (uz valjda zaključak kako naravno da je bolje da bude tanje)…

Malo sam se pogubio u svemu što sam napisao, no poanta priče koju sam htio ispričati, tj. u stvari pitati vas je kakve političare u stvari želimo? Što je kriterij političara kojeg želimo na vlasti? Koji je ispravni put, što su ispravne odluke? Da li stanari jedne zgrade mogu (i smiju li) utjecati na to da li je ulica jednosmjerna ili nije? Da li gradonačelnik uopće smije tako nešto odlučiti? Ili to mora neki ured? Hoćemo li suditi Milanoviću jer je po vlastitom priznanju večerao barem jednom (u nečijem veleposlanstvu) s Ante Gotovinom, ili pak Jurčiću jer mu je ujak bio ustaša (a otac partizan)? Hoćemo li izabrati ponovno Sanadera jer nas možda laže (onako na finjaka) već četiri godine, ali je zato uvijek lijepo popeglan i pristojan?

Ili još bolje, što mi želimo od političara? Jučer sam čitao objavu o novom milanovićevom blogu pa sam svratio na njegov stari blog na kojem je na posljednjem postu napisano impresivnih 689 komentara.

Imam osjećaj da im (političarima) strašno želimo nešto reći, ali eto nekako nismo u stanju to precizno formulirati.

Misao dana:
The most damaging phrase in the language is, “It’s always been done that way.”

10 Replies to “Kakve političare želimo?”

  1. pa za početak ja bih političara koji mi neće u facu (preko tv ekrana) reći da ga baš briga za mišljenje ljudi koji su ga doveli na poziciju na kojoj je i da će on napraviti kako je njemu ćef. bahatost slobodno odmah križaj s moje liste

  2. Problem s politikom je jednostavan — niti jedan političar nije dovoljno dugo na vlasti da bi se vidjeli rezultati njegove ekonomske politike. Jer, četiri godine jednostavno nije dovoljno. I glasači, onda, u svakom trenutku imaju ekonomske rezultate — ne trenutne vlasti nego miš-maš onoga što je napravila sadašnja, prethodna, pret-prethodna… vlast. Koga točno kriviti, i koga onda uzdizati u nebesa?

    Zanimljiv prijer je npr. R. Guliani, gradonačelnik NewYorka. On se proslavio kao čovjek “jake ruke” prema prijestupnicima i kriminalcima, i stvarno — za njegove “vladavine” kriminalitet je pao. Međutim, istraživanja koja sam imao prilike čitati su došla do zaključka da bi stopa kriminaliteta ionako pala zbog nekih drugih okolnosti (kao što je već padala diljem SAD-a).

  3. ja mislim da su četiri godine više nego dovoljne da se vide vrlo konkretni rezultati nečije vlasti, dapače, ja garantiram da je prvih šest mjeseci dovoljno

    a glede rudya, to je ona fora iz freakonomics vs. tipping point?

  4. Ne kažem da se neće vidjeti rezultati, ali definitivno se neće vidjeti rezultati onih poteza za koje je bila potrebna “vizija” (jer su oni po definiciji dugoročni). A i oni rezultati koji se vide — prošla vlast će ih svojatati kao “Vi ste krenuli od povoljne situacije koju smo mi stvorili. Djelomično ste i pokvarili, jer, da smo mi bili na vlasti bilo bi još i bolje.”. Ponekad s pravom, a ponekad ne.

    Glede Rudyija, ne nisam mislio na to. Čitao sam negdje par članaka o padu kriminaliteta u USA, pa se i to spominjalo. Levittovo objašnjenje može i ne mora biti ispravno, ali u svakom slučaju Rudy je tu dobio svoju priliku i ostao upamćen. Na žalost ne mogu sada naći linkove da me ubiješ :(

  5. I još nešto — to ne znači da Rudy nije i sam pridonio smanjenju kriminaliteta. Jedino što velika većina tog smanjenja nije rezultat njegove politike.

    Idem sad na planinarenje, razmišljati ću još malo o tome na vrhu Bjelolasice večeras. Uz veliko Laško ;-)

  6. Mislim da nema smisla čuditi se što je pitanje “lijevih” i “desnih” u Hrvatskoj toliko važno. Hrvati su se u 2. svj. ratu izrazito podijelili. Rata 91-95 ne bi bilo bez hrvatskog nacionalnog pitanja. Ni Slovenci ni Bošnjaci ni Crnogorci ne bi ni razmišljali o svojoj državnosti da ju Hrvati pod svaku cijenu nisu htjeli ostvariti. Naravno, Milošević je glavni ako ne i jedini krivac za krvoproliće, ali da nije bilo tolike (ne kažem neopravdane) odbojnosti Hrvata prema konceptu Jugoslavije, stvari bi bile drugačije. Budimo iskreni, Jugoslavija bi u Evropskoj uniji bila respektabilna država. A bez rata i s njim povezanog gospodarskog nazadovanja bila bi vrlo vrlo respektabilna država.

    Politička težina koju bi jedina evropska stvarna multietnička i multireligjska država (uz pretpostavku mira i demokratski sređenih unutarnjih (konfederalnih) političkih struktura i uspješno provedene tranzicije) imala u Bruxellesu je danas za sve nove članice EU nezamisliva.

    Ali, kako Hrvatima i Srbima objasniti da se u današnjem globaliziranom svijetu jedna Njemačka osjeća malenom i nemočnom bez ujedinjene Evrope iza sebe? Ništa lakše nije ni jednom Nijemcu objasniti uzroke naših ratova…. U suvremenom svijetu su već odavno sva pitanja svedena na ekonomski aspekt.

    I tu se krije odgovor na pitanje kako to da se u doba kad je ekonomija očigledno važnija od pitanja “lijevih” i “desnih” (A kad zapravo nije?) najviše diskusije vodi oko političkih boja.

    A što drugo očekivati kad su izrazito važni dijelovi države i gospodarstva kod nas “tradicijski” povezani s bojom stranačke knjižice!? Redom, u pravosuđu se napredovanja povezuju s time, u zdravstvu se sve do nekakvog šefa odjela koji je čista stručna funkcija zna tko je na kojoj strani, i prema tome se dijeli novac. U građevinskoj industriji, koja izravno ovisi o promjenama GUPa (ne mislim samo na Zagreb, nego na sva ona sitna selca i zaseoke na atraktivnim lokacijama na obali), moraš imati nekoga iz politike da bi mogao uspješno poslovati (ili imati viška novaca – za potplaćivanje). Primjer koji se mnogima možda čini nebitan, ali je simptomatski: HDZ je početkom devedesetih promijenio pravilnik (ili zakon?) o primanju mladih liječnika na specijalizaciju. Umjesto šefa odjela, koji je oduvijek bio odgovoran za rad svog odjela, pa je stoga sam birao suradnike, danas zadnju riječ ima ravnatelj bolnice. Pa se sada specijalizacije dijele po rodbinskoj vezi ili po političkoj vezi ili po debljini plave kuverte. Ako si upravo došao s medicinskog fakulteta i imaš krivo (srpsko) ime, a nemaš drugačiju vezu, u današnjoj Hrvatskoj možeš dobiti, koje li ironije, samo posao kao doktor na razminiravanju…

    Naravno da postoje firme kojima je bitna samo struka, ali samo s njima nećemo nikad na zelenu granu.

    Rječju, treba depolitizirati i postaviti na ekonomske osnove funkcioniranje cijele države.

    Zvuči banalno, ali poslovi se u tržišnoj ekonomiji dobivaju na stručnoj i ekonomskoj osnovi. I to ne samo investicije nego i zaposlenja.

    Ili, ne treba nam konkurencija stranačkih knjižica nego konkurencija rada.

    Kad se samo sjetim da nitko više ni ne priča o lustraciji, ne zbog revanšizma, nego da se postavi sve na zdrave noge.

    U Njemačkoj suradnici Stasija (njemačke Udbe) ne smiju biti na nikakvim voditeljskim mjestima državnih institucija, ne u svečilištima, sudstvu, bolnicama. Kad je CIA prije 2 godine isporučila par CDa (tzv. Rosenholz datoteka)s novim imenima provjeravao se svaki pojedinac u svakoj državnoj službi u Njemačkoj…

    Nije mi uopće jasno po kojoj zdravoj logici jedan Fond za privatizaciju uopće smije biti kontroliran od strane vlade. Instituciju koja se bavi prodajom društvene imovine vode ljudi izravno povezani i provjereni od stranke koja je taj tren na vlasti. Pa ta institucija bi trebala biti neovisnija od pape i transparentnija od Jardanskog mora :)

    Nemreš bolivit

  7. Ranko Ostojich i Davorko Vidovich su kljuc SDP-ovih izbornih rezultata. Na zalost, nijedan od njih nije u stanju jasno, razgovjetno formulirati politiku prema penzichima i zdravstvu. Mozda tu nesto i ima, ali ni onome tko je najupucheniji nije jasno sta zapravo govore, osobito Vidovich. Dodatna je teskocha da nije stvar samo u tome da su penzioneri veliko biracko tijelo koje se treba kupiti. Pitanje zivotnog osiguranja, i zdravstvenog i mirovinskog mozda su kljucni socijalni problemi, koji potjechu od demografije, promjena industrijske strukture i optimalno formuliranog radnog prava. Mirovinska reforma kako ju je proveo Vidovich je bila katastrofa – ona je, kao uostalom i kojegdje drugdje u svijetu – samo pokrenula trziste kapitala, a nije potakla rjesavanje problema penzionera. Pa su na vidjelo ispali novi i stari i kojekakve gluposti. Postojala je ideja o nultom stupu, ali Vidovicheva ekipa je nije bila u stanju operacionalizirati, predstaviti kvalitetno javnosti i pobijediti lobije koji su protiv nje. Produzenje radnog vijeka je kljucno, no da bi ono imalo i industrijskog efekta, da ne bi bilo teret, potrebno je poticati industriju kod koje je profitabilno iskustvo a ne samo jeftini rad balavaca. Koja je to industrija? Koja su to radna mjesta? Nema sanse da se kod SDP-a dobije jedna tako jasna formulirana politika. Na zalost. Tu je jos uvijek prica, dajmo sansu mladima. Tako Sanaderova trgovacka politika dobija na tezini. Pobijedit ce vas koalicijama. A da ne bi bilo tako treba otvoriti perspektibvu ljudima srednjih godina i starijima. Ne, platiti im, ne povecati im penzije, nego im dati perspektivu, da imaju sta raditi. Sta bi radili, ako nisu kapitalisti, tko zna?

  8. Rajko Ostojić a ne Ranko, Ranko je koordinator devete izborne jedinice i bivši ravnatelj policije

    a inače glede Rajka, gledao sam ga u nedjeljom u 2, a dao sam si i truda pogledati njegovu prezentaciju na i on mi se čini kao najbolji prezentator kojeg SDP ima (pa čak i bolji od profesora ljube jurčića)

Leave a Reply

Your email address will not be published.