bigmouth strikes again… (3:13, The Smiths, The World Won’t Listen, 1986)

Kako sam zadnja dva dana bio konzumiran projektom kojeg privodim kraju nisam se imao vremena koncentrirati na štrajk zaposlenih u državnoj upravi. Ono što me uvijek, iznova i neograničeno fascinira je da u slučaju državne uprave (a osobito carinika i policajaca) oni kada štrajkaju u stvari rade? Da li netko osim mene vidi ironiju u svemu tome?

Po priznanju same Vlade, udio plaća u državnom proračunu sudjeluje s oko 25 milijardi kuna, što znači da kada iz državnog proračuna izdvojite autoceste, mirovinsko i zdrastveno, te troškove održavanja pogona od stotinu milijardi kuna ukupnog proračuna strašno malo otpada na neke objektivne investicije. Moja je gruba procjena da bio otprilike trošak poslovanja države morao iznositi nekih 1,5x više od sume plaća, a to bi bilo dakle ukupno 57,5 milijardi.

Naša država je država paradoksa, ako se ne varam, mi smo država s najviše sudaca (po valjda glavi stanovnika ili tako nekako) s najvećim brojem zaostataka u sudstvu. Imamo viškove ljudi u zdravstvu i istovremeno ljudi mjesecima čekaju na preglede, imamo policajaca više nego učitelja i profesora zajedno, a o vojsci da i ne govorimo. Samo u mirovinskom osiguranju radi nekoliko tisuća ljudi iako je totalno nejasno što oni tamo u stvari rade, u doba elektronike i računala teško da oni tamo prebrajaju neke novce ili nešto?

Moje viđenje problema (tj. rješenja istoga) je da treba dići kredit od koje milijarde novaca, otpustiti preventivno 40% svih zaposlenika a ako je ikako moguće i više, ovim preostalima dignuti malo plaće (a vjerojatno bi se samim otkazima dramatično povećati efikasnost iz straha za radno mjesto) i outsourcati što se outsourcati može.
Nije da sam nešto računao, no ako mi date olovku i salvetu vjerujem da se može dokazati da bi se bilo koja suma uložena u te silne otpremnine vratila za manje od godine dana (a da niti ne spominjem silne nekretnine koje bi zjapile prazne i koje bi se mogle iznajmiti ili prodati).

Prema državnoj upravi nema potrebe imati posebne milosti, ona je petnaest godina služila kao socijalni amortizer te se u međuvremeno razmnožila poput amebe u lokvi mlake vode. Netko u nekome trenutku treba svirati cijeloj toj priči kraj i što se to prije dogodi to će prije gospodarstvo postati konkurentnije, država fleksibilnija a možda onda i oni ljudi koji preostanu dobiju primjereniju plaću.

Baš me zanima, ima li netko tko čita ovaj blog iz državne uprave? Ako ima i može iz sigurnosti anonimnosti svoje kancelarije napisati koliko doista vremena provodi u konkretnom, efikasnom poslu? Duboko sam siguran da i ljudi koji rade tamo moraju (deep_down) skužiti kako ta situacija ne može vječno trajati.

Odbrojavanje; eto, sveli smo se na svega 3 posta do kraja mojeg odbrojavanja…

p.s. prije dvanaest dana poslao sam email državnoj upravi s konkretnim problemom, na email adresu koja je javno objavljena kao dio hitro.hr projekta, do današnjeg dana nisam dobio odgovora (niti ga, iskreno, očekujem)

Misao dana:
Sometimes the best solution to morale problems is just to fire all of the unhappy people.

us and them… (7:22, Pink Floyd, Delicate Sound of Thunder, 1988)

Slijedi drugi post inspiriran prošlotjednim (malobrojnim ali zabavnim) skupom blogera.

Internet je ono što bi nazvali horizontalnim medijem, a to bi ukratko značilo da na internetu razlika između mojeg bloga i onoga web sitea kojeg ima Bill Gates, kako je to Anderlon lijepo napisao skoro pa prije deset godina svega jedan klik.
Ako krenemo malo dalje razrađivati ideju, za razliku od vertikalnih medija poput novina, časopisa, radija, televizije kod kojih je trošak poslovanja vrlo velik (dakle morate investirati u tiskarsku opremu, odašiljače, kamere i studije te eventualno dobiti dozvolu nekog regulativnog tijela da bi se uopće bavili tim poslom), na internetu se svatko može uz vrlo malu investiciju baviti izdavaštvom s time da je vaš site (barem u onim temeljnim pretpostavkama) totalno istovjetan web siteu od primjerice CNNa. Dakle ono što u real world medijima možete izboriti novcem i kapitalom, na internetu možete jednako tako napraviti znanjem i trudom (čistom brute_force metodom, i nemojte misliti da nekima to nije uspjelo, no o tome malo dalje). Također, ne bi bilo dobro ne spomenuti kako pomaže ako imate TV stanicu koja promovira vaš web site, no to nije nužni preduvjet.

U okolini u kojoj su svi (barem potencijalom) apsolutno jednaki, sasvim je normalno da se kreirao sasvim novi “ekosistem” oko tražilica poput onoga koji je kreirao google. Google po svojoj definiciji i ustrojstvu možda i je search engine, no u svojoj biti on je ustvari mjesto na kojem razmjenjujemo linkove. Poput indexa u korisničkom uputstvu u kojem tražeći ključnu riječ pronalazimo na kojoj se stranici nalazi traženo uputstvo.

No na internetu postoje stotine milijuna stranica i tisuće, odnosno milijuni različitih web servera i domena, te je teško odrediti koji od tih URLova vodi na pravu, konkretnu, pravovremenu i relevantnu informaciju. Iz tog razloga, također je sasvim logično da se pitanje pretraživanja (razmjene linkova) pretvorilo u složeni matematičko/statističko/znanstveni projekt u kojem između milijuna stranica u svojoj potrazi morate pronaći pravi link koji odgovara vašem trenutnom interesu (tj. upitu). To pak znači, da kada na tražilici po izboru upišete pojam ili frazu koja vas interesira, da bi pretragu proglasili uspješnom, očekujete kako će tražilica poredati rezultate po nekom redosljedu za kojeg vi mislite da je relevatan – dakle, nije svejedno da li će tražilica dati prvu stranicu na koju je naišla a koja sadrži traženu frazu, nego očekujete da prva (ili barem među prvima) bude stranica koja odgovara na traženi upit. Dobro došli u svijet pagerank-a! PageRank je termin kojim se vašem web siteu ili stranici određuje relevantnost, odnosno koliko se ona (tražilici) čini pouzdanim izvorom informacije koju tražite, te koliko će blizu vrha pretrage vaša stranica doista biti.

Oko PageRanka se stvorila cijela industrija tvrtki i mehanizama koji će upravo vaš link učiniti relevantnim, no to je daleko od jednostavnog posla. Jedan od najbitnijih kriterija koje primjerice google koristi za određivanje važnosti vaše stranice na internetu je broj linkova koji vode na vašu stranicu.
Ako se sjećate prvotnog bunta kojeg su BUGovci plasirali u vrijeme lansiranja blog.hr-a, tada ćete se sjetiti i izjave kako blogovi zagađuju internet prostor, i to je donekle točno, jer primjerice blog.hr po informaciji s naslovnice u ovome času se sastoji od preko 70.000 blogova i to je vjerojatno količina pod-domena koja je bitno veća od cjelokupnog broja domena na hrvatskom internetu. Svaka (ili gotovo svaka) od tih poddomena ima link na monitor.hr, forum.hr i blog.hr (ok, postoje neke restrikcije oko toga kako tražilice link računaju relevantnim, no 70.000 blogova can not be wrong), te je svaka ključna riječ spomenuta na tim domenama po definiciji relevantna za svaku internet pretragu. Ako krenete nešto i tražiti, siguran sam da ćete na prvoj ili drugoj stranici vaše pretrage pronaći link na barem jedan blog, pa su s te strane bugovci (barem donekle) u pravu – no isto tako mislim da većina stranica čiji je uspjeh tj. pozicija ugrožena tisućama blogova koji su u zadnje dvije godine preplavile hrvatski internet takvu sudbinu i zaslužuju budući da se na njihovim stranicama nalaze sadržaji koji po kriterijima daleko većih od nas (dakle google-a, yahoo-a ili msn-a) su manje relevatni od blogova koji taj sadržaj “zagađuju”.

Blogovi su važna pretkretnica u razvoju interneta i o tome sam već pisao, no sada se iz silne mase po istom onom pravilu po kojem se internet eksplozivno razvio, a na njemu cijeli sustav pretraživanja i povezivanja mora transformirati u slijedeći korak. Što to točno je nisam siguran, a niti drugi nisu puno precizniji.

Bitka za svoje mjesto na internetu nije jednostavna i da bi vaš site postao posjećen bitno je uložiti puno truda i vremena, potrebno je kreirati sadržaj koji će privući ljude i natjerati ih da se povezuju (linkaju) s vama kako bi vas učinili relevantnim mjestom a ne usamljenom oazom na internetu. No, prije svega, važno je razumjeti kako se izboriti za svoje mjesto pod suncem (ili na tražilici).

Toliko za danas, post je manje-više filozofske naravi no ima niz linkova koji vode na daljnje, kvalitetne siteove i tekstove. Nadam se da ste skužili što sam htio reći, ako niste, ostavite komentar pa pojasnim naknadno.

Odbrojavanje; preostalo je još 2^2 dana do…
Vidim da su se neki zabrinuli što će se desiti kada za koji dan dođemo do kraja, ne očekujte spektakularne pomake ili revolucionarno novi pogled na svijet niti čak redizajn bloga (nije da imam što redizajnirati ali eto). Nitko neće dobiti na nagradnoj igri, neće me biti na TVu, a ne očekujemo niti novo pojavljivanje u saboru ili preuzimanje vlasti… ništa niti blizu toliko značajano.

Misao dana:
Internet users are flocking to the Vatican’s new Web site (so they say). It turns out though, that most visitors are there to confess after visiting the Cindy Crawford site. Now, the faithful don’t have to kiss the Pope’s ring – you just double click on it..

ignoreland… (4:27, R.E.M., Automatic for the People, 1992)

Malo sam busy (opet danski konzultanti, borba je teška i zasada neizvjesna) pa ništa od posta za danas.

U međuvremenu imam link:
http://askaninja.blogspot.com/ – video blog, iznimno smiješno.

http://www.hetemeel.com/einsteinform.php, dinamičko generiranje slike, smiješno.

Misao dana:
I heard that in relativity theory space and time are the same thing.
Einstein discovered this when he kept showing up three miles late for
his meetings.