Još malo o pretvorbi i privatizaciji (nadam se da ću danas dovršiti ovu sagu).
No prije toga da odgovorim na pitanje zašto bi država privatizirala sve i sva kako sam ja to bio predložio. Dakle ako dosada nisam uspio argumentirati zašto je to nužno, onda još jedini razlog koji mogu smisliti je pogled na bilance tih poduzeća. Nisam se previše trudio pronaći aktualni podatak, no sjećam se gledanjem Privrednog vjesnika kada su se uspoređivali poslovni rezultati državnih poduzeća vs. poduzeća u privatnom vlasništvu da su ovi privatni bili u plusu dok je država u žestokom minusu. Dakle, ako te tvrtke ne donose dobit vlasniku koji je smisao njihovog održavanja? Ili još jednostavnije, ako nisi sposoban upravljati tvrtkom i donijeti profit onda svoje talente ili sposobnosti treba usmjeriti na aktivnosti koje donose dodanu vrijednost.
U mojim očima ne vidim razloga zašto bi država trebala održati i jedno, jedino trgovačko društvo osim možda pokojeg dobro argumentiranog izuzetka.
Dakle, tema su javna poduzeća iliti komunalci. Uzmite situaciju grada Zagreba s kojom smo i pokrenuli cijelu priču. Zatečeni smo s 23 javna poduzeća u vlasništvu grada koji obavljaju razno razne djelatnosti, uglavnom komunalne prirode. Neke od njih (primjerice Gradske ljekarne) ne bi ni trebalo trpati u taj paket nego bi ih trebalo istoga časa prepustiti tržištu iz jednostavnog razloga što je riječ o djelatnosti koja je široko dostupna na tržištu i te ljekarne same po sebi ne obavljaju nikakvu drugu društveno korisnu djelatnost (barem ne onu koju jednako dobro ili bolje ne bi mogla odraditi privatna tvrtka).
Ostaju nam poduzeća poput Čistoće, Vodoopskrbe i odvodnje i njima sličnih.
Duboko sam uvjeren kako su mnoga od tih poduzeća pretjerano opterećena viškom zaposlenih, te kroz svoju tromu i prastaru organizaciju jednostavno koštaju više nego što su u stanju privrediti, ili pak kao rezultat njihove neefikasnosti pojedine usluge koštaju previše. GSKG je jedno od takvih poduzeća koje mlati ogromne pare i još veće profite za uslugu koja je najmanju ruku ograničena.
Grad Zagreb kao vlasnik mora imati dva osnovna interesa; a to je normalno funkcioniranje grada (redovita opskrba vodom, kanalizacija koja radi, smeće koje se odvozi) odnosno profit tih tvrtki kroz dobit poduzeća; trećeg razloga ja jednostavno ne vidim – komunalna poduzeća ne plaćaju koncesije jer one u ovome času ne postoje i praktički jedini doticaj s gradom je obavljanje djelatnosti i transfer dobiti ako ona postoji, tj. žicanje novaca ako posluju s gubitkom.
Uzmimo primjer ZETa koji je duboko subvencioniran od strane grada, to znači mojim i vašim novcima – postoje javni prijevoznici u drugim gradovima koji posluju pozitivno i bez subvencija. Da li je tome kriva loša organizacija, višak ljudi, preveliki troškovi održavanja, loša naplata karata ili što već nije toliko bitno, no nepobitna činjenica je da grad subvencionira dobrim dijelom ZET kako bi ovaj uopće poslovao. Prodajom dijela udjela u ZETu, grad bi dobio novog upravitelja tvrtkom s vrlo jasnim ciljem da tvrtka postane profitabilna (što se dosada nije dogodilo), novi vlasnik/suvlasnik bi poradio na efikasnosti sustava, uveo novi način naplate karata, unio brdo novina koje su po svijetu normalne te bi sasvim sigurno udio subvencija bio manji. A kada govorimo o neprofitabilnim linijama, tada bi trebalo takve linije identificirati i grad bi se onda odlučio sam da li želi sudjelovati i osigurati građanima subvenciju ili ne.
Slična stvar vrijedi i za primjerice Čistoću, jer vrijedi razlikovati uslugu deponiranja ili obrade otpada (Jakuševac) koja je inače svugdje u svijetu visoko profitabilna djelatnost i primjerice odvoz smeća (dnevni i glomazni otpad) što je posao koji se bez problema može privatizirati na isti način kao što se i zimsko posipanje ulica odrađuje kroz najam kamiona tijekom zimskih mjesec.
I dolazimo ponovno do Vodoopskrbe i odvodnje koja bi morala osigurati crpljenje vode, njezinu distribuciju kao i izgradnju i državanje vodovodne i kanalizacijske mreže. U ovom slučaju bi se primjerice mogla napraviti koncesija, a koncesija je popis uvjeta pod kojim neka tvrtka može obavljati određenu djelatnost i kroz taj koncesijski ugovor treba regulirati prava i zadatke koncesionara. Ako se stvar postavi inteligentno, nije nikakva zapreka da se taj posao napravi kvalitetno na zadovoljstvo sviju, a da novi koncesionari svoju dobit ne pronalaze kroz povećanje cijene usluga nego kroz racionalizaciju neracionalnog poslovanja koje je trenutno na djelu.
Bacite pogled na popis komunalnih poduzeća grada zagreba i neka me netko pokuša uvjeriti da je većina tih društava doista nužna u gradskom portfelju? Apsolutno nije.
Misao dana:
I’m an instant star, just add water.
Share the post "life is a lemon and I want my money back… (7:59, Meat Loaf, Bat Out Of Hell II – Back Into Hell, 1993)"
Poštovani gradonačelniče,