Categories
Priroda i društvo

Gradonačelnik grada Zagreba

Ovih dana je očito krenula kampanja za lokalne izbore. Kao zagrepčana koji je nesretan trenutnom situacijom jako me zanima kuda plovi ovaj brod. Ja mogu biti nesretan gradskom vlašću, pa čak i susrećem još ekipe koja je nesretna (a dobar dio ih je koncentriran na stranicama pollitike), no nisam siguran koliko je to u stvari prevladavajuće razmišljanje budući da sve ankete pokazuju kako će upravo dosadašnji gradonačelnik Milan Bandić osvojiti četrdesetak posto glasova za nepunih devedeset dana.

Želio bih stoga razbistriti zašto točno Milan nije dobar gradonačelnik, tko mu je konkurencija u utrci za gradonačelničku poziciju, koji su im izgledi, a volio bih vidjeti i koje su to karakteristike koje čine poželjnog (nadajmo se) novog zagrebačkog gradonačelnika.

Od loših Bandićevih karakteristika ja u stvari imam samo dvije-tri. Kao prvo, moj je stav da je Bandić iznimno loš komunikator koji je skoro pa nesposoban na javnosti prihvatljivi način prenijeti svoju poruku. No, istovremeno, očito je da postoji brdo naših sugrađana koji ga razumiju vrlo dobro (jer očito drugačije ne bi dobio toliko glasova). Bandić je i autokrata, iako nemam neposrednih iskustava s time, više je nego očito kako je gradska vlast (poput one državne) sazidana na vrlo strmoj piramidi čiji vrh zauzima upravo Bandić. Treća temeljna negativna karakteristika koju sam dobio promatrajući njegov lik i djelo je to što nekako mislim da bi se mnogobrojne aktivnosti koje je Bandić napravio mogle i morale napraviti jeftinije. Jedan od tih primjera je Bundek, koji je prije Bandića (objektivno) doista bio opasno mjesto na kojem kuhinjski aparati odlaze umrijeti. No tih 60ak milijuna kuna mi se nekako čini strašno puno za šišanje šikare, par kilometara pješačkih staza, jedno dječje igralište i čišćenje jezeraca. Drugi primjer u tom smjeru bi moglo biti Sljeme koje je koštalo neke puste stotine milijuna kuna (oko 120 ako se ne varam, a pitanje je koliko je toga za Sljeme sakriveno pod različitim drugim stavkama). Nekako mi se čini to suludo utrošenim novcem za nekoliko dana skijanja, no ima mnogih koji misle da je Sljeme jedan od najboljih Zagrebačkih projekata (iako mi je efekt toga totalno nejasan i u krajnjoj liniji nevidljiv).

Da skratim; diskusija o njegovim komunikatoriskim vještinama su stvar ukusa, pitanje da li je nešto moglo jeftinije ili racionalnije je stvar dojma, no autokratsko vladanje i nedemokratično ponašanje je pitanje principa ali da su svi ostali dojmovi super on i dalje ne bi bio dobar gradonačelnik.

Promotrimo malo konkurenciju (barem ovu javnu), Promatrajući rezultate prošlih lokalnih izbora jasno je kako je Jasen Mesić kao kandidat HDZa prvi slijedeći u redu. Lik ostavlja mlaki dojam državnog birokrate što je samo po sebi loše i neuvjerljivo, iza njega nema nikakvih postignuća koje bi nas uvjerile ili barem dale natruhu drugačijeg pristupa vlasti, te je on (u krajnjoj liniji) eksponent HDZa o kojem zagrepčani imaju mišljenje kakvo imaju. HSP koji je bio treća stranka u proteklim izborima je u međuvremenu nestao i nije za očekivati njihov revival, a Miroslav Rožić teško da može napraviti imalo značajni iskorak u gradu u kojem je lijevi centar prevladavajuća politička doktrina (na barem deklarativnoj razini). Ostaje nam naravno HNS koji objektivno može ponuditi samo Čačića koji je (barem meni) samo umiveni Bandić bez ikakve pa i najmanje razlike u tonu i slici, dok njihova Čičin Šajn koja će navodno i biti gradonačelnički kandidat. Holjevac je bojim se potrošena u savezništvu s Bandićem, a HSS koji je dosada uspješno koalirao na razini grada sa SDPom vjerojatno je na tantalovim mukama prihvačajući zahtjev središnjice da se koalira s HDZom. Vrijedi naravno spomenuti i da u Zagrebu i nemamo oštre podjele po pitanju vlast – oporba, što se najbolje vidjelo na glasanju za GUP kada su skupštinu posjećivali i oni koji (iako izabrani) u nijednoj drugoj situaciji nisu snašli za shodno ukazati se i reći koju.

Slika dakle nije obečavajuća i objektivno, sve šanse (ako ih uopće imamo) padaju na nezavisne kandidate počevši od gore spomenutog Rožića, različitih Mikšića (tko zna hoće li on opet doći budući da se u Zagrebu temeljito obrukao ne samo izbornim rezultatom nego i pozicijom u vijeću koju protekle četiri godine nije uopće koristio, ili možda je ali im to ne znamo :).

Od nezavisnih, doista ne znam što se može očekivati, na pollitici je puno vremena i energije potrošio Zdravko Gracin koji sam sebe ne smatrra gradonačelničkim materijalom ali i većina onoga što je on napisao se odnosi na politički okvir programa za Zagreb – no ne vidim kako bi to funkcioniralo u okolini gdje Bandiću doslovce na raspolaganju stoji sva moguća i nemoguća infrastruktura (koja je plaćena ili čak voljna volontirati). Vidio sam u jednom komentaru da esperanza spominje Velimira Sriću (koji je već jednom bio predsjednik skupštine i nedugo zatim, valjda razočaran politikom, odlučio odstupiti – što je u stvari jedna od rijetko časnih stvari koje smo viđali u zagrebačkog politici), a prošloga tjedna je izašao jedan članak u večernjem koji kao gradonačelničkog kandidata spominje Josipa Kregara s pravnog fakulteta i izvjesnog Matešu koji je izašao iz HSPa ali čije ime ja nisam dosada čuo. Opet, samo pogledam dnevnik od Kreše i vidim što slijedi Splićanima pa nekako dođem do zaključka da bi možda svi skupa trebali potražiti barem nešto dobroga u Bandićevom liku i djelu.

Ako idemo obrnutim putem, i zapitamo se kakav bi gradonačelnim morao biti, barem meni, čini se očiglednim da tražimo demokratičnu osobu koja je voljna u cijelosti promijeniti paradigmu vladanja gradom. Iskreno, ne bacajući vodu na bilo čiji mlin, bojim se da ustajale stranačke strukture nevoljne promjenama i uostalom uglavljene u različite zagrebačke power sharing sheme ne mogu iznjedriti takvog kandidata, a jedini iole izgledni, Jasen Mesić, predvodnik je HDZa – od kojega (barem zasada) ništa korisnoga i lijepoga nismo vidjeli.

Druga karakteristika dobrog gradonačelničkog kandidata bi morao biti kvalitetni program. No, pitam se, što tu mogu protukandidati ponuditi?  Bandić ne samo da tu ima štogod za pokazati, nego jedini i zna što se može ili ne može, tako da štogod drugi nudili biti će mu prelagano to iskritizirati. Nekako mi se čini da će se ta kampanja stoga pretvoriti u ono što bi ameri nazvali “pissing contest” (pardon my french ali nemam bolju usporedbu).

Nisam siguran ni koliko ima smisla lupati po Bandićevoj netransparentnosti i potencijalnom kriminalu. Naime, teti Štefici iz Konzuma je cifra od 60 milijuna za Bundek jednako imaginarna kao i ona od 30 milijuna (makar je ova druga možda realnija). Teta Štefica možda osim toga voli jednom godišnje otići na Sljeme bodriti Kosteliće a ako to i ne radi, onda gleda prijenos iz svoje kuće koju joj je legalizirao upravo Bandić…

I na kraju, čak i kada bi netko uspio uletiti u drugi krug s Bandićem (primjerice Jasen Mesić), da li bi grad podnio HDZovca za gradonačelnika (zadnji puta kada je Marina Matulović bila vladala, koješta se dogodilo o čemu će se još pisati i čitati), a kada bi u drugi krug ušao netko iz ove lijeve priče (recimo Čičin Šajn, znam da je nevjerojaton ali budite sa mnom još koju rečenicu) kako bi (i da li bi uopće) glasali ovi s desne strane političkog spektra?

Što vi mislite? Tko bi trebao biti budući zagrebački gradonačelnik – s time da ne morate samo predložiti dobro ime nego i osobu koja bi u okršaju na biračkom mjestu mogla doista zamijeniti Bandića?

Misao dana:
If a large city can, after intense intellectual efforts, choose for its mayor a man who merely will not steal from it, we consider it a triumph of the suffrage.

Categories
Politika

Neka organi pravne države rade svoj posao

Prije nekoliko dana otkriveno je kako je prijatelj Milana Bandića uspio kupiti neko zemljište u zagrebačkom Resniku koje je prije nekoliko dana pretvoreno u građevinsko čime je vrijednost tog zemljišta narasla nekoliko puta (nekoliko znači više od dva, a u konkretnom slučaju faktor uvećanja vrijednosti je blizak broju osam).

Jučer je taj komad zemlje, opet spletom vrlo sretnih okolnosti, odlukom Gradske skupštine, sada čvrsto u rukama partnera postao “kao stvoren za gradnju šoping-centra” i time je vizija, koja je bila dokučiva samo trojici, došla na korak do ostvarenja.

Sva ta čista posla pokvarile su ipak jedne dnevne novine kada su objavom slike Milana Bandića i Darka Turopoljca ispred otvorenih škrinja s blagom potpuno nes(p)retno stvorile dojam da gledamo gusare koji upravo dijele plijen. Priču o podjeli škrinja s blagom akteri su odmah proglasili samo šalom. Štoviše, oglasom preko pola stranice u novinama morali su objašnjavati šalu, koja nikome nije bila smiješna. (business.hr)

Ono što je strašno zanimljivo (barem meni) u cijeloj toj priči, kao uostalim i u svim ostalim pričama koje se vežu za lik&djelo Milana Bandića je njegov standardizirani odgovor na takvo pitanje koje kaže “Neka organi pravne države rade svoj posao”, naravno nije M.B. (podaci poznati redakciji) jedini koji koristi ovu blesavu ispriku, nego se identična rečenica često citira iz ustiju nekih od naših ministara ali čak i trenutnog premijera.

Dakle, kako je to jedan moj kolega primjetio, Bandić je u cijeloj priči ili totalno čist pa nema nikakvog pa niti najmanjeg razloga za brigu te stoga poziva pravnu državu (ako je imamo) da odradi svoj posao i službeno mu izda certifikat da nije ništa skrivio, ili je pak riječ o nečem sasvim drugome a to je da je dotični toliko uvjeren u nesposobnost pravne države ili pak njegovu sposobnost opstruiranja postupka i zatiranja tragova da mirne duše može reći takvu rečenicu, praktički se rugajući sustavu znajući kako iz cijele priče neće biti apsolutno nikakvog efekta.

Problem s koruptivnim djelima je što u njima u pravilu nikada nema svjedoka, a oni koji možda postoje o njima ne žele govoriti iz jednostavnog razloga što su u njih i sami “umočeni”.

Postoji naravno i treći scenarij, po općem mišljenju u cijelosti nevjerojatan, a taj je da je dotični lik, jedan od 800.000 najbližih prijatelja Milana Bandića zahvaljujući izoštrenom poslovnom njuhu i osjećaju za rizik mudro investirao novac i danas kupi za to nagradu.

Misao dana:
It’s about time law enforcement got as organized as organized crime.

Categories
Politika

Prije i poslije

Pregovori HDZa s koalicijskim partnerima priveli su se kraju i kako izgleda krajem ovog tjedna imati ćemo novu vladu (osim ako ne bude iznenađenja u Saboru). I sada, dok je sve još svježe vrijedi se podsjetiti nekolicine zanimljivih zahtjeva koji su se pojavili tijekom predizborne kampanje i promotriti sudbinu tih krucijalnih pitanja.

Referendum za NATO – čini se da od njega ništa. Ivo&Co već duže vremena zagovaraju priču o ulasku u NATO bez referenduma, negdje tamo u proljeće dobiti ćemo (navodno) pozivnicu i potom slijedi proces ratifikacije. Ja sam osobno protiv NATOa. HSS i HSLS su kao dio predizborne platforme govorili kako referendum za pristupanje NATOu mora biti održan. Vidimo sada iz njihovih pregovora da se od toga neće ništa dogoditi jer “ako referentne” ankete kažu da je podrška veća od 50% onda nema potrebe, a ako je manja onda ionako nam ne treba referendum – ne razumijem poantu. Uostalom, što je to referentna anketa, možemo pitati primjerice ZAPI koji je svojevremeno za vladu radio istraživanje koje je zabilježilo impresivnih pedesetak postotaka podrške ili pak Novi list koji je predviđao natpolovičnu većinu za SDP. Čisto fore radi, eto jedan quote iz ožujka prošle godine:

Reagirajući na jučerašnju izjavu predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa po kojoj se o ulasku Hrvatske u NATO neće odlučivati na referendumu, koalicija HSLS i HSS priopćila je danas da će te dvije stranke biti protiv ulaska u NATO ne bude li takva odluka potvrđena referendumom. (dnevnik)

Ministarstvo regionalnog razvoja – jedna od velikih diskusija tijekom kampanje je bila decentralizacija zemlje, a jedna od okosnica cijele priče je i osnivanje novog ministarstva regionalnog razvoja. Ako se netko sjeća prosinca 2006. godine tada smo u praktički drugoj polovici prosinca imali situaciju kada je vlada odlučila promijeniti prihode lokalnih jedinica na način da se dotadašnji porez na dobit kao osnova prihoda lokalne samouprave zamijeni porezom na dohodak. U toj koncepciji uz izuzetak Zagreba i Rovinja (i još pokojeg naselja prebrojivog na prste jedne ruke) svi ostali su dobili nešto više nego što su dobijali dok su Zagreb i Rovinj izgubili na prihodima, no em je u Zagrebu SPD na vlasti, a Rovinj ionako ima Adris pa valjda nije frka, a nova raspodjela je praktički svim drugima osigurala da šute. Godinu dana kasnije i vrapcima na grani je jasno ono što je zagrepčanima bilo jasno još od prvog dana; godišnji rast poreza na dobit je neusporedivo veći od rasta od ubiranja poreza na dohodak (a da ne kažemo da će svakom novom poreznom olakšicom ili povećanjem neoporezive osnovice taj iznos padati). Lokalna samouprava sudjeluje sa samo 10ak postotaka državnog proračuna od čega je skoro pa polovica kako god okrenuli otpala na Zagreb pa je stoga razvoj lokalnih jedinica moguć samo dodatnom decentralizacijom i regionalnim razvojem (što je, vidi ironije, jedna od okosnica SDPovog izbornog programa). Obzirom da i EU ozbiljno pristupa regionalizaciji, da je decentralizacija kod nas neminovna nekako se činilo da je osnivanje ministarstva gotova stvar. Na današnjem sastanku, ispada kako je drIvo odlučio da ministarstva neće biti.

Čelnici HSLS-a Adlešič i Čehok potvrdili su da Sanader ne želi samostalno ministarstvo regionalnog razvoja. Čehok je dodao kako “je HSLS sklon tome da se osnuje ministarstvo, ali Sanader nije”. HDZ predlaže i to da se razdvoje ministarstvo znanosti i obrazovanja. HSLS će inzistirati na ministarstvu regionalnog razvoja i na tome mjestu žele Davora Žmegača.

Neslužbeno doznajemo i da Sanader ne želi ni izdvajanje ministarstva turizma. A upravo je na taj resor, kao i na regionalni razvoj, računao HSS. Ako se ne osnuju ta dva ministarstva, pitanje je što će još, osim potpredsjedničkog mjesta u Vladi, dobiti HSS. Traže i poljoprivredu, no Sanader želi zadržati Petra Čobankovića. (jutarnji)

ZERP – to neželjeno dijete Hrvatskog sabora nakon nekolicine odgoda stupilo je u svoju punu snagu prije nekoliko dana. ZERP i njegovo nepoštivanje pitanje je interpretacije, jer s jedne strane imamo ZERP kojeg ne samo da nemamo čime kontrolirati, no daleko bitnije, ministarstva zadužena nisu na vrijeme pripremila niti zakonodavni i pravni okvir postupanja u ZERPu. Hido Biščević je potpisao što je potpisao i svi osim nas misle kako je to obvezujući potpis. HSS je bio jako rezolutan oko ZERPa, no pritisak slijedi (a formiranjem nove vlade samo će se pojačati) a vrli HDZovci se ne oglašavaju na tu temu osim Hebranga koji je na fini način probao protumačiti da 100-200mil eur od pokradene ribe nije vrijedno zaostajanjem u pregovorima s EU. Nekako si mislim da će priča o ZERPu neslavno propasti u tako uvijenom sporazumu sa Slovenijom i Italijom da ni sami nećemo skužiti što se dogodilo, a po svoj prilici će dobiti i više nego što su imali do proglašenja ZERPa.

Manjine – manjine su krenule diskutirati o tome kako hoće dvostruko pravo glasa. Ono što je tijekom napornih pregovora dogovoreno je da će se o tome razgovarati u prve dvije godine mandata vlade; dakle rješenje ne postoji, HDZ je protiv prijedloga (iako je dvostruko pravo glasa postojao i kod nas do prije desetak godina) i o tome će se “razgovarati”, a odmah da spomenemo i Zdenku Čunhil koja je uspjela ishoditi da se u Daruvaru napokon stave dvojezične oznake (što je ionako bila zakonska obveza lokalne samouprave koju vodi – pogodite tko).

Poanta cijele ove priče je u stvari slijedeća. Nekakvi pregovori se vode već mjesec i pol dana i sve što se je u tome vremenu dogodilo je da su “koalicijski partneri”, kojima je bila važna samo “programska kompatibilnost” uspjela napustiti apsolutno svaku od pregovaračkih pozicija s kojima su krenuli. Ništa od regionalizacije, ništa od referenduma za NATO, manjinama ništa od prava glasa a niti onih šest milijardi kuna za hrvatsko selo se ne spominje previše. U posljednjem tjednu prije formiranja vlade počinju se po novinama spominjati fotelje (makar, ne vidim o čemu se drugome pričalo ako su programe već odlučili u cijelosti napustiti) i sada polako izlaze taštine na vidjelo.

http://youtube.com/watch?v=te6qG4yn-Ps

Ono što bi danas Đurđa, Josip, Milorad i društvo trebali napraviti je lijepo sjesti, natočiti pivo, napraviti kokice i pogledati reprizu nekih od svojih “odlučnih” stavova iz predizborne kampanje te se poput David Byrnea zapitati: “Well, how did I get here?”.

Misao dana (za Đurđu i Josipa):
You’ve got the brain of a four-year-old boy, and I’ll bet he was glad to get rid of it.