Ako ste čitali vijesti (barem one međunarodne), mogli ste pročitati kako su amerikanci jučer prijavili dodatnih 6.2 milijuna nezaposlenih, što znači da je u protekla tri tjedna u Americi bez posla ostalo oko 17 milijuna ljudi. Perspektive radi, riječ je o oko 10% ukupnog broja zaposlenih i postavlja se pitanje kako to da je kod njih toliko eksplozivni rast nezaposlenih a kod nas toliko manji? Radne snage kod nas (ovisno tko i kako broji), moglo bi biti između 1.5 i 1.7 milijuna (malo su nejasni kriteriji kako se broje zaposleni jer neke samostalne djelatnosti i OPG-ovi nisu uvijek dio statistike), ali recimo da je to oko 1.7 milijuna, što je taman 1% američke radne snage. Analogno tome i kada bi pratili trendove, mi bi morali prijaviti oko 170.000 nezaposlenih a danas smo bliže 17.000 (što se lijepo vidi na index.hr), što je dakle 1/10 onoga što se desilo u americi.
Dio odgovora sigurno možemo pronaći u Vladinim mjerama jer trgovačka drušva pokušavaju sagledati koliko je ova situacija trajna, odnosno koje će ukupne efekte imati na njihovo poslovanje. Drugi, neusporedivo veći faktor (barem kako ja to vidim), su naši zakoni o radu koji između ostalog predviđaju otkazne rokove koji su vrlo raskošni u odnosu na one američke. Ako malo prevrtite film unazad, onda ćete znati da je posljednji dan škole bio 13. ožujka, dok je karantena (ili lockdown ili kako god želimo nazvati ovu situaciju) stupila na snagu 23. ožujka. Ako pretpostavimo da je tipični otkazni rok mjesec dana, za očekivati je kako će oni koji su dobili otkaz od 13. ožujka na dalje na HZZ početi dopirati tek sljedeći tjedan i tada ćemo početi dobivati pravu sliku nezaposlenosti.
Nema nikakve sumnje kako će ogromni broj ljudi završiti ili je već završio na HZZ-u, a kako nas je korona ulovila taman u uzlaznom ciklusu sezonskog zapošljavanja, za očekivati je kako ti sezonci neće moći pronaći posao niti na našem moru, ali zbog općih zabrana međugraničnog kretanja neće moći pronaći posao niti u inozemstvu (a o nedostatku sezonskih radnika u poljoprivredi i efektu na dostupnost i rastu cijena pojedinih poljoprivrednih proizvoda u tjednima koji dolaze sam pisao već ranije). Ti sezonci su ljudi kojima je posao elementarna egzistencija i situacija tu nažalost nije dobra. Svakako treba spomenuti i famoznih tridesetak posto sive ekonomije, siva ekonomija nisu samo ugostitelji koji rade na crno ili kriminalci, nego i cijele društvene skupine (primjerice blokirani), koji nemaju alternative nego raditi na crno. U okolnostima zabranjenog kretanja, zaustavljanja opće ekonomije ali obustave svih investicija (razmišljajte o sitnoj građevini po obali, raznim kućnim radovima po kontinentu ili ispomoći “na crno” u raznim obrtima i trgovačkim društvima) – ti ljudi su ostali bez ikakvih, pa makar i nelegalnih prihoda i dodatno će skliznuti prema siromaštvu. Mislim da kolektivno podcjenjujemo efekte ekonomske krize u koju smo uletili punom brzinom. Do sada se u ekonomske krize (i depresije) ulazilo polako i toliko nježno da nismo dugo vremena shvaćali što se desilo, ovo sada je sasvim druga situacija.
Pravo je pitanje, a mnogi diskutiraju o tome, u kojem času se možemo početi približavati bilo čemu što liči na naše živote prije gore spomenutog petka trinaestog ožujka? Ako pogledate ovaj dokument (PDF) od Boston Consulting Group, i ako promatramo nama susjedne zemlje ili zemlje u kojima je rasprostranjenost virusa donekle slična našoj situaciji, mislim da nema dvojbe kako neće biti moguće krenuti s olakšavanjem mjera kretanja prije drugog tjedna lipnja. To također znači da još nismo stigli niti do polovice krize i pitanje je kako će izgledati život za dva mjeseca? Predsjednica ECB-a Lagarde prošli je tjedan rekla kako svaki mjesec lockdowna znači 2-3% BDP-a manje, a tu brojku u našim specifičnim okolnostima treba vjerojatno pomnožiti s nekim faktorom, a sve skupa treba dodatno pomnožiti da bi saznali kolika će biti proračunska rupa. Da se vratimo na olakšavanja mjera izolacije, slušati ćemo puno o primjerima Austrije, Danske ili Češke gdje su u olakšavanje mjera odlučili krenuti ranije, ali treba biti jako oprezan da se ne desi ono što se desilo Singapuru koji, iako se to tako činilo, nije uspio riješit pitanje širenja epidemije. Situacija je kod nas vrlo slična i većina zaraženih se mogla popratiti do nekog konkretnog “uvoznika” virusa, no posljednjih nekoliko dana i proboj virusa u staračke domove i bolničke prostore ne daje baš puno razloga za zadovoljstvo.
Singapurska situacija je zanimljiva i zato jer naši vlastodršci u pokušaju instalacije sustava masovnog nadzora navode upravo primjer Singapura kao dobrog primjera gdje je aplikacija za praćenje navodno uspješno pomogla širenju epidemije. Eh, nove činjenice su upravo stigle i ne zvuče tako dobro. Južno Korejski primjer također pokazuje znakove “umora” i vrijedi ponoviti još jednom kako nema čak niti naznake kako ovakve aplikacije imalo pomažu u rješavanju problema, a istovremeno na najspektakularniji način narušavaju pravo na privatnost i slobodu od nadzora (o čemu sam pisao za index). Ne bih sada htio biti sitničav, ali odjednom imamo jedan cijeli niz novih aplikacija i rješenja (recimo onaj od stožera civilne zaštite za izdavanje propusnica), pa me zanima, a sve u duhu GDPR-a, tko je točno voditelj zbirke, koje sve točno privole dajete kada upisujete podatke i tko će tome imati pristupa, zašto i koliko dugo. Jasno je meni da je riječ o percipiranom javnom dobru (premda, ako 1/6 populacije ima propusnice, postavlja se pitanje koji je smisao njihovog postojanja), no svejedno postoje neki zakonski okviri iz kojeg ne bi smjeli iskakati – baš kao i onaj da odluke i opseg odluka koje donosi nacionalni stožer nisu unutar zakona. Kako li je samo to promaklo silnim pravnicima pozapošljavanima po državi i javnom sektoru?
Vrijedi naravno spomenuti i kriterije transparentnosti. Naime u ovome času suspendirano je puno toga i hitnosti radi radi se cijeli niz razno raznih nabavki kojekakve opreme i materijala koji su nužni u borbi protiv ove pošasti. Svejedno (a u biti upravo zato), potrebno je da država, javni sektor a osobito ovi lokalci (od Bandića na dalje), sve troškove vezane za ovu katastrofu isporučuju javnosti u realnom vremenu. Nema isprike niti izgovora da se to ne radi. Možemo početi sa samom web stranicom koronavirus.hr, a za koju ne znamo tko njome točno upravlja (znam da zvuči nebitno i sitničavo ali…), pa do toga da nisu u stanju mjesec dana kasnije dijeliti podatke u strojno obradivom formatu (ja mislim da je to namjerno, jer oni sami moraju imate te podatke ali ih ne žele dijeliti). A tu su onda i sve ostale informacije koje bi mogle biti zanimljive, od primjerice pitanja testiranja (zašto se testira koliko se testira, naša taktika se čini drugačijom od mnogih). Koji su razlozi za to, da li je problem u materijalima (reagensima, nisam stručnjak pa ne zna) ili ima neki drugi razlog, od koga ih nabavljamo i po kojim cijenama? A onda se možemo prebaciti i na mjere subvencija gdje sam prisiljen složiti se sa sindikatima i reći da bi trebalo javno napisati koje trgovačko društvo/obrt su dobili koliko novca i za koji broj zaposlenih (a ima logike i zahtjev da se društvima koja su zatražila dobit zabrani isplata dobiti u sljedećem razdoblju, na sličan način kako je to napravljeno bankama, uočite da je EU preporučila neisplatu dobiti dok su naši HNB i HANFA zabranili isplatu dobiti – osjećam neku parnicu i naknadu štete na vidiku). Transparentnost bi pomogla da vrlo brzo identificiramo zloupotrebu ali bi i odvratile one koje razmišljaju o tome da pribjegnu nekom zamračivanju javnog novca. Nažalost, transparentnost i javni uvid u trošenje javnog novca nije baš bog zna kako popularan u našim krajevima. Biti će zanimljivo pogledati da li se te uplate vide na web stranici Ministarstva Financija (koju sam ja još davno osmislio, premda moja ideja i ova realizacija nemaju puno veze jedno s drugim ali tako je to kada birokratski um čita upute).
Ono što mislim da će se dogoditi s ekonomskim mjerama naše Vlade (a nekako mi se čini da treba vrlo pažljivo čitati i razlikovati očekivane efekte mjera od stvarnog novca koji je upumpan u sustav) je to da smo puno toga napravili da mjere ekonomske pomoći koje bi po svim kriterijima morale biti jako brze to jednostavno nisu. Kreditiranje kroz HBOR, HAMAG i tko zna koje sve druge institucije (uključivo i banke) uključuje administrativne procese koje traju vremena, koje su podložne raznim provjerama i preispitivanjima i naravno odlukama. U okolini gdje će biti tisuće ili desetine tisuća takvih zahtjeva teško je očekivati propulzivnost administrativnog aparata pa će mjere, ako dođu i budu odobrene, za mnoge doći prekasno. Apsolutni pobjednik u kreiranju besmislenih servisa je naravno FINA (oni su i u normalnim vremenima sigurna oklada tako da nije trebalo daleko ili puno tražiti), oni su naime kreirali web stranicu na kojoj se možete prijaviti za neke gospodarske mjere. Oni nisu provedbeno tijelo, ne odlučuju niti o čemu, a s podacima koje prikupljaju iz samo njima znanih razloga ne naprave apsolutno ništa nego proslijede dalje banci ili gore navedenim institucijama. Zašto bi to netko napravio a ne kontaktirao direktno svoju banku je apsolutno nejasno. Vjerojatno su genijalci u FINI shvatili da i oni moraju_učiniti_nešto, pa makar bilo i besmisleno. Dojam je sve.
Update: na sjednici Vlade FINA ipak je dobila zadatak da radi nešto, svejedno, oni su ionako abominacija sustava s nepostojećom paralelom u zapadnom svijetu i kao takvi nemaju razloga postojati. Kao osobito parazitirajući relikt socijalizma potrebno ih je što je prije moguće ukinuti budući da oni samo usisavaju i proždiru zdravo tkivo ove države (ono malo što je ostalo)m okupiraju vrijeme i prostor i ne stvaraju ama baš nikakvu tržišno nedostupnu dodanu vrijednost.
S druge strane, država nam se radikalno digitalizira i sada kada je kontakt sa strankama potencijalno pogibeljni zadatak odjednom se sve može preko interneta ili emailom. Nadajmo se samo da ekipa dokumentira to što radi jer kasnije neće biti moguće raspetljati što se dogodilo jednom kada nešto negdje zastane.
Misao dana:
When faced with a radical crisis, when the old way of being in the world, of interacting with each other and with the realm of nature doesn’t work anymore, when survival is threatened by seemingly insurmountable problems, an individual life-form — or a species — will either die or become extinct or rise above the limitations of its condition through an evolutionary leap.