Categories
Ekonomija

MMF

U posljednje vrijeme se počelo puno razgovarati o MMF-u i dok je trenutno raspoloženje (barem ono koje se javno iskazuje) protiv MMFa, nekako si razmišljam kako su to više ili manje probni baloni koji testiraju javno mijenje i pripremaju javnost za dan kada ćese pokazati kako je MMF nužan za prevladavanje situacije u kojoj se nalazimo.

Neovisno o tome što se MMF smatra neoliberalnom institucijom koja nameće nacionalnim ekonomijama tu doktrinu (što ne mora uvijek biti dobro), ja si nekako mislim da bi nam MMF dobro došao iz puno razloga, a neke od njih imam namjeru nabrojati ovdje.

  • prvenstvena uloga MMF-a i njihovih aranžmana je u biti jamstvo kako država neće otići u “default” prilikom izvršavanja svojih obveza. Podsjetio bih da je nedavno Slovenija napravilo jedno veće zaduženje u rangu veličine oko 3% godišnje kamate, dok se Hrvatska u ovome času redovito zadužuje za kamate koje variraju od 6.5% na više. Smatram da je to vrlo velika razlika u kamatama i kamata u biti odražava dva parametra, a to su cijena novca i rizik povrata. Cijena novca je zbog svjetske krize u ovome času vrlo niska i taj parametar ne igra previše (kamatne stope se skoro na povijesno niskim razinama), no ova razlika do tih 7% koliko plaćamo označava rizik države koji je očito visok. Ulaskom MMFa u Hrvatsku digli bi kredibilitet prema međunarodnim financijskim institucijama i smanjili kamatni teret na proračun.
  • kada smo već kod kamata, vrijedi spomenuti da se ove godine hrvatska država morala zadužiti za više od trideset milijardi kuna i ta razlika kamatne stope kada se pomnoži sa zaduženjem uopće nije minimalna. Svaki postotak veće kamatne stope generira kamatu od skoro milijardu kuna godišnje a milijarda kuna je novac kojeg je teško ignorirati, osobito na duži rok koliko će trajati otplata tih zajmova. Da i ne spominjem kako će u budućnosti sve manje i manje prostora u proračunu ostati za ostale aktivnosti države (što se jasno vidi na vizualizaciji državnog proračuna, sva polja obojana crvenim nijansama su otplate zajmova i te crvene površine će biti sve veće a prostor za ostalo sve manji).
  • ulaskom MMFa u Hrvatsku dobili bi infuziju stranog novca. Hrvatska država se u ovome času maksimalno zadužuje na lokalnom financijskom tržištu. Razloga za to vjerojatno ima više no nijedan nije u biti racionalan. Kreditiranjem države iz interne novčane mase imobilizira se novac koji bi inače bio upotrijebljen za investicije ili potrošnju druge vrste, no puno bitnije zajmovima na domaćem tržištu država mora plaćati premiju na trošak kapitala (jer ga dobije skuplje nego vani) ali istovremeno budući da pokupi sav ili veliku količinu gotova novca s tržišta automatski diže kamatne stope gospodarstvu i ostalim subjektima koji su zainteresirani za kreditno financiranje svojih aktivnosti. Ukratko, odlukom da se financira u Hrvatskoj, država sama diže kamatne stope svojim građanima i gospodarstvu i čini ga nekonkurentnijim. Koji je smisao da Vas banka financira sa 5% kamatom ako gladnoj državi taj isti novac plasira sa 7+%?.
  • financiranjem deficita izvana, ne samo da bi smanjili trošak kapitala nego bi slobodni novac u zemlji bio neutrošen i neplasiran što bi sasvim sigurno barem u nekoj mjeri dovelo do potrebe banka za snižavanjem kamatnih stopa prema gospodarstvu te aktivnijem traženju investicijskih prilika. Ovako, banke nemaju ama baš nikakvu potrebu da plasiraju novac privatnim osobama jer sve što trebaju učiniti je pričekati Šukera da navrati i skine gaće.
  • MMF svoje zajmove uvjetuje različitim vrstama ograničenja koja se u bit svode na ograničeni deficit države, ukidanje subvencija i smanjenje javne potrošnje u svim oblicima. Činjenica je da naša država nije u stanju sama odraditi te zadatke te da je nabujala državna uprava postala pijavica javnog novca. Mislim da treba imati na pameti da osim trideset milijardi kuna koliko nas koštaju plaće javnih djelatnika na tu brojku treba dodati i troškove hladnog pogona (dakle onih troškova koji su nužni da bi radno mjesto postojalo, a ti troškovi poput grijanja, hlađenja, tonera, računala, radnih stolova i koječega drugoga na osnovnu bruto plaću ovisno o (ne)efikasnosti sustava mogu biti 50 i više postotaka. Tako da trošak javne uprave nije samo ovih 30ak milijardi nego je on vjerojatno daleko bliže 45, ako ne i više od 50 milijardi kuna.
  • Naravno, tu se sada treba sjetiti i naših vrlih sindikalista koji uporno govore o tome kako naša javna potrošnja na javne službenike nije bitno drugačija od sličnog troška u Europi. Malo sam se pozabavio tim problemom i moram priznati kako su sindikalisti u pravu i doista naša potrošnja na državne službenike nije osobito veća od bilo koje druge zemlje s kojim bi se htjeli ili mogli usporediti. Nažalost, to je samo polovica istine jer ono što sindikalisti nisu rekli, ali što jasno slijedi iz tih istih brojeva je da je struktura naše državne uprave bitno drugačija od strukture uprava u drugim zemljama tako da ono što nas koči nije nužno sam iznos koliko je to loš balans strukture te potrošnje. Objektivno, dolaskom MMFa mnogim državnim službenicima na nepostojećim ili izmišljenim radnim mjestima trebati će se zahvaliti.

I posljednje:

  • moje je mišljenje da je temeljni razlog zašto se HDZ toliko boji MMFa u biti transparentnost javne potrošnje, te da se kroz različite transfere dramatično utječe na redistribuciju dobara unutar države i u biti to je temeljni razlog bijega od MMFa jer bi se njihovim ulaskom to ne samo razotkrilo nego vjerojatno dobrim dijelom i zaustavilo. Tako nešto u godini koja prethodi izborima jednostavno ne bi bila dobra za izborne šanse trenutno vladajućih te će se oni svom silom boriti protiv MMFa, a da bi nakon izbora MMF preostao kao jedini izbor što će pak na duži rok ograničiti razvojne šanse ove naše male zemlje.

Ako smo nesposobni sami uhvatiti se ukoštac sa problemima koje imamo MMF ili slične institucije su nam potencijalno jedini izlaz jer oni ne nude samo ekonomsku pomoć nego i politički ispušni ventil. Mislim također da je svima u biti jasno kako je postojeće stanje dugoročno neodrživo i da nam mora postati gorje da bi nam u konačnici bilo bolje, no naša vlast, mediokritetska kakva već je, nije u stanju donijeti odgovornu odluku (meni je u biti svejedno da li “bolne rezove” donosimo sami ili pod diktatom).

Nužnost onoga što dolazi je sve više i više jasna, i mislim da je kritično da svi zainteresirani i svi “decision makeri” dođu do zaključka kako će novca, kreditora i zajmova uvijek biti. No ono što ćemo teško ako uopće nadoknaditi je vrijeme koje nemilosrdno istječe.

Jednoga dana, a taj dan nije daleko, uvidjeti ćemo cijenu održavanja ovog sustava na životu i ta cijena se nikome od nas neće svidjeti.

Misao dana:
Time is more valuable than money. You can get more money, but you cannot get more time.

Categories
Business Ekonomija

Program gospodarskog oporavka

Čitam baš u novinama kako MMF možda i nije tako pohvalan prema našim vladajućima kako ovi to pokušavaju predstaviti. Pa eto kaže članak:

Zajednička crta svih preporuka je da država mora smanjiti poreze i istodobno početi znatno štedjeti. MMF ne navodi koje bi poreze trebalo smanjiti, no moderna ekonomska teorija inzistira na smanjenju poreza koji opterećuju rad jer tako države postaju konkurentnije. U hrvatskome je slučaju riječ ne samo o smanjenju poreza na dohodak, nego i o smanjenju doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Ti se prihodi djelomice mogu nadoknaditi privatizacijom, čiji nastavak MMF preporučuje, baš kao i smanjenje izdataka za mirovine i zdravstvo te kontrolu troškova. (jutarnji)

Istovremeno, u ne osobito dalekoj zemlji Velikoj Britaniji njihova nova vlada radi (naoko) istu stvar:

Najavljeno je da će se proračun svih ministarstava, osim zdravstva i odjela za međunarodni razvoj u ministarstvu vanjskih poslova, smanjiti za 25 posto. Popust bi mogli dobiti i obrazovanje i obrana. Budući da za ove vlade Britanija neće uvesti euro, odjel za pripremu za uvođenje europske valute u ministarstvu financija odmah se ukida. (jutarnji)

Dokument naše Vlade o planu provedbenih aktivnosti možete pronaći na stranicama Vlade i to ovdje. Ovaj dokument, ako ga promotrite u biti je vrlo površan i ja ne vidim tu nekih velikih pomaka osim onih koji su demagoške prirode. O porezu na dohodak i efektima koje će te promjene napraviti već sam pisao u Superhik naciji, no ono što je bit tog konkretnog i dosada najznačajnijeg manevra je u biti preraspodjela poreznog tereta bez stvarne preraspodjele jer država u biti održava status quo uz minimalne promjene. Dakle, osim što iz demagoških ponuda možete reći da će određena grupa ljudi dobiti do 130kn više na mjesečnoj razini, istovremeno su ukinute porezne olakšice te je možda tih mjesečnih 130kn manje od povrata kojeg dobijete na godišnjoj razini – no, što je daleko najbitnije taj novac vlada nije dala iz svog džepa nego džepova lokalne uprave/samouprave pa nije da ih boli previše. I posljednje, ali u biti daleko najvažnije, ova promjena zakona o porezu na dohodak neće učiniti hrvatskog radnika nimalo konkurentnijim.

Prošloga tjedna izglasane su promjene i Zakona o porezu na dobit koji regulira dobit poduzeća i dok se načelno slažem s temeljnom idejom, upozorio bih da je sve što je regulirano i do sada u biti bilo zabranjeno, no zbog nemoći kontrolnog aparata da se bori s time (jer, osim ako ste sretnik, onda financijsku kontrolu dobijete možda jednom u deset godina a ne svakih šest mjeseci ko neki :) oni su odlučili dopisati nekolicinu administrativnih mjera od kojih su barem neke totalno paušalne i teško da će proći test ustavnog suda (zato jer ministarstvo financija iz nekog razloga pretpostavlja koja je minimalna razina profitabilnosti pojedinih poduzetničkih poduhvata što je u direktnoj suprotnosti sa slobodom poduzetništva), a da i ne spomenem kako je pitanje limitiranja s kojim se državama smije a s kojima ne smije poslovati u biti besmislena odluka koja će zaustaviti samo najtuplje praonice novca i koja jeu suprotnosti s međunarodno priznatim pravilima o slobodi protoka kapitala.

Mimo gornjega, ako gledate rezove, u biti svi rezovi s prihodne strane a koje je Vlada predložila i usvojila ne odnose se na prihode koje ostvaruje sama Vlada, nego na prihode koje imaju druge pravne osobe unutar državnog ekosustava. Da me krivo ne shvatite, vodne doprinose, doprinose za šume, spomenike i ostale naravno da treba rezati – no to su sve rezovi na drugima (kao i onaj potez sa smanjenjem pretplate HRTu), dok je vlada sama napravila vrlo malo u svojoj domeni.

Od zanimljivosti, otkrio sam primjerice da na stranici 10. programa, pod stavkom izrade jedinstvenog registra zaposlenih u državnoj upravi postoji stavka koja se doslovce zove “ukidanje Odluke Vlade o uspostavi i održavanju usluge centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima za sva tijela državne uprave” što bi valjda značilo da je do sada izračun plaća bio centraliziran a sada to valjda više neće biti (što je nekako u suprotnosti s idejom o jedinstvenom registru).

Kako god bilo, promatrajući sve te silne mjere, gdje se među mjere ubacilo svega i svačega uključivo i normalne aktivnosti pojedinih državnih tijela, nije teško zaključiti kako je u biti sve i dalje “business as usual” te kako bitnih pomaka u stvari i dalje nema. Reže se tamo gdje nije njihovo i gdje neće direktno osjetiti posljedice tih rezova (recimo, Hrvatske Šume koje navodno zapošljavaju puste tisuće ljudi, zašto oni nikada ne štrajkaju?), reže se tamo gdje se u biti samo pretače iz šupljega u prazno, ili se donose epohalne odluke koje su u biti socijalističko-administrativnog tipa koji će samo produbiti prostore nekompetentnim ljudima da zbog svoje ograničenosti odlučuju o tome što je a što nije opravdano u visokokompetitivnom poduzetničkom svijetu (porez na dohodak tj. porez na dobit).

Nijedna od mjera koje su predložene neće povećati konkurentnost hrvatskog radnika, nijedna od mjera neće napraviti imalo značajniji pomak u kratkome roku i što je najbitnije od svega; nijedna od mjera neće napraviti značajnu uštedu u državnom proračunu i tu uštedu prevaliti na gospodarstvo kojem očajnički nedostaje svaka kuna.

A da je to baš tako kako tvrdim biti će vidljivo vrlo brzo kada Vlada izađe s prijedlogom rebalansa proračuna.

Pitanje je stoga samo kada će ovaj plan biti zamijenjen nekim novim, boljim, radikalnijim i dugoročno “uspješnijim”.

Misao dana:
Not all motion is action.

Categories
Business Ekonomija

Reset

sindikati sutra započinju s prikupljanjem potpisa za referendum o promjenama Zakona o radu temeljem kojih će (ako vjerujemo najavama) između ostaloga, po izglasavanju ovih promjena rok trajanja prethodno dogovorenih kolektivnih ugovora biti vremenski ograničen te će ti ugovori po sili (novog) zakona isteći nekih šest mjeseci nakon što promjene budu izglasane.

Situacija je, što bi rekli, vrlo složena. S jedne strane podupirem inicijativu jer sam duboko uvjeren da bi se češće morali izjašnjavati na refrendumima o raznim stvarima koje određuju našu budućnost te je u biti nevjerojatno da u dvadeset godina ove države nismo imali niti jedan jedini referendum (ok, osim onog prvog, no i taj je imao trik pitanje). Nadalje, po meni, pravila oko referenduma su jedan od bitnih faktora vezanih za demokratizaciju društva i osnaživanje javnog života i taj dio ne samo da je u cijelosti ignoriran nego je u biti i vrlo efikasno suzbijan pa tako naši političari u beskonačno ograničenoj viziji toga što bi demoracija morala biti ne vide nikoga drugoga osim samih sebe (i ne, ovo nije ograničeno samo na vladajuću stranku nego na ukupnu masu koja čini ili je činila dosadašnje sazive Sabora).

S druge strane, ova cijela priča o referendumu je besmislena i u biti to je politikanska igra. Sindikati moraju znati da referendum ne može uspjeti iz puno razloga. Prvi razlog je nerealno visoki broj potpisa koje je potrebno prikupiti od čega jedan dobar dio (barem nekih 15%) uopće nije dostupan sakupljačima potpisa, plus naravno dodatnih 15% koji uopće ne postoje kao ljudske jedinke (jel su preminuli, no naš državni aparat to jednostavno nije registrirao). To je naravno samo prva stepenica, druga stepenica je sam referendum gdje po trenutnim pravilima igre mora izići ukupno 50% birača (plus jedan) uključivo i ovih 15% koji uopće nisu ovdje i uključivo onih 15% kojima pozive na referendum objektivno treba isporučiti na groblja. Da ne kažemo ironiju sudbine da o odredbama Zakona o radu moraju odlučivati i ljudi koji o njemu ni na koji način ne ovise, nisu ovisili niti će ikada ovisiti (time mislim na onih 15% koji su izvan granice i koji u biti dobrano koriste prednosti toga da NISU zaposleni).

Ovaj igrokaz od referenduma je besmislen i zato jer su sindikati umjesto da organiziraju jedan pošteni i solidni štrajk (za kojeg očito nemaju snage ili konsenzusa) odlučili vrijeme gubiti na prikupljanju potpisa za referendum. Nije mi totalno jasan taj njihov blef jer i oni znaju što ih slijedi i Vlada zna što su ovi u stanju izvesti pa se taj sukob ne čini baš previše vjerodostojnim. No to se od njih niti ne očekuje, sindikati su razjedinjeni do krajnjih granica, dijelom su diskreditirani u javnosti te se ne mogu postaviti kao bilo kakva društvena snaga, a s druge strane su toliko premreženi osobnim i političkim interesima pojedinaca ili grupacija da kako god okrenuli sviraju onako kako njihovi gazde kažu(što je opet dodatna ironija sindikalnog pokreta koji bi morao osnaživati prava radnika, dok ti isti radnici svojim odlukama i podrškom ishlapljenim sindikalnim čelnicima produžuju mandate onima koji su se doslovce prostrli pred interese političara).

Bez obzira na sve gornje, ja ću svejedno potpisati za igrokaz referendum. A na samom referendumu ću glasati ZA promjene koje predlaže Vlada.

Kolektivni ugovori u Hrvatskoj su jedan od sukrivaca za neučinkovitu privredu i državnu upravu. Kolektivni ugovori su ti dokumenti koji čine gotovo pa nemogućim da otpustite nekog od silnih 270.000 trutova iz državne uprave (nisu ama baš svi trutovi, ali mislim da ćemo se svi složiti kako su u toj populaciji više nego prezastupljeni s postotkom koji je daleko izvan statističke pogreške). Kolektivni ugovori su nastajali godinama kroz različite aranžmane kupovine socijalnog mira (i produženja egzistencije ekipe na vlasti), te su nastajali u doba bogatstva i pijanstva naizgled nepresušne državne blagajne. Nije da su samo državni činovnici ovdje mastili brk nego su na krilima postignuća ovih državnih i ovi privatni tu i tamo nešto ušićarili.

Vrijeme je krize, vrijeme je suočavanja s odlukama donesenim u transu pijanstva i vrijeme je kada se moramo riješiti glavobolje konsekvenci prethodnih razdoblja.

HDZ je (povijesno gledano) loš blefer i revolveraš koji uvijek ustukne prvi, tako da je sada samo pitanje koliko je Jadranka Kosor ozbiljna u svojoj namjeri da istjera promjene Zakona o radu, jednako koliko su i sindikati ozbiljni u svojoj gore opisanoj neozbiljnoj namjeri da referendumom osiguraju zaustavljanje promjene Zakona o radu. Pitanje da li je to naganjanje mačke i miša, unaprijed dogovoreni igrokaz u kojem će se odigrati izmišljeni sukob titana doveden kroz medije do mitskih proporcija ili u cijeloj toj priči ima imalo trunke istine i iskrene namjere.

Nadam se da ima, jer ako Jadranka Kosor istjera ove promjene onako kako su predložene, moglo bi se dogoditi da to bude pojedinačno najkvalitetnija i dugoročno najkorisnija odluka koju će donijeti tijekom svog mandata.

I na kraju, čega se sindikati boje? Malo pregovaranja za šest mjeseci, pa već su jednom preveslali cijelu državu, zašto misle da to ne mogu ponoviti?

Misao dana:
Never let a stranger in your cab, in your house or in your heart… unless he is a friend of labor.