Categories
Business Ekonomija

Političarima ostaje sića

Izuzmemo li Ustav, proračun je najvažniji dokument koji definira neku državu. U njemu piše odakle novac dolazi i kako se prikuplja te kako će biti potrošen. U ozbiljnim se zemljama državni proračuni donose mjesecima prije nego što stupaju na snagu, o njima se govori i po nekoliko godina prije nego što bi trebali biti prihvaćeni, te o njima odluke donose važni ljudi u tamnim odijelima vrlo ozbiljnog izgleda.

U Hrvatskoj je to nešto drugačije i kako to naši političari vole reći: “85% državnog proračuna je zadano”. Stoga, nema osobitog smisla previše diskutirati o 85% od stotinu i nešto milijardi kuna javnog novca jer je to jednostavno tako, moramo im vjerovati na riječ da je tih 85 i više milijardi kuna potrošeno na najmudriji mogući način i da je svaki trud uložen u razjašnjenje tog silnog troška u startu osuđen na propast. Iz nekog smo čudnog razloga povjerovali političarima i doista, o proračunu se i nije nešto raspravljalo sve do sada. Drugi mit odavno rezerviran za proračun je da je baš svaki od posljednjih dvadesetak proračuna uspio udovoljiti temeljnim kriterijima da bismo ga mogli nazvati razvojnim i socijalnim.
Istodobno!

Pogrešno je vjerovati da državni proračun u Hrvatskoj donosi Ivan Šuker kao resorni ministar i vlada s Jadrankom Kosor na čelu. Proračun donosi teta Marija iz računovodstva lokalnog vrtića (ili škole), ujak Danko koji je uspio postati tajnik jedne od onih silnih agencija koje puno rade ali ne proizvode rezultate, te vjerojatno cijela četa bezimenih računovođa iz prizemlja Ministarstva financija. Oni uporno skupljaju i unose podatke koje im u za to predviđene formulare ispisuju i redovito šalju spomenuta Marija, Danko ili neki drugi udaljeni rođak po izboru. Ministar Šuker i Vlada su ovdje samo zato da daju generalne smjernice, pa tako, primjerice, vrlo strogo odrede da se od sada piju samo voda i kava (bez šećera), jer je kriza, na što računovođe nevoljko korigiraju svoje tablice znajući kako će razliku koja im je potrebna za optimalnu količinu sokova i šećera te povremenu večeru o trošku poreznih obveznika namiriti iz razlike cijene struje koje ministarstvu ionako prijavljuju cijele godine po zimskoj tarifi, ili pak iz stavke tekućeg održavanja koja, uz ostalo, sadrži promjenu prozora na sjevernom krilu zgrade, i to četvrtu godinu zaredom. Ti su ljudi, dakle, oni koji odlučuju kako će se potrošiti nedodirljivih 85+ milijardi kuna proračuna, a političarima preostaje sića koja se ne dijeli po nekim osobitim strategijama ili opravdanosti.

Tu se rješavaju sitne razmirice, prethodni dogovori i izborna obećanja, pa tako dobivamo autoceste koje spajaju ništa ni sa čime ili pak prekrasne betonske mostove koji spajaju minsko polje s poljem preko rijeke koja će ionako uskoro presušiti. Nije problem niti ako pogriješite, uvijek je tu slijedeći rebalans ili povremeno (polutajno) preslagivanje, a što u najboljem slučaju podsjeća na onu igru iz djetinjstva koja se zvala “Vola oko stola”. Jedini pravi problem kojeg imaju korisnici državnog proračuna je kraj godine, naime, ako niste potrošili ono što ste predvidjeli – mala je šansa da ćete taj novac dobiti ponovno.

I dok je priča o proračunu prethodnih godina prolazila olako, te kako je ionako riječ o dosadnim diskusijama u kojima se žučni saborski zastupnici preko drugog programa nacionalne televizije razmeću milijunima pokušavajući impresionirati svoje obitelji naoko inteligentnim argumentima – nije ni čudo da prosječni porezni obveznik, dakle Vi, ne osjeća osobitu emocionalnu vezu s državnim proračunom, makar je on jednim sasvim solidnim dijelom popunjen rupom koja se nalazi u vašem džepu.

Rebalans proračuna koji nas čeka u slijedećih nekoliko tjedana po mnogo ćemu će biti drugačiji i prvi, pa predlažem da uložite malo vremena i pokušate sami pogledati da li naša država balansira bolje nego što vi balansirate svoj kućni budžet?ž

p.s. ovo je moja prva kolumna, koju od prošle subote do daljnjega možete čitati u subotnjem Večernjem, tj. u prilogu Večernjeg Obzor

Web Pick tjedna:
Eclectica je blog kojeg piše Nenad Bakić i sigurno spada u ponajbolje ekonomske blogove u Hrvatskoj. Ecletcicu treba imati na oku jer ga piše osvjedočeni poduzetnik koji nema niti najmanje motivacije ušminkavati podatke ili, ono što naši vladajući često rade, pokazivati podatke koji su selektivni, nereprezentativni i kojima vrlo često nedostaje kritična informacija kako bi doista bili vjerodostojni. Ovaj blog treba čitati natašte i s tabletama za smirenje na dohvatu.

Categories
Blog Muzika Putovanja

Večernji & EXIT

Dvije kratke servisne informacije:

  • Počevši od ove subote, u Obzoru, dodatku Večernjeg lista redoviti gost će biti i moja kolumna koja se zove “Kriptonomikon“. Obzor je od ove subote novi, redizajnirani i općenito drugačiji. Ne znam hoće li se sada nešto promijeniti no dosada sadržaji iz Obzora nisu završavali na njihovom webu tako da ćete morati ili kupiti Večernji, ili pak pričekati nedjelju da pročitate tjednu kolumnu.
  • Slijedeći tjedan počinje EXIT festival u Novom Sadu. Prvoga dana, dakle u četvrtak 8. srpnja u 20h sudjelovati ću na Exitu zajedno sa Rambom Amadeusom na panelu koji se zove Ekologija vs. Ekonomija. Ako ste slučajno na Exitu, svakako svratite.

p.s. danas sam provjerio i završio je ovogodišnji Bulwer Lytton natječaj, bacite pogled na rezultate.

Misao dana:
There were earthquakes in this land, terrible tsunamis that swirled flooding torrents of water throughout, and constant near-blizzard conditions, and not for the first time, Horatio Jones wished he did not live inside a snow globe.

Categories
Politika

Hrvatskoj ne treba čovjek promjena!?

Gornjom izjavom nas je počastio aktualni predsjednik države prije nekoliko dana, tko zna čime izazvan (vidi izvornik u Večernjem). Da se sada ne izživciram previše, citirati ću samo prvi pasus njegovog pisma, pa da onda objasnim što sam želio reći:

Ja sam bio u punome smislu riječi tranzicijski predsjednik – moji su mandati bili prijelaz iz autoritarne Tuđmanove vladavine u funkcionirajuću demokraciju – sa svim njezinim nedostacima. Sada nam treba predsjednik koji će nastaviti utabanom stazom demokracije, dakle – predsjednik kontinuiteta. Treba nam čovjek koji neće sumnjati u potrebu demokratskoga uređenja, ali koji će imati i pameti, i snage, i hrabrosti da dovodeći u pitanje danas prevladavajući model demokracije pridonosi njegovoj evoluciji.

Uzlet Stipe Mesića na predsjedničku fotelju je u najmanju ruku bio iznenađujući te 2000te godine – godine velike promjene u Hrvatskom društvu, malo tko je očekivao da će faktički HDZov disident sa par postotaka podrške uspjeti učiniti bilo što u predizbornoj bitci koja se trebala (barem je plan bio) održati između dva druga kandidata Dražena Budiše i Mate Granića (koji je također jednom nogom bio van HDZa). Mate Granić objektivno nije bio neki pretjerani favorit unatoč njegovom u javnosti percipiranom ugledu iz jednostavnog razloga što je za sobom nosio hipoteku HDZa koju je, htio on to priznati ili ne, i sam velikim dijelom sagradio.

Dražen Budiša je pakfrustrirani i zatvarani lik iz doba hrvatskog proljeća, intelektualac koji je htio “nešto” postići ali to nažalost nije znao formulirati, a njegov pristup demokraciji se najbolje očitovao u svim “demokratskim” sukobima koje je imao i dijeljenju HSLSa poput amebe u više od jednog navrata. Kada uza to kombiniramo nimalo karizmatično lice koje na ekranu izgleda kao da je progutalo metlu – nije ni čudo da je lik izgubio zicer izbore. Za Budišu sam bio već ranije rekao kako je to osoba koja je svoje političko samoubojstvo uspjela napraviti već nekoliko puta (nešto slično onom liku iz Alan Forda).

Mesić je dakle onda bio taj famozni kandidat promjene, ispada, dapače, ako čitate pažljivo poslanicu, Mesić je u stvari naš Obama. Zastrašujuće li misli! Promatrajući njegovu biografiju nije teško zaključiti kako se lik polako ali sigurno uspinjao političkom hijerarhjom kroz cijeli niz godina (prvi saborski mandat mu je iz 1967 godine – dakle lik već 41 godinu žari i pali hrvatskom; pogledajte koliko 35 godišnjaka danas ima u Saboru, čisto usporedbe radi). Također, promatrajući wikipediju, čini mi se kako mu je biografija pomalo ispolirana, te da su neke grube karakterizacije pomalo ispeglane bez stvarnog razloga – a da ne govorimo o stvarnim razlozima njegovog zatvaranja (usput, da li ste primjetili kako cijeli niz th proljećara još uvijek uredno “posluje” i dan danas rade brdo nereda).

Ako promatramo Mesićev doprnos u posljednjih osam godina nije da baš imamo štogod posebnog za napomenuti. Po meni, pojedinačno najbolji potez kojeg je odigrao je umirovljenje generala, dok je sve ostalo ili blijedo u usporedbi s time ili pak ide u totalnu suprotnost toj odluci. Mesić se okružio vrlo čudnim ljudima s malo žešćom hipotekom prošlosti iza sebe, a sasvim solidio dio poznanika je uhljebio na različitim pozicijama (od savjetničkih, preko diplomatskih, do izvršnih). Mesić je puno vremena proveo diskutirajući o antifašističkoj borbi i drugom svjetskom ratu – te je to tema koju često poteže vjerojatno zato što je to stvar koju barem donekle poznaje (iako ju nužno i ne razumije) pa je koristi kao “selling point” u svojim diskusijama i verbalnim duelima.

Mesić je i lik kojem nikada nikome nije ostao dužan, pa vrlo rado odgovori na svaku ružnu riječ (ili pogrešno protumačenu) koju mu netko dobaci, počevši od sinjskih cigana, odvjetnika za vrapče pa na dalje. Mesić je i lik koji cijelo vrijeme igra na latentnom sukobu između sebe i aktualne vlade, dok istovremeno svoju odlučnost i prozivanje nikada nije dignuo na višu razinu. Podsjetimo, predsjednik države ima pravo sazvat sjednicu vlade te ima nekolicinu drugih alata koji mu stoje na raspolaganju da pokrene neku promjenu ili da mobilizira javnost za svoju ideju. Ništa od toga Mesić nije radio i u osnovi, ne razlikuje se previše od aktualnog premijera osim naravno u izvršnim ovlastima za koje je očito i bolje da ih nema.

http://www.youtube.com/watch?v=84yQ8OjMWE4

Predsjednk države je osoba koja ima ultimativni mandat jer je izabran direktno iz naroda i to mu daje legitimitet za mnogo štošta. No Mesić umjesto da koristi tu polugu koju samo on ima, koristi sebe i predsjedničku poziciju na razini lošeg populizma i onda još pred kraj svog mandata uspije ustvrditi, valjda već u staračkoj ishlapljelosti, kako nama treba predsjednik kontinuiteta.

Tkogod bio slijedeći predsjednik, iskreno se nadam da neće biti nimalo nalik na Mesića.

Misao dana:
Our business is infested with idiots who try to impress by using pretentious jargon.