Tag: SDP

Categories
Politika

Smije li uopće SDP govoriti o nacionalnim pitanjima?

Na mojoj uobičajenoj subotnjoj jutarnjoj kavi prelistao sam novine i došao do Butkovićeve kolumne u Jutarnjem u kojoj kaže (između ostalog) i slijedeće:

Ovdje, međutim, valja reći da navodno SDP-ovo skretanje udesno nipošto nije nova pojava. Još prije nego što se Račan bio razbolio, SDP je angažirao generala Kotromanovića i aktivirao Savjet za branitelje, što je u ono vrijeme izazvalo opravdan zazor većeg dijela hrvatske javnosti.
Sadašnja Milanovićeva izjava o Gotovini samo je na tragu takvog djelovanja SDP-a, kojem očito jest cilj da razbije imidž jugokomunističke stranke.
Problem je, međutim, u tome što kod središnjih birača i birača ljevice SDP već dugo nije operećen takvim imidžem, a sam Milanović tvrdi da ga birači desnice ne zanimaju.
Dapače, sasvim je moguće da koketiranjem s radikalnim nacionalizom i sentimentima ljudi vezanih bilo uz Gotovinu, bilo uz ustaštvo, Zoran Milanović odbije dio svojih prirodnih birača, koje je mobilizirao vrlo dobrim vođenjem stranke u prva dva mjeseca svoga mandata.

Zoran Milanović
No, Milanovićeve izjave o ustašama i generalu Gotovini zapravo su problem manjeg ranga od njegove izjave o NATO-u.
Predsjednik SDP-a rekao je, podsjetimo, da bi se u Hrvatskoj trebao provesti referendum o ulasku u NATO, iako hrvatski Ustav takvo što ne zahtijeva.
Bilo bi posve legitimno da se SDP suprotstavlja ulasku u NATO; riječ je, ionako, o još neosvojenom političkom prostoru, koji treba artikulirati, i u kojem se mogu prepoznati mnogi hrvatski birači.
Međutim, posve je nelegitimno da se SDP načelno zalaže za ulazak u NATO, a da istodobno traži referendum koji bi, ustvari, bitno prolongirao proces učlanjenja Hrvatske u tu organizaciju. Krajnje je nevjerodostojno načelno biti za NATO, a istodobno građanima nuditi opciju koja zapravo značajno otežava ulazak u NATO. (jutarnji)

Ono što je Butković htio reći (a u samoj kolumni ima i eksplicitnijih primjera) je da slobodno govoreći o nacionalnim temama (ustaštvu, domovinskom ratu, a očigledno i NATOu) Milanović navodno “koketira” s radikalnim desnim stavovima. No nije Butković jedini u takvoj dijagnozi, dobar dio ovog stava i reakcija proizašao je iz prošlotjednog intervjua kojeg je Milanović dao H-Alteru (inače, relativno solidnom alternativnom web portalu):

Jedna od SDP-ovih konstanti u zadnja dva desetljeća je da neoprostivo petlja oko fašizma i antifašizma. Ljubo Jurčić je izazvao lavinu kritika pričom o ujacima ustašama.
Zar je trebao u svakom trenutku imati đokera u rukavu i isticati da mu je otac bio u partizanima? Odgovorio je na izravno pitanje, a svoje ujake ne možete birati. Za sebe mogu reći da sam sretan što su moji ujaci bili u partizanima, i to na osnovu osobnog izbora, ali ne osuđujem nekoga tko je očito bio u zabludi vjerujući da je NDH bila hrvatska država i da se bori za nju. (h-alter)

A o istoj temi je pisao i drugifilm, tj. njihov kolumnista Tomislav Klauški, (drugifilm je web portal koji je javno deklarirao potporu HNSu):

Da parafraziramo Slavka Goldsteina koji se nakon Jurčićeva desničarenja pitao zašto ne bi glasovao za Sanadera, možemo reći zašto bi – nakon svega izrečenog – netko glasao za SDP, a ne HDZ, HSP ili nekog još goreg. Jer situacija sigurno neće biti obrnuta. Nitko se neće upitati zašto bi glasao za HDZ, kad može za SDP. Ako već dijele iste vrijednosti, HDZ je barem autentičniji.

Notorna je zabluda da hrvatska ljevica, bez obzira radi li se o SDP-u, HNS-u ili nekom drugom, može osvojiti dio desnog biračkog tijela. A još manje da to može učiniti na klasičnim desničarskim temama, poput ustaša, branitelja ili Domovinskog rata. Milanović je nedavno rekao kako je njegov SDP stranka birača ljevice i svih normalnih ljudi. Pa zašto onda ne nastoji pridobiti normalne ljude normalnim temama? (drugifilm)

No kao jedan od malo bizarnijih primjera desničarenja SDPa (i poglavito njegovog predsjednika Zorana Milanovića) je slijedeća rečenica:

SDP će u Sinju na ovogodišnjoj Alki biti najzastupljeniji od svih političkih stranaka: glavni odbor stranke stiže na Alku, a dolazak je najavilo više od 200 stranačkih dužnosnika i članova za koje lokalni SDP-ovci spremaju arambaše, uštipke i pršut. (jutarnji)

Ako ste primjetili, SDP je jedna od rijetkih stranka koja u svojem imenu ne sadrži nacionalni predznak, a zbog svojeg nasljeđa partije iz koje se transformirala i tradicionalnih podjela da ljevica govori o radništvu i socijali, dok desnica govori o obitelji i nacionalnome, SDP nikada u stvari i nije progovarao o nacionalnim temama. Promjenama u vrhu SDPa i dolaskom Milanovića kao osobe koja je stasala u razdoblju nakon raspada jugoslavije, te nadolazećom generacijom političara koja nije više opterećena hipotekom prošlog državnog uređenja odjednom se otvorio prostor za hrvatske teme, pa stoga nije niti čudo da su i Ljubo Jurčić i Zoran Milanović ispreskakani pitanjima, a odgovori koje su dali nisu privukli pažnju samo zato jer su zanimljivi i provokativni, nego i zato što je odjednom lijeva strana političkog spektra progovorila o temama o kojima 17 godina nije rekla niti riječi.

Ljubo Jurčić je hercegovac, a Zoran Milanović Sinjanin, obojca dakle dolaze iz krajeva koji su tradicionalno nacionalno osvješćeni i očekuju se da imaju čvrste stavove o nacionalnome. Ono što bih ja vas sada pitao je kako bi vi odgovorili na ista pitanja? Što je ispravan odgovor? Svi mi znamo što su politički konkretni odgovori; uvijek birajmo partizane ali se malo ogradimo od sustava koji je iz partizanskog pokreta proizašao. No što s onima koji su tijekom drugog svjetskog rata živjeli u urbanim sredinama, primjerice u Zagrebu, ili pak u nekim okupiranim područjima hrvatske, recimo Slavoniji? Što vaši djedovi i bake imaju za reći o ustašama i partizanima i koji je ispravni odgovor?

Čisto da bude jasno, s tim razdobljem nemam apsolutno nikakvih doticaja, a po najboljim saznanjima koje imam, moja obitelj nije bila povezana niti s jednom niti s drugom stranom, oni su te godine proveli radeći isto ono što i velika većina drugih – a to je čisto preživljavanje. No i to preživljavanje nikako ne znači da o onome što se zbivalo oko njih nisu imali svoje mišljenje; neovisno o tome koje se od tih mišljenja nakon rata pokazalo kao ispravno (ili možda bolje rečeno “oportuno”). Zašto je onda problem što je jedan od Jurčićevih ujaka bio ustaša, dok mu je otac bio partizan? Što to saziva sablazan u toj činjenici znajući da Ljubo Jurčić (niti Zoran Milanović, ako smo već na tome) nije mogao birati ni svoje roditelje ili rodbinu, a još manje utjecati na njihove odluke donešene prije 70ak godina?

Da li bi bilo bolje da se i Jurčić i Milanović uredno drže školske fraze o tome kako je država sazdana na antifašizmu, ili da daju iskreni odgovor na ono što su ih novinari pitali? Da li Jurčićev ujak (ili pak otac) utječe na njegovo socijaldemokratsko opredjeljenje danas?

Ili, ako ćemo malo o Milanoviću, zašto je posjet rodnome gradu u doba sinjske alke desničarenje? Sinj se nalazi u devetoj izbornoj jedinici u kojoj je tradicionalno SDP loše prolazio i u čemu je problem ako je napokon i SDP počeo tamo tražiti svoje istomišljenike, i to u gradu u kojem je rođen SDPov predsjednik i koji ima SDPovog gradonačelnika.

Nije mi nadalje jasno zašto je progovaranje o braniteljima i njihovim problemima desničarenje? Oko pola milijuna branitelja (što pravih, što lažnih) polaže pravo na tu titulu i samim time čine jednu od najvećih grupacija u našoj državi, zašto SDP ne bi smio govoriti o tome, ili ako je već progovorio zašto bi sama ta činjenica bila (radikalno) desničarenje.

I posljednje, da se vratimo na gore spomenutog Butkovića, u čemu je problem da kada se radi o nacionalnim pitanjima poput pristupanja NATOu, u čemu je problem da se podrška političkoj odluci testira na referendumu? Referendum je jedno od iznimno dobrih sredstava iskazivanja mišljenja nacije, i unatoč tome što je on ugrađen u same temelje naše države do današnjeg dana ga nismo imali prilike upotrijebiti. Nekako mislim da u zemlji koja se još uvijek oporavlja od nasljeđa rata, koja je nacionalnim sukobima opterećena mnogo stoljeća unazad, da je referendum o pristupanju NATOu kao vojno-političkom sustavu sasvim primjeren. Čemu strah od referenduma, tko se referenduma boji?

I Milanović i SDP dobro znaju da govoreći o ustašama i partizanima, Gotovini i braniteljima neće pridobiti vjerojatno niti jedan “desni” glas, no to nikako ne znači da o tim temama ne smiju govoriti, a još manje to znači da samim time što su o tome progovorili da su “desničarili”.

No, najtužnije je u stvari to što mi i dalje govorimo o stvarima koje su se davno dogodile, i na čiji rasplet nemamo više mogućnosti utjecati, umjesto da se koncentriramo na teme koje će nam pomoći da ova zemlja postane jedno uređenije i sretnije mjesto u skoroj budućnosti.

Što vi mislite? Da li SDP desničari (i ako da, u čemu se to desničarenje sastoji), ili se desnica samo čini ugroženom jer je netko progovorio o temama na koje su dosada imali monopol? Ili još bolje, ako su pitanja “desna”, da li su takvi i odgovori?

Misao dana:
My life has no purpose, no direction, no aim, no meaning, and yet I’m happy. I can’t figure it out. What am I doing right?

Share the post "Smije li uopće SDP govoriti o nacionalnim pitanjima?"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika

Tok (mojih političkih) misli

Jučer navečer sam surfao stranicama naših dnevnika i vidim da vijesti gotovo da i nema, situacija je toliko očajna da je tportal pokupio moj tekst o Svetom Krševanu, drugifilm HDZovu kapitulaciju, a i Nebojša me ishvalio na Jutarnjem u svojoj blogovaonici.

Anyway, ako bacite pogled na novine, čini se da će neki genije snimati film o Ante Gotovini (na moje opće čuđenje, to nije Jakov Sedlar) – nemam neki stav o Gotovini, osim što me bezgranično iritira flip_flop stav HDZa oko njega. Prvo su ga htjeli braniti do zadnje kapi krvi (vidi dokaz A; snimka sa splitske rive), potom su ga spakirali na prvi avion za Hag (ok, nakon što su ga našli za večerom u stranom hotelu), da bi sada krenuli davati jamstva, ugrađivati čipove i tko zna što sve ne. Eh, i sada, dok imamo optuženika koji nije niti nepravomoćno oslobođen, netko ide snimati film o njemu podgrijavajući valjda pritom domoljubne note u nama. Nekako mi se ne čini to kao dobra ideja.

Kalmetin vozač je optužen za reketarenje, još jedna fascinantna akcija našeg pravosuđa koje je došlo do vozača ali nije krenulo dalje. Kalmeta se kune da pojma nema tko je taj vozač unatoč dokazima u suprotno. Za dokaze bih ja recimo uzeo slijedeće činjenice; da je Miočić bio Kalmetin vozač od početka devedesetih, da su prošli po priznanju Božidara Kalmete stotine tisuća kilometara zajedno (ako automobil putuje brzinom od 100km/h cijelo vrijeme, i prođete 100.000km da li znate koliko ste vremena proveli u automobilu? vi i vozač – proveli su skupa toliko vremena da se i ljubavna romansa mogla stvoriti, trajati i puknuti u tom razdoblju), totalno je zanimljiva koincidencija da oni i stanuju (navodno) ulaz do ulaza u Zadru, ukratko – eto jednog omanjeg niza koincidencija koji Kalmenti nisu dovoljni da javno kaže kako nekoga poznaje. Ako s vozačem nakon 13 godina nije na ti, pitam se koliko je trajalo da se upozna sa suprugom?

Registar hrvatskih branitelja neće biti objavljen. Budimo iskreni, to nikako ne odgovara HDZovcima jer bi se neki mogli početi pitati otkuda njihovi susjedi na popisu. HDZovo odbijanje objave te liste je čisto interesne prirode unatoč tome što je preduvjet za raščiščavanje s prošlošću i raznim invalidima, vojnicima i generalima koji rata vidjeli nisu, osim eventualno na televiziji (ili kao što je to Sanader rekao s govornice sabora HDZa kako je on “držao hotline s hrvatskom” u vrijeme svog boravka u austriji – ako ga strijela Božja nije tada pogodila onda ne znam kada hoće). Ja imam genijalni prijedlog za taj popis. Neka netko uzme taj CD, lijepo ga ZIPne i pogleda na pollitici kako se šalju anonimne poruke i neka internet zajednica obavi dio društveno korisnog posla pa makar on bio protuzakonit. Postoje trenuci kada je javni interes iznad zakona i ako je ikada bilo takvog trenutka onda je to s ovim popisom branitelja. Još je Bozanić lijepo rekao “na dijelu je grijeh struktura što su ga omogućili zakoni protivni čovjeku”. Eto, slušajte Bozanića i barem jedan nacionalni problem riješen. Naravno, ako takav popis ikada osvane na internetu, to će biti velika frka i panika, no mislim da je i to daleko bolje nego dugoročna tišina koja slijedi ako popis ne bude objavljen.

Eh i zadnje na popisu je stav Friščića kako bez koalicije HSS i HSLS neće biti formiranja nove vlade (naravno, ako prođu izborni prag). Kako mnogi komentatori na pollitici primjećuju i HSLS i HSS su se pretvorili u interesne skupine koje promoviraju osobe u stranačkim vrhovima. Pankretić se u Jastrebarskom neki dan derao s pozorniceprotiv koncesija i okrupnjavanja, govoreći o budućnosti malog seljaka i tko zna čega. HSLS pak upire na činjenicu da su povukli svoje nadzornike iz nadzornih odbora (iako su mudro zaboravili upravne odbore); no na terenu stvar stoji tako da je HSLS donekle jak na mjestima gdje imaju lokalnu samoupravu (dakle Varaždin i Bjelovar, iako u Varaždinu je više situacija kohabitacije između Čačića i Čehoka nego stvarna snaga HSLSa), odnosno HSS za koje glasaju oni čiji su djedovi glasali za HSS. HSS i HSLS su stranke koje zajedno dobiju manje glasova nego svaka posebno i kako sam to davno rekao, oni su si međusobno zaslužili jedni druge. I još da se nadovežem, smatrao sam kako je Tomčić veliko zlo za HSS, stranku koja je svojevremeno pretendirala da bude treća ako ne i druga stranka u državi, no sada kada sam vidio Friščića na djelu (s jasno istaknutom cijenom na čelu), vidim da se uvijek može ići dublje i niže. Niski su standardi ali ima prostora da budu još niži.

Kada smo već kod anketa i pozicije stranaka, HNSov monumentum se pomalo istopio i čini se kako od njihovog plana od 20ak zastupnika neće biti ništa. Prednost koju je Čačić stekao u prvim mjesecima svoje kampanje istopili su se nakon isticanja Jurčića (a definitivno nakon Milanovićeve pobjede) i nije mi jasno kako to da i dalje inzistiraju na premijerskom kandidatu, valjda znaju što rade. Kužim ja logiku da su sve karte stavili na Čačića, no istovremeno mislim da s postojećom pozicijom u anketama birači prije ili kasnije moraju doći do zaključka da je to nerealan stav i da masovno krenu napuštati brod. Vrijedi spomenuti da su po IRIjevom istraživanju, upravo HNSovci most likely skočiti s broda i glasati za nekog drugog. HNS je vjerojatno mislio zahvatiti skoro pa iščezlo biračko tijelo HSLSa, a HSSovci su čini se ionako prolupali – no tih birača je sve manje i manje, i koliko ih god malo ima čini se da im unatoč uobičajenim tržišnim kretanjima cijena svakodnevno pada. Znam, horoskop za HNS nije dobar ali situacija je jednostavno takva.

Moji prijatelji HDZovci pak lutaju. Došao sam nedavno do zaključka kako je primjerice SDP politička stranka, HSS, HSLS, HNS ili HSU su interesne stranke, a HDZ je nacionalna stranka. HDZovci naime nemaju prepoznatljivi politički program, oni jesu nominalno dio europske pučke stranke, no kao demokršćani konzervativci ne zalažu se baš previše za demokršćanske konzervativne vrijednosti poput kapitalizma, i neoliberalizma, nego pak koriste državu kao sredstvo distribucije dobara što nas objektivno čini posljednjom socijalističkom državom u europi (to što se zovemo drugačije ne znači da to doista i nismo). Istovremeno, HDZ po svaku cijenu mora izboriti novi mandat (iako, da su imalo pametni lijepo bi isfingirali malo izborne borbe pa onda u četiri godine oporbene hladovine sakupili snage i onda slavodobitno uveli hrvatsku u europu u onom drugom mandatu jer ne vidim da ćemo u europu u slijedeće četiri godine). Ivo se javno i manje javno odrekao praktički cijelog tima (što mu i nije baš nužno najmudrija odluka, svi mi kužimo da je ova vlada sastavljena od čudnih likova, još čudnijih životopisa i upitnih životnih iskustava i vrijednosti – no javno priznati da ovi ne valjaju i da će nabaviti nove eksponente teško da može dobro proći pokraj bilo kojeg imalo pametnijeg HDZovog birača kojih, na njihovu sreću, čini se nema previše). Priče o Miočiću ili famoznom Maestru nikako ne pomažu HDZovoj vladi, kako je to lijepo Milanović rekao, nijedan normalni premijer ne bi u bilo kojoj godini svoje vlade priželjkivao korupcijsku aferu poput ove u HFPu, a osobito ne u izbornoj godini; način na koji je to Sanader proglasio uspjehom svoje vlade je totalno promašen i tek tražim osobe koje su nasjele na foru. Podsjećam da je cijela akcija koštala oko 10mil kuna, a da su primjerice Gotovcu dokazali da je dobio peku i da je bio u Monte Carlu (cool :), biti će super ako uopće uspiju vratiti pare koje su dali za mito (jer te novce nisu našli). Toliko o našem pravosuđu. Na djelu je i popravljanje imagea, rebalansne igre su začepile neka usta, a i tiskani mediji (isti oni koje ćemo čitati na plažama i koji će barem podsvijesno diktirati naše ponašanje) projiciraju nam slikice naših vlastodržaca, jučer je tako izašla srcedrapateljska priča o Čobankoviću koji je svoju suprugu upoznao na vjeronauku, a prije desetak dana je i Ivica Kirin aka. Kiro prosviro dobio intervju u Globusu na impresivnih osam stranica. Slovima: osam stranica. Expect more!

Eh i malo o SDPu (da ne bi bilo da sam ih zaobišao), SDP trenutno jedri na sjajnim rezultatima anketa koje su toliko dobre da niti oni sami valjda u njih ne vjeruju, SDP bilježi popularnost koju nikada nije imao, no isto tako treba uračunati da je riječ o telefonskim (a ne terenskim) anketama dok je dobar dio HDZovog biračkog tijela po raznim seocima gdje telefona možda i nema ili ti ljudi na telefon nisu voljni razgovarati. Ako me sjećanje ne vara, ciklus IRIjevog istraživanja kreće krajem kolovoza i početkom rujna bi mogli imati slijedeće IRIjeve rezultate koji će vidjeti kako biračko tijelo diše svega tri mjeseca prije izbora. Puno je energije potrošeno da dokaže kako Milanovićev stav o dijaspori šteti SDPu, što je donekle i točno, no ankete pokazuju da preko 60% birača podržava stav o (ne)glasanju dijaspore, a ja sam nekako duboko uvjeren da je hercegovačka dijaspora i sama toga svjesna ali ne smije “reć”. Ako je tim stavom i otvaranjem teme Milanović naštetio interesima SDPa u dijaspori (a ja baš i nisam siguran u to), sasvim sigurno je otvorio temu koja jasno i dijametralno razlikuje SDP od HDZa (čijih 4 zastupnika iz dijaspore znače biti ili ne biti u slijedećem sazivu). Druga tema koju mediji plasiraju kao bolnu je pitanje Jurčića kao kandidata za predsjednika vlade što je kao znak slabosti i tko zna koje gluposti. Meni se to već odavno čini kao super ideja (puno ranije nego što se ta mogućnost uopće otvorila) jer je hrvatska parlamentarna demokracija a sabor u ovome času na demokraciju ove zemljeima isto onoliko utjecaja koliko i kristalni luster u saborskoj dvorani (dakle: ne previše, tamo je, lijepo izgleda ali to je to). Naša demokracija se iz predsjedničkog sustava degenerirala (u suprotnosti s ustavom) u kancelarsku državu i to nije bila intencija. Ili mijenjamo ustav pa legaliziramo postojeće stanje ili idemo prema parlamentarnoj demokraciji.

Mene recimo frustriraju neke stvari oko sabora; da li ste znali da svaki zakonski prijedlog koji dolazi iz sabora (dakle primjerice od oporbenih predlagača) mora ići u vladu na mišljenje? Logično rekli bi, ako zakonodavno tijelo daje prijedlog zakona po kojem izvršno kasnije mora djelovati, logično je da ih se barem pita za mišljenje. No problem je u tome da vlada nema rok u kojem se mišljenje mora dati, pa tako u vladi valjda postoji cijeli ormar prepun zahtjeva na koje se ne odgovara (toliko o demokraciji). Ili, znati li koliko je amandmana na proračun (kojeg smatram valjda najbitnijim dokumentom kojeg sabor može donijeti uz izuzetak samog ustava) ukupno usvojeno? A koliko oporbenih? Recimo samo da ako 20 godina radite u pilani i dignete sve preostale prste koje imate na ruci i dalje imate više prstiju nego amandmana koji su prošli proračun.

Eto, toliko lamentiranja za danas.

Misao dana:
I wonder if I’ve been changed in the night? Let me think. Was I the same when I got up this morning? I almost think I can remember feeling a little different. But if I’m not the same, the next question is ‘Who in the world am I?’ Ah, that’s the great puzzle!

Share the post "Tok (mojih političkih) misli"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija Politika

Godišnje izvješće o konkurentnosti Hrvatske 2006

Izišlo je prije nekoliko dana Godišnje izvješće o konkurentnosti Hrvatske 2006, a koje možete i sami downloadati i donositi vlastite zaključke, ovo dolje ispod su moji.

Ovo izvješće kreira Nacionalno Vijeće za Konkurentnost, isto ono nedržavno tijelo koje se nalazi i iza ideje o hitrorezu koje sam već proglasio pojedinačno najboljim projektom ove vlade (unatoč tome što su uprskali stvar i sjajnu ideju skljaštrili na svega malo više od PR akcije).

Dobra vijest (i praktički jedina dobra ako se mene pita) je činjenica da se Hrvatska pomakla uzbrdo za 13 mjesta u odnosu na stanje iz 2005 godine, što je sjajan rezultat osobito ako uzmemo u obzir da su ostale zemlje regije u pravilu pale za po 3 mjesta u odnosu na prošlu godinu (dakle s 64 smo danas na 51 mjestu ljestvice globalne konkurentnosti). Dobre vijesti ovdje nažalost i prestaju. Indeks globalne konkurentnosti se računa iz devet osnovnih polja, od kojih je njih 2/3 anketne prirode a ostatak statističke – dakle, percepcija igra značajnu ulogu i ako ste popili crvenu tabletu za smirenje prije nego što ste ispunili anketu, može biti da vam se sve činolo ružičastijim nego što doista je.

Za početak, vrijedi konstatirati kako se tek u 2006 godini hrvatska vratila na relativno mjesto konkurentnosti koju je imala nakon 2002 godine (dakle nakon treće godine vladanja koalicijske vlade), ako govorimo o zemljama regije odnosno pretendentima prema EU, lošiji od nas su samo Rumunjska i Bugarska (iako smo 2004 godine bili ispod njih, čini se da su reforme i udarac ulaska u EU ostavile traga na njihovim ekonomijama). S druge strane, ako se gleda indeks lakoće poslovanja (famozni doing business report svjetske banke) uvjerljivo smo iza cijele regije, pa smo tako pozicionirani na impresivno 124 mjesto (od njih stotinu i pedesetak) a prva slijedeća zemlja našeg zemljopisnog područja je poljska koja se nalazi na 75 mjestu.

Realna stopa rasta nam je također uvjerljivo najmanja, manje od nas imaju samo Mađarska, Češka, Poljska i Slovenija (te “core” članice EUa), no njihov BDP je ionako daleko veći od našega i to je onaj fenomen kada kažemo da njemačkih 2% rasta (na 30.000eur BDPa po glavi) je i dalje neusporedivo više od naših 5% na oko 10.000eur. Po stopi nezaposlenosti od nas su gori samo poljaci i slovaci. ako gledamo strukturu zaposlenih, u hrvatskoj imamo svega 40,6% stanovnika koji su radno sposobni (u odnosu na europskih 49,7, dakle oni imaju 25% više radno sposobnih od nas), zaposlenost nam je 34,9% u odnosu na europskih 47,2% (dakle nekih 40% više populacije u EU radi), no ono što mene osobno najviše zabrinjava je činjenica kako impresivnih 34,4% zaposlenih radi u javnom sektoru (dakle direktno na državnim jaslama) što je dramatična razlika u odnosu na prosječno europskih 19,4%.

Rast zaposlenosti od 2001-2006 nam je impresivnih 0%. Naša ekonomija i broj zaposlenih NE RASTE i to se vraćamo na ono što tvrdim da bi imali negativne trendove kada bi iz te brojke izuzeli novozaposlene u bujajućoj državnoj administraciji.

Ako krenemo na financije, prva i ubojita tablica je odnos zaduženosti hrvatske. Apsolutni smo rekorderi u odnosu između odnosa inozemnog duga i BDPa (index 167), čisto usporedbe radi, prva slijedeća zemlja na redu je poljska s indeksom 123. Slična situacija je i između odnosa inozemnog duga i izvoza roba i usluga – apsolutno zadnji na popisu. Ako već spominjemo izvoz, NVK tvrdi kako su osnovne značajke našeg izvoza vrlo visoki izvoz usluga (eto Čačiću nešto na njegov mlin), vrlo slabi rast izvoza usluga i iznimno nizak udio složenih proizvoda u izvozu (da li se itko sjeća Jurčićeve priče o BDPu po glavi stanovnika u odnosu na složenost proizvoda tj. BDP u zemljama koje grade brodove ili automobile u odnosu na zemlje koje proizvode npr. avione?).

Hrvatska produktivnost raste, no broj zaposlenih se ne mijenja tako da u principu samo pratimo ostale zemlje okruženja, no ako pogledamo strukturu rasta efikasnosti onda nije neko iznenađenje da svi sektori rastu s efikasnošću dok jedino efikasnost državne uprave pada i uspjeli smo pasti ispod razine na kojoj smo bili 2000te godine (istini za volju, na najnižoj razini smo bili u 2003, no sada opet idemo u tom smjeru).

Konkurentnost naše privrede se bazira na troškovima rada, a ne na tehnološkoj složenosti što je jasno vidljivo iz tablice prosjećne brutto plaće gdje je slovenija najdalje otišla s 11.129eur po zaposlenom, u odnosu na hrvatskih 7.643 ili mađarskih 4.050. Uz nisku produktivnost, bez rasta zaposlenosti i bez adaptiranja novih tehnologija (i izvoz usluga koji je flatliner) nema napretka u budućnosti jer će komparativna prednost niskih troškova rada u sve globalnijoj ekonomiji i dramatičnom razvoju transporta i interneta biti sve manja. Ako postoji nešto u čemu pratimo i vodimo u Europi onda je to cijena širokopojasnog interneta, eto uz 55eur mjesečno jedini koji nam uopće dođu blizu su Portugalci i njihovih 54,5eur.

Imamo problema i s odnosima štednje i investicija; naime izuzevši Rumunjsku i Bugarsku koje imaju taj odnos još lošiji od nas, raskorak između investicija i štednje u hrvatskoj je 5,9% (ali apsolutnih 5,9%, relativni je odnos 20%) što znači da mi imamo 20% manje štednje od novca kojeg ulažemo u investicije. Ako taj podatak sada iskombinirate s podatkom odozgora da nam je odnos duga u odnosu na BDP ili izvoz uvjerljivo najgori u europi, a pritom uzmete u obzir i HNBovu objavu od prije nekoliko dana kako je plasman kredita građanstvu prešao vrijednost štednje ne vidim kako možete ostati hladnokrvni i ne zapitati se što nam dolazi sutra. Usput rečeno, ako se gleda struktura investicija tada je jasno da najmanje novca ulažemo u prerađivačku i srodne industrije (za koje smo najkompatibilniji po strukturi i dostupnosti radne snage), dok se dobar dio odnosi na telekomunikacije i prijevoz, opskrba energentima te građevinarstvo koje nam je uvjerljivo najjače (sada se opet treba osvrnuti na Jurčića koji uporno govori kako previše trošimo na investicije koje nisu učinkovite, gradnja sportske dvorane ili mosta na pelješac nisu investicije koje donose novac ili zapošljavaju ljude ili kreiraju novu vrijednost – mi se zadužujemo i zamrzavamo imovinu u neproduktivne investicije).

Inozemna ulaganja se svode isključivo na visokoproduktivne djelatnosti (koje zapošljavaju maleni broj ljudi) poput financijskih usluga (banke), trgovina (ne kupujmo hrvatsko), naftnu industriju (prodali smo INAu, radimo sve da prodamo i HEP) , farmaceutika (ode Pliva) i općenito ispada da osim preuzimanja nismo ništa poštenog niti imali.

Ako krenemo pričati o faktorima konkurentnosti tada nije teško uočiti da imamo (uz opet rumunjsku, bugarsku i slovačku) najmanji udio učenika i studenata u ukupnoj populaciji. Udio studenata u ukupnoj populaciji nam je uvjerljivo najniži u odnosu na ostale zemlje (pa uključujući i ove gore navedene), a udio diplomiranih studenata u odnosu na studentsku populaciju nam je također uvjerljivo najmanji sa svega nešto malo više od 14% (jedino su Slovenci lošiji, no broj njihovih studenata je ionako gotovo duplo veći nego naš – dakle slovenci u apsolutnom broju imaju više studenata nego cijela hrvatska). Toliko o zemlji znanja.

Porezni sustav nam je totalno u banani, naime porezni sustav kakav je trenutno većinu prihoda ostvaruje temeljem poreza na potrošnju (PDVa) i poreza i doprinosa na dohodak (porez na dohodak,zdravstvo, mirovine). Poreza na kapital i imovinu nema – to ukratko znači da je struktura poreza pogodna za poduzetnike (dakle mali porez na dobit, nema poreza na kapitalnu dobit, nema poreza na imovinu), velika je presija na cijenu rada što direktno utječe na rast efikasnosti (jer želimo svakog radnika iskoristiti do maksimuma), no istovremeno zbog visoke cijene rada nema rasta zaposlenosti (ovdje opet voda ide malo na SDPov mlin, no činjenica je kako je struktura poreznih prihoda u EU daleko bliža Jurčićevoj viziji nego HDZovoj).

S pozicije izvora novca (a o investicijama smo gore pisali), indikativno je kako je negdje od 2002 godine rast kredita prema građanstvu prerastao kredite prema tvrtkama; ti krediti se troše na potrošnju i otuda generiranje gospodarskog rasta u primjerice građevinarstvu, no isto tako obzirom da smo po svim omjerima izletili u neistražena područja odnosa dugovanja i proizvodnje postavlja se pitanje kada će banke zatvoriti pipu. Krediti građanstvu (primjerice vama za vaš stan) je ugovor između vas i banke u kojem ste žrtvovali vaš budući dohodak (buduću dodanu vrijednost), kako bi osigurali svoje stambeno pitanje. Prva pretpostavka je da ćete u budućnosti imati posla, a sasvim sigurno računate i na to da će vam primanja biti veća i opterećenje manje. Ako u jednome času potrošnja jednostavno stane (jer banke više ne mogu nikome posuditi novac, a vidjeli smo koliko nam je financijsko tržište atipično u odnosu na okruženje) što će se desiti s ekonomijom i hoćete li uopće imati radno mjesto? Hoćete li platiti kredit ili ćete biti prisiljeni prodati stan kako bi umanjili gubitke? Ako je ponuda velika, hoćete li uopće postići cijenu koju ste platili? I kao zadnje, odnos novoodobrenih kredita prema stanovništvu je impresivnih 6,9% BDPa u odnosu na npr. 4.4% kod Čeha (istih onih koji donesu svoju paštetu kada idu na more), što je u u apsolutnom iznosu oko 40% razlike.

Što se tiče državne uprave, moje omiljene teme, tu smo u totalnoj banani. Naime, birokratske prepreke, pravičnost pravosuđa, neovisnost javnih službi su na all_time_low, dok nam istovremeno korupcija u svim segmentima državne administracije cvjeta i dostiže svjetske dosege (što u relativnom broju ili apsolutnim iznosima), indeks cvjetanja korupcije uporno raste u posljednje četiri godine i trenutno je samo Rumunjska lošija od nas.

Malo sam se raspisao, no probajte pročitati ovo i razmislite, skinite ružičaste naočale, eventualno downloadajte dokument i pogledajte što sam propustio ili krivo interpretirao. Čini mi se kako je rast naše konkurentnosti u 2006 više rezultat toga što su drugi s boljim pozicijama u protekloj godini bili loši, nego zato što smo mi jako dobri. Veliki dio toga što nas čini konkurentnom zemljom su elementi koji nas ujedno i puno koštaju (zdravstvo i socijala) i oni izvlače rezultat, no mislim da studija na alarmantan način pokazuje kako nije moguće gledati samo jedan parametar (kao što je globalna konkurentnost), nego moramo shvatiti i koji su sve elementi korišteni da bi do te brojke došli, a ti podaci ni na koji način nisu dobri. Sasvim je svejedno koja će se vlada morati baciti u koštac s tom nepovoljnom strukturom, jer problemi su tu i ako se nešto ne učini oni će ostati; stajanje u mjestu koje je trenutno na snazi (a objektivno ono je stagniranje: “ako ne rastem onda se smanjujem”) koštati će nas jako puno i trebati će nam godine i godine da ispravimo sve ono što se desilo krivo posljednjih godina, no daleko više od toga će naš koštati sve ono što se moralo dogoditi a nije. Odgovornost nove vlade je da prouči ovaj dokument i ciljano počne djelovati kako bi se problemi počeli rješavati, no to se ne smije raditi kirurški na samo jednom segmentu našeg društva, nego se mora napasti više dijelova istovremeno kako bi ostvarili napredak na više razina.

Misao dana:
The Duchess: Be what you would seem to be — or, if you’d like it put more simply — Never imagine yourself not to be otherwise than what it might appear to others that what you were or might have been was not otherwise than what you had been would have appeared to them to be otherwise.
Alice: I think I should understand that better, if I had it written down: but I can’t quite follow it as you say it.

Share the post "Godišnje izvješće o konkurentnosti Hrvatske 2006"

  • Facebook
  • X