Categories
Business Ekonomija Politika

(Porezna) Čudovišta

Ne znam koliko ste vidjeli najavu novih poreza na imovinu koju je jučer (iz neba pa u rebra) najavio ministar financija Ivan Šuker? Rečeno je puno toga u malo vremena i bez pretjeranog smisla no jedan od dijelova koji je mene zainteresirao je slijedeći:

Ministar financija Ivan Šuker pojasnio je da će poduzetnici koji su i vlasnici jahti ili apartmana morati na kraju godine prikazati da su na jahti zaradili sedam posto od nabavne vrijednosti plovila, ili da ostvaruju prihod od najmanje pet posto od nabavne vrijednosti apartmana…

…Šuker je rekao i kako je bio čest slučaj da jedan poduzetnik osnuje tvrtku na području državne skrbi koja bi dobro poslovala, ali bi koristila olakšice koje joj pruža status područja od posebne državne skrbi, i tvrtku u Zagrebu koja bi, uobičajeno, poslovala s gubitkom. Time se sprečava prelijevanje dobiti s jednog društva na drugo.

Izmjenama se uvodi i plaćanje poreza na dobit po odbitku po stopi od 20 posto na sve usluge koje su plaćene osobama sa sjedištem u državama kojima je porezna stopa ispod 12,5 posto. Naime, time bi se trebale spriječiti najčešće fiktivne isplate tvrtkama u poreznim oazama, a točan popis država na koje se to odnosi Šuker će tek donijeti. (tportal)

Treba odmah razgraničiti nekoliko stvari, a prva od njih je ova prva rečenica citata koja je duboko sporna iz puno razloga. Kao prvo, ima apsolutno smisla da troškovi vlasnika pa i darovi u naravni budu oporezovani kao dohodak što oni u biti jesu (jer, da nema tog dara onda bi morali kupiti tu uslugu na tržištu). No to nije baš tako jednostavno, jer (barem po mom mišljenju), poduzetnik, direktor ili predsjednik uprave bi morao imati neka veća prava nego što mu to uobičajeno pripadaju. Ja znam reći da je u takvim situacijama dobrobit tog poduzetnika/vlasnika/direktora direktno povezano s dobrobitio tvrtke kojom upravlja, no jednako tako, mi kakvi već jesmo (od mesa i krvavi) često znamo pretjerati i iskoristiti i uzeti više nego što je primjereno. Svejedno, pitanje je da li se takav trošak može regulirati administrativnom mjerom i primjerice reći da je minimalni prihod koji je potrebno ostvariti sedam posto vrijednosti plovila? Ugostite primjerice svog stranog gosta na jahti i potpišete ugovor od 100 milijuna nečega što samo po sebi nema veze sa samom jahtom i hoće li onda to porezna priznati kao prihod te jahte ili ne? Što ako je loša sezona, uostalom da li je realno ostvariti 7% vrijednosti jahte u jednoj godini?

Što ako ste se primjerice odlučili uzeti neki apartman (na moru, planini ili pak stan u gradu) kao kompenzaciju za teško naplativi posao i u biti ste tako samo spasili svoje potraživanje? Ili, što ako se bavite čistim mešetarskim poslom pa ste primjerice pokupovali par stotina tisuća kvadrata nekog zemljišta ili neke zgrade koje će stajati nekoliko godina dok ne ishodite sve dozvole (eto, recimo HOTO već četiri godine ima brdo nekretnina u svom vlasništvu a koje su prazne)?

A ova fora s porezom na dobit je u najmanju ruku smiješna, naime to je još jedan administrativni potez kojim se želi spriječiti odlijevanje novca u inozemstvo. No, kao što su poduzetnici sposobni i snalažljivi da li netko doista misli da će ovakva mjera spriječiti bilo koga osim onih doista najmanje upućenih u problematiku poreznih oaza? Da, nakon ovoga neće više biti moguće plaćati direktno u Panamu pa koliko god trošak bio opravdan (recimo puno je brodova s panamskom zastavom), no platiti ćete umjesto toga u njemačku ili švicarsku pa će onda oni na temelju trostrukog ugovora proslijediti dalje. Osim toga, neke tvrtke iz totalno legitimnih razloga koriste porezne oaze kao mjesto za registraciju poslovanja. Primjerice, Google koristi Delaware za neke svoje aktivnosti i da li će onda i na te transakcije biti potrebno platiti porez?

Sve ovo skupa se us tvari svodi na jedno te isto. Baš kao i s prijedlogom promjena Zakona o poreza na dohodak motivacija zakonodavca uopće nije harmonizacija poreznih prihoda, niti ima neke strategije kako želimo uprihoditi te poreze nego je pozadina cijele priče samo krpanje rupa u državnom proračunu; nema tu diskriminacije ili neke osobite inteligencije nego čisto brute_force krpanje proračunskih rupa. Drugi motiv je nemogućnost i nesposobnost državne uprave da razlikuje sumnjive transakcije od onih legitimnih pa se stoga administrativnom mjerom ograničava poslovanje (što će se opet odraziti na onaj famozni Doing Business svjetske banke).

Slični prijedlog postoji i za automobile i oporezovanje automobila koji su u biti već poprilično oporezovani u Hrvatskoj te su bitno skuplji nego u drugim zemljama. Ne bi li bilo pametnije da se krene razmišljati o malo drugačijem pristupu problemu? Primjerice u drugim zemljama automobili su već odavno oporezovani Zelenim porezima. To bi otprilike moglo značiti da bi država recimo mogla smanjiti poreze i trošarine na uvoz automobila što bi automobile učinilo bližima pučanstvu (da, znam da trošimo velike novce na automobile no s pozicije sigurnosti i učinkovitosti smo i dalje nekih 10-12 godine u prošlosti). Smanjenjem trošarina u času kada su prihodi od uvoza automobila na donjem minimumu ništa se osobito ne bi dogodilo osim što bi pospješili prodaju novih automobila s jedne strane, srušili cijenu polovnih automobila s druge što bi neminovno živnulo taj industrijski sektor (a i izbjegli bi ovakve bombastične naslove). Mimo toga, uvođenjem zelenih poreza odjednom bi država dobila milijun i nešto novih poreznih obveznika koji bi razliku između smanjene trošarine i onoga što je država do sada uprihodila u one_off transakciji naplaćivala tijekom dužeg niza godina. Mimo toga, sustav zelenih poreza stimulira alternativne pogone i čiste i učinkovite automobile pa bi stoga imali i kakav-takav efekt na okoliš koji, koliko god mi primitivni bili, nije zanemariv.

Nažalost, naši vlastodršci nemaju osobite vizije a još manje strategije kako se postaviti prema prikupljanju poreza, te nove poreze smatraju isključivo flasterom na proračunsku potrošnju i ono što će se desiti (kao što već sada u biti imamo slučaj) je da će porezni sustav koji je u svojoj biti relativno dobro osmišljen biti prekrajan za dnevno-trezorske potrebe ministarstva financija bez razmišljanja o dugoročnim implikacijama pojedinačnih odluka na ukupni porezni sustav.

Misao dana:
The nation should have a tax system that looks like someone designed it on purpose.

Categories
Business Politika

Tvornica relativnosti

Baš kako sam i predvidio, dobit hrvatskih poduzetnika u 2005 je rekordno velika, pitanje je samo trenutka kada će vladajuća struktura uletiti u kampanju kojom će na sve raspoložive megafone razglasiti kako nam nikada nije bolje išlo nego sada. Ono što će vjerojatno previdjeti je sitni detalj kako je tijekom 2004 godine promijenjena regulativa oko amortizacije i koja je dramatično ograničila slobodu poduzetnika oko tog poreznog štita. Tijekom ove godine ponovno je promijenjena regulativa o porezu na dobit, pa tako pojedini troškovi (posebice oni koji se odnose na istraživanje i razvoj) više nisu priznati kao porezne olakšice. Činjenica je kako se donekle liberalno shvaćanje amortizacije može koristiti kao svojevrsni porezni štit i da uz kreativnu upotrebu amortizacije možete odgoditi plaćanje poreza na dobit, no to je uvijek kratkoga daha i to se koristi onda kada želite poboljšati novčani tok. Porez na dobit je tradicionalno minorni prihod proračuna i u principu to je prinos na kapital poduzetnika. Ako malo bolje pogledate strukturu poreza na dobit po vrstama poduzetnika (mali, srednji, veliki) ili odnos tih poreza po županijama dolazimo do nekih vrlo zanimljivih zaključaka:

  • veliki poduzetnici zapošljavaju 48% zaposlenih u privredi,
  • ostvaruju  62% dobiti,
  • i 61% ukupnih prihoda.

Prije nekoliko dana, naš prethodni ministar financija Mato Crkvenac pomalo sramežljivo je i profesorski odadio konferenciju za novinare u SDPu gdje je prezentirao brojeve o katastrofalnom stanju u rastu vanjskog duga, javnog duga i općenito o našem gospodarstvu. Vlatko Maček, aktualni spin_doctor trenutne vlasti odmah se bacio u kontraofenzivu (misteriozno, nisam uspio niti na jednom portalu pronači Mačekov odgovor, kao da je u zemlju propao, a na stranicama vlade posljednja objava je od 21. srpnja 2006.). U svakom slučaju, fora je da je Crkvenac govorio o brojevima, dok je Maček odgovarao u postocima. I doista, kada se govori o postocima, brojke idu u korist trenutne vlade, jer je 25% rasta dugovanja manje od 40% dugovanja koje se desilo u vrijeme vladavine SDPa, no istovremeno, akoMrkva i magarac brojimo euro po euro, tada je situacija sasvim suprotna (ovo nisu stvarne brojke jer ih nisam uspio naći, a nije mi se dalo to kompajlirati sa deset adresa; no poanta je nepogrešivo u tome).

Nezaposlenost je sve manja, što je sjajan rezultat, no osim što se djelomično šlepamo na sezonskim rezultatima koje će se naglo povećati već od kolovoza, možda bi bilo dobro usporediti i broj zaposlenih u privatnom sektoru koji je po rezultatima državnog zavoda za statistiku pao u odnosu na prošlu godinu. Neki se pitaju kuda idu divlje svinje, a mene zanima kuda su nestali nezaposleni (može biti da je metodologija izračuna promijenjena pa neki ispadnu s popisa prije ili kasnije, hmmm – sigurno nije to ;)?

I posljednje, plaća u javnom sektoru se pojavila niotkuda usred kolovoza kao tema koju su (vjerovali ili ne), načeli vladajući. WTF? em tih službenika imamo da ih možemo izvoziti, em im sada još moramo i dići plaće kako bi sustigli neki hrvatski prosjek. Ono što vam nitko ne kaže je da se njihove vlastite plaće računaju u taj isti prosjek, tako da je šansa da se taj prosjek ikada sustigne u stvari ravan nuli jer čim mi njima dignemo plaće, odmah naraste naglo i prosjek i opet imamo novi cilj; to je poput onog magarca koji na štapu ispred sebe ima mrkvu. I sada čitam ovu analogiju s magarcem i mrkvom i čudim se koliko je to duboka usporedba u konkretnom slučaju.

Polako ali sigurno ulazimo u izbornu godinu, populista kakav je, drIvo će nam servirati državni proračun kakvog još nismo vidjeli. Jedva čekam.

Misao dana:
If Stupidity got us into this mess, then why can’t it get us out?

Categories
Politika

Račanov porez na ekstra dobit…

U posljednjih petnaestak dana nastalo je nekakvo političko zatišje, i ako zanemarimo događanja u Crnoj Gori malo se toga dogodilo, no danas je u Slobodnoj izašao članak u kojem Ivica Račan malo detaljnije objašnjava što misli pod ponovnom revizijom pretvorbe i privatizacije te o nekakvom porezu na ekstra dobit koji bi se naplatio tajkunima koji se bogate na radnicima.

Lord of the RingsO pretvorbi i privatizaciji sam pisao već ranije i moji stavovi se očito ne poklapaju sa stavovima većine, no stojim i dalje da je na današnji dan postalo nemoguće kazniti kriminal koji se dogodio u tom razdoblju iz jednostavnog razloga što su rokovi zastare prošli. Nadalje, temelji prava ne poznaju kategoriju u kojoj bi se moglo primjerice oporezovati nešto što se desilo u prošlosti, dakle zakone nije moguće retroaktivno primjenjivati neovisno o tome kolika je naša želja za tako nečime.

(to je zanimljiva stvar jer će primjerice u slučaju DTK infrastrukture o kojoj se u posljednje vrijeme puno piše, kada se napokon dokaže tko je vlasnik DTK kanalizacije moći fakturirati najam kanala samo određeno vrijeme u prošlost [čini mi se tri godine, po zakonu o obveznim odnosima], i da sam ja čelnik lokalne vlasti počeo bih već danas fakturirati svima kako bih što više zagrabio u prošlost, jer je sasvim izvjesno kako će T-HT koji navodno polaže prava na tu kanalizaciju učiniti sve da to bude jako, jako dugotrajan proces – a sve zato kako bi jednoga dana kada odluka napokon padne, T-HTu troškovi mogli biti odgođeni)

Dakle, osim nekih hipotetskih moralno/etičkih konsekvenci, danas više nije moguće kazniti propuste iz pretvorbe, a sve da je to i moguće napraviti prvo ih morate dokazati, a obzirom da je zakonska obveza čuvanja dokumentacije 5 godina, tih dokumenata više jednostavno niti nema. Ivica bi takve stvari morao znati i jedini motiv zbog kojih bi takve gluposti mogao spominjati je neko dodvoravanje onima koji misle da je tako nešto moguće, a takvih je iz dana u dan sve manje.
Koncept poreza na ekstra dobit je također zanimljiv. U hrvatskoj postoje dva osnova poreza na primanja, prvi je porez na dohodak i to je porez koji se obračunava na plaću koju primate. Porez na dohodak je porez kojeg plaćaju fizičke osobe koje su negdje zaposlene i obrtnici. Porez na dobit je porez kojeg plaćaju tvrtke (i neki obrtnici) na iznos koji ostane na kraju godine kada oduzmete sve troškove od prihoda (koji se zove dobit ili profit).

Porez na dobit je jedna minorna stavka u državnom proračunu jer tvrtka na kraju godine tipično ostvari dobit od 3-5% svog ukupnog godišnjeg prihoda (a prihod bi bio zbroj svih izdanih računa). Dobit tvrtke je svojevrsni prinos na kapital, dakle ako zamislite hipotetsku situaciju u kojoj imate milijun kuna i uložite taj novac u banku dobiti ćete nekih 5-6% kamate ili 50-60.000kn kamata godišnje. Ako odlučite taj novac investirati u neki posao, pretpostavka je da možete zaraditi više od tih 5-6% i to je obično jedna od mjera koja se koriste kako bi se izračunala isplativost nekog pothvata. Naravno, nije čista dobit jedino mjerilo uspjeha jer ponekada vlasnici svjesno odabiru niže razine dobiti (pa čak i gubitka) znajući da im vrijednost glavnice raste. Primjer toga bi bilo trgovanje dionicama, naime rijetko tko kupuje dionice radi dividende (a dividenda je dobit tvrtke proporcionalna vrijednosti jedne dionice), nego se svi radujemo rastu vrijednosti glavnice, jer u nekome trenutku možemo prodati te dionice i zaraditi bitno više nego čisto zbrajajući pojedinačne godišnje profite.

Tu negdje i leži problematika Račanovog koncepta, jer je nemoguće dokazati što bi to ekstra profit u stvari trebao biti? A još je manje jasno kako bi ga trebali oporezovati. Naime, Kerum kojeg se spominje u članku možebitno i je donekle degutantna osoba koja očigledno posjeduje maybach-a, odnosno skupocjenu jahtu dok njegovi zaposlenici imaju plaće od po 2.000 kuna; no ništa od toga samo po sebi nije nezakonito; dapače, dobar dio troškova gorespomenutog automobila i jahte su porezno priznati troškovi, a dok je plaća iznad zakonskog minimuma sve je i dalje legalno. Osim toga, mala je šansa da su imenovana prometala vlasništvo samog Keruma, ona su najvjerojatnije vlasništvo nekog od poduzeća koje su pak u njegovom vlasništvu. Dakle ta ekstra dobit (ako uopće postoji, jer je između ostalog umanjena za troškove tog automobila i jahte) sasvim sigurno nije toliko “ekstra” kako se očekuje, nego je ona više sadržana u rastu ukupne vrijednosti neke investicije koju je Kerum u nekome času napravio.

A kada bi išli dodatno oporezovati pretjerani profit tvrtki (primjerice izračunamo da je državni prosjek 5% i odlučimo dodatno opteretiti sve tvrtke koje imaju više od 10% dobiti) , znate li uopće koje bi tvrtke bile prve na udaru? Ako mene sjećanje ne vara, pojedinačno najveću dobit (u postotku) iskazuje T-HT, Pliva, INA i njima slični giganti. Ukratko, to je toliko besmislena ideja da ju je teško uopće i objasniti.

Misao dana:
The Social Democrats seem to be basically nicer people, but they have demonstrated time and again that they have the management skills of celery.  They’re the kind of people who’d stop to help you change a flat, but would somehow manage to set your car on fire.  I would be reluctant to entrust them with a Cuisinart, let alone the economy.  The right wing politicians, on the other hand, would know how to fix your tire, but they wouldn’t bother to stop because they’d want to be on time for Ugly Pants Night at the country club.