Tag: Podravka

Categories
Business Ekonomija Politika

Kako je MOL kupio INA-u a da to nismo niti primjetili?

Nekako ispod radara je prošla informacija kako je Hrvatska vlada prodala INA-u mađarskom MOL-u. Naravno, akteri priče će zasigurno demantirati da se tako nešto dogodilo, cijela akcija je posložena tako da i ne bude primjećena, a lansiran je prigodni dimni zid koji je trebao odvratiti i ono malo ljudi koji bi se možda zakvačili na informaciju da se tako nešto uopće dogodilo.

Svi dakle znamo kako je MOL prvo ušao kao “strateški partner” uz dionički ugovor koji je njega postavio u strateški povoljni položaj u odnosu na vlasnike ostatka dionica (ne kažem da je ovo nužno loše, no činjenica je kako su drugi dioničari a koji bi možda mogli utjecati na sudbinu tvrtke bili i u biti jesu i danas zakinuti).  Naravno, ova pozicije nije zadovoljila MOL, te je krajem 2008. godine objavljena javna ponuda u kojoj je MOL pokušao kupiti dionica a kako bi (u najgorem slučaju) osvojio 50% + jednu dionicu.  Na kraju ponude što je bilo 3. listopada 2008. godine MOL u konačnici nije uspio te se broj dionica zaustavio na 44.3%.

Javna ponuda je dakle (u svojoj biti) propala, no MOL se približio polovici svih dionica i zahvaljujući malom podmazivanju naših vladajućih (o čemu ćemo tek pričati u mjesecima koji dolaze) konzumirao je prava kao da je većinski vlasnik, o čemu smo pak puno čitali tijekom veljače u aferi SPICE gdje je naš vrli potpredsjednik vlade Damir Polančec u nekom svom osobnom dealu odlučio pogodovati MOL-u, a sve skupa kako bi on sam dobio nešto jaču polugu u Podravci gdje on već godinama pokušava kroz management buyout preuzeti tu Koprivničku tvrtku (vjerovali ili ne, ali prvi puta sam o tome pisao još davne 2007. godine).

Ukratko, MOL je skoro pa većinski vlasnik, efektivno po pravima doista i je no radi “legitimiteta” fali im tih 6-7% dionica. Naravno, uvijek postoji mogućnost ponavljanja javne ponude (a znamo kako je to prvi puta završilo), postoji i mogućnost otkupa dionica od Vlade (gdje je pak vlada pod pritiskom javnosti pa ne može to tek tako napraviti) pa je sukladno tome došlo do nove ideje koja je prvi puta prezentirana još početkom godine kada je predstavnik MOLa doslovce rekao slijedeće:

There are some possible options under evaluation, like a direct capital increase, a convertible bond or selling a fixed asset as an alternative. This latter one seems, so far, the least probable option but there is no formal decision yet,” Hernadi told the news agency in an interview. (upstreamonline)

Obzirom na nevjerojatne gubitke INAe koji su se sakupili u proteklom razdoblju (inače, nije li barem malo čudno da u vremenima kada naftna industrija ubire rekordne profite INA ostvaruje rekordne gubitke? kako je to moguće i zašto?), te dugove koje INA ima što prema državi a što prema svojim dobavljačima, a i investicijski ciklus te famozne rekonstrukcije rafinerija kasni dramatično odlučeno je da se izda obveznica u vrijednosti od 1.5mlrd kuna. Ono što je zanimljivo je to da su dionice izdane samo velikim vlasnicima (dakle državi i MOLu) te se one u nekome času (tri godine) mogu pretvoriti u dionice jednom ili za oba partnera u ovom poslu.

Kako su stvari sada krenule, do kraja godine će obveznice biti izdane što bi značilo da će država dati kredit INA-i u iznosu od 750mil kuna, a isto će učiniti i MOL. Obzirom da u državnom proračunu nije primjećena stavka izdavanja obveznica (a država valjda ima i većih briga od INAe) vjerojatno će se manevar desiti zamjenom potraživanja države na ime PDVa i sličnih obveza za obveznice (usput, bilo bi interesantno vidjeti kako će se to papirnato riješiti sa strane Vlade), dok će MOL vjerojatno osigurati cash novce. Po isteku tri godine pod određenim uvjetima jedna ili druga strana može tražiti upis dionica umjesto povrata duga i to je trenutak u kojem će MOL (najvjerojatnije) postati većinski vlasnik INAe.

I sada dolazimo do zadnjeg detalja a to je kako je to sve skupa prošlo i odlučeno a bez da je to itko osobito primjetio? Skupština dioničare INAe a na kojoj se je desila gore navedena odluke bila je 18. svibnja 2010. godine, te je na naslovnicama novina za 19. svibnja (dakle dan poslije, isti onaj dan kada se trebalo izvještavati o toj skupštini) izašla informacija o tome kako je dosadašnji šef INAe Tomislav Dragičević dobio otpremninu od 6.8 milijuna kuna.

Ako kao novinar i urednik morate birati između priče u kojoj imate relativno poznatu osobu koja je dobila neke neshvatljivo velike novce (od firme gubitaša) u odnosu na administrativnu odluku skupštine u kojoj se odlučilo nešto što će se tek dogoditi, skupa sa efektima koji će na snagu stupiti tek za tri godine – što mislite koja će priča dobiti više prostora u novinama?

Ništa nije slučajno i ništa nije onako kako izgleda.

Misao dana:
Let us not be deceived we are today in the midst of a cold war.

Share the post "Kako je MOL kupio INA-u a da to nismo niti primjetili?"

  • Facebook
  • X
Categories
Ekonomija Politika

Kriza povjerenja

Jedan prijatelj mi je prije nekoliko godina objašnjavao kako je ekonomija poput parnjače, treba ti puno para da bi je pokrenuo, a naša ekonomija u ovome trenutku ne samo da stoji nego podaci ukazuju kako klizimo u nazad. U biti, onako sa strane amatera ekonomiste, gotovo je nevjerojatna brzina i snaga kočenja koja je dovela do situacije u kojoj smo se našli.

Danas se nažalost nalazimo u poziciji gdje su se svi akteri ukopali u svojim pozicijama i poput revolveraškog obračuna iz špageti vesterna svi čekaju da netko povuče prvi potez. Banke tako nerado daju nove kredite, osobito ove investicijske, čuvaju svoje cash pozicije i pokušavaju naplatiti svoje rizične plasmane dok istovremeno nisu voljne financirati nove kupce tih potencijalno loših plasmana. Potrošači, zabrinuti za svoje vlastito radno mjesto stegnuli su remen do maksimuma i sve nabavke osim ovih apsolutno nužnih su na čekanju. Industrija je iscrpila svoje rezerve, napunila skladišta i očajnički traži kupce. Pare su dakle tu i jedva se čeka da se pokrene naša ekonomska parnjača ali unatoč tome što potrošači u biti i dalje žele trošiti, banke financirati a industrija proizvoditi, svi oni čekaju prvi potez, a taj potez mora donijeti Vlada.

Ekonomska kriza koja nas je obuzela u svojoj biti je kriza povjerenja, jer unatoč tome što svi očekujemo od Vlade da nešto učini za ekonomiju, nitko nema povjerenja da će oni u tome doista i uspjeti, a što je najgore ne postoje niti neki osobito čvrsti dokazi kako će vlada pokušati učiniti bilo što da promijeni sadašnju situaciju. Rashodna strana proračuna (u koju se nitko nije usudio dirnuti posljednjih dvadeset godina) zlatno je tele o kojem se teško raspravlja te se ponavlja mantra o “zadanom proračunu”, dok se s prihodne strane rade manevri i zamagljivanje kako bi se svaka postojeća i nepostojeća kuna prikazala kao prihod, a sve valjda u nadi da taj nesretni budžetski deficit izgleda manjim.

Naša Vlada nije ponudila niti jednu suvislu ekonomsku mjeru, osim naravno povećanja stope PDV-a i uvođenja sada već mitskog harača (o čemu većina struke ionako ne misli ništa dobroga) i makar Vlada razumije da nema dalje i da su stigli do zida, svejedno na stol niti ne pokušava staviti neku od nepopularnih mjera koje su nam očajnički potrebne. Nekako izgleda da Vlada misli da ako dovoljno dugo ignorira problem da će on i nestati. To naravno nije točno, problemi imaju nezgodnu tendenciju da se gomilaju i rastu a jedina stvar za koju barem naoko izgleda da je imamo napretek je vrijeme, no za razliku od novca kojeg uvijek možemo posuditi iznova, vrijeme ne možemo vratiti. U našem nacionalnom horoskopu, krv, znoj i suze su već dugo zapisani i vrijeme je da se i to predskazanje ispuni. Zbog grijeha nečinjenja, krvariti ćemo jače, znojiti se više i plakati duže.

Slovenski ministar financija plasirao je prije nekog vremena državne obveznice na svjetskom financijskom tržištu po iznimno povoljnih 2,75%, a mi čekamo sada to isto od našeg ministra. Razlika između cijene kapitala koju plaća slovenija i one koju će platiti hrvatski porezni obveznici je cijena rizika ili, kako to sam naslov članka kaže; cijena povjerenja u to da će ova Vlada doista i riješiti problem u kojem se nalazimo. Što su kamate manje, to je povjerenje financijske zajednice veće (i obrutno, nažalost). Pitanje je možemo li to od ove Vlade očekivati? Promatrajući primjerice Podravku posljednjih nekoliko dana situacija je u najmanju ruku obeshrabrujuća. Politika koja je taj biser hrvatske privrede dotukla do koljena očito ništa nije naučila. Umjesto da se Podravka prepusti stvarnim vlasnicima, businessu i stručnjacima da saniraju štetu koja je nastala – politika je odlučila dokrajčiti i ono malo što je ostalo poput bijesnih pasa koji su nanjušili ranjenu životinju. I sada netko od nas očekuje da imamo povjerenja da ti isti ljudi koji komadaju i trgaju zdravo tkivo čim ga vide, imaju u sebi snage i vizije da ovu ranjenu hrvatsku ekonomiju ponovno dignu na noge?

Misao dana:
In my judgment, we have to avoid, at all costs, tax increases. That would be the worst possible thing to do and will make a bad economy even worse. Beyond that, targeted tax relief should be expanded upon.

Share the post "Kriza povjerenja"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Politika

Hrana, struja i brodogradnja

Ima nekoliko stvari koje su se desile u proteklih desetak dana što me nije bilo a o kojima nisam imao prilike pisati. U tri (po meni najvažnije) sudjeluje ili je direktno povezana jedna te ista osoba, ministar gospodarstva Damir Polančec.

  1. Prvo što se dogodilo je da je Darko Marinac napokon dobio nogu. Podravka je inače jedan čudni organizam koji je očito pomalo šizofren oko toga tko je njegov pravi vlasnik. Kao što sam to pisao već ranije, čim je Damir Polančec uletio u vladu počelo se govoriti o ESOP zakonima, što ja smatram samo legaliziranjem management buyouta kojeg Polančec sprema u svoje i moža još ponečije ime. Ako pogledate parametre poslovanja Podravke, praktički je čudo kako se bilanca Podravke već godinama održava na istoj razini bez ikakvih pomaka osim povećanja troškova koji rapidno izjedaju profit. Kao mali dioničar Podravke naravno da sam uzrujan takvom nesposobnošću managementa, no jednako tako se pitam koja je krajnja instanca te priče. Moje je mišljenje da se ekipa već godinama sprema za preuzimanje, rapidno čišćenje bilance i potom prodaja za 3x više vrijednosti nego što je to danas riječ. Pitanje je naravno da li je ekipa za to sposobna u što ozbiljno sumnjam. No bilo kako bilo, interes vlasnika nije nužno i interes države i iznimno je nezgodno kada se Polančec koji je i previše povezan s Podravkom u poziciji kanalizirati mišljenje dvije strane odjednom. Toliko o sukobu interesa.
  2. Troškovi energije rapidno rastu i o tome sam pisao u posljednjih nekoliko dana dovoljno, no drugi i ujedno kritični energent je struja i ona nije imala nikakvih cjenovnih korekcija već duže vremena unatoč tome što je i cijena te energije duboko pod utjecajem svjetskih tokova. Dio struje dobijamo iz Krškog, dio iz domaćih izvora (hidro i termoelektrana od kojih su neke na ugljen, neke na mazut a neke na plin; dakle barem dijelom smo eksponirani prema cijenama nafte), no dio struje HEP kupuje iz inozemstva i ako su moji podaci točni kupljena energija iz primjerice BIH je skuplja od cijene po kojoj HEP tu istu energiju prodaje u Hrvatskoj. To ukratko znači da se HEP pretvorio u jedan žestoki socijalni mehanizam koji subvencionira ovu cijelu državu, no ono što je također važno je da gubici na razlici cijene idu direktno na uštrb novčanog toka samog HEPa koji je (htio to on ili ne) ispred cijelog niza investicija koje bi morale osigurati hrvatsku energetsku neovisnost u budućem razdoblju. Jučer se desilo da je predsjednik uprave HEPa prepustio Polančecu da kaže kako će se riješiti pitanje poskupljenja struje. Polančec nije zinuo pa ne znamo cifru no govori se o dvadesetak postotaka.
  3. Prošloga tjedna vlada je poslala u EU prijedlog sanacije brodogradnje koje je poprilična problematika već duže vremena i vodili smo već cijeli niz debata o tome da li je brodogradnja isplativa (u bilo kojem obliku) i kako će se ta brodogradnja preustrojiti kako bi postala profitabilna ili barem došla do razine na kojoj će joj državne subvencije pomoći da ne potone (ha, koje li ironične jezične konstrukcije). Ono o čemu se također puno priča je pitanje privatizacije brodogradnje. Kada imate situaciju kao što je naša, gdje brodogradilišta uspješno akumuliraju negativnu vrijednost, pitanje je po kojoj će se cijeni ta brodogradilišta prodavati (i kome) i koja će biti budućnost tih tvrtki. Kako smo u jednom jučerašnjem razgovoru to spomenuli, čini se kako je priča o privatizaciji samo dimna zavjesa za ono što je bit cijele priče, a to je program restrukturiranja koji ima vrlo male šanse prolaska kroz EU (naravno, proći će on u nekoj formi kroz briselske urede, no pitanje je po kojoj cijeni). Eto, još jedne grane industrije gdje Polančec ima zapletene svoje prstiće.

Damir Polančec je doista jedan od najjačih Sanaderovih ljudi, osoba bez svojeg stava, lica debelog poput đona stare kožne cipele, manager koji odrađuje posao ne osvrčući se iza sebe i ne pitajući previše za konsekvence i trag pustoši koji iza sebe ostavlja.

Misao dana:
All power corrupts, but we need the electricity.

Share the post "Hrana, struja i brodogradnja"

  • Facebook
  • X