Danas sam na stranicama SDPa pronašao ekonomsku analizu Plive koju je napisao Ljubo Jurčić. Vrlo hladnokrvno sicirana je pozicija Plive na tržištu, status ponude Barra i Actavisa te pozicija hrvatske države u cijeloj priči. Svakako pročitati.
Tag: Pliva
Kako je moguće da imamo premijera države koji zagubi hotelski račun? Kako možemo saznati da je on zagubio samo to?
Jedan od najvećih političkih alata kojeg svaki političar ima na raspolaganju je nijekanje, i što je najbolje ta metoda prečesto vrlo dobro funkcionira. Evo primjerice polu-tajnoviti put našeg premijera u Veronu pretvorio se u prvorazredni skandal iz puno razloga. Najočiglednije (i donekle najbolnije) saznanje je kako je premijer Sanader (dakle isti onaj koji se zalagao za prava branitelja, optužene generale i koji je štošta vikao po Splitskoj rivi) na dan državnosti umjesto da polaže vijence širom domovine i zahvaljuje braniteljskoj populaciji koja ga je dobrim dijelom izabrala na vlast, on sluša opere po Veroni. bilo bi zanimljivo saznati koja je opera bila na repertoaru?
Druga čudnovatost njegovog putovanja je ta cijela konfuzija oko toga da li je put bio dio službenog državnog protokola ili njegov privatni posjet? Ako je bio ovo prvo, zašto je premijer platio hotelski račun sam, a ako nije kako je moguće da ga je zagubio, odnosno nije valjda da nam premijer države sam plaća državne račune? Ako je posjet bio privatan, tko je platio trošak protokola i državnog zrakoplova (čiji sat rada košta vjerojatno kao Sanaderova mjesečna plaća).
Trećom čudnovatošću posjeta u Veroni bilježimo koincidenciju da je istovremeno i Miomir Žužul (dragi prijatelj vlasti i nositelj cijelog niza čudnovatih i nikada dokazanih afera) odlučio boraviti u Veroni, i što je zanimljivo odlučio je pogledati istu operu i odsjesti u istom hotelu; a da se u istome hotelu slučajno nije pojavio i Željko Čović nitko ništa ne bi rekao.
Željko Čović je čovjek za sve režime, preživio je puno toga i u njegova karijera obilježena je stotinama uspjeha, a posljednji tek slijedi. Naime naš je Željko uspio Plivu pretvoriti u regionalnog igrača, potom je vodio cijeli niz akvizicija na inozemnim tržištima (osobito zapadnoeuropskom i američkom), gdje je uspješno napravio downsizing, a jedan od bisera njegove managerske krune je zasigurno i transformacija Plive iz proizvođača originalnih lijekova u jednog od najvećih proizvođača generika na svijetu, gdje je Pliva postala toliko poželjan partner da bi danas dva wannabe farmaceutska diva htjela pošto/poto uključiti Plivu u svoj vlasnički portfelj – što će ujedno biti i posljednji veliki potez Željka Čovića koji je doslovce uspio zadužiti hrvatsku svojim djelovanjem (ako ne baš hrvatsku, onda Plivinog dioničara definitivno).
Pitanje od milijun dolara (a opako sumnjičim i daleko više) je o čemu su u stvari Ivo, Miomir i Željko razgovarali? S današnje perspektive gotovo je sigurno da nisu razgovarali uopće, ili još bolje, koji god da su dogovor postigli on se iz cijelog niza razloga raspao. Ono o čemu su možda mogli razgovarati je slijedeće;
Hrvatska vlada posjeduje nekih 18% dionica Plive i taj komad dionica se može koristiti kao jezičac na vagi kome će Pliva na kraju i pripasti. Barr (iako mi je totalno neuvjerljiv, ali eto im), tvrdi kako ne posjeduje niti jedne dionice Plive (za razliku od Actavisa koji otvoreno priznaje da posjeduje ili kontrolira nekih 20%). Nekim neformalnim dogovorom, moglo se reći kako će te dionice pripasti onome koji vodi najviše interesa o Plivi (a taj igrač bi u ovome trenutku morao biti Barr) i čija će se akvizicija u najvećoj mjeri poklopiti s državnim interesima (primjerice očuvanjem radnih mjesta). Otkrićem putovanja, dogovora i razgovora koji su se mogli dogoditi u Veroni (a koje svi akteri donekle neuvjerljivo niječu) iskristalizirao se sasvim novi stav hrvatske vlade, a taj je da će Plivu dobiti najpovoljniji ponuđač (dakle onaj koji na stol istovari najviše novaca).
Koji bi interes hrvatske vlade mogao biti u cijeloj priči malo je nejasno, no vjerojatno ako imate 2.7 milijardi kuna dionica a koje prodate za recimo 10% manje od cijene koju objektivno možete postići, dio te razlike bi mogao završiti primjerice na nekom šifrom zaštićenom off-shore računu, a čiji bi vlasnik mogao taj novac iskoristiti za osiguranje budućnosti svoje obitelji, ili pak preusmjeriti sve ili dio toga u neke perspektivne stranačke aktivnosti. Ne mora biti da bi se tako dogodilo, ali recimo da sam malo paranoičan oko toga.
Javnim pritiskom, a nemojmo zaboraviti kako je dr. Ivo prije svega pragmatičar, sve pada u vodu. Vlada dobija maksimum novaca, koji eto ide umirovljenicima (a svaki napad na umirovljenike je po definiciji protudržavna aktivnost), Miomirovog honorara se odreknuo ne samo Miomir nego i Barr, a Željko će možda doista ostati bez posla, no barem će za svoje dionice dobiti više nego što je Barr nudio pa će barem dio duševnih boli utopiti u tom malom znaku Actavisove dobre volje.
Ako se mene pita, pitanje za milijun dolara (a kao što sam spomenuo, duboko sumnjičim da je riječ o daleko većoj svoti), je koliko u stvari Željko Čović posjeduje (ili kontrolira) Plivinih dionica. Nekako sam siguran da je ta brojka neusporedivo veća od brojke koju je on svojom regularnom poslovnom aktivnošću mogao steći.
Misao dana:
Power does not corrupt men. Fools, however, if they get into a position of power, corrupt power.
- Actavis je dao ponudu za Plivu u visini od 795 kuna po dionici. Ne znam da li je to bilo očekivano, no to je bitno više od Barrove ponude i sada je sasvim izvjesno kako su pojedini “skrbnici” (PBZ & Quaestus) zaradili, a kako se čini zaraditi će se još i više. Ono što je važno znati je da kako god okrenuli, Actavis zarađuje jer posjeduje ili je pod kontrolom oko 20% dionica, tako da već sada znamo da će iz cijele priče izići ili s cijelom Plivom ili s nekoliko desetaka milijuna dolara zarađenih na čistom mešetarenju. Barr navodno nema dionica i čini mi se da unatoč unutarnjoj igri Plivainog managementa stvar polako ide u smjeru Actavisa. Željko, čini mi se da polako dolazi vrijeme za pakiranje kofera.
- Bandić je kupio stan, ali nije kupio stan ili je kupio samo polovicu stana, a ministarstvo financija će istražiti kako se to uopće dogodilo. Procjene vrijednosti mi se čine pretjeranima (veći stanovi su uvijek jeftiniji po m2), a ako je ovaj doista prodao stari stan, i digao kredit ne vidim baš u čemu je nastao problem (osim naravno problema koji je nastao iz nečijeg interesa – kao uostalom i mnogi drugi problemi koji se manje-više redovno pojavljuju na našoj sceni).
- Počeo sam povremeno pregledavati stranice Jutarnjeg i Večernjeg. Ovi prvi svoje stranice osvježavaju valjda jednom na dan, a ovi drugi bi morali poraditi na stabilnosti svog web sustava. Zanimljivo mi je da nijedan od ova dva portala nemaju rubriku Politika?
- Nakon rezultata ankete od prije nekoliko dana, na vidjelo dana su izišle i PULSove prognoze koje daje bitno veću prednost HDZu nego mrtva trka koju navodno vode u Večernjem. Kao što sam napisao; Reality has a well-known liberal bias.
- Jučer sam se pozvao na Zakon o pravu na pristup informacijama te sam zatražio državni proračun za 2006 godinu. Nisam ga dobio u razini detalja koju sam očekivao, no činjenica je da sam odgovor dobio u svega nekoliko sati (što je, moram priznati, impresivno). stavka 3225 državnog proračuna za ovu godinu iznosi 31 milijun kuna i odnosi se na sitni inventar i auto gume. Ako kažemo da je vrijednost jedne gume 600kn, time možete kupiti 51.000 auto guma ili njih dovoljno za 12.525 automobila (ok, piše i sitni inventar, ali za te pare možeš kupiti puuuunoooo sitnog inventara).
- Čini se kako vladajuća struktura priprema smanjenje poreza i doprinosa za zaposlene. Uočavam tu nakanu među redovima iako se ništa konkretno ne govori ali je sve očigledno u predizbornom tonu. Biti će zanimljivo što će vladajući napraviti? Smanjiti poreze i doprinose iz plaća (i na taj način svima povećati netto primitke što bi sasvim sigurno udobrovoljilo biračku bazu), ili smanjiti doprinose na plaću i na taj način povećali konkurentnost gospodarstva?
- Nešto se emailam s jednim kolegom koji živi u Slavonskom Brodu i zaključak koji se nekako nametnu je kako se sve više i više industrije i ekonomije koncentrira u Zagrebu. Nijedna vlada nije uspjela stati na kraj tome i ogromne količine novca se slijevaju u Zagreb dok ostatak zemlje pati i zaostaje (pogledajte samo usporedbe hrvatske ekonomije bez Zagreba i Zagreb samostalno pa će vam brzo biti jasno o čemu govorim). No ono što je zanimljivo i što također mislim da se događa je da zbog doslovce nejednakih uvjeta razvoja, zagrebački poduzetnici ili barem oni koji su ovdje koncentrirani imaju ekonomsku moć nad ostatkom zemlje koja je donekle slična kolonizaciji.
Misao dana:
I was wrong: free market trade policies hurt the poor…the rules of international trade are rigged against the poorest countries.