Ovaj tekst pišem nakon što sam pronašao T-zombixov komentar na jednu od vijesti s blog.hr naslovnice, a koja se bavi diskusijom o trenutnoj radničko/vlasničkoj borbi unutar zatvorene i pravno gledano već nekoliko godina nepostojeće Tvornice Duhana Zagreb. Komentar glasi ovako:
Tako jeee!!! Želimo li zadržati status pravne države trebamo priznati sve nezakonitosti koje su do sada napravljene i praviti se kao da se nikad ništa nije desilo. I priznati jedino pravo koje vrijedi u ovoj zemlji… pravo jačega. Dakle, ili šuti ili kupi kalašnjikov. Baš se veselim budućnosti koja je nastala na kriminalu. Jedino se moram odlučiti da li da kupim AK-47 ili Uzi… hm… možda ipak samo Glock, ah ta dilema i trilema.
Odgovor na gore iskazano pitanje je nažalost jednostavan i glasi DA, trebamo!
Idemo se vratiti malo korijenima pretvorbe i privatizacije koja seže u razdoblje neposredno prije raspada Jugoslavije. Mislim da je svima bilo evidentno da je promjena političkog sustava neizbježna i kako je prelazak s državno planirane ekonomije na tržišne principe (u kojima smo djelomično djelovali) nužnost. Nadalje, nužno je bilo početi prodavati državne tvrtke jer su one ionako bile preopterećene neefikasnom i nepotrebnom količinom zaposlenih i općenito država je dobro poznata kao loš poslodavac a još poznatija kao iznimno destruktivni gospodar. Pitanje je sada kome prodati sva ta silna poduzeća? Malobrojni su se privatizirali u vrijeme Markovića kroz nešto što bi mogli vrlo labavo nazvati ESOP program. TDR koji je glavni akter gornjeg komentara jedan je od takvih slučajeva, a potom nam je stigao državotvorni HDZ koji je kroz svoj glasoviti polufeudalni koncept 200 bogatih obitelji krenuo privatizirati tvrtke. To su bila doba menađerskih kredita, pogrešnih procjena vrijednosti, zamjena udjela i još desetine drugih mehanizama od kojih mnogi vjerojatno nikada neće ugledati svjetlo dana.
I sada je pitanje dileme; da li je to bio dobar potez? Odnosno da li je drugačiji scenario bio moguć? Da li smo danas mogli plivati u medu i mlijeku? Ne znam, no vjerojatno jesmo jer uvijek ima prostora za bolje, no pitanje je da li smo si mogli u ratno doba dozvoliti petnaestogodišnji program tranzicije kao što su to napravili mnogi drugi (što bi recimo bio ispravni put). Pitanje je da li smo mogli nabaviti u ratnome okruženju dovoljno stranih investitora (na koje ću se vratiti malo kasnije) i pitanje je koja je stvarna funkcija pretvorbe i privatizacije bila? To pitam jer sam duboko uvjeren da krajnji motiv uopće nije bila pretvorba i privatizacija nego kupovina socijalnog mira.
Državi je u onome času bila potrebna ogromna količina crnoga novca koji je trebalo odnekuda uzeti (htjeli mi to priznati ili ne), i instaliranjem vlastitih poslušnika to se moglo srediti. Kao nagradu, mnogi su dobili imovinu koja im po sposobnostima ili zaslugama u stvari ne pripada; a neki su u postupku potonuli jer su se u nekome trenutku oteli gospodaru s uzice. I na kraju, kao i svagdje drugdje, bilo je lešinara koji su na marginama postupka (a ponekada i u samome centru) sakupljali mrvice.
Ja cijelom tom problemu pristupam s malo pragmatičnije strane jer mislim da su te silne tvornice, poduzeća ili što već ionako morala dobiti novoga vlasnika, i lagano je danas govoriti o multimilijunskim vrijednostima nekretnina ili o tisućama izgubljenih radnih mjesta, no većina tih tvrtki ionako nije imala neku pretjeranu tržišnu šansu. A uostalom, sve je skupa stvar konteksta. Primjerice uzmimo gore navedeni TDR koji je kako je to sada sasvim očigledno, jedna od rijetko uspješnih i zakonitih privatizacija. To je tvornica koja je bila po svim kriterijima minorna no kroz posljednjih 16-17 godina se pretvorila u pravog mamuta. Djelomično su profitirali na propustima ostalih igrača, a opet s druge strane su znali iskoristiti svoju, s vremenom stečenu, monopolsku poziciju; s druge strane imamo TDZ koji je pak krenuo s monopolske pozicije da bi se kroz nezainteresirane vlasnike (prvenstveno državu) i loš management urušio do ruba bankrota. I danas možemo diskutirati da li su gospoda iz Adris grupe u stvari lopovi i prevaranti, ili su pak to uspješni i sposobni manageri koji vrlo odgovorno upravljaju svojom imovinom kako bi umnožili svoju dobit?
Uzmimo drugi primjer, Kutle i Todorić su startali u gotovo istome trenutku s donekle sličnih pozicija; Kutle s kafićem a Todorić s cvjećarnom. Obojca su krenuli megalomanskim koracima i u kratkome roku kroz praktičnu piramidalnu shemu stekli ogromnu imovinu (ne bih rekao bogatstvo budući da je riječ i o ogromnome dugu; dakle obojca očigledno su uživala ili uživaju prilično bezbrižnim životima, no objektivno njihov imperij u oba slučaja ima samo naznaku neke buduće vrijednosti jer su i jedni i drugi sagrađeni na kuli od karata). O Kutli se puno pričalo i puno toga govorilo, no činjenica je kako do današnjeg dana, gotovo deset godina nakon sloma njegovog imperija nemamo nijedne osuđujuće presude? Tu ne govorimo samo o prijestupima političke naravi koji su bili realizirani kroz Bozanićev famozni “grijeh struktura”, nego o vrlo konkretnim optužbama koji su dobrim dijelom slični zakonima koji vrijedi i u vanjskome svijetu (zakon o računovodstvu, obveznim odnosima…). Kutle, ako malo bolje razmislite, nije pao na svojim megalomanskim projektima – nego kroz političku odluku o eutanaziji Dubrovačke banke (što nas dovodi do gornje sugestije o gospodaru i uzici). Todorić je očigledno bio malo poslušniji, no i ako pogledate ulazak EBRDa u vlasničku strukturu Agrokora – teško se mogu oteti dojmu kako je 110mil EURa u stvari sanacija Agrokora, a ne o vlasničkom udjelu (bilo bi zanimljivo pozbrajati tko je sve putovao u zadnje vrijeme do EBRDa i koga su EBRDovci posjećivali u hrvatskoj). Može biti da Todorić nije tako različit od Kutle? Možda malo sofisticiraniji?
Banke su pak koristile situaciju i kroz različite kombinacije koristile poziciju koju su u tome času imale, a to je da su imale novac; te su tako svoje plasmane pretvarale u temeljni kapital (poput TDZa) i na taj način preotele dobar dio imovine u svoje portfelje. Treba uočiti da su bankari funkcionirali s dugoročnim strategijama i dopuštali su kratkotrajne krize kako bi dugoročno svojim bankama priskrbile velike profite na kojima danas grade tržišne udjele (toliko o Splitskoj banci, 28mil eura privatizacije ili koliko je već bilo…). ZABA koja se ponovno spominje u kontekstu TDZa (a mislim da bi trebalo malo pogledati razvoj i strukturu nadzornih odbora primjerice TDRa, ZABAe, Pliva-e, Podravke kroz godine pa bi se tu pronašle zanimljive veze) jedna je od banaka koja je imala vjerojatno najčudniju privatizaciju, ne sjećam se točno okolnosti, no ostalo mi je u sjećanju kako je riječ o pravom privatizacijskom Perpetuum mobileu, daleko kompleksnijem od fenomena Kutle ili Todorića.
Imamo mi i pravih uspješnica privatizacije, poput npr. Rajića koji je s Lurom napravio pravo malo mljekarsko čudo, a saad sretno i slobodno živi u zemlji čokolade i skupocjenih satova. Da li bi o njemu drugačije razgovarali da nije bio sposoban (a sposobnost je i kada zaposliš pametnije od sebe da vode tvrtku)? Sumnjam.
Imamo i pravih lešinara s margina (primjerice Gucić), koji je svojim stečenim novcem u inozemstvu krenuo kupovati dionice od malih dioničara te se on direktno nije okoristio samom privatizacijom nego je za malene novce kupovao naizgled bezvrijedne dionice tih poduzeća kako bi iz njih ispumpao ono što se ispumpati moglo. Da li je i on uletio u kokošinjac i pritome se otrgnuo s lanca, ili je to pak bila protuusluga za neke druge pogodnosti suvišno je pitanje – no činjenica je da u toj prilici nije promijenio svoj mentalitet sitnog trgovca s Bayerstrasse te je poput šibicara radio s velikim ulozima očekujući brzu zaradu.
I da se vratimo na početnu diskusiju, tvornice su morale dobiti vlasnike i mislim da je sasvim svejedno da li su to bili domaći tajkuni, strani vlasnici ili banke – jer na kraju balade oni koji su predodređeni da nestanu su propali, a novac nije u cijelosti nestao. Strani vlasnici nisu bitno bolji od domaćih i imali smo nekoliko i takvih primjera… Prednost ovakve pretvorbe i privatizacije je taj što uvijek možemo reći kako su oni lopovi i možemo se naslađivati u povremenom krahu neke od zvijezda prošloga desetljeća. Da smo imali sve uzorno – imali bi danas brdo besmislenih mostova, saniranih brodogradilišta, tisuće novih državnih službenika i skupih crnih automobila po gornjem gradu – nema moralne zadovoljštine ili osjećaja zadovoljstva iz vladavine glupana. Prije ili kasnije moramo zaboraviti što se desilo i okrenuti se budućnosti, jer odgovora na današnje probleme u prošlosti nećemo naći.
I da, MORAMO priznati sve nezakonitosti koje su se dogodile, a na koje nismo (mogli) reagirali dok je bilo vrijeme. Pravna država, a s njom i institut zastare je jedini zdravi temelj bolje budućnosti. Ili, kako bi se reklo; Tko je jamio, jamio je?
Misao dana:
Only the man who does not need it, is fit to inherit wealth – the man who would make his own fortune no matter where he started. If an heir is equal to his money, it serves him; if not, it destroys him. But you look on and you cry that money corrupted him. Did it? Or did he corrupt his money? Do not envy a worthless heir; his wealth is not yours and you would have done no better with it. Do not think that it should have been distributed among you; loading the world with fifty parasites instead of one, would not bring back the dead virtue which was the fortune. Money is a living power that dies without its root. Money will not serve the mind that cannot match it. Is this the reason why you call it evil?
Share the post "Esej o pretvorbi i privatizaciji…"