Categories
Politika

Politička gerila…

Dakle u dosadašnjim mentalnim vježbama popričali smo o Revoluciji o kojoj se neće pričati na televiziji gdje sam načeo ideju osvajanja vlasti od strane dosada sasvim nepoznatih ljudi – koncept bi uključivao sasvim nove i neiskvarene ljude kojima s ene može ništa osobitoga prišiti (uvijek ima nešto, iskustvo pokazuje kako prijatelji dolaze i odlaze a neprijatelji se gomilaju), kada je već krenula rasprava postavilo se pitanje Političke platforme tj. političkog programa za kojeg su mnogi s pravom nazvali mlakim i općenitim i kako sam to i sam napisao ne razlikuje se bitno od deklarativnog programa kojeg imaju i druge etablirane tranke poput HDZa ili SDPa. A jučer smo pisali o vrlo konkretnim potezima nove vlasti koje bi imalo smisla raditi na globalnoj razini (primjerice redistribucija porezne presije), intervencionizmu na slobodnom tržištu (primjeri brodogradnje) i općenito identitetu kojeg bi političar nove generacije morao imati kako bi uopće bio prepoznat od birača.

Despair.com: Not everyone gets to be an astronaut when they grow up.U jučerašnjim komentarima se pojavilo nekoliko zanimljivih pitanja i ne slažem se previše s komentatorima. Naime, jedan od njih kaže kako mnoge od predloženih mjera ne bi bile razumljive nisko obrazovanom glasaču – no smatram da je to pitanje prezentacije; poanta bi bila samo pronaći pitanja koja su njemu razumljiva i na njih odgovoriti. Primjerice, to bi moglo biti pitanje administracije državnih poticaja za poljoprivrednike (koji moraju izvaditi stotine papira svaki mjesec), pitanje poput u komentarima spomenutog izdavanja putovnice dubrovčana na školovanju u Zagrebu, radnog vremena policije u vrijeme spajanja vikenda, vremena povrata poreza, transparentnost podataka javne vlasti – mislim; treba politički meeting napraviti kao grubu prezentaciju programa i potom dva sata odgovarati na pitanja iz publike!!! To nitko nikada nije radio. Treba doći na tu pozornicu i tražiti nešto od glasača, čak ne treba niti tražiti da glasaju za  tebe, treba ih poslati s brdom pitanja kući, da mućnu malo glavom pa makar bolilo.

Drugi zanimljivi komentar je pitanje financiranja kampanje. Dakle, kao prvo, istraživanja koja su bila provedena u americi pokazuju kako suma novca ulupana u kampanju nije proporcionalna izbornome rezultatu. Time želim reći kako novac nije u stvari bitan za dobivanje izbora. Dok će se drugi trošiti na plakate i sponzorirane televizijske emisije, nova politička snaga može koristiti stvari koje su besplatne. Prva je upravo ova koju sada koristite: Internet. Milijun ljudi koristi svaki dan internet i cijena interneta je onoliko koliko platite hosting i na internetu razlika između mojeg bloga i HDZovog web sitea je samo jedan klik (tm by Anderlon), a opako sumnjičim da više ljudi čita moj blog nego njihov site. Razlika između mog i i njihovog sitea je u stvari content – sadržaj; a pretpostavka je da mi možemo ponuditi atraktivniji sadržaj od primjerice HDZa. Internet u hrvatskoj koristi milijun ljudi, i možemo slobodno reći da svi koji su nam bitni koriste internet (dakle neka srednja klasa, educirani ljudi koji mogu osjetiti i potaknuti motor promjena), a isto tako možemo reći kako svatko pozna nekoga tko koristi internet. Dakle doseg interneta je veći od tih milijun ljudi.

Taj isti internet možemo koristiti i kao sredstvo za prikupljanje novca. Kreiramo web shop i u njemu ili prodajemo dizajnirane majce i prihod koristimo za kampanju ili pak damo ljudima da uplate dobrovoljni prilog. Limitiramo priloge na npr. 1.000kn za fizičke osobe ili 2.000kn za tvrtke i to je to. Podatke o donacijama javno objavljuješ, ili s imenom i prezimenom, ili s imenom i slovom prezimena i gradom odakle je uplata stigla ili pak napišeš da je uplata anonimna ali napišeš da je uplata stigla. Nije toliko bitno da li je ime uplatitelja napisano na web siteu koliko je važno da svatko svoju transakciju može vidjeti na ekranu. Howard Dean, kojeg sam spominjao i ja i drugi napravili su eksploziju financiranja kampanje s malim donacijama velikim do 100USDa.

Ukratko, smatram za početak da novca niti ne trebaš previše, jer nema smisla raditi skupove za desetke tisuća ljudi na kojima će pjevati Severina o svojoj štikli, nego treba raditi manje moderirane skupove u kojima ima interakcije s glasačima. To je iznimno naporno ali je efekt ogroman. To se u konzultantskoj terminologiji zove train the trainer. Želja je da nakon skupa imaš 30-70-100 evanđelista koji će dalje propagirati tvoju ideju, pisati o tome u lokalnim novinama, pričati na lokalnoj televiziji ili diskutirati o tebi u tvorničkoj menzi.

No pravi biser medijske sveprisutnosti je slijedeći – a to je iskoristiti sustav do njegovog apsurda (a komedija zabune je ono što u stvari želimo). Ideja bi bila kreirati cijeli niz političkih stranaka ili nezavisnih lista (za osnivanje stranke vam treba 100 ljudi), recimo njih 10-20 i za svaku od njih prikupiti dovoljan broj potpisa. Trenutna pravila kažu da svaka stranka koja je prikupila dovoljan broj glasova ima pravo na jednaku zastupljenost na medijima. Ovdje se lagano može zloupotrijebiti sustav (što može biti samo jedna točka našeg programa) i potom dođeš na televiziju i ne govoriš o svojoj listi ili stranci (na kojoj je samo jedan kandidat istaknut) nego o onoj stranci (stranci izgubljenih, umreženih ili kako se već zovemo) za koju želimo da dobije izbore.

Da ne kažem kako bi takav manevar sam po sebi kreirao pravu buru reakcija sa svih strana, osobito od etabliranih stranaka kojima bi čak i pomogli da skuže što smo im učinili čisto zato ako oni sami ne razumiju. Njihov opravdani bijes bi kreirao brdo sjajnog i emocijama nabijenog PRa o kojem bi se pričalo tjednima pa bi umjesto da razgovaramo Kako je Grinch ukrao Božić mogli diskutirati Kako je stranka SUNUGZ ukrala izbore!

Misao dana:
We choose to go to the moon. We choose to go to the moon in this decade and do the other things, not because they are easy, but because they are hard, because that goal will serve to organize and measure the best of our energies and skills, because that challenge is one that we are willing to accept, one we are unwilling to postpone, and one which we intend to win, and the others, too.

Categories
Politika

Demokracija, internet i prevrat bilo čega…

Diskutirajući jučer s jednim komentatorom kojem sam zapeo za oko prilikom moje posljednje kritike o gradnji pelješkoga mosta, postavilo se vrlo zanimljivo pitanje koje se provuklo usput i kroz nekoliko komentara na moj prethodni tekst o političkoj platformi tj. programu. Pitanje ukratko glasi; Kako znati da ću ja (ili bilo tko drugi) biti bolji obnašatelj vlasti od trenutnih političara?

Sjajno pitanje koje me odmah podsjetilo na Douglas Adamsovu teoriju koja kaže da svaka osoba koja ima želju postati predsjednikom ne bi ni po koju cijenu to smjela i postati. Dakle tkogod bio na toj poziciji mora ponuditi nešto što nitko prije nije učinio i ponašati se na Despair.com: That which does not kill me postpones the inevitable.način kao nitko prije njega. Kao jedna od mogućih pozicija s koje treba nastupiti pala mi je na pamet Arthur Clarkeova saga o Rami gdje u nekome času izbija rat i vojnici jedne od strana čim rat završi su svi pogubljeni, jer, kaže on – djeca rata ne mogu suvislo vladati (to je ugrubo ideja, veći SF fanovi od mene će znati o čemu govorim). Ideja iako vrlo primjenjiva na našu današnju situaciju mogla bi se protumačiti i na način da se u startu organizira stranka/pokret koji bi preuzeo vlast u jednome mandatu i cijelu koncepciju bazira na jednome mandatu – dakle, da se unaprijed odrekne ideje o ponovnom reizboru nakon četiri godine. Ovo je donekle loša ideja zato jer postoji objektivna mogućnost da svi planovi neće biti dovršeni na vrijeme i da bi još jedan mandat bio nužan, a postoji također i mogućnost da su rezultati toliko dobri da bi populacija tražila još jedan mandat pobjedničke ekipe (čime bi ušli u prostor dekadencije i uništavanja izvorne ideje). Što mislite o tome? Po čemu se prepoznaje da je kandidat drugačiji od ostalih?

Jedna od metoda koja meni pada na pamet je totalna transparentnost u radu (primjerice javna real_time objava svih financijskih transakcija), isto kao i to da se uporno ponavljaju konkretni koraci koji se namjeravaju poduzeti umjesto niže spomenute političke platforme koja je doista vrlo općeniti dokument koji se sam po sebi ne razlikuje u bitnim elementima od programa HDZa ili SDPa.

Kada smo već kod konkretnih koraka, da se osvrnem malo na priču o brodogradnji. Skrenuo bih pozornost na nerealnu politiku očuvanja radnih mjesta kroz sve državne programe. Nema boljeg primjera za to od grada Siska. Sisak je naime početkom devedesetih bio grad s nekih (ako me sjećanje ne vara) šezdesetak tisuća radnih mjesta, da bi se kroz vrijeme tranzicije to sustavno rasturalo kako bi danas imali nekih desetak tisuća zaposlenih, grad je praktički u ruševinama i bez rata koji ga je ionako devastirao. Sve to skupa zato jer smo imali (i što je najluđe i danas imamo) suludi koncept očuvanja svih radnih mjesta umjesto da se stane, dobro razmisli i pokuša od te nesretne željezare sačuvati što je rentabilno, a sve ostalo pretopi u staro željezo, preproda i na tome mjestu sagradi nešto novo i bolje. Zamislite situaciju da ste tamo devedeset i pete zatvorili željezaru s idejom da nikne tamo nešto drugo. U jednom kratkom trenutku imali bi totalni kaos i grad bez zaposlenih, no u tom času krize moglo bi se sagraditi svašta novoga i do danas bi imali 11 godina za oporavak. Umjesto toga, danas imamo situaciju u principu još lošiju od one prije jedanaest godina, ljudi su icrpljeni do kraja, očekivanja su velika i tolerancija na žrtvu koja je nužna je nikakva.

Slična situacija je i sa brodogradnjom, mi moramo u nekome času priznati sami sebi da to jednostavno ne ide i sada možemo sufinancirati, subvencionirati i općenito sanirati brodogradilišta čiji novac ide u stvari u izvoz ili u tečajne razlike (dakle inozemnim dobavljačima ili bankama) dok ljudi imaju strašan dojam da se puno radi. Treba biti realan, i jednostavno to prekinuti u času dok je tvrtka koliko toliko zdrava jer se onda iz te stečajne mase može nešto i naplatiti – ako tvrtku bacimo skroz na koljena onda će gubitak biti još veći. U takvim diskusijama se uvijek sjetim filma “Other peoples money” u kojem u jednome času Danny de Vito kaže:

You know, at one time there must’ve been dozens of companies making buggy whips. And I’ll bet the last company around was the one that made the best goddamn buggy whip you ever saw. Now how would you have liked to have been a stockholder in that company? You invested in a business and this business is dead. Lets have the intelligence, lets have the DECENCY to sign the death certificate, collect the insurance, and invest in something with a future.

Funkcija države je da kreira regulatorni okvir za slobodno tržište i to je ono što država mora raditi i ovakve intervencije u pojedine sektore jednostavno nemaju smisla jer koštaju sve nas ostale. Nije tu brodogradnja usamljena, recimo u mome businessu postoji jedna tvrtka koja je u 100% državnom vlasništvu i za određeni proizvod je monopolista i taj položaj obilato koristi. Problem je u tome što za proizvodnju tog njihovog proizvoda oni troše objektivno 10% kapaciteta i sada da bi dali dojam da nešto proizvode, oni s preostalih 90% kapaciteta nastupaju na tržištu i to po toliko smiješnim cijenama koje doslovce nitko ne može pratiti. Plaće dolaze na vrijeme, ljudi tamo rade ko magarci, cijene niske – svi (osim konkurencije) presretni! Da li netko uočava problem? Oni kroz svoje proizvode na kojima imaju margine veće od 1000% subvencioniraju ostatak svoje proizvodnje čime prodaju proizvode ispod njihove realne cijene i na taj način direktno potkopavaju konkurenciju koja se za svaki poslić žestoko bori. To su situacije koje jednostavno nisu dozvoljene u uređenim društvima.

I opet, kako konspirator ukazuje, nije niti slobodno tržište sveti gral – i ovdje država kroz svoje mehanizme mora zaštititi domaću proizvodnju. Primjer jednog takvog mehanizma je priča o smanjenju PDVa za koju smatram da je totalna glupost. PDV je sam po sebi neutralan i primjenjuje se jednako na inozemne i domaće proizvode. Ako bi smanjili stopu PDVa i Kraševa i Milkina čokolada bi jednako pojeftinile (iako je to upitno, jer u dućanima se koriste drugačiji mehanizmi određivanja cijena, uključivo i psihologiju i sumnjam da bi čokolada koja je koštala 6,99 koštala odjednom 6,92). Kada bi umjesto toga smanjili trošak rada (a recimo da jednostavna matematika kaže kako 2% smanjenja stope PDVa može smanjiti trošak rada nekih 4-5%); tada bi odjednom Kraševa čokolada pojeftinila koji postotak, dok bi s cjenovne pozicije Milka ostala ista (ili bi bili prisiljeni spustiti cijenu te uvozne čokolade što je opet win-win situacija za domaćeg potrošača). Ono što sam htio ilustrirati je da država ima mehanizme kojima se može usmjeravati ekonomija u jednome ili drugom pravcu, no pitanje je da li ljudi na vlasti to razumiju i da li koriste te mogućnosti.

Kada pak govorimo o racionalizaciji državne uprave, uzmimo primjer SPL obrasca. SPL obrazac je statistički obrazac kojeg tvrtke moraju svakoga mjeseca ispuniti i predati FINAi koja potom te podatke obrađuje i dostavlja državnom zavodu za statistiku, a koji potom objavljuje one famozne podatke o mjesečni netto plaćama. Ako postoji 100.000 poslodavaca koji moraju ispuniti takav obrazac svaki mjesec, a za ispunjavanje i dostavu tog obrasca utrošite svega 30 minuta mjesečno (a to je konzervativna brojka, pokušajte ispisati neki obrazac i otrčati do prve FINAe i nazad unutar 30 minuta), tada se na ispunjavanje tog obrasca troši nekih 50.000 radnih sati u gospodarstvu ili nekih impresivnih 277 čovjek/mjeseci, i ako odemo korak dalje i kažemo kako je prosječna bruto plaća jednog djelatnika u administraciji 6.000kn, tada taj obrazac košta naše gospodarstvo nekih 1.7 milijuna kuna mjesečno ili 20 milijuna kuna godišnje. Trošak tog obrasca ne prestaje na tome, jer morate imate i ljude koji će te podatke unijeti u računalo, obraditi i dostaviti statističkom zavodu kako bi on iz svega toga izvukao jednu jedinu brojku.

Statistika je naravno važna i moramo imati neke pokazatelje kretanja, no SPL obrazac spominjem zato jer se apsolutno svi podaci koji se nalaze u tom obrascu ionako nalaze u RSm obrascu koji se već godinama predaje u elektronskom obliku. Razlika je u tome što SPL obrasce prikuplja FINA a RSm obrasce Regos; i iako ih predajete na istome šalteru to su dvije naizgled nepomirljive institucije. Jednostavnom racionalizacijom i integracijom državnih službi (u ovome slučaju SPL obrasca i RSm obrasca) ukinuli bi potrebu za jednim obrascem, uštedili 20 milijuna kuna godišnje gospodarstvu i rasteretili neke ljude u FINAi da rade neki drugi posao (ili im jednostavno damo otkaz jer ih ne trebamo). Nije li sjajno saznaje da bi jedan SQL query i malo XMLa moglo uštediti 20 milijuna kuna?

E, da vam ispričam sada priču o ID obrascu? (totalno identična priča, smo što su ovdje akteri Regos i Porezna uprava)

Maleni i naizgled nebitni koraci poput ovih mogu napraviti ogromne razlike, jer “male ljude” takve stvari smetaju, baš kao i primjer ove putovnice iz Dubrovnika. Nije rješenje samo djelovati globalno (recimo smanjenjem poreza na rad u odnosu na smanjenje PDVa), nego je rješenje djelovati i na najnižoj mogućoj razini – jer potencijalni glasač neće baš previše razmišljati o rošadama milijardi kuna u proračunu (što bi nastalo promjenom porezne stope), ali bi itekako osjetio razliku ukidanjem gore navedenih SPL i ID obrazaca.

Promjena klime kroz takve akcije bi bila brza i motivacija ljudi na promjene bi bila sasvim sigurno ogromna a reakcije pozitivne – osim naravno onih koji bi zbog takve racionalizacije ostali bez posla – no ti ljudi su već sada ostali bez posla (baš kao i oni u brodogradilištima) samo što im to nitko nije imao hrabrosti reći.

Misao dana:
Bill Coles: Can I speak frankly?
Lawrence Garfield: No. Lie to me! Tell me how thrilled you are to know me. I always speak frankly. I hate people who say, “Can we speak frankly?” It means they’re bullshittin’ me the rest of the time.

Categories
Politika

Psi rata…

Glavaš aka. Osiječki šerif našao se na udaru tužiteljstva kao osoba koja je direktno sudjelovala, bila nadređena ili je propustila reagirati u slučajevima zlostavljanja ili ubojstava Osječana za vrijeme domovinskog rata. Glavašu su lađe naizgled krenule tonuti u času kada je pao raskol unutar HDZa neposredno prije prethodnih lokalnih izbora, pišem naizgled, jer Glavaš potencijalno raspolaže informacijama, a ako je imalo pametan (a on djeluje kao jedan prepredeni tip) posjeduje i dokaze koji će sasvim sigurno u slučaju potonuća povući za sobom i još ponekoga.

Počeci hrvatske države i prelazak iz socijalističkog u kapitalističko okruženje prošlo je kroz godine rata i javna je tajna da su pojedinci koristili situaciju kako bi promovirali sebe, svoje ili njimPsi rataa bliske interese. Da su u tome procesu lova u mutnome nestajali totalno nedužni ljudi koji su se iz ovog ili onog razloga našli na putu pojedinaca koji su “stvarali državu”, također je dio istine, baš kao i činjenica da pravda u velikom broju slučajeva nije niti blizu svog izvršenja, a za mnoge se istina nikada neće niti saznati. Baš kao što je TZombix napisao za privatizaciju, čini se da su osim gospodarstva i neki drugi temelji ove države, barem dijelom nastali na zločinu koji je do nedavno bio marljivo sakriven ispod tepiha i ta mrlja je tek sada počela izbijati na vidjelo unatoč tome što je većinu vremena bila svima na očigled. Stoga ne treba pretjerano čuditi današnja Butkovićeva kolumna koja na donekle čudno specifičan, a opet neinformativan način govori o navodnom prijekom sudu i trojci koji su krojili samo njima znanu pravdu u tim godinama.

Da li je obračun s Glavašem (jer djeluje tako), samo doista obračun s njime, ili bi se mogao pretvoriti u katalizator promjena kroz koje će i mnoge druge stvari izići na vidjelo (i na taj način opaliti u nogu istoga onoga koji je i ovaj postupak pokrenuo) vidjeti ćemo kroz vrijeme. U svakome slučaju, bilo bi dobro isplijeviti takve ljude iz domaće politike i javnoga života jer svojom pojavom u svakome slučaju zagađuju zdravlje ove nacije koja se ionako ne osjeća dobro. Zanimljiva mi je i Šeksova pozicija u cijeloj priči, budući da je on itekako imao prste u događanjima tijekom tih godina, a oko njegove uloge (ili još bolje nedostatka njegove uloge) postoji cijeli niz pitanja koja bi uskoro mogla izići na vidjelo. Jednako će biti interesantno promatrati HSPov stav oko cijele priče, budući da oni tamo koaliraju s Glavašem, dok istovremeno očigledno surađuju s HDZom.

p.s. u totalno nepovezanom događaju američki podpredsjednik Dick Hunter Cheney slijedeća tri dana boravi u Dubrovniku, razgovarajući između ostalog i s premijerom nam Ivom; Ivu sam prije nekoliko dana slušao na radiju kako govori na engleskom, iskreno, bio sam uvjeren da govori Arnold Schwarzenegger (očigledno sam bio u krivu) – Ivo, ne dozvoli da čuju kako govoriš engleski, prevoditelji postoje s razlogom!!!

Misao dana:
The Vice President is standing by his decision to shoot Harry Whittington. Now, according to the best intelligence available, there were quail hidden in the brush. Everyone believed at the time there were quail in the brush. And while the quail turned out to be a 78- year-old man, even knowing that today, Mr. Cheney insists he still would have shot Mr. Whittington in the face.”