Imam nekolicinu prijatelja koje politika frustrira otprilike jednako kao i mene, i u pricipu cijela akcija oko pisanja ovog bloga i guranja pollitika.com-a je u stvari u tome da pokušamo na nekom mikroskopskom nivou gurnuti još ljudi da počnu razmišljati o tome, te da svatko u svome djelokrugu krene mijenjati svoju okolinu (po mogućnosti na pozitivno).
Naravno, to se ne čini osobito teškim, jer postoji toliko impresivno veliki broj žarišta (društvenih, ekonomskih, socijalnih) koja se mogu gasiti (relativno jednostavnim metodama) , a naši vlastodršci se dojimlju toliko impresivno glupima da se sam po sebi nameće zaključak da taj posao nije osobito težak jer ga inače oni ne bi mogli obavljati. Ako mi ne vjerujete, pogledajte snimku jučeršanjih Opasnih veza sa Z1 televiziji gdje je ministar financija Ivan Šuker uspio izreći toliko ekonomskih hereza da je totalni misterij ne samo tko ga je pustio na faksu, nego kako to da jutros nismo u njihovim sobama pronašli mrtve sve njegove profesore ekonomije koji su jednostavno bili prisiljeni skratiti si muke i ne živjeti od sramote da su mu u nekome času bili profesori (ha, sada je neugodno što ste mu dali te dvojke koje je iskamčio iz vas jer je bio bezobrazan i ko fol atletičar – a vidi ga sada).
Anyway, da se vratimo na originalnu temu. Dakle, nije sporno da su naši vlastodršci objektivno idioti i da je u stvari totalni misterij i prkos statistici da nam ne ide bolje od ovoga (Sanaderova vlada je u tome smislu daleko najbolja, jer se povodi po onome starom vicu kada pošalju Muju u svemir i jedina instrukcija koju su mu u NASAi dali je “nahrani majmuna i ništa ne diraj“).
Ukratko, svuda oko sebe vidim neke propuste i u stvari prilike da se posao obavi bolje, efikasnije, brže ili jeftinije ili u krajnjoj liniji drugačije.
Eh, i sada razgovaram s jednim od svojih politikom frustriranih prijatelja i diskutiramo o tom oceanu mogućnosti i onda me po prvi puta ulovi jedna totalno zastrašujuća misao – Što ako je ovo najbolje što imamo? Što ako su ovi vladajući doista najpametniji koje imamo? Što ako je ovo naš vrh, i sve dalje idemo samo nizbrdo?
Eto vam zastrašujuće misli preko ovog produženog i neproduktivnog vikenda.
Misao dana:
Anyone desperate enough for suicide…should be desperate enough to go to creative extremes to solve problems: elope at midnight, stow away on the boat to New Zealand and start over, do what they always wanted to do but were afraid to try.
Mislim da je početna premisa kolumniste Jutarnjeg u cijelosti točna, te da postoji očita fiksacija Ive Sanadera da upravo on bude taj koji će uvesti Hrvatsku u Europsku zajednicu. I doista, ako se gledaju rezultati vladavine Ive Sanadera, praktički jedino što ostaje vrijedno spomena, a da nije u cijelosti uništeno suprotnom akcijom iste te vlade – to je pristupanje EU. No međutim i ovdje se uočava zamor materijala, jer kao što je na početku mandata Ivo letao po cijeloj europi ne bi li prikupio simpatije za hitri ulazak u EU, u posljednjih godinu dana su se i ta putovanja značajno prorijedila.