financijska kriza

Malo mi je već dosadno diskutirati o ekonomskoj krizi, a vidim i da se nitko oko toga ne uzbuđuje previše pa sam nekako mislio podijeliti s vama par informacija na koje sam naišao u proteklh nekoliko dana.

Kao prvo, ono što se desilo je da nas je prije nekoliko dana posjetio Austrijski ministar financija:

Austrijski ministar financija Josef Pröll idući će tjedan posjetiti Hrvatsku i još tri istočnoeuropske zemlje radi europskog programa stabilizacije financijskih sustava koji je pripremio Beč.

Pröll će u srijedu posjetiti Hrvatsku i Ukrajinu, a u četvrtak Rumunjsku i Bugarsku, gdje će se sastati s ministrima financija.

U intervjuu tjedna na 101 prošle subote, Andrija Hebrang je u odgovoru na pitanje o podbačaju poreznih prihoda izrekao rečenicu koja glasi otprilike ovako “podbacio je samo prihod od uvoznog PDVa” dok su svi ostali prihodi na razini (ili valjda blizu nje). Možda riječ “samo” nije primjerena jer PDV naplaćen prilikom carinjenja čini sedamdesetak posto svog naplaćenog PDVa, a ako država naplaćuje gotovo 50 milijardi kuna PDVa, pod uvjetom da je uvoz jednolik i da on čini 3/4 ukupnog PDVa, a znamo da je u siječnju falilo oko milijardu kuna, ispada da je uvoz u siječnju pao za jednu trećinu u odnsu na očekivanje. Fulati 2-3% je ok, ali fulati trećinu…

Hoće li istočna Europa pokrenuti raspad financijskog sustava?

Stephen Jen, šef valuta kod Morgan Stanleya, kaže kako je Istočna europa posudila 1.7 tisuća milijardi u inozemstvu, veliki dio toga na kratkotrajne pozajmice. Ona mora platiti ili refinancirati oko 400 milijardi eura ove godia, što je ekvivalent jedne trećine GDPa cijele regije. Sretno. Kreditne mogućnosti su naprasno zatvorene.

“Ovo je najveća potražnja za novcem u povijesti” rekao je g. Jen…

Gotovo sav istočno europski dug pripada zapadnoj europi. Osobito austrijskim, švedskim, Grčkim, Talijanskim i Belgijskim bankama. Dodatno, Europljani su vlasnici nevjerojatnih 74% cjeolokupnog 4.9 tisuća milijardi dolara portofolia zajmova prema brzorastućim tržištima… (naked capitalism)

Ono što također piše u članku je i rečenica: “Široko je pozato da su Austrijske banke bankrotirale. Austrijanci znaju da moraju biti spašeni i da trebaju pomoć”. Da li je gore spomenuti ministar došao upoznati Šukera s financijskim planom, ili mu je pak došao saopćiti stvari koje bi za koji dan ili tjedan mogli čitati iz novina?

U jednoj od diskusija koje smo imali na pollitici, postavilo se pitanje što je ispravna politika Hrvatske za izlazak iz krize. Mnogobrojne zemlje u ovome času povećavaju deficit kako bi pokrenule svoju ekonomiju. Neke druge režu investicije, dok eto Hrvatska ne radi ništa.

Ovaj gornji grafikon pokazuje indeks rasta javnog duga nakon recesije. Dakle, kada se govori o cijeni izlaska iz krize (barem ako pogledamo povijesne prosjeke), čini se kako je cijena izlaska prihvatljiva. No, ono što se u vremenima krize događa je dramatični pad poreznih prihoda. Primjerice, već smo primjetili kako nam dramatično opada uvoz (što samo po sebi nije loše) ali pada i naplata poreza na granici na što je hrvatska jako osjetljiva. Potom, građani koji su krajnji potrošač odgađaju sve investicije koliko god mogu a novac stavljaju na stranu i za pretpostaviti je da će depoziti građana rasti ubrzanim tempom u skorijem roku. No ušteđeni novac ne donosi državi prihode.

Da je hrvatska privreda fundamentalno zdrava ali zaustavljena, ja bih bio sklon vjerovati kako bi neke žestoke stimulacije gospodarstva mogle pripomoći da se stvar pokrene s mrtve točke. No mi u stvari nemamo zdrave industrije, a ono malo što i je zdravo će stradati ili će žestoko biti načeto ovim zaustavljanjem ekonomije. Primjerice, imali ste prije neki dan primjer tvornice u Zagorju koja se bavi auto dijelovima i koja je premoćnu većinu svojih proizvoda izvozila a koja je bila prisiljena zaustaviti proizvodnju i otpustiti svoje zaposlene. Prosječna tvrtka ostvaruje dobit od 3-5% ukupnog godišnjeg prihoda i financijske rezerve društva su u pravilu vrlo malene i rapidno djelovanje je nužno da bi se zaustavio totalno raspad sustava i sačuvao kapital.

Druga opcija bi bila smanjenje poreznih opterećenja kako bi se oslobodio prostor privredi za rast. No da bi se to desilo država se mora pokrenuti s mjesta a to se očigledno ne čini. Pelješki most je vjekovni prioritet i neće nas sada jedna ekonomska kriza zaustaviti u tome? Rukometno prvenstvo je prilika za promidžbu koju smo morali iskoristiti, a nadolazeća turistička sezona je naša svjetlost na kraju tunela. A kada smo već kod turizma, meni se nekako čini da je veliki broj naših gostiju u stvari tip gostiju koji u vrijeme godišnjeg sjeda u auto i odlazi na more. Odluku o tome idemo li ili ne idemo donosimo relativno kasno i ja nekako ne vjerujem da možemo ponoviti prošlogodišnju sezonu kao i da podaci o zauzetosti kapaciteta na današnji dan uopće reflektiraju taj potencijalni “change of mind” primjerice talijanskih gostiju koji su žestoko pogođeni ekonomskom krizom (osobito ako se desi meltdown neke od banaka koje operiraju na istočnome tržištu, a podsjetimo se, Unicredito je već dobio puste milijarde a zbog svog linka s Austrijom je vjerojatno i sastavnio dio gore opisanog austrijskog paketa). Tako da svjetlo na kraju tunela nije možda kraj tunela nego je to vlak u dolasku.

No, da bi završili na veseloj noti:

Predložit ću zagrebački projekt izlaska iz recesije. Ako će pomoći Zagrebu, pomoći će i Hrvatskoj – rekao je danas Bandić. Paket antirecesijskih mjera Bandić će pokušati dobiti od znanstvenika s Ekonomskog fakulteta i Instituta, ali i od uglednih gospodarstvenika. Još ne želi reći na čiju će pomoć računati, tvrdi da će s imenima izići za dva do tri tjedna. (večernji)

Misao dana:
Dobre odluke proizlaze iz iskustva. Iskustvo proizlazi iz loših odluka.

Obično bih krajem godine pisao inventure i prolazio arhive tragajući za tekstovima koji su obilježili proteklu godinu, no obzirom na teme o kojima pišem to se ionako pretvara u katalog promašaja i propuštenih prilika pa nekako nisam motiviran da istu pokoru odradim i ove godine. Umjesto toga, radije bih pisao o onome što nas čeka slijedeće godine, a što nije nimalo optimističnije ili ružičastije od onoga što smo ove godine prošli.

Ova slikica s lijeve strane je oblak riječi koje možete pronaći ovih dana na naslovnici pollitike (ako kliknete na link vidjeti ćete puno povećanu sliku koja je oštrija), nisam gledao starije datume, no čak i ne ulazeći u bit samih tekstova nije teško zaključiti koje riječi se najčešće spominju koje nam u stvari i najviše nedostaju: iskustvo, podrška, narod, organizacija, treba…

Proteklu godinu je u hrvatskoj obilježila nova/stara vlada, nekolicina hladnokrvnih ubojstava usred Zagreba i financijska kriza. U slijedećoj godini nas pak očekuju lokalni izbori i barem početak kampanje za predsjedničke izbore koji se moraju desiti 2010. godine. Ono što nas također očekuje je i financijska kriza (jer zasada smo ipak zahvaćeni samo marketinškim dijelom krize, dok prava kriza tek stiže).

Kao što je to vlada napravila i pred posljednje izbore, za očekivati je da će se sve i svašta desiti kako bi se obuzdali ili dobro sakrili efekti krize prije lokalnih izbora. Oni bi se morali dogoditi sredinom svibnja (17. svibnja da budemo precizniji). Pred posljednje izbore, vlada je organizirala cijeli igrokaz sa IPOom HTa čime je oštetila proračun za nekih milijardu-dvije kuna (ode jedan cijeli pelješki most :), isplatila je ratu umirovljenicima nekoliko tjedana unaprijed, a svemu tome je prethodilo smanjenje PDVa tiskanim medijima, učetverostručenje glasačkih mjesta u dijaspori te maestralno odigrana predizborna kampanja u kojoj je doslovce asimiliran HSP.

Može li vlada ponoviti istu priču još jednom? Hm, teško ali ne i nemoguće. Lokalni izbori su po svojoj prirodi puno kompleksniji od nacionalnih paralamentarnih i udaraca ispod pojasa i vrlo grube igre (demokracije kako je doživljavaju pojedinici) će biti u izobilju. Ukupno nekih 570+ kampanja će se održavati paralelno i pozornost medija će biti posvećena samo nekima (onim većima i neizvjesnijima; Zagreb, Split, Osijek, Istra, ili onima iz koje nam dolaze neki od postojećih dužnosnika koji time osiguravaju svoju bazu).

Oporba trenutno radi malo ili ništa po pitanju lokalnih izbora (možda i oni imaju “nevidljive radove” kao što ih ima Jure Radić na pelješcu?). Nekako se čini kao da su im zanimljivi samo predsjednički i parlamentarni izbori, dok ovi lokalni i nisu baš nešto – u čemu se po meni grdno varaju. Lokalni izbori osiguravaju elementarnu glasačku bazu i infrastrukturu nužnu za pobjedu na nacionalnim izborima (koji god oni bili). Gubitak lokalnih sredina definitivno nosi rasulo u redovima, a koje će se sasvim sigurno dogoditi (ako se ne varam, po SDPovom statutu oni moraju odigrati izbore u svojim lokalnim organizacijama najkasnije 6 mjeseci nakon lokalnih izbora – jedan čovjek = jedan glas) – tako da će totalno nova struktura (koja još nije zahvaćena u cijelosti “Zoran Milanović” valom) odjednom biti in-charge za predsjedničke izbore 2010.

Pitanje je uostalom i tko je uopće oporba u ovoj zemlji? HDZ je na vlasti, to valjda nije sporno. HSS-HSLS su prirepci koji drže štangu HDZu i posljednjih mjeseci je pala lokalna vlast u cijelom nizu jedinica lokalne uprave (od primjerice Zagrebačke županije, Đakova pa do posljednjeg pokušaja prošli tjedan u Velikoj gorici). HSP je u vrlo čudnoj poziciji i pitanje je što je od njega uopće ostalo jer Anto Đapić je u stvari trenutno jedina vidljiva manifestacija HSPa. Preostaje nam HNS i SDP, od čega HNS ionako smatram regionalnom strankom s izuzetkom da će Čačić pokušati navaliti na Zagreb (u čemu, pretpostavljam će spektakularno pasti jer Bandić i Čačić su u stvari jedna te ista opcija). Glede Zagreba, ono što je donekle izvjesno je da će doći do smanjenja utjecaja SDPa u skupštini te će Milan morati vlast dijeliti s nekim (hoće li to biti HDZ ili HNS je pitanje, no neki power share nam slijedi).

Ostaje nam SDP koji je pak po mišljenju mnogih pretih (odatle i naslov gromoglasna tišina) i dok ih ja možda i ne bi prozvao pretihima, sasvim sigurno bih se složio da oporbena stranka, osobito prva oporbena koja pretendira na to da preuzme vlast svoj oporbeni posao mora odraditi drugačije – kako to točno “drugačije” je kompleksno pitanje i nadam se da će SDP na njega odgovoriti uskoro. Moje je dakle mišljenje da je uspjeh SDPa na predsjedničkim izborima direktno povezan s uspjehom na lokalnoj razini.

Lokalni izbori se po prvi puta odigravaju po novim pravilima gdje direktno i neposredno biramo načelnike, gradonačelnike i župane. Neke statistike kažu kako 80% trenutnih vlastodržaca imaju gotovo sigurnu šansu reizbora, no na nekim mjestima se očekuje zanimljiva bitka, ono što sada znamo je da imamo situaciju u Splitu gdje Ranko Ostojić cilja na Kuretovu fotelju, ili pak na ured Istarskog župana kojeg opasno odmjerava Plinio Cuccurin i njegova udruga građana Ladonja. Kako bilo, izbori će biti personalizirani, iz čisto medijskih razloga pažnja će biti posvećena konkretnim osobama a daleko manje strankama ili programima i za očekivati je da će izmiliti desetine različitih redikula koji će barem cijelim tim izborima dati ton koji zaslužuju.

No, kada izborna zvona utihnu i krene razdoblje formiranja vlasti (i političkog plesa koji nakon toga predstoji), vjerojatno niti vlada više neće moći zadržati poklopac na loncu krize koji vrije. Ne znam da li ste ikada bili u blzini neke velike eksplozije, no ono što se desi neposredno prije (a uostalom to ste mogli primjetiti u filmovima) je da u jednome trenutku jednostavno nestane bilo kakve buke – nastane gromoglasna tišina i potom stvar eksplodira. Tako nešto bi nam se lagano moglo dogoditi u drugom kvartalu ove godine, a za to ima puno razloga. Hrvatska država mora u slijedećem razdoblju reprogramirati oko 8mlrd eur različitih dugovanja (što državnih, što bančinih, što privatnih) i pitam se tko će te novce posuditi? U prosincu je država posudila 5.1 mlrd kuna od banaka po kamati od 8%. Dok kamatne stope vani padaju, kod nas država posuđuje sa 8% kamata – kamata je cijena novca i odražava s jedne strane ponudu novca a s druge strane rizik posudbe. Ako država posuđuje s 8% što mogu očekivati gospodarstvo ili fizičke osobe? Banke koje su posudile navedenih 8mlrd kuna u ovome času čuvaju vlastitu likvidnost, pretpostavke su da će prvi kvartal zdravoga rast doći tek u drugoj polovici 2010, a kako ćemo mi preživjeti dotle kada nam je ravnoteža platne bilance bila bazirana na turizmu (koji pati u doba krize) i na stranim ulaganjima?

Ako se to desi, država ima nekoliko mehanizama da si pomogne. Jedan od njih je refinanciranje unutarnjim izvorima (što je država i inače radila posljednjih godina i pitanje je koliko je kapaciteta ostalo), drugi bi moglo biti otpuštanje rezerve (što je HNB već dva puta napravila u posljednjih nekoliko mjeseci i otpustila 12mlrd kuna u promet – 5.1 je otišlo državi, gdje je preostalih 7mlrd kuna je dobro pitanje). Treća opcija je zaustavljanje kapitalnih investicija, četvrto je neplaćanje dobavljačima (i ukratko povratak u 1998) dok bi sve ostale varijante uključivale otpuštanja u javnom sektoru ili pak odustajanje od vrlo bogatog socijalnog paketa kojim vladajući već godinama kupuju sebi glasove.

Tu u stvari dolazimo i do teme vlade. Moja je stara dijagnoza kako se naša vlada bavi kriznim managementom i u stvari sam reagira na vanjske podržaje dok uopće ne djeluje proaktivno u bilo kojem smislu. Jedan od problema s takvim stavom je i u tome što naša vlada ne reagira ili pomeće problem kozmetičkim potezima pod tepih čime problemi ne nestaju nego samo rastu i u nekome času se jednostavno mora dogoditi da stvar eksplodira i sve ode k vragu.

Narod, iz one gornje ilustracije čini se uopće ne mari za cijelu priču. Svima je čini se i dalje jako dobro i nema stvarnog razloga za promjene, dok na Šeksa, Bebića, MIlanovića ili Jandrokovića odvajamo skoro pa identične emocije kao i na Simonu Gotovac (ili na nekog drugog iz te plejade umjetnih zvijezda i zvjezdica). Gromoglasna tišina sindikata i radnika koje bi ovi morali povesti (i uostalom totalno pogrešno shvaćene uloge sindikata u modernom društvu), u cijelosti potkupljene inteligencije koja bi kao morala prokazivati pogreške vlasti ili oporbe koja je čini se, odlučila maknuti se u stranu i gledati tu nadolazeću totalku iz sigurnosti saborske fotelje – je zaglušujuća. Pa ako niste, kupite čepiće za uši ili stišajte televizor i promatrajte, jer dolazi zanimljiva godina.

Misao dana:
Što se desilo s trenutkom kada smo spoznali koncept smrti? Mora postojati taj trenutak. Vjerojatno negdje u djetinjstvu. Kada nam je prvi puta palo na pamet da ovako ne možemo zauvjek? Taj trenutak je morao biti zastrašujući. Morao se utisnuti u naše pamćenje. No svejedno, ne mogu ga se sjetiti. Uopće mi ne pada na pamet kada se to desilo. Mora da smo se rodili s intuicijom smrtnosti, čak i prije nego što smo znali da postoji riječ za to. Iziđemo van, krvavi i plačući, sa znanjem da bez obzira na sve smjerove na kompasu postoji samo jedan pravac. A vrijeme je njegova jedina mjera.