Ostao sam dužan neke fotografije. Ova prva je snimljena u velikoj dvorani Europskog suda za ljudska prava. Vijeće Europe kao svoj temeljni dokument koristi Europsku povelju o ljudskim pravima te je riječ o jednoj pravoj političkoj organizaciji. Jedan od najjačih i daleko najefikasnijih instrumenata vijeća europe je upravo Europski sud za ljudska prava. Svaka od zemalja članica ima jednog suca (ili sutkinju) koji se bira na mandat od devet godina. Suce predlažu države članice i to na način da parlamentarnoj skupštini moraju predložiti tri kandidata sličnih karakteristika s time da najmanje jedan mora biti žena (tako da se postigne spolna jednakost suda). Parlamentarna skupština potom odabire jednog od sudaca. Suci su organizirani u sekcije koje se sastoje od 5+2 suca. Svi suci mogu sudjelovati u diskusijama o nekom predmetu, no samo njih 5 smije glasati. Ako se stranke žale/prigovore na odluku sekcije, predmet je moguće prebaciti na veliko vijeće sudaca u kojem sudjeluje 17+3 suca, od kojih svi mogu sudjelovati u raspravi no njih 17 donosi odluku. Ova dvorana koju ovdje vidite je dvorana u kojoj se sastaje veliko vijeće.
Ono što je mene zanimalo je između ostaloga i kako se rješava konflikt interesa, tj. kako se hrvatski sudac (tj. u našem slučaju sjajna sutkinja) postavlja u predmetima koji se vode prema Hrvatskoj. Odgovor je vrlo jednostavan, i sudac mora sudjelovati u predmetu koji se vodi protiv njegove zemlje.
Dvorana kako je ovdje vidite je prazna, no baš ovaj tjedan u srijedu bila je diskusija o jednome predmetu no zbog drugih obveza nisam bio u mogućnosti vidjeti ovu po svemu sudeći sjajnu instituciju na djelu. Odluke Europskog suda provode države, a provođenje na tjednoj bazi kontrolira vijeće ministara (koje se sastaje nekoliko puta godišnje, a tjedne sastanke odrađuje voditelj misije pri Vijeću Europe).
Ovo sam slikao s glavnog ulaza u Europski parlament i ovo je kadar kojeg često možete vidjeti na televiziji. Ono što je zanimljivo je da kada jednom dobijete propusnicu za ulazak u zgradu (a zgrade Vijeća Europe i Europskog parlamenta su međusobno povezane tunelima tj. mostom) tada se po zgradi slobodno možete kretati. Kada kažem slobodno onda to doslovce i mislim, možete hodati gdje god želite bez ikakvih ograničenja.
Ako postoji stvar koja me iziritirala ovih nekoliko dana tada je to famozni “BCS” jezik. Naime, na konferenciji na kojoj sam sudjelovao koristila su se četiri službena jezika; engleski, francuski, ruski i “BCS”. BCS je kratica od Bosnian, Croat, Serbian – no u praksi, u svim situacijama kada smo slušali prijevode to je bio isključivo Srpski, a ovaj hrvatski “C” nismo uspjeli čuti. Ono što je također zanimljivo, a što mi je zapelo nekoliko puta je tvrdnja ponekih govornika (redom iz srbije) koji su pokušali na konferencijama, sjednicama i radionicama govoriti “našim” jezikom. Iskreno, nemam ništa protiv tog BCSa jer je to jezik kojeg uglavnom svi razumijemo, no istovremeno ja srpski ne smatram našim jezikom. Ako norvežani i šveđani imaju svoje predvoditelje (a njihova situacija je vrlo slična, kako mi kažu, razlikama između hrvatskog i srpskog jezika) onda bi to morali imati i mi, ili, ako ništa drugo onda da barem ti prevoditelji budu podjednako raspoređeni. Ne smatram se nacionalistom, no ovo me doista smeta i koliko god ja tolerantan bio, vjerujem da u dnevnoj komunikaciji između tijela Vijeća Europe i naše zemlje takva tvorevina može stvarati probleme i nelagodu koju u cijelosti razumijem.
Nakon pet dana ovdje, moj sažetak bi mogao biti slijedeći. Osnovna teza i težnja Vijeća Europe je demokracija, a demokracija počiva na vladavini prava, a vladavina prava kako ga vidi Vijeće Europe temelji se na Europskoj deklaraciji o ljudskim pravima i sve ostalo proizlazi iz tog dokumenta. Vijeće Europe kao prvenstveno politička organizacija trudi se implementirati principe demokracije u svim zemljama Europe, i cijela bit Vijeća Europe se sastoji u okupljanja oko zajedničkih vrijednosti u srcu čega su ljudska prava.
Toliko od mene iz Strasbourga.
Misao dana:
Lawlessness is lawlessness. Anarchy is anarchy is anarchy. Neither race nor color nor frustration is an excuse for either lawlessness or anarchy.
