Tag: Doing Business

(Porezna) Čudovišta

Ne znam koliko ste vidjeli najavu novih poreza na imovinu koju je jučer (iz neba pa u rebra) najavio ministar financija Ivan Šuker? Rečeno je puno toga u malo vremena i bez pretjeranog smisla no jedan od dijelova koji je mene zainteresirao je slijedeći:

Ministar financija Ivan Šuker pojasnio je da će poduzetnici koji su i vlasnici jahti ili apartmana morati na kraju godine prikazati da su na jahti zaradili sedam posto od nabavne vrijednosti plovila, ili da ostvaruju prihod od najmanje pet posto od nabavne vrijednosti apartmana…

…Šuker je rekao i kako je bio čest slučaj da jedan poduzetnik osnuje tvrtku na području državne skrbi koja bi dobro poslovala, ali bi koristila olakšice koje joj pruža status područja od posebne državne skrbi, i tvrtku u Zagrebu koja bi, uobičajeno, poslovala s gubitkom. Time se sprečava prelijevanje dobiti s jednog društva na drugo.

Izmjenama se uvodi i plaćanje poreza na dobit po odbitku po stopi od 20 posto na sve usluge koje su plaćene osobama sa sjedištem u državama kojima je porezna stopa ispod 12,5 posto. Naime, time bi se trebale spriječiti najčešće fiktivne isplate tvrtkama u poreznim oazama, a točan popis država na koje se to odnosi Šuker će tek donijeti. (tportal)

Treba odmah razgraničiti nekoliko stvari, a prva od njih je ova prva rečenica citata koja je duboko sporna iz puno razloga. Kao prvo, ima apsolutno smisla da troškovi vlasnika pa i darovi u naravni budu oporezovani kao dohodak što oni u biti jesu (jer, da nema tog dara onda bi morali kupiti tu uslugu na tržištu). No to nije baš tako jednostavno, jer (barem po mom mišljenju), poduzetnik, direktor ili predsjednik uprave bi morao imati neka veća prava nego što mu to uobičajeno pripadaju. Ja znam reći da je u takvim situacijama dobrobit tog poduzetnika/vlasnika/direktora direktno povezano s dobrobitio tvrtke kojom upravlja, no jednako tako, mi kakvi već jesmo (od mesa i krvavi) često znamo pretjerati i iskoristiti i uzeti više nego što je primjereno. Svejedno, pitanje je da li se takav trošak može regulirati administrativnom mjerom i primjerice reći da je minimalni prihod koji je potrebno ostvariti sedam posto vrijednosti plovila? Ugostite primjerice svog stranog gosta na jahti i potpišete ugovor od 100 milijuna nečega što samo po sebi nema veze sa samom jahtom i hoće li onda to porezna priznati kao prihod te jahte ili ne? Što ako je loša sezona, uostalom da li je realno ostvariti 7% vrijednosti jahte u jednoj godini?

Što ako ste se primjerice odlučili uzeti neki apartman (na moru, planini ili pak stan u gradu) kao kompenzaciju za teško naplativi posao i u biti ste tako samo spasili svoje potraživanje? Ili, što ako se bavite čistim mešetarskim poslom pa ste primjerice pokupovali par stotina tisuća kvadrata nekog zemljišta ili neke zgrade koje će stajati nekoliko godina dok ne ishodite sve dozvole (eto, recimo HOTO već četiri godine ima brdo nekretnina u svom vlasništvu a koje su prazne)?

A ova fora s porezom na dobit je u najmanju ruku smiješna, naime to je još jedan administrativni potez kojim se želi spriječiti odlijevanje novca u inozemstvo. No, kao što su poduzetnici sposobni i snalažljivi da li netko doista misli da će ovakva mjera spriječiti bilo koga osim onih doista najmanje upućenih u problematiku poreznih oaza? Da, nakon ovoga neće više biti moguće plaćati direktno u Panamu pa koliko god trošak bio opravdan (recimo puno je brodova s panamskom zastavom), no platiti ćete umjesto toga u njemačku ili švicarsku pa će onda oni na temelju trostrukog ugovora proslijediti dalje. Osim toga, neke tvrtke iz totalno legitimnih razloga koriste porezne oaze kao mjesto za registraciju poslovanja. Primjerice, Google koristi Delaware za neke svoje aktivnosti i da li će onda i na te transakcije biti potrebno platiti porez?

Sve ovo skupa se us tvari svodi na jedno te isto. Baš kao i s prijedlogom promjena Zakona o poreza na dohodak motivacija zakonodavca uopće nije harmonizacija poreznih prihoda, niti ima neke strategije kako želimo uprihoditi te poreze nego je pozadina cijele priče samo krpanje rupa u državnom proračunu; nema tu diskriminacije ili neke osobite inteligencije nego čisto brute_force krpanje proračunskih rupa. Drugi motiv je nemogućnost i nesposobnost državne uprave da razlikuje sumnjive transakcije od onih legitimnih pa se stoga administrativnom mjerom ograničava poslovanje (što će se opet odraziti na onaj famozni Doing Business svjetske banke).

Slični prijedlog postoji i za automobile i oporezovanje automobila koji su u biti već poprilično oporezovani u Hrvatskoj te su bitno skuplji nego u drugim zemljama. Ne bi li bilo pametnije da se krene razmišljati o malo drugačijem pristupu problemu? Primjerice u drugim zemljama automobili su već odavno oporezovani Zelenim porezima. To bi otprilike moglo značiti da bi država recimo mogla smanjiti poreze i trošarine na uvoz automobila što bi automobile učinilo bližima pučanstvu (da, znam da trošimo velike novce na automobile no s pozicije sigurnosti i učinkovitosti smo i dalje nekih 10-12 godine u prošlosti). Smanjenjem trošarina u času kada su prihodi od uvoza automobila na donjem minimumu ništa se osobito ne bi dogodilo osim što bi pospješili prodaju novih automobila s jedne strane, srušili cijenu polovnih automobila s druge što bi neminovno živnulo taj industrijski sektor (a i izbjegli bi ovakve bombastične naslove). Mimo toga, uvođenjem zelenih poreza odjednom bi država dobila milijun i nešto novih poreznih obveznika koji bi razliku između smanjene trošarine i onoga što je država do sada uprihodila u one_off transakciji naplaćivala tijekom dužeg niza godina. Mimo toga, sustav zelenih poreza stimulira alternativne pogone i čiste i učinkovite automobile pa bi stoga imali i kakav-takav efekt na okoliš koji, koliko god mi primitivni bili, nije zanemariv.

Nažalost, naši vlastodršci nemaju osobite vizije a još manje strategije kako se postaviti prema prikupljanju poreza, te nove poreze smatraju isključivo flasterom na proračunsku potrošnju i ono što će se desiti (kao što već sada u biti imamo slučaj) je da će porezni sustav koji je u svojoj biti relativno dobro osmišljen biti prekrajan za dnevno-trezorske potrebe ministarstva financija bez razmišljanja o dugoročnim implikacijama pojedinačnih odluka na ukupni porezni sustav.

Misao dana:
The nation should have a tax system that looks like someone designed it on purpose.

Tags Doing Business, Ivan Šuker, porez na dobit, porez na dohodak, porezi, zeleni porezi

Business Ekonomija

Kako rasturiti domaću industriju (dio deveti – “stečajevi”)

Post author By Marko
Post date 11 May, 2010
4 Comments on Kako rasturiti domaću industriju (dio deveti – “stečajevi”)

Ovo je deveti dio iz serije, prvih osam dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi.

Pitanje stečaja je jako kompleksno i teško ga je objasniti ljudima koji nemaju neposredno iskustvo u vođenju tvrtke. Naime, u biti je čak i teoretski nemoguće zaustaviti poslovanje jedne tvrtke bez da se u tom postupku stvore nekakvi gubici i netko mora preuzeti trošak gašenja tvrtke. Postoje naravno izuzeci (koji su svi redom plod lošeg i u svojoj biti nezakonitog računovodstva).

Ne znam koliko znate o knjigovodstvu, no u Hrvatskoj (kao i u ostatku svijeta) se koristi dvojno knjigovodstvo, to su oni famozni “duguje” i “potražuje”. U bilanci, na jednoj strani imate svoju imovinu (bio to novac na računu, temeljni kapital, potraživanja, vrijednost skladišta) a na drugoj svoje obveze (prema dobavljačima, državi, kreditorima, rezervacije za sporove i slično). Vrijednost duguje je uvijek jednaka onome potražuje ako je situacija kod vas drugačija onda imate veliki problem.

Zamislite sada situaciju da odjednom u svom poslovanju ostvarite gubitak (to je jedna mogućnost) ili druga da primjerice dobijete sudsku presudu da ste dužni neke ogromne novce koji nisu iskazani u vašoj bilanci do sada (a to se može desiti zato jer ste nešto propustili prije proknjižiti, jer ste nešto namjerno napravili da umanjite svoje obveze ili pak zato što ste izgubili neki spor koji nema veze sa životom). Odjednom, balans vaše bilance je u problemu, jer morate proknjižiti gubitak (primjerice jer je kupac koji je kupovao robu od vas bankrotirao i nikada neće platiti svoj dug) ili morate proknjižiti obvezu (primjerice dug prema vašem dobavljaču, banci ili državi).

Ja sam bio prošao obje kombinacije. Prvu, situaciju u kojoj je kupac naglo bankrotirao sam prošao 1998 godine kada je tvrtka TISAK otišla u stečaj. Ono što je zanimljivo bilo u toj situaciji je to da je TISAK u biti isplatio svima svoje dugove no ja sam svejedno izgubio preko 2 milijuna kuna i to zbog toga što mali izdavači (a tada je moja tvrtka bila jako eksponirana prema izdavačima časopisa) nisu uspjeli preživjeti nagli prekid dotoka novca te su u biti kao konsekvenca oni bankrotirali i ostali dužni ogromne količine novaca. Naravno, tada je već na tih 2mil kuna bio plaćen PDV (nekih dodatnih 440.000kn), a na sve skupa ste morali platiti i porez na dobit (koji je tada bio 35%) – tako da je ukupna izloženost tvrtke u biti bila i veća od same cifre koju je trebalo otpisati, a u ono doba zbog tadašnjih pravila, male tvrtke nisu mogle tek tako otpisati dug (danas je to ipak nešto jednostavnije i korektnije napravljeno i makar ćete izgubiti PDV kako god okrenuli, barem ostatak možete knjižiti kao gubitak i porezno priznati trošak).

Kako god okrenuli, to nije dobra situacija jer bilo koja tvrtka (a moja je tada spadala u male poduzetnike) teško može podnijeti takav financijski udarac. Te probleme rješavate na različite načine, od toga da se pokušate zadužiti kod banke kako bi sanirali štetu iz budućih profita, tako da produljite rokove plaćanja prema dobavljačima, krenete malo bolje raspolagati resursima (recimo skladištem), rasprodate nešto imovine ako je imate… Tu 1998. sam preživio zato jer je tvrtka imala veliki temeljni kapital i bilo je rezervi iz kojih se moglo crpiti, no, bottom line ostaje identičan a to je da ako netko odluči umjesto vas povući ručnu kočnicu nemoguće je zaustaviti business a da netko u tom postupku ne strada. Osobito je to komplicirano u sustavima gdje pravosuđe ne funkcionira poput našeg, jer će svaki kupac koji ne plati samo izjavom žalbe na vašu ovrhu dobiti 4-5 godina vremena dok ja istovremeno svoje obveze moram platiti. Isto tako, postoje ljudi koji sustavno rade na tome da vas doslovce prevare a prema vama nastupaju preko jedne tvrtke, dok prodaju obavljaju preko druge. Ova prva povremeno ode u stečaj ili bude blokirana, no core_business im je zaštićen i nedodirnut. I tu negdje dolazimo do koncepta stečaja.

Načelno, koncept stečaja ne bi smio biti osobito problematičan, veliki broj kompanija imaju ideju koja ne zaživi na tržištu i jednostavno se moraju ugasiti. Da, tehnički gledano bankrot tvrtke je neuspjeh, no odgovorno poslovanje uključuje i to da kada ideja očito ne funkcionira treba zaustaviti pogon i minimalizirati štetu – i to ne samo prema sebi nego prema svima. U Hrvatskoj to nažalost nije tako, jer sama odluka da krenete u stečaj neminovno na sebe dovodi milijune inspekcija koji će vas, dok ležite na podu u lokvi vlastite krvi odlučiti zatući na svim mogućim razinama. Također, tvrtka u tom času odlazi pod ingerenciju trgovačkog suda i stečajnog upravitelja.

Koncept stečajeva u Hrvatskoj je iznimno problematičan (barem prema mom mišljenju) jer je iznimno neefikasan i dizajniran za lopovluke. Prema istraživanju svjetske banke (famozni doing business report), Hrvatska jako loše stoji po pitanju stečajeva, te vjerovnici mogu očekivati da će na svaku kunu dugovanja tvrtke tijekom stećaja naplatiti svega 30 lipa (ako ne vjerujete, pogledajte doing business report 2010, na stranici 128 su brojevi za Hrvatsku). Pogledajte te iste brojeve za primjerice Dansku ili Finsku, gdje ćete dobiti do 85-87% uloženog natrag, ili pak neke druge europske zemlje. Naravno, ne cvjeta svugdje cvijeće, no po mojem razumijevanju stečajnog postupka u Hrvatskoj, donekle je neodgovorno posrnulu tvrtku prepustiti stečajnom upravitelju.

Tijekom godina pokušao sam u stečajnim postupcima u nekoliko navrata kupiti nešto od imovine stečajnog dužnika. U jednoj prilici sam od tvrtke u stečaju koja se nalazila u Krapini pokupao otkupiti jedan stroj kojeg oni nisu bili u stanju uopće pokrenuti, a iskreno sumnjam da su uopće znali o čemu se radi. Stroj je bio visoko sofisticiran, osoba koja je njime znala upravljati je odavno dala otkaz i jednostavno je stroj stajao pokriven ceradom. Istovremeno, kompletna imovina tvrtke je preko stečajnog upravitelja bila iznajmljena tvrtci čiji je vlasnik i direktor bio ujedno i direktor tvrtke koja je otišla u stečaj. Razmislite malo o ovome, dakle odvedete tvrtku u stečaj, u nju uleti stečajni upravitelj i trgovački sud i oni onda vama daju tu istu tvrtku na upravljanje i korištenje njezinih resursa. U kojim uvjetima bi tako nešto bilo normalno? U svakom slučaju, poslao sam ponudu na javni natječaj i kao krajnji efekt bio predmet policijske istrage koja je vjerovala da sam ja u dosluhu s gore navedenim bivšim direktorom tvrtke te da sam ja samo paravan za izvlačenje opreme po kikiriki cijenama. Stečajni direktor je naravno znao da nisam uključen ni u kakvu shemu te mi je vrlo jasno i glasno rekao kako nema šanse da on meni proda bilo što iz jednostavnog razloga što on već ima deal s gore navedenom osobom.

Druga situacija je bila stečaj jedne tvrtke u Zagrebu gdje sam htio od njih u stečajnom postupku kupiti zgradu u koju bih smjestio tiskaru. Uglavnom, radilo se o sjajnom prostoru i cijena je bila ok i u biti sve smo se dogovorili i onda je stečajni počeo diskutirati o tome kako je on pobožan čovjek. Uglavnom, objasnio mi je on kako on živi na selu te kako u njegovom selu nema crkve, te kako su mještani sagradili malenu kapelicu te im nedostaje 40.000 tadašnjih DEM kako bi je dovršili. Meni je to bilo zabavno, dapače ugodno za čuti kako je čovjek pobožan i kako se trudi da i njegovo selo dobije kapelicu, no problem je bio što ama baš svaki puta kada bi mi krenuli pričati i pokušali finalizirati dogovor on je priču skrenuo na njegovu kapelicu. to je u jednom času bilo vrlo frustrirajuće pa sam pitao neke ljude kojima ja vjerujem za savjet, a gdje su mi oni rekli da kako to da nisam shvatio da on (stečajni) traži od mene 40.000 DEM kako bi mi prodao taj objekt. Meni mozak (vjerovali ili ne) jednostavno nije “wired” da pokopča takve signale, za 100 godina ne bih došao do tog zaključka.

Tu zgradu nisam kupio iz dva razloga, prvi je bio taj što nisam htio platiti 40.000 DEM mita za nepostojeću kapelicu, no drugi je bio taj što se tada kada se to događalo nije moglo dobiti kredit za nekretninu. Naravno, niti to nije bio problem, prijedlog stečajnog je bio da uplatim 100.000kn i uđem u posjed objekta, a onda tko te živ iz njega može istjerati. Osim ovog prvog, meni jednostavno nije bilo prihvatljivo ući u deal za kojeg ne znam kako ću ga isfinancirati te od cijelog posla ništa. Znam tvrtku koja je bila voljna investirati u sakralne objekte te koja je bila na nepoznato ući u takav objekt te koja je danas veliki i vrijedni gospodarski subjekt koji zapošljava veliki broj ljudi i, poput drugih dobrih investicija, oni su znali prepoznati priliku i sada imaju nekretnine milijunskih vrijednosti. Znam, naivac sam u nekim stvarima (istovremeno, u jednom selu u Zagorju vjerojatno je do sada sagrađena katedrala, ako je ugledate javite, please).

Ovo nije sve što imam reći o stečajevima, ali tek toliko da shvatite što to znači i koje su konsekvence.

Misao dana:
There are no secrets to success. It is the result of preparation, hard work, and learning from failure.

Tags Doing Business, grafička industrija

Business Politika

Doing business 2009

Pisati o tim nekim svjetskim kriterijima koji nas stavljaju u neku relaciju s okolinom je već dugo vremena totalno depresivno. Jedan od, nazovimo to poznatijih kriterija je i ovaj “Doing Business”, kojeg sponzorira svjetska banka i koja se već godinama provodi, a kojeg ja jednako tako pratim već godinama. U izvješću za 2006 godinu bili smo impresivni 118 na skali od 155 zemalja, da bi za 2009 godnu bili 106ti na skali od 181 države (dakle, relativno gledano smo napredovali, jer je rep iza nas veći, no objektivno se i nismo baš pomakli).

Promatrajući nama okolne države, teško je ne primjetiti kako je na popisu Srbija ispred nas (nekih desetak mjesta), Slovenija i ostale zemlje okruženja koje već jesu u EU (Rumunjska, Bugarska, Mađarska) su odavno prešli u prvih pedesetak, dok Bosna kaska nekih desetak mjesta iza nas.

Okvirni pregled možete u PDFu pročitati ovdje. Svjetska banka od reformskih poteza u protekloj godini spominje jedino dozvole za gradnju, koje su navodno pojednostavljene, no istovremeno u prosjeku dodaju dvadesetak dana u trajanje procesa (zanimljivo, zar ne). Izvješće za 2007 godinu je svojevremeno napravilo veliku frku jer smo bili pali za nekoliko mjesta što su onda naši vladajući iskoristili kao kritiku metodologije (koja im je svejedno godinu dana kasnije dobro sjela kada smo napravili taj impresivni pomak za desetak mjesta). No u odnosu na prošlu godinu pomak iznosi impresivno jedno, jedino mjesto.

Anyway, čak i pod pretpostavkom da vrijeme do 2004 godine uopće nije postojalo, postavlja se pitanje da li sada već peta godina vladavine trenutne garniture mora pokazati neke napretke, ili su oni poput radova na Pelješkom mostu u cijelosti nevidljivi. Reforme kojima se prijeti nikako da se događaju, iako se cijelo vrijeme nešto dešava. Reforma državne uprave kasni, zakon o radu nikako da dođe na red, reforma poreznog zakona (osobito usklađivanje s EU za koje znamo da dolazi) nije tema diskusije. Famozni porezni broj navodno tek kreće 2009 godine (zakon čini mi se još vidjeli nismo), reforma pravosuđa je misaona imenica, a borba protiv korupcije je više pokaznog karaktera nego bio kakav stvarni napor.

Povoljni ekonomski vjetrovi našeg okruženja su okopnili i inflacija udara na naša vrata (na sreću, po Jandrokovićevom principu inflacija će na godišnjoj razini pasti s 8.5 na 6.5%), dok istovremeno industrijska proizvodnja stagnira a brodogradilišta koja su (kakva god bila) velike stavke na našoj vanjskotrgovinskoj bilanci – polako ali sigurno ostaje bez posla što je i ok jer im je onako u perspektivi privatizacija i promjena djelatnosti. Hipotekarna kriza koju svim silama amerika pokuša svladavati će se prije li kasnije preliti i na naše obale kroz različite manifestacije – no ono čemu se ja nadam je zauzdavanje potrošnje zbog čega će (napokon) i naša država morati stati pred zd i odlučiti što i kako dalje.

Izluđuje me nedostatak strategije i smislenog i dugoročnog djelovanja, impresionira me količina vatrogasnih mjera i napuhanog PR-a koji se pretvorio u formu vladanja, dok mi ostali valjda poput zaluđenih nogometaša sjedimo na stadionu i s velikim obožavanjem promatramo što naša reprezentacija radi na terenu.

Misao dana:
There is no pain, you are receding.
A distant ship’s smoke on the horizon.
You are only coming through in waves.
Your lips move, but I can’t hear what you’re saying.

When I was a child, I caught a fleeting glimpse
Out of the corner of my eye.
I turned to look, but it was gone.
I cannot put my finger on it now.
The child has grown, the dream is gone.

I have become comfortably numb.

Tags Doing Business