Tag: Damir Polančec

Categories
Business Politika

Liburnia ide ipak Ostoji?

Sredinom 2005 godine otkrilo se kako je Sanaderova vlada na zatvorenom dijelu sjednice odobrila nagodbu između Dom holdinga i SN holdingom te je na njih prenijela dionice Liburnia rivijera hotela kao naknadu za pogrešne procjene tržišnih vrijednosti tvrtki koje su bile predmet kuponske privatizacije. Na taj način su Darko Ostoja i George Eltz vukovarski postali najveći hotelijeri u hrvatskoj ako ne na najboljim hrvatskim hotelima onda barem na ekonomski najiskoristivijima. Vrijednost nagodbe se tada procijenjivala na oko 600 milijuna kuna. U cijeloj priči je važno spomenuti ulogu potpredsjednika vlada Damira Polančeca koji je svojevremeno za vrijeme svog Junaci hrvatske pljačke stoljećačlanstva u upravi Podravke bio potčinjen Ostoji koji je pak bio član nadzornog odbora.

Smiješno je i objašnjenje današnjeg HFP-ova šefa Damira Ostovića da on prije donošenja odluke o davanju Liburnije Eltzu i Ostoji nije pročitao nalaz Državne revizije. Darko Ostoja pak kaže: “Nalaz Državne revizije jest činjenica, ali oni nisu u pravu i ljudi iz Državne komisije koji su pisali taj nalaz jednostavno nisu dovoljno pravno potkovani. Prije nekoliko godina vidio sam dijelove tog nalaza i u njemu se ne govori o kuponskoj privatizaciji nego samo o zamjenama dionica. U nalazu su zaključili da je HFP bivšim PIF-ovima dao veću vrijednost, a od njih primio dionice manje vrijednosti, što po njima nije u skladu s propisima. No upravo je to i bila bit tih zamjena – da se kompenzira dio štete koju je HFP nanio PIF-ovima ne stavivši na kuponsku listu ono što je trebao. HFP nam je dao samo ono što nam je pripadalo i nikakav zakon nije prekršen, što smo i dokazali na sudovima. Dakle, sudionicima kuponske privatizacije štetu, i to u visini većoj od 1,5 milijardu DEM, nanijela je država, a ne PIF-ovi”. Pritom je Ostoja dometnuo da se ne boji da će mu predsjednik Stjepan Mesić, koji je potkraj prošlog tjedna i sam oštro kritizirao nagodbu oko Liburnije, osujetiti planove o preuzimanju LRH. (piše Nacional)

U trenutku kada je afera puknula, vlada pod vodstvom bezgrešnog Ive Sanadera spornu je odluku brzo povukla (odluka je donesena na zatvorenom dijelu sjednice vlade početkom kolovoza 2005) pritom optuživši HFP i posebice Damira Ostovića koji je na kraju i odletio s posla zbog Liburnije.

Nacional posjeduje MUP-ovu Potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, koju su 19. kolovoza 2005. djelatnici Odjela za gospodarski kriminalitet Policijske uprave zagrebačke izdali Mariji Vučko, djelatnici Fonda za privatizaciju. Djelatnici MUP-a toga su dana posjetili Fond za privatizaciju na temelju naloga Državnog odvjetništva, da privremeno uzmu svu dokumentaciju relevantnu za aferu Liburnia. To su učinili nekoliko dana nakon što je premijer Sanader povukao suglasnost Vlade za realizaciju nagodbe Fonda s Darkom Ostojom i Georgom Eltzom, da pokušaju ustanoviti tko zapravo snosi odgovornost za cijeli slučaj, nakon što je premijer izjavio da je shvatio da je prilikom priprema nagodbe bilo propusta i proceduralnih pogrešaka.
MUP je tom prilikom za svaki oduzeti dokument izdao i potvrdu o njegovu privremenom oduzimanju. U potvrdi koju posjeduje Nacional stoji da je MUP od Fonda oduzeo i sljedeće dokumente:
“Original Obavijesti o stavljanju van snage Odluke Upravnog odbora HFP-a, Klasa 024-04/04-03/9, Urbroj: 563-01-01/01-2004-4, od 10. rujna 2004., Klasa 740-2/03-02/6, Urbroj 563-03-0401/01-2004-38 od 30. studenog 2004. HFP-a naslovljen na Vladu RH, sa poštanskom povratnicom ovjerenom prijamnim pečatom Vlade RH od 10. 12. 2004., koji dokument je pronađen u spisu HFP-a KLASA:740-02/03-02/6 u prostorijama HFP-a, soba 249.”
Taj relativno teško razumljiv tekst zapravo otkriva da je policija iz Fonda za privatizaciju 19. kolovoza uzela originalni primjerak odluke koju je prošli tjedan na svojoj naslovnici Nacional objavio kao dokaz da je Vlada lagala u aferi Liburnia.
Osim toga, iz tog se teksta vidi i da je Fond za privatizaciju dobio poštansku povratnicu ovjerenu prijamnim pečatom Vlade, koja dokazuje da je taj dokument stigao u Vladu. To se dogodilo 10. prosinca 2004. Ta se poštanska povratnica nalazila u jednom spisu u Fondu za privatizaciju u sobi 249 i policija ju je također privremeno oduzela. Do Fonda je došla, zato što je taj dokument Fond Vladi poslao kao preporučenu pošiljku. To je uobičajena procedura koja osigurava da se dokumenti slučajno ne zagube, te da i u knjigama pošte, odnosno urudžbenim zapisnicima Vlade i Fonda ostane dodatni trag o kolanju pošte ako netko pokuša manipulirati dokumentom, što se u ovom slučaju i dogodilo.
Riječ je o dokumentu koji otkriva da je Ostović obavijestio Vladu da je Andrija Hebrang u studenome 2004. poništio nagodbu s Ostojom i Eltzom. Sanaderova vlada Ostovića je javno prozvala za aferu Liburnia dan nakon što je Nacional tu aferu okarakterizirao kao najveću hrvatsku pljačku. Premijer je 17. kolovoza odlučio povući suglasnost Vlade za spornu nagodbu s Ostojom i Eltzom, ali je tada odlučio i smijeniti Ostovića, navodeći da je bilo proceduralnih pogrešaka tijekom pripreme i realizacije nagodbe.

Pokraj Liburnije, priča o Sunčanom hvaru se čini kao kikiriki. Eh, zašto sve ovo pišem, naime osvanulo je opskurno priopćenje Arbitražnog suda HGK koje kaže:

Arbitražni sud Hrvatske gospodarske komore presudio je kako je svojedobni sporazum SN holdinga i HFP-a kojim su u sklopu nagodbe holdingu prenijete dionice Liburnia riviera hotela pravovaljan. Vlada je nakon prosvjeda lokalne zajednice odustala od nagodbe o obeštećenju bivšeg PIF-a, prema presudi koja se tiče starog spora oko vrijednosti dionica iz kuponske privatizacije, a kasnije je Opatiji obećala prepustiti 25% i jednu dionicu LRH, na račun rješavanja imovinskog spora. Opatija se nada kako će se to ipak provesti, a SN holding obeštetiti na drugi način.

Arbitražni sud HGK je taj koji je i u prvom navratu sudio u korist Ostojinih fondova, a njegova odluka navodno ima snagu pravomoćne presude. Kako će se vlada postaviti u novonastaloj situaciji krajnje je nejasno, osobito ako se uzme Sanaderovo obećanje o prebacivanju 25% + 1 dionice lokalnoj samoupravi (što je recept kojeg je istjerao Tonči Tadić na sada već antologijskom slučaju Sunčanog Hvara).

Pa sretan uskrs svima, Ostoji definitivno je.

Misao dana:
Ben Stone: Better to light a match than curse the darkness.
Adam Schiff: Be careful you don’t light a fuse.

Share the post "Liburnia ide ipak Ostoji?"

  • Facebook
  • X
Categories
Business

Kako je Luka Rajić od Dukata napravio dukate

U srijedu kasno popodne posljednji dnevni sastanak prekinuo mi je email časopisa Banka koji je ukratko rekao da je Luka Rajić prodao Dukat francuskom Lactalisu (iako čini mi se ovo nije točan podatak, jer obzirom na značajni tržišni udio Dukata i Lactalisa, ova kupovina je vjerojatno predmet odobrenja agencije za zaštitu tržišnog natjecanja). Luka je Dukat prodao za impresivnih 2 milijarde kuna (i kusur). Impresivno.

(Usput, u nizu novinarskih izvješća čuo sam kako i dalje barataju imenom tvrtke LURA dok je u stvarnosti, Lura relativno nedavno promijenila ime u Dukat. Isto tako, Rajić je u nekoliko navrata radio javnu ponudu za dionice Dukata i nekako sumnjičim da nije prodaoDukat, hrvatska mljekarska industrija baš sve dionice i da mu je ostalo nekoliko postotaka, vjerojatno manje od 4%.)

Ne bih sada diskutirao o tome kako je Luka Rajić došao dokle je došao; klasične priče o njemu kao vozaču viličara, kasnije kamiona, uvoz sira tim svojim kamionom, te lagan kupovanje Dukatovih dionica (tamo početkom devedesetih kada se ta cijela pretvorbena igra događala prilično često sam putovao u inozemstvo i znao sam redovito kupivati ciglice ementalera od po kilu koje su tada koštale oko 10 maraka ili po naški nekih 35-40kn – indikativno je da ciglica sira niti danas kod nas ne košta toliko) . Kako god bilo, Luka Rajić je neprijeporni vlasnik Dukata i dok mnogi ukazuju na disproporciju njegove školske spreme, pozicije i bogatstva koje je stekao, sve do današnjeg dana se nije u javnosti pokazao niti jedan jedini dokaz (ili čak naznaka istoga) koja bi govorila o tome da je Rajić stekao Dukat na nezakonit način (samog Rajića se spominje kao jednog od egzekutora akcije prijevoza jugoslavenskih dinara u bosnu i zamjenu za konvertibilnu valutu i to ga stavlja direktno u kontest s primjerice Hrvojem Petračem, no objektivno – čovjek je dosada bio sterilno i pasterizirano čist, a njegova priča o Dukatu je homogenizirana do krajnosti).

U četvrtak ujutro vozio sam se na jedan sastanak i morao sam stati na kiosk kupiti neke sitnice, a tamo me dočekala ogromna naslovnica Večernjeg lista koja je na sebi imala sliku Luke Rajića i cijena po kojoj je prodao Dukat. No, mene je u stvari razveselio podnaslov koji je ukratko rekao (ne sjećam se točne formulacije) “i Rajić neće platiti niti lipe poreza hrvatskoj državi”. Prije svega tri tjedna o tome uopće ne bi razgovarali da oporezivanje kapitalne dobiti nije spomenuo SDPov Ljubo Jurčić. Naravno, svi su se obrušili na SDP i Ljubu, no nitko nije očekivao ovako školski primjer tako brzo. Ako vam do prodaje Dukata nije bio jasan koncept kapitalne dobiti onda sada sasvim sigurno je (ono što su svi naravno propustili učiniti u toj diskusiji je uzeti razliku cijene kao osnovicu za izračun dobiti, jer je Rajić ipak nešto platio taj Dukat, zar ne?).

Kritičari poreza su glasni, no 2 milijarde su 2 milijarde, zar ne? Po trenutnom zakonu Luka Rajić može staviti pare u kofer i odvesti se do Švicarske to live happily ever after. No ako malo bolje razmislite 2 milijarde kuna je novac koji će ove godine isplatiti T-HT kao dividendu, i kako je krenulo bez imalo razmišljanja će taj novac neki knjigovođa poslati u Njemačku (gdje će na taj novac platiti porez, jer su to u hrvatskoj propustili učiniti) , a kao bottom line mogu ponuditi Željka Keruma koji je svoju dobit iskoristio da si kupi Maybacha. Da postoji porez na kapitalnu dobit, tada bi se Željko možda vozio u malo manjem autu?

No, ono što je zanimljivo u cijeloj priči (barem meni), je tekst koji ste mogli pročitati u praktički svim novinama a koji govori o našem navodnom podpredsjedniku vlade za gospodarstvo Damiru Polančecu koji je početkom due dilligenca Lactalisa razgovarao s Rajićem te mu nudio da Dukat kupi hrvatski konzorcij. Priča o hrvatskom konzorciju koji kupuje sve i svašta je već u nekoliko navrata bila lansirana u javnosti no nikada se taj konzorcij nije materijalizirao, a i u slučajevima kada se to i dogodilo, to je više bio paravan kako bi netko stekao odgovarajuću političku podršku kako bi stekao vlasniptvo koje je potom s vremenom polako i sigurno prenešena u ruke stvarnih vlasnika (ako vam nije jasno o čemu govorim, bacite pogled na knjige dionica ili poslovnih udjela u primjerice vipnetu ili nekim od nacionalnih televizija).

Ono što je zanimljivo je da se u tim pričama praktički uvijek pojavljuju isti likovi, od kojih bi večeras izdvojio Agrokor kao jednog od “reketara” hrvatske maloprodaje. Agrokor, tj. bolje rečeno Konzum kao maloprodajni dio Agrokorovog imperija, poslao je danas priopćenje kako raskida suradnju s Dukatom. Ovo nije prvi puta da je Dukat “na ledu” u Agrokoru, no razlozi su ovoga puta doista smiješni, jer kako kaže Todorić, još im se iz Lactalisa nitko nije javio. Ne znam kako vama, no osim što Agrokor posluje s Dukatom a ne Lactalisom, a obzirom da je uprava i dalje identična i nepromijenjena, a gore spomenuta agencija se nije još izjasnila – meni se ovaj potez čini kao neviješti pokušaj da se Rajiću pomrse računi u prodaji (ako je to još moguće napraviti), a sve skupa mi se čini kao prozirni diktat s Markovog trga na kojem se Petar Čobanković (inače vrlo simpatičan ministar poljoprivrede) izletio s idejom o preispitivanju zakonitosti prodaje Dukata. Kao da se o tome nešto može razgovarati? Dakle, ako je postojao trenutak kada se mogla uočiti sprega države i Agrokora (koji je toliko velik i toliko zadužen da je definitivno partner ove države) onda je to danas.

Usput rečeno, kada smo već na Agrokoru i njihovom iznenađenom i uvrijeđenom stajalištu, vrijedi spomenuti i njihovu alijansu sa srpskom Deltom o kojoj pak Agrokor nije nikoga pitao nego je jednostavno poslao priopćenje (nešto sitno o Delti možete pročitati ovdje i ovdje). A odmah potom i o planovima da Delta kupi neku od mesnih industrija u hrvatskoj (a vidi čuda, ima ih Agrokor na raspolaganju) – ne sjećam se da nas je netko to pitao?

Poantu priče izvucite sami.

p.s. inače, odrastao sam na Dukatu i smatram to iznimno dobrom kompanijom, no preferiram Vindijine jogurte, a Dukatu nikada neću prežaliti što ne proizvode pošteni ementaler 

p.p.s. Luka, pojma nemam da li čitaš mračni blog ali znam da ga se poprilično redovito čita u Dukatu; svaka čast na manevru, doista se nadam da si prilikom prodaje mislio i na budućnost tvrtke a manje na svoj žiro račun koji je ionako solidno popunjen, pošalji čokolade

Misao dana:
It’s diamonds in your pockets one week, macaroni and cheese the next.

Share the post "Kako je Luka Rajić od Dukata napravio dukate"

  • Facebook
  • X
Categories
Business

Nekoliko crtica o porezima

Zamislite slijedeću situaciju.

Školovali ste se godinama, završili MBA, specijalizaciju ili što već, napredovali kroz hijerarhiju u danas radite u nekoj tvrtci i imate vrlo solidnu plaću od 20 tisuća kuna. Da li znate (onako napamet) koliki je namet na iznos vaše netto plaće?

Pa ako stanujete u Zagrebu, na svaku kunu svoje netto plaće državi morate isporučiti dodatni 1,023kn poreza, doprinosa i još nekih sitnijih nameta.

Istovremeno, ako ste slučajno kupili npr. dionice INAe za recimo milijun kuna i ubrali u nekoliko tjedana cca. 300-400.000kn razlike u cijeni, na taj iznos ne morate platiti porez.

Porezni sustav koji je kod nas na djelu je dizajniran na način da se manji dio transfera događa prema siromašnima, da srednji sloj ima vrlo malene porezne olakšice te da su njihove plaće iznimno opterećene, dok recimo bogati porez uopće ne plaćaju (dakle neće ga platiti Željko Čović za svoj manevar s dionicama Plive ili Damir Polančec za svoje opcijske dionice Podravke).

Jedan od razloga zašto ne postoji porez na kapital je želja države da oživi tržište kapitala (istovremeno, uz izuzetak prodaje INAe država rijetko koristi to isto tržište kako bi prodala svoje tvrtke ili plasirala financijske dokumente), no čini se da se stvar pomalo otela kontroli jer je proteklih 17 godina u nedostatku takvog poreza stvorio cijeli niz nekih čudnih likova. Jurčić u svome gospodarskom programu predlaže porez na kapitalnu dobit što je uobičajeni porez u svijetu te je sasvim očekivano dočekan na nož.

Update: čisto da dobijete neku sliku o poreznim opterećenjima u drugim zemljama pročitajte članak u Lideru. No kada računate kolika bi bila razlika na vašem osobnom dohotku,morate računati od bruto iznosa, dakle ako je kod nas davanje na plaću oko 100%, to znači da je davanje iz bruto iznosa oko 50%, tako da smanjenje presije za 10% odgovara rastu netto plaće od 20%.

Što mislite o cijeloj priči?

Misao dana:
The nation should have a tax system that looks like someone designed it on purpose.

Share the post "Nekoliko crtica o porezima"

  • Facebook
  • X