Categories
Politika

Gdje je nestao čovjek?

Teško je ne osvrnuti se na ovotjedno svjedočenje prethodnog premijera Ive Sanadera pred Saborskim istražnim povjerenstvom i to iz nekoliko razloga.

Prvo i onako očigledno pitanje je cilj ovog povjerenstva i što se njime u stvari želi postići? Teško je odgovoriti na to pitanje i za pretpostaviti je kako je oporba inzistirala na ovome povjerenstvu pokušavajući utvrditi odgovornost vladajuće stranke za dioničarski ugovor između Vlade i MOL-a. Senzacionalisti kakvi jesmo, zasigurno svi skupa traže u cijelom aranžmanu sakrivene motive ili dobiti, no praktično gledano, obzirom da je situacija s INA-om takva kakva je, te da je riječ o kompaniji kojom se trguje na burzi, te da je u konačnici o cijeloj toj priči glasala cijela Vlada – vrlo je teško očekivati da će se iz cijele istrage iznjedriti i jedno jedino konkretno ime, a još manje konkretni krivac ako on uopće postoji naravno uz uvjet da krivnje uopće ima – a već danas je jasno da nikakve štete koju bi mogli izraziti u nekakvim kunama nema.

Drugo je pitanje što HDZ želi postići i na njega je donekle jednostavnije odgovoriti. Svaki napad na aktivnosti Vlade u kojoj je HDZ većinska stranka ujedno je i napad na HDZ pa sukladno tome potrebno je razvodniti rezultate povjerentstva ma koji oni bili, a ako je ikako moguće u cijelu priču ubaciti i odgovornost prethodne Vlade u čemu se samo manjim dijelom uspjelo.

Posebni je problem međuodnosa unutar samog HDZ-a, gdje se po prvi puta dogodilo da je bivši potpredsjednik Vlade (koji je uzgred rečeno ulovljen s rumenim obrazima i ručicom u Podravkinom pekmezu kojeg je pridržavao MOL) u nemilosti države a samim time i HDZ-a, a sam vrh piramide kojem se to pokušava prišiti je ex. premijer Sanader koji već neko vrijeme figurira kao osoba kojoj je namijenjena uloga dežurnog Pedra na kojeg očito po svaku cijenu treba koncentrirati svu frustraciju složene situacije u kojoj se nalazimo.

Postoji dakle suglasje u kojem i HDZ i SDP žele opteretiti Polančeca i Sanadera, s time da je SDP-u sasvim svejedno a u biti i poželjno da u postupku oblate i vladu (SDP zato lupa sjekirom), dok je HDZu jako bitno da se razračuna samo sa svojim otpadnicima i pritom ne umoči aktualne članove vlade makar će neki od njih vrlo brzo postati aorist (HDZ zato ide pažljivije i skalpelom).

Ukratko, imamo sastojke sasvim solidne drame. Heroinu koja je kopernikanskim obratom i praktički aklamacijom preuzela vlast te odmah potom načela konzervu korupcije, bivšeg premijera koji u ovome činu ima ulogu glavnog negativca, njegovog vjernog pratitelja Polančeca kojeg također prati prokletstvo loše karme, te naravno nekontrolirana svjetina koju za ovu priliku uprizoruje SDP prijeteći kukom i motikom tražeći krv, pa čija god ona bila.

Zanimljivo je promatrati reakcije javnosti iz kojih je očito da su oporbenjaci uspjeli sagraditi zanimljivo suglasje sa Sanaderom te ga nisu preoštro ispitivali (vjerojatno zato jer su se bojali da će im i odgovoriti), za razliku od njegovih vlastitih HDZ-ovaca koji su pak bili daleko direktniji ali su svoju nervozu sakrivali ne dižući pogled iz očito jako opsežne i beskrajno zanimljive dokumentacije.

Nisam baš toliko siguran koliko je igrokaz uspio; među redovima se očekivala totalna demontaža Sanadera pred očima povjerenstva, dok se u praksi to pretvorilo u više nego očiglednu nadmoć suverenog (iako možda bivšeg) političara nad neukom oporbom i posramljenim mu bivšim stranačkim drugovima, koji ih je umjesto pažljivo odvaganih i od odvjetnika odobrenih odgovora počastio besplatnom lekcijom iz politike i ekonomije. I za kraj, dok odlučujemo o tome da li smo zadovoljni predstavom, vrijedi se podsjetiti kako drame često završavaju smrću. Krvi još nismo vidjeli i u ovom času teško je reći hoće li pravda sustići negativce ili će u svježe iskopanu raku upasti gore spomenuta heroina, kako to već doliči svakoj imalo uspješnoj tragediji.

p.s. ovo je moja šesnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 16. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
Zanimljivo je da USKOK koji bi morao biti samostalno tijelo nema svoje vlastite web stranice nego su one sakrivene na stranicama državnog odvjetništva. Jednako tako je zanimljivo da se javnosti obraćaju svega nekoliko puta mjesečno, i da je na samoj stranici vjerojatno najzanimljiviji sadržaj foto galerija sobe za ispitivanje.

Categories
Politika

Usađivanje

Super mi je ova kvazi borba protiv korupcije. Odlaskom Ive Sanadera cijeli niz ljudi je silom prilika završio s one strane rešetaka i nacija se općenito dobro zabavlja. Jedna od prvih kolateralnih žrtvi je svakako Damir Polančec kojeg ovih dana sude za pola milijuna kuna honorara kojeg je isplatio nekom odvjetniku. Lijepo je vidjeti sudstvo u akciji te niz dokaznih postupaka i svjedoka, no ono što se (zasada) nitko nije usudio reći je da je to što se Polančecu stavlja na teret jedna od najnormalnijih metoda koje ljudi koriste kada je potrebno isplatiti neki honorar ili platiti neku uslugu no nemate direktnu proračunsku stavku na koju bi se zakvačili. Da, točno je da ta studija ne vrijedi pola milijuna kuna, no s tih pola milijuna se uopće nije kupovala studija nego se rješavalo nešto drugo, a kako izvire iz sudskog postupka to “drugo” je doista trebalo platiti i ta uplata ej spriječila veću štetu s druge strane.

Da li je Polančec prekršio zakon? Možda. Da li je to bilo neetično? Vjerojatno. Da li je taj novac nekako morao biti isplaćen? Morao je. Ako ga i osude to će biti radi tehnikalije a ne radi toga što je u konkretnom slučaju stvarno bilo kriminala. Problemi se moraju rješavati i ponekad ta rješenja nisu legalna, možda ne drže svaki čošak ali su u konačnici ispravna.

(ne dijelim takvo mišljenje oko slučaja Podravke o kojoj sam pisao još daleke 2007 godine, no isto tako mi se čini da će to biti jako teško dokazati dok će najveću šansu za čisu osudu imati u predmetu reflektora za onaj Polančecov stadion)

No, ono što je daleko bitnije u toj cijeloj bitci s korupcijskom hobotnicom je da su ama baš svi likovi koji su se dosada našli na udaru policije i uskoka u biti ostaci Sanaderove mašinerije, ili u najboljem slučaju ekipa koja je ostala sama na livadi u nekom trenutku (kao što je to očito Polančec). Nadalje, jako je zanimljivo da policijska istraga nije otišla u smjeru koalicijskih partnera (posebice HSS-a) koji je zasigurno umočen ne samo u Podravci nego i u nizu drugih situacija.

I posljednje, zanimljivo je ponašanje medija, gdje EPH očito prednjači, u kojima imamo tri dana iznimno loših vijesti po HDZ i onda odjednom kroz pera eminentnih kolumnista i novinara teški zaokret koji odjednom daje sasvim novo svjetlo na situaciju i u biti pokušava isprati odgovornost s postojeće vlasti za situaciju u kojoj su sami sastavni dio.

Ako je Mladen Barišić doista, u ime HDZ-a, naplaćivao reket javnim poduzećima, posve je nemoguće da Ivo Sanader to nije znao. Ne samo zbog njihova bliskog odnosa, nego i zato što je dr. Sanader osobno odlučivao i o znatno manjim pitanjima u HDZ-u nego što je prikupljanje novca za stranku i upravljanje stranačkim novcem.

Ako je, dakle, Mladen Barišić doista, u ime HDZ-a, naplaćivao reket javnim poduzećima, i ako je to radio po nalogu i uz znanje Ive Sanadera, samo je pitanje vremena kad će policija pozvoniti i na Sanaderovu adresu. Ne tvrdimo, naravno, da će se to dogoditi ovih dana (iako to ne možemo isključiti); primjerice, Barišićevo se uhićenje najavljivalo više mjeseci, ali USKOK i policija čekali su dok ne prikupe dovoljno čvrstih elemenata za akciju. (jutarnji)

Ako ste pažljivo slušali prošlotjedni aktualni sat na kojem se pojavila tema Mladena Barišića mogli ste čuti Ivana Šukera koji je odgovarao na tu temu sa “kada bude optužen” i to je ponovio nekoliko puta, da bi se na kraju ispravio i odgovorio “ako bude”. Odluka o Mladenu Barišiću je pala puno prije jučerašnjeg jutra i na nekom drugom mjestu a to nije DORH ili USKOK, a Ivan nam je to lijepo servirao prošle srijede (samo što to tada nije uočeno).

Jedina taktika koju HDZ može imati u ovome času (a da ima privid bilo kakve šanse za uspjeh na izborima) je slijedeće:

  1. Nabacivanje blatom (svi smo mi isti), doktrina kojom pribjegavaju prije svakih izbora.
  2. “Odlučna” antikoruptivna kampanja koja se dotiče samo otpadnika HDZa i samo odaje dojam borbe.
  3. Virtualni uspjesi, primjerice za očekivati je kako će zadnji kvartal ove godine biti proglašen pozitivnim čime se otvaraju vrata da se krajem travnja ili početkom svibnja slijedeće godine proglasi izlazak iz krize (zamislite hipotetsku situaciju u kojoj ljudi povezani s vladom imaju utjecaja na statističke podatke pa su recimo anticipirajući ovu situaciju namjerno povećali pad BDPa u prvom kvartalu kako bi mogli taj umjetni a ionako očekivani pad kompenzirati zadnjim kvartalom, a onda i u prvom kvartalu slijedeće godine imaju nižu letvicu za preskočiti).
  4. Završetak pregovora s EU, što se očekuje u drugoj polovici prvog polugodišta slijedeće godine.

Ništa nije onako kako izgleda.

Misao dana:
Don’t you want to take a leap of faith? Or become an old man, filled with regret, waiting to die alone!

Categories
Business Ekonomija Politika

Kako je MOL kupio INA-u a da to nismo niti primjetili?

Nekako ispod radara je prošla informacija kako je Hrvatska vlada prodala INA-u mađarskom MOL-u. Naravno, akteri priče će zasigurno demantirati da se tako nešto dogodilo, cijela akcija je posložena tako da i ne bude primjećena, a lansiran je prigodni dimni zid koji je trebao odvratiti i ono malo ljudi koji bi se možda zakvačili na informaciju da se tako nešto uopće dogodilo.

Svi dakle znamo kako je MOL prvo ušao kao “strateški partner” uz dionički ugovor koji je njega postavio u strateški povoljni položaj u odnosu na vlasnike ostatka dionica (ne kažem da je ovo nužno loše, no činjenica je kako su drugi dioničari a koji bi možda mogli utjecati na sudbinu tvrtke bili i u biti jesu i danas zakinuti).  Naravno, ova pozicije nije zadovoljila MOL, te je krajem 2008. godine objavljena javna ponuda u kojoj je MOL pokušao kupiti dionica a kako bi (u najgorem slučaju) osvojio 50% + jednu dionicu.  Na kraju ponude što je bilo 3. listopada 2008. godine MOL u konačnici nije uspio te se broj dionica zaustavio na 44.3%.

Javna ponuda je dakle (u svojoj biti) propala, no MOL se približio polovici svih dionica i zahvaljujući malom podmazivanju naših vladajućih (o čemu ćemo tek pričati u mjesecima koji dolaze) konzumirao je prava kao da je većinski vlasnik, o čemu smo pak puno čitali tijekom veljače u aferi SPICE gdje je naš vrli potpredsjednik vlade Damir Polančec u nekom svom osobnom dealu odlučio pogodovati MOL-u, a sve skupa kako bi on sam dobio nešto jaču polugu u Podravci gdje on već godinama pokušava kroz management buyout preuzeti tu Koprivničku tvrtku (vjerovali ili ne, ali prvi puta sam o tome pisao još davne 2007. godine).

Ukratko, MOL je skoro pa većinski vlasnik, efektivno po pravima doista i je no radi “legitimiteta” fali im tih 6-7% dionica. Naravno, uvijek postoji mogućnost ponavljanja javne ponude (a znamo kako je to prvi puta završilo), postoji i mogućnost otkupa dionica od Vlade (gdje je pak vlada pod pritiskom javnosti pa ne može to tek tako napraviti) pa je sukladno tome došlo do nove ideje koja je prvi puta prezentirana još početkom godine kada je predstavnik MOLa doslovce rekao slijedeće:

There are some possible options under evaluation, like a direct capital increase, a convertible bond or selling a fixed asset as an alternative. This latter one seems, so far, the least probable option but there is no formal decision yet,” Hernadi told the news agency in an interview. (upstreamonline)

Obzirom na nevjerojatne gubitke INAe koji su se sakupili u proteklom razdoblju (inače, nije li barem malo čudno da u vremenima kada naftna industrija ubire rekordne profite INA ostvaruje rekordne gubitke? kako je to moguće i zašto?), te dugove koje INA ima što prema državi a što prema svojim dobavljačima, a i investicijski ciklus te famozne rekonstrukcije rafinerija kasni dramatično odlučeno je da se izda obveznica u vrijednosti od 1.5mlrd kuna. Ono što je zanimljivo je to da su dionice izdane samo velikim vlasnicima (dakle državi i MOLu) te se one u nekome času (tri godine) mogu pretvoriti u dionice jednom ili za oba partnera u ovom poslu.

Kako su stvari sada krenule, do kraja godine će obveznice biti izdane što bi značilo da će država dati kredit INA-i u iznosu od 750mil kuna, a isto će učiniti i MOL. Obzirom da u državnom proračunu nije primjećena stavka izdavanja obveznica (a država valjda ima i većih briga od INAe) vjerojatno će se manevar desiti zamjenom potraživanja države na ime PDVa i sličnih obveza za obveznice (usput, bilo bi interesantno vidjeti kako će se to papirnato riješiti sa strane Vlade), dok će MOL vjerojatno osigurati cash novce. Po isteku tri godine pod određenim uvjetima jedna ili druga strana može tražiti upis dionica umjesto povrata duga i to je trenutak u kojem će MOL (najvjerojatnije) postati većinski vlasnik INAe.

I sada dolazimo do zadnjeg detalja a to je kako je to sve skupa prošlo i odlučeno a bez da je to itko osobito primjetio? Skupština dioničare INAe a na kojoj se je desila gore navedena odluke bila je 18. svibnja 2010. godine, te je na naslovnicama novina za 19. svibnja (dakle dan poslije, isti onaj dan kada se trebalo izvještavati o toj skupštini) izašla informacija o tome kako je dosadašnji šef INAe Tomislav Dragičević dobio otpremninu od 6.8 milijuna kuna.

Ako kao novinar i urednik morate birati između priče u kojoj imate relativno poznatu osobu koja je dobila neke neshvatljivo velike novce (od firme gubitaša) u odnosu na administrativnu odluku skupštine u kojoj se odlučilo nešto što će se tek dogoditi, skupa sa efektima koji će na snagu stupiti tek za tri godine – što mislite koja će priča dobiti više prostora u novinama?

Ništa nije slučajno i ništa nije onako kako izgleda.

Misao dana:
Let us not be deceived we are today in the midst of a cold war.