Tag: cenzura

Categories
eDržava Internet

Cenzura u saboru!?

Prije nekoliko dana izašao je Nacional u kojem je bilo govora o upotrebi interneta u političkim kampanjama, pa je kao primjer korišten Kiro prosviro (kojeg svakoga časa očekujemo u trećem dijelu nazvanom “Špijun koji me volio”). Neposredno nakon toga, slučajno ili ne, u hrvatskom saboru je onemogućen pristup youtube-u (kaže Nacional):Cenzura

Nakon što je u novom broju Nacionala izišao tekst o političkoj kampanji na internetu, na svim računalima u Hrvatskom saboru, a i u nekim državnim službama blokiran je pristup internet stanici YouTube.com. Oporbeni zastupnici i državni službenici koji su protekla dva dana pokušavali pristupiti toj stranici sa službenih računala automatski su preusmjereni na početnu stranicu Carneta.

Nakon što je priča procurila novinarima, saborske službe su se pokušale opravdati tehničkim razlozima da bi popodne youtube.com ponovno proradio.

Opće je poznato kako se u državnim službama filtrira sadržaj koji je dostupan korisnicima i iskreno mi je čudno kako to da takav podatak i dosada nije dopro do novinara. Primjerice u hrvatskom saboru (neka me netko ispravi ako griješim) na saborskim računalima je onemogućeno instaliranje flash-a, tako da iako saborski zastupnici (i zastupnice) mogu do youtube-a, uzalud im trud jer Kirina vidjeti ne mogu (ovo je tehničko ograničenje nametnuto od administratora sustava i bilo bi zanimljivo čuti objašnjenje zašto je to tako). No u saboru nema ograničenja na koje stranice možete otići, ali zato u državnoj upravi takva ograničenja postoje (sasvim sam siguran da postoje ograničenja u ministarstvu financija, za ostale ne znam) i tamo u principu ne možete na strane stranice.

Koji je smisao ograničavanja pristupa informacijama u sabora koji je vrhovno kontrolno tijelo funkcioniranja ove države totalni je misterij.

Koji je smisao toga? Neka dobra dušica će sigurno zaključiti kako je to da bi spriječili korisnike da surfaju po nepoćudnim stranicama, no istovremeno kada bi imali državnog službenika željnog novih znanja (znam, znam, oxymoron – no prije ili kasnije će se pojaviti i takav službenik, a tada se sjetite još kada sam ja pisao o tome) tada taj na hrvatskom dijelu interneta ne bi baš mogao puno toga naučiti i preostale bi mu strane stranice do kojih ne može doći.

Pokušava li veliki brat zabraniti pristup informacijama za svojih 250.000 vjernih službenika glasača?

Misao dana:
Books won’t stay banned. They won’t burn. Ideas won’t go to jail. In the long run of history, the censor and the inquisitor have always lost. The only weapon against bad ideas is better ideas.

Share the post "Cenzura u saboru!?"

  • Facebook
  • X
Categories
Blog Internet Priroda i društvo

Sloboda, cenzura i pollitika

Jučer tijekom večeri na pollitika.com čiji sam webmaster (i osnivač) dogodio se prvi ozbiljniji incident s jednim od korisnika web sitea, a koji je moj potez proglasio cenzurom te potom iz protesta obrisao sve svoje tekstove na cijelom siteu.

Ono što se dogodilo je da je dotični, u napomeni na tekst (koji se uzgred rečeno bavio Karlovačkom pivovarom) spomenuo moju nedavnu javnu deklaraciju kojom sam svima dao do znanja da podržavam SDP, te me tamo spomenuo imenom i prezimenom. Razlog zbog kojeg sam poimence spomenut je moja javna deklaracija te pitanje kako mogu biti objektivan i neutralan? Osim što je pollitika kolaborativni blog na kojem svatko može pisati, pa možemo tamo naći široki raspon tekstova različitih profila (iako desnijih stavova imamo daleko manje nego što bi htjeli) – nekako sam mislio da je slogan politike “Neovisni ali ne i neutralni” totalno očigledan i nije mu potrebno objašnjenje. Na pollitici svatko može zastupati svoje stavove, baš kao što ja na svome blogu zastupam svoje.

Obzirom na popularnost bloga i doista veliki broj kontakata koji iz njega proizlaze, moje ime i prezime su se pretvorile u malu javnu tajnu i svatko tko je ikada komunicirao sa mnom zna da moje ime nikada nisam krio, no istovremeno, moja je vlastita odluka da se na internetu pojavljujem isključivo s aliasom mrak.

Ono što sam učinio kada sam to vidio su dvije stvari. Prvo sam korigirao tekst i izbacio/pobrisao/uklonio svoje ime (ali sam ostavio alias) , te sam potom bez odgađanja poslao autoru teksta email s mojim razlozima korekcije teksta, molbom da moje argumente prihvati, a u slučaju da se ne slaže s njima da tekst (on ili ja) vrati u prvobitno stanje. Moja akcija je proglašena cenzurom, kreirala je žučnu raspravu da bi nekoliko sati nakon toga svi tekstovi bili pobrisani.

Pitam se da li je moja akcija bila ispravna? Tj. da li sam zloupotrijebio svoje administratorske ovlasti direktnom intervencijom u tekst? Ovo je odlično pitanje i moram priznati da sam se cijelu večer propitivao na tu temu i smatram i dalje da sam u pravu, a imam i nekoliko argumenata za to;

  • Sloboda govora; svatko ima pravo govoriti što god želi i jedna od funkcija pollitika.com-a je upravo to da se svakome da prilika da kaže što on želi, no međutim obzirom da živimo u uređenom društvu (pitanje interpretacije no to je u svakome slučaju intencija) radi prosperiteta zajednice pojedine naše slobode moramo žrtvovati. Mislim da je sjajna definicija slobode ona koja kaže da si slobodan činiti što god želiš sve dotle dok ne ugroziš slobodu drugoga. Mislim da je očigledno da je moja sloboda izbora da na internetu koristim alias time povrijeđena. Malo više o ovoj temi možete pročitati u mnogobrojnim diskusijama o prvom američkom amandmanu koji govori upravo o ovakvim situacijama.
  • Cenzura; ovo je već malo teža kvalifikacija i doista po nekim od definicija sam napravio cenzuru. No, nisam spriječio objavljivanje teksta ili nečega drugoga nego svog osobnog podatka. Dapače, poslao sam odmah email, objasnio razlog, zamolio da se argumenti prihvate i ponudio vraćanje prvobitne varijante. Nisam naišao na slučaj da to cenzori rade.
  • Netiquette; ekvivalent bontona na internetu se zove netiquette. Ponašanje korisnika na internetu (kao i mnoge druge stvari vezane za internet), regulirano je kroz tzv. RFCe ili Request For Comments i oni su analogija zakona u nekoj državi. RFC 1855 regulira pravila ponašanja na internetu i u točci “4.1.2 Real Time Interactive Services Guidelines” doslovce kaže: “If a user is using a nickname alias or pseudonym, respect that user’s desire for anonymity. Even if you and that person are close friends, it is more courteous to use his nickname. Do not use that person’s real name online without permission.“
  • Pravila korištenja Pollitika.com; i posljednje u samim pravilima korištenja pollitika.com-a piše (a to tamo piše od prvoga dana postojanja sitea, dakle nije nešto što sam dopisao jučer ili prije tri dana) i to doslovce: “Radi osiguranja slobodnog i neometanog korištenja usluga pollitika.com, ovi postupci su neprihvatljivi i strogo zabranjeni… …prikupljanje, čuvanje i objavljivanje osobnih podataka drugih posjetitelja portala i korisnika”.

Nemam namjeru ulaziti u polemike, jednako kao što to nisam radio niti jučer; no smatram da je kritično da se preko ovog incidenta ne prijeđe te da ne ode u zaborav. Svoje postupanje smatram opravdanim i sasvim sam siguran da bi apsolutno identičnu stvar napravio da se radilo o bilo kome, pa i o autoru izbrisanog teksta.

Misao dana:
You can protect your liberties in this world only by protecting the other man’s freedom. You can be free only if I am free.

Share the post "Sloboda, cenzura i pollitika"

  • Facebook
  • X
Categories
Blog Internet Priroda i društvo

I’m not worried at all… (4:13, Moby, 18, 2002)

Čisto kako se ne bih gužvao u komentarima na moj prethodni post o obračunu s blogerima dajem svoja dva centa kroz još jedan post (možda bi samo bilo dobro napomenuti kako nijedan od priloga nisam vidio, nego vidim kroz reakcije o čemu se radi).

Blog po mom mišljenju nije ništa drugačiji od bilo kojeg drugog medija ako govorimo o odgovornosti za objavljenu informaciju i mislim da je svako inzistiranje ili pokušaj da se napravi razlika unaprijed osuđen na neuspijeh.

No problem nije toliko u samome blogu kao mediju koji je pojedincima omogućio da svoju poruku na jednostavan način distribuiraju neograničenoj publici, koliko u sadržaju koji se objavljuje s jedne strane, odnosno nenaviknulosti aktera cijele priče na povećalo javnosti. Papir (a osobito internet) trpi svašta, i kako ja često citiram “on the internet no one knows you are a dog“, tako i putem interneta možete donositi svoje stavove, konstrukcije, insinuacije i koješta drugoga daleko lakše nego u drugim medijima u kojima će svaka takva objava proći kroz jednu ili više razina uređivanja ili općenito odlučivanja o tome hoće li prezentirana vijest uopće ugledati svjetlo dana. Nešto što se meni čini kao sjajna ideja (o kojoj mogu na blogu raspravljati danima), može biti iznimno dosadna tema ili pak uvredljivi sadržaj za nekog drugog – u nekom klasičnom mediju poput novina, radije ili televizije između mene kao autora i objave nalazi se urednik čiji je posao (između ostalog) da osigura kako je prezentirana informacija relevantna. Na internetu a osobito na blogu takve strukture odlučivanja nema i na blogu ja sam i autor i urednik i lektor.

Problem je naravno i u tome što su školske klupe dugo vremena funkcionirale poput ispovjedaonica, te ono što se događalo iza zatvorenih vratiju učionice vrlo je rijetko izlazilo van jer je očekivani autoritet nastavnika, uza sve njihove nepodopštine vrlo često veći od problema koji se povremeno iza tih vratiju događaju. Danas je to (čini se) daleko teže napraviti ne samo zato što praktički svatko danas ima mobitel s fotoaparatom ili snimanjem, nego i zato što se o pravima učenika daleko više raspravlja nego ranije, a učeničko samo-organiziranje i razmjena informacija je lakša nego ikad.

Kada u sve to ubacimo malo pretjeranog i ponekada bezrazložnog mladenačkog bunta u kombinaciji s konzervativnim i na pažnju javnosti nenaviknutim školskim učiteljima, nastavnicima i profesorima; nije teško za očekivati ne samo burne reakcije nego i sustavnu identifikaciju medija kao potencijalnog izvora svih problema, iz jednostavnog razloga što se prije bloga ovakve stvari jednostavno nisu događale.
Dakle normalno je da su stavovi koje osnovnoškolci i srednjoškolci (pa i studenti) obogaćeni epitetima i karakterizacijama koji možda nisu primjereni, no isto tako činjenica je da se blog napada uglavnom zato što ga se ne razumije – a tada se koriste sva moguća i nemoguća sredstva pa tako i u komentarima spomenuta “trivijalizacija” jer se najlakše obračunati s nečim što je samo po sebi nebitno i nevažno.

A glede onih koji misle da su na internetu anonimni, jedino što mogu reći je da ne razumiju kako sve to skupa funkcionira – nikada manje privatnosti niste imali nego onda kada ste odlučili krenuti na internet jer se svaki vaš klik bilježi i nije pitanje da li je vaše postupke moguće ili nemoguće rekonstruirati nego postoji li dovoljno veliki interes da se to učini. IP adrese, log dokumenti, cookies… Pitanje je samo truda…

Sada mi je primjerice palo na pamet da Google koristi jedan te isti cookie za sve vaše pretrage, ikad i ako ne brišete cookije redovito, ako nitko drugi onda oni imaju popis svih vaših pretraga i onih koje želite podijeliti sa svijetim baš kao i one koje ste upisali u osami svoje sobe misleći da vas nitko ne promatra.

Misao dana:
Another possible source of guidance for teenagers is television, but television’s message has always been that the need for truth, wisdom and world peace pales by comparison with the need for a toothpaste that offers whiter teeth and fresher breath.

Share the post "I’m not worried at all… (4:13, Moby, 18, 2002)"

  • Facebook
  • X