Ako govorimo o ekologiji, u ovome trenutku nema zelenijeg automobila od Priusa (osobito ne na europskom kontinentu). Prius spada u kategoriju Super Ultra Low Emission Vehicles (SULEV, vidi definiciju na wikipediji), a unutar te grupe spada u PZEV (ili Partial Zero Emission Vehicle) što osim SULEV standarda znači da nema isparavanja goriva (pročitajte dio o rezervoaru u tekstu Upoznajte Toyotu Prius), a i sklop zadužen za kontrolu zagađivanja ima garanciju na 10 godina ili 240.000km. SULEV automobili su ukratko oni koji emitiraju i do 90% manje nečistoća od ostalih automobila, tu se osobito misli na SO2 i NOx spojeve koji onečišćuju okoliš. Zbog svoje konstrukcije (Atkinsonov motor, grijanje katalitičkog konvertera, gašenje na semaforima i sl.) Prius je ovdje za red veličine efikasniji od ostalih automobila, tako da o tome da li je Prius najzeleniji automobil jednostavno nema diskusije.
Što se tiče CO2 (dakle stakleničkih plinova), Prius i ovdje stoji iznimno dobro s nekih 100 grama CO2 po prijeđenom kilometru, čime se svrstava u red najekonomičnijih automobila i po Toyotinoj kalkulaciji, nakon prijeđenih prvih 20.000km (koliko je potrebno da bi uštedili dodatnu potrošnju CO2 koja je bila potrebna za proizvodnju motora, generatora i baterija koji se ne nalaze u klasičnim automobilima) počinjete značajno smanjivati emisiju stakleničkih plinova. Ovdje je Prius također dobrostojeći jer kreira najmanje CO2 i to treba imati na umu kada ga uspoređujete s ostalim automobilima na alternativna goriva (ukapljeni plin, etanol, biodiesel), jer oni možda koriste jeftinija goriva ili goriva koja su obnovljiva – no unatoč tome i dalje kreiraju CO2 kao i bilo koji drugi klasični automobil.
Potrošnja je sasvim druga priča i o njoj se može dosta raspravljati. Za početak, deklarirana kombinirana potrošnja Priusa je 4,3 litre na 100 prijeđenih kilometara i to je jedna impresivna brojka, no za puno razumijevanje potrebno je znati kako se taj test provodi. Naime test traje ukupno dvadeset minuta i sastoji se od starta hladnog motora, četiri ciklusa simulacije gradske vožnje (ubrzavanje, usporavanje i stajanje) u ukupnoj dužini od 4 kilometra i prosječne brzine od 19km. Potom kreće simulacija vožnje na otvorenoj cesti u dužini od 7 kilometara prosječnom brzinom od 63km/h i maksimalnom od 120km/h (usporedbe radi, prosječna brzina osobnih vozila zabilježena na autocestama je bitno veća od 120km/h). Ovakav testni režim pogoduje hibridnim automobilima i ne odražava nužno stvarnu potrošnju automobila, no razlika između realnosti i testnih brojki u odnosu na “klasične” automobile je veća i mnogo nesporazuma dolazi iz tog razloga (proizvođači automobila smiju po pravilima oglašavati samo potrošnju ostvarenu u testu kako bi potrošači mogli donijeti kvalificiranu odluku na temelju standardiziranih uvjeta vožnje, neovisno o tome što ti uvjeti nisu uobičajeni). Čisto kako bih ukazao da Prius doista može trošiti vrlo malo goriva, uputio bih Vas na tekst koji opisuje kako je ekipa entuzijasta uspjela ostvariti potrošnju od svega 2,2 litre na 100km (i to na dionici od 1400km).
Moja prosječna potrošnja na 3.204 prijeđena kilometra je 5,667 l/km (koga zanima, neka mi pošalje email pa ću mu poslati detaljnu potrošnju po etapama), dobar dio dionica sam prošao po autocesti pri brzinama od oko 130km/h (neke i preko 160km/h), drugi najveći komad je napravljen na otvorenoj cesti, a relativno malo kilometara je bilo napravljeno u gradskom režimu vožnje koji Priusu najviše odgovara (usput rečeno, čini se kako je na hrvatskim stranicama Toyote Prius zamijenjen podatak o potrošnji u gradi i van grada). Pojedinačno najveću potrošnju sam uspio napraviti u vožnji uzbrdo na GrossGlockner kada sam na dionici od 35km uspio natjerati potrošnju na impresivnih 12 litara/100km – no kako je to jedan Toyotin tehničar napisao na jednom forumu, to je doista iznimna situacija i iako bih na pojedinim dionicama dignuo potrošnju na iznad 6 litara, ako gledam potrošnju po rezervoaru natočenog goriva, uvijek bih se spustio na 6 ili manje od 6 litara.
Tražeći podatke o potrošnji sličnih automobila (slične klase, veličine i težine) došao sam do zaključka kako slični (diesel) automobili troše nekih 6 litara; svi benzinci koje sam gledao troše bitno više (iz očiglednih razloga), no unatoč tome, ako uzmemo da vozite nekih 20.000km godišnje razlika u nabavnoj cijeni automobila se jednostavno ne pokrije tijekom pet godina očekivane eksploatacije. Cijena hibridnog sklopa je jednostavno veća od uštede koju možete ostvariti. Stoga se postavlja pitanje: zašto bi netko uopće htio kupiti Toyotu Prius? Puno sam razmišljao o tome i odgovora imam nekoliko.
Prvi argument koji mogu navesti je njegova ekološka vrijednost – ako imate sklonost prema očuvanju okoliša, Prius u ovome času jednostavno nema alternative.
Drugi argument je image, naime mnogi kupuju daleko skuplje automobile (primjerice BMW, Audi i njima slične) koji su daleko skuplji od svojih suparnika i potrošnja se kod takvih automobila uopće ne gleda kao kriterij. Toyota Prius može biti statement vaše ekološke osvještenosti, upotrebe napredne tehnologije i općenito alternativnog pogleda na život.
Treći argument je zabava, mnogi su pisali kako je Prius dosadan automobil, no činjenica je da posjeduje okretni moment veći od 400Nm pri bilo kojoj brzini i ubrzava kao mala raketa, strašno je tih i doista je opasan po parkiralištima, automatski mjenjač je nevjerojatno ugodan za vožnju, ima nevjerojatan geek_faktor i općenito se u njemu možete voziti jednako dobro ako ne i bolje nego u drugim automobilima iste klase, pa i nekima veće klase.
Četvrti argument je TCO ili Total Cost of Ownership. Ako na automobil gledamo kao na zbroj svih troškova koje on napravi tijekom svog korisnog vijeka, počevši od nabavne cijene, preko troškova goriva i troškova održavanja do njegove prodajne cijene, tada Prius vrlo dobro prolazi. U istraživanju koje je američka uprava za administrativne servise napravila prilikom kupnje automobila, ispada kako je Prius najpovoljniji automobil za kupovinu, jer kombinacija svih gore navedenih troškova je uvjerljivo najmanja upravo za Prius. Vjerujem da je na europskom kontinentu situacija ponešto različita zbog diesel automobila koji su praktički nepostojeći u americi, no istovremeno je trošak goriva bitno veći nego u americi (praktički x2).
I kao završetak ove serije tekstova napisao bih samo da sam vozač modernog diesel automobila te da sam s jedne strane bio jako zainteresiran za Prius kao automobil koji u ovome času definitivno predstavlja tehnološki vrh – no istovremeno, ekonomija u vožnji koju on pruža nije dovoljno dobra da bi ga se moglo usporediti s diesel automobilima. 3.200 kilometara kasnije, doista sam uvjeren kako su hibridni automobili way_to_go, iako možda nisu krajnje rješenje – definitivno su dovoljno dobro prijelazno rješenje i kada bih imao prilike birati kod automobila srednje klase između modernog diesela i istovjetnog hibrida mislim da bi ipak pobjedio hibrid (ne samo radi ekonomije, nego i radi tišine, automatskog mjenjača). Nažalost, na europskom tržištu nemamo takvu mogućnost izbora za razliku od amerikanaca koji u posljednjih godinu dana mogu kupiti hibridnu Toyotu Camry.
p.s. slijedi još samo epilog, popis linkova i sadržaja koje sam koristio u pisanju ovih tekstova
Misao dana:
Take most people, they’re crazy about cars. They worry if they get a little scratch on them, and they’re always talking about how many miles they get to a gallon, and if they get a brand-new car already they start thinking about trading it in for one that’s even newer. I don’t even like old cars. I mean they don’t even interest me. I’d rather have a goddam horse. A horse is at least human, for God’s sake.
Prvi električni automobili pojavili su se tridesetih godina devetnaestog stoljeća, a 1897. godine cijela flota new yorških taksija bila je električna – dapače, na prijelazu dvadesetog stoljeća na cestama je bilo najviše električnih automobila. Sudbinu prvih električnih automobila zapečatilo je nekoliko međusobno različitih događaja počevši od izgradnje međugradskih cesta i rastom potrebe za putovanjima na veće udaljenosti (električni automobil ima ograničenu autonomiju), otkrića velikih naftnih polja u Texasu koja su dramatično spustila cijene goriva, izum elektropokretača (automobili su se dotada pokretali na kurblu što je tražilo fizičku snagu) i masovna proizvodnja koju je pokrenuo Henry Ford a koja je spustila cijenu automobila s unutarnjim izgaranjem daleko niže od cijene električnog automobila.
a pravi boom u razvoju električnih automobila dogodio se početkom devedesetih kada su (posebice) američki regulatori donijeli nekoliko zakona koji se odnose na ekološki čistije automobile kroz smanjenje emisija ispušnih plinova, a neke od američkih saveznih država su izglasale i zakone koji su od proizvođača automobila tražile proizvodnju ZEV automobila (Zero Emission Vehicle-a – automobil koji uopće ne zagađuje zrak). Vjerojatno najpoznatiji automobil koji je isključivo električni je General Motorsov EV1.