Categories
Ekonomija

Kako rasturiti domaću industriju (dio četvrti)

Ovo je četvrti dio iz serije, prva tri dijela (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći.

Kako sam cijelo vrijeme imao različitih problema u jednome času sam došao do bolnog ali logičnog zaključka da je problem možda u meni. Kako bih bio siguran da to nije točno odlučio sam angažirati konzultante. Ljudi imaju svakakva mišljenja o konzultantima i naravno da se dijelom slažem jer iskustvo kaže kako ih ima dobrih i loših. Isto tako nije točno da su konzultanti skupi, na razini fakture kada gledate koliko vam zaračunaju za jedan dan rada ili diskusije s vama onda se to može činiti astronomski puno (jer jednostavno za iste novce morate raditi nekoliko puta duže), no moje iskustvo je da konzultant, koliko god on skup bio, može uštediti pravo bogatstvo ili omogućiti da zaradite malo bogatstvo. Primjera radi, da sam u koncept cost-price sustava izračuna cijena i analize troškova ušao ranije, to bi mi značilo puno; vjerujte da se to jako isplati jer morate razumjeti ekonomiju poslovanja vlastite tvrtke. Naravno da sam ja mislio da znam sve o tome jer svaki papir prođe kroz moje ruke, no praksa je pokazala kako u biti pojma nemam i kako stvari funkcioniraju na osjećaj a to se ne bi smjelo događati (znam, ovo grubo zvuči, no jedno je poslovati pozitivno godinama po jedriličarskom principu “palac u zrak pa osjetiti kako puše vjetar), a drugo je izračunati to na četvrtu decimalu i biti u mogućnosti simulirati efekte neke investicije, poremećaja ili dodatnog kapaciteta.

Uglavnom, kako poznajem puno ljudi širom svijeta a ionako imam relativno loše mišljenje o lokalnoj pameti (barem u ovom segmentu), obratio sam se svojem prijatelju iz Nizozemske koji me spojio s njihovim ministarstvom ekonomije koje je pak kroz jednu njihovu udrugu financiralo program povećanja konkurentnosti zemalja koje su kandidati za EU ili bivših nizozemskih kolonija. Racionalizacija nizozemaca je jako jednostavna i u biti se svodi na to da je njima bolje i jeftinije naučiti nas kako se radi posao nego da im se doselimo i otimamo posao nizozemcima (to ne piše u brošuri ali to je poanta). Partner nizozemaca u hrvatskoj je tada bio HUP i u biti to je bio moj prvi kontakt s HUPom koji su odradili čudo za mene, bez da su tražili ijedne kune ili bilo kakvu protuuslugu (uključivo i članstvo). HUP je odradio za mene u nekoliko sastanaka više nego HGK u petnaest godina. Ukratko, mi smo se kandidirali, dobili projekt, odradili prvu fazu u hrvatskoj i par mjeseci kasnije troje nas je otišlo na desetak dana u nizozemsku da upoznamo slične firme naše veličine. Čisto da razbijem ono gornje retoričko pitanje, problem nije bio u meni, nego u načinu na koji hrvatsko tržište funkcionira i što nepotrebno proizvodi brdo stresa na poslovanje i nepotrebnih troškova. No o tome ću možda pisati neki drugi put, ono što je bitno za ovaj tekst je otprilike slijedeće.

U jednome času otišli smo do jednog konzultanta čija je službena pozicija “thinker” u instituciji koja se zvala Nizozemska 2020. To je ukratko institut koji se bavi proučavanjem kuda nizozemska ide, što se događa u okruženju, kuda ide tehnologija i na temelju tih saznanja ekipa tamo pedlaže vladi poteze koje bi oni morali pokrenuti danas kako bi došli do željenog cilja u daljoj budućnosti, recimo u 2020. godini. Naš lik je bio zadužen za grafičku industriju i makar je sastanak s njime bio vrlo blizu religioznog iskustva (o kojem bih mogao i vjerojatno budem pričao u nekome času) poanta je ukratko slijedeća. Njihova je dijagnoza naime bila da predviđaju kako za 10-15 godina u nizozemskoj više neće biti nijedne tiskare, odnosno, da budemo precizniji, oni tvrde kako će do 2020. u nizozemskoj ostati samo tiskare koje tiskaju novine i koje moraju ostati tu čisto radi logistike (brzine distribucije sadržaja), te male tiskarice koje se bave uredskim materijalom (memorandumi, koverte, vizitke). Sve ostalo, kažu oni, tiskati će se negdje drugdje iz jednostavnog razloga što je cijena rada u Nizozemskoj daleko veća nego drugdje i to jednostavno više nije ekonomski održivo.

Ono što je još zanimljivo je da je čovjek rekao kako će sva tiskana roba koja je teža od jednog kontejnera (dakle 40 tona ili više) biti tiskana na dalekom istoku, dakle u Kini ili nekim drugim zemljama za koje danas i ne znamo a čije ime vjerojatno završava na “-istan”. Usput rečeno, moji američki prijatelji mi kažu kako su kinezi apsolutno u stanju kupiti cijeli brod američkog ili kanadskog papira (dakle 50-60.000 tona papira), odvesti ga u kinu, preraditi i u obliku knjiga, slikovnica ili čega već vratiti natrag po cijeni koja je manja od nabavne cijene papira kojeg su kupili. Vidio sam jednom slike kineske tiskare u okolici Šangaja koja u jednoj smjeni ima 14.000 ljudi u ručnoj doradi papira, pazite, ovo nije tipfeler 14.000 ljudi – zamislite samo logistiku koja je nužna da 14.000 ljudi uđe i izađe iz zgrade (ili zgrada). Kinezi razmišljaju na malo drugačijem redu veličina od nas. No, da se vratimo na temu, poanta ovoga je u tome kako je naš “thinker” rekao da je prostor za nas (hrvate) u biti između memoranduma i vizitke i jednog kontejnera papira. Dakle, po njemu, možemo konkurirati u bilo kojem prostoru između te dvije mjere.

U praksi, to znači da možemo konkurirati za svaki posao čija je vrijednost otprilike 2.500-3.000 eur ili veća (a to je ekvivalent, onako u grubo s prstom u zraku, proizvod težine 800kg do tonu, tonu i nešto ili pojednostavljeno rečeno, oko dvije standardne transportne palete proizvoda). Naime, na tih 2.500-3.000 eur vrijednosti, dolazimo do razlike u cijeni između nas i nizozemaca koja je otprilike 20-30% (i koja u cijelosti proizlazi iz razlike cijene rada, budući da su cijene svih drugih troškova, od opreme do sirovine i nama i njima gotovo identične). 20-30% razlike cijene je granica na kojoj će svaki nizozemac vidjeti sebe u tom prostoru i što će mu biti dovoljno velika motivacija da krene riskirati s dobavljačem iz zemlje trećeg svijeta (da, nismo mi njima treći svijet ali nas tako promatraju, sasvim je svejedno jer smo mi njima iza EU granice).

Problem na koji smo naišli je s naše strane. Naime, da bi nešto izvezli u nizozemsku morate im garantirati rok, to u biti znači da im morate poslati proizvod kombijem (koji je preskup), vlakom (koji je spor) ili kamionom. Ovo zadnje se činilo kao super rješenje jer znamo da stotine kamiona putuju u EU svakoga dana prazni, a vraćaju se puni. Mi bi dodali nešto malo robe u taj kamion na putu prema gore, time financirali njihov put prema EU i svi sretni. No, u praksi to nije tako jednostavno, da bi mogli izvesti robu iz Hrvatske mroate odraditi proceduru izvoznog carinjenja, taj postupak traje nekoliko sati (kažu mi cca. 4.5 sata u prosjeku), a to netko mora platiti i onda vam se može desiti kao što se desilo meni da ispadne kako je vožnja kamiona prema nizozemskoj skuplja od vožnje tog istog kamiona prema zagrebu (razlog je taj što se uvozno carinjenje u pravilu može obaviti brže nego izvozno), tih 4.5 sata provedenih na carini produžuje putovanje za jedan ekstra dan i cijena transporta raste i onda se ona razlika od 20-30% u cijeni rada brzo istopi i kompetitivnost nestaje. Čisto da kažem, postoji nekoliko hrvatskih tiskara koje uspješno i redovito  izvoze prema van, no sve one redom rade na puno veće količine od ovoga što smo mi pokušali.

To me dovodi do slijedeće situacije, zamislite da imate želju napraviti sjajan i naj_cool dućan s majcama na svijetu. Ja recimo jako volim dobru tshirt majcu s porukom i sposoban sam uložiti puno truda i novaca da kupim cool majcu. Napravite web shop i odlučite prodavati majce, dođe vam čovjek iz njemačke i želi kupiti majcu i što se događa? Imate nekoliko problema, prvi problem je vrlo jednostavan i odnosi se na ime tvrtke. Ako želite registrirati ime tvrtke sa stranim imenom (engleskim, njemačkim) tada imate veliki problem jer je dozvoljen samo hrvatski jezik + mrtvi jezici. Također postoji u zakonu odredba da se imena tvrtki moraju razlikovati (iako ne piše precizni kriterij kako), a postoje još ograničenja oko kratica, brojeva i slično. Efekt je da ako želite prodavati na američkom tržištu ne možete imati ime tvrtke na engleskom. Na sreću, mito&korupcija su dobro premrežili trgovački sud pa će taj problem u pravilu riješiti investicija od 100eur predana u ruke pravom sudskom referentu. Drugi problem na koji ćete naići je famozno izvozno carinjenje koje je u biti identično neovisno o vrijednosti ili veličini robe, a treći problem je trošak transporta.

Prije nekoliko dana naletio sam preko prijatelja na web dućan koji posluje preko ebaya, tvrtka je na tajvanu i prodaje memorijske kartice koje potom šalje worldwide a shipping je free. Dakle, odete tamo, kupite memorijsku karticu ili bateriju za mobitel vrijednosti od 7 dolara i za sedam dana ona dođe na poštu u Zagreb; nema dodatnih troškova. Pokušajte vi prodati jednu majcu od 10eur vrijednosti i isporučiti je na tajvan za 7 dana?

Evo, poanta ovog članka je bila u tome da je izvoz kod nas težak, skup i dugotrajan, a što nas diskvalificira da bi radili bilo kakav posao prema inozemstvu.

p.s. da ne kažemo kako recimo paypal ne radi plaćanja prema hrvatskoj, a da li znate zašto? radi naših zakona o plaćanjima i platnom prometu s inozemstvom; cijeli svijet funkcionira ali eto, hrvatska ne

Misao dana:
Bureaucracy is the art of making the possible impossible.

Share the post "Kako rasturiti domaću industriju (dio četvrti)"

  • Facebook
  • X
Categories
Ekonomija

Top 10 razloga zašto nam ne trebaju izbori

Nešto sam malo razmišljao o parlamentarnim izborima i zašto se oni trebaju ili ne trebaju održati, nakon dugog razmišljanja došao sam do zaključka da nam u ovome trenutku ne samo da nisu potrebni nego bi vjerojatno bili neproduktivni s tendencijom pogoršanja situacije.

  1. Raspuštanjem parlamenta sasvim sigurno bi se usporili ili totalno zaustavili pregovori s EU oko pristupanja. Hrvatska već sada obara rekorde u dužini pregovaranja i makar se čini kako sada stvari idu po planu nekako si mislim da još slijedi koji zaplet u pregovorima. Dolaskom izvanrednih izbora, stvar bi se definitivno usporila a obzirom da sami nismo u stanju riješiti kaos koji ovdje vlada čak je i EU dobrodošao da barem unese malo reda u cijelu priču.
  2. Da se izbori danas održe, šansa da uopće dođe do promjene vlasti je vrlo mala. Pogledajte malo rezultate posljednjih anketa, popularnost HDZa i Jadranke Kosor neprestano raste, HDZ puše za vratom SDPu po rezultatima popularnosti i skoro pa je u granicama statističke pogreške, još kada malo ubacimo dijaspore i ostalih faktora koji idu HDZu u korist dobili bi samo još jedan mandat HDZa i pripadajućih mu franšiza.
  3. Ono što se događalo na predsjedničkim izborima u desnoj polovici političkog spektra s mnogobrojnim kandidatima čeka nas sada na parlamentarnim izborima ali na lijevoj polovici igrališta. Ne očekujem osobito dobar rezultat tih novih i nezavisnih kandidata, ali očekujem da će pokupiti taman toliko da značajno ugroze šanse SDPa da izvuče pobjedu na izborima.
  4. Koja je razlika između HDZa i SDPa? Vrlo malena, niti jedni niti drugi nemaju nikakav politički program, i jednima i drugima se politika svodi na dnevnu akciju i reakciju, i niti jednom niti drugom niti jedno jedino istupanje u javnosti nema imalo dublju pozadinu ili sadržaja.
  5. Tko su ljudi koji bi došli na vlast nakon HDZa? Tko je novi Ivan Šuker, Kalmeta, Fuchs? Da bi preuzeli vlast objektivno Vam treba nekih 1000 ljudi, da li postoji osoba u ovoj državi koja vjeruje da je oporba u stanju okupiti 1700 pametnih ljudi koji su (barem prosjekom) pametniji od ovih trenutnih 1000?
  6. Po čemu se IDS ili HNS bitno razlikuju od HSLSa ili HSSa? Gdje u njima vidimo konstruktivno tijelo koje daje prijedloge i rješava problem političkog spektra koje pokrivaju. Kao test, pokušajte nabrojiti najmanje 4 osobe iz svake od te četiri stranke, a potom nabrojite barem jednog iz svake koji nema barem jednu kaznenu prijavu, skandal iz pretvorbe i privatizacije ili neki drugi sukob interesa iza sebe?
  7. HDZ svoju pobjedu bazira na pobjedama u 4 i 5toj te 9toj i 10 izbornoj jedinici. Što je SDP i cijeli lijevi blok učinio kako bi pobijedio ili barem narušio balans koji postoji u tim izbornim jedinicama? Zašto?
  8. Navedite barem tri konkretne i ekonomski održive mjere koje je predložio SDP u posljednjih godinu dana, a koje barem liče na mjere koje se povlače u slučajevima krize?
  9. Navedite barem jedan istup čelnika oporbe koji je bio toliko jasan, dobar i precizno odmjeren u pravome trenutku da je bilo sasvim očigledno kako pozicija nemože tu ništa suvislo odgovoriti.
  10. Navedite barem tri osobe iz oporbe zbog kojih se vrijedi ustati u nedjelju ujutro? Dodajte tome tri makroekonomske mjere, stav oporbe o fiskalnoj politici, što oporba misli o poljoprivredi ili kako misli riješiti problem npr. HŽa?

Ima doduše i jedan razlog zašto bi trebalo napraviti izbore, a to je taj što bi ulaskom nove ekipe u vlast barem na godinu, godinu i pol usporili ili rasturili trenutne koruptivne tokove dok se nova ekipa ne snađe.

p.s. dodajte svoje razloge

Misao dana:
Money and Corruption Are ruining the land Crooked politicians Betray the working man, Pocketing the profits And treating us like sheep, And we’re tired of hearing promises That we know they’ll never keep.

Share the post "Top 10 razloga zašto nam ne trebaju izbori"

  • Facebook
  • X
Categories
Edukacija i školstvo

Kako rasturiti domaću industriju (dio treći)

Ovo je treći dio iz serije, prva dva dijela (konteksta radi) možete pročitati ovdje i ovdje. Ovaj tekst je čisto teoretsko/ekonomske prirode ali obećajem poantu na kraju, tako da budite strpljivi. Ovdje bih htio objasniti kako to da je u businessu u kojem sam ja sudjelovao koncept cijene i troška totalno rasturen i kako siva ekonomija djeluje na zdravo tijelo u industriji. Problem je kao što sam napisao teoretski u smislu da obuhvaća sve, a ne samo grafičare i primjenjiv je kao koncept na bilo koga, pa ako imate tvrtku i ako vam ovo što upravo krenem pisati nije poznato onda se dobro zamislite.

Dakle, temeljni problem u proizvodnji bilo koejg tipa je kako odrediti cijenu krajnjeg proizvoda. Na sreću, to je problem od pamtivijeka pa su ljudi pronašli više mogućih rješenja od kojih je vjerojatno najbolje ono koje govori o tzv. cost-price modelu (sorry, nisam završio ekonomiju pa ne znam za hrvatski izraz za taj koncept, no on sigurno postoji). U biti, temelj ideje je da se pobroje svi troškovi koji utječu na određeni krajnji proizvod i na to se doda marža (željena stopa profita) i voila, to je prodajna cijena proizvoda.

Idemo probati s jednostavnim primjerom tek toliko da shvatite i pobrojite što sve sudjeluje u trošku određenog proizvoda. Recimo da imamo stotinu araka papira koje treba saviti na pola, svaki od tih araka papira košta 1 kunu. Recimo također da nema nikakvih dodatnih radova i krajnja cijena proizvoda je trošak materijala (100 araka papira po 1kn = 100kn) plus rad koji je potrebno uložiti da bi obavili taj posao. Čini se vrlo jednostavno (zasada), zar ne? No problem nastaje kod rada i kako njega vrednovati.

Hipotetskom radniku za savijanje tih 100 araka treba (hipotetski) sat vremena rada i sve što nam treba je trošak rada tog djelatnika, pridodamo to trošku materijala, na sve skupa nadodamo našu maržu (profit) i to je prodajna cijena. Netto cijena rada jednog radnika u doradi papira kreće se između 13 i 18 kuna po satu. To znači da na tu cijenu treba dodati još skoro toliko poreza i doprinosa i u biti baratamo o bruto cijeni jednog radnog sat između 26 i 36 kuna. No da li je to tako? Prosječni radnik, ima skoro pa mjesec dana godišnjeg odmora, pola sata dnevno je njegova pauza, dio vremena troši na različite neproduktivne (nenaplative djelatnosti) od čistog čekanja na radnu operaciju do čišćenja ili održavanja radnog mjesta. Dio svog vremena nema što raditi, dio vremena (prosjek je oko 3-4%) provede na bolovanju…

Prevedeno, to ukratko znači da osoba kojoj bruto radni sat košta 30kn (dakle neka zlatna sredina) tvrtku godišnje košta oko 63.360kn. No 1/12 njegovog ukupnog radnog vremena odmah možete baciti na godišnji odmor, i tim troškom treba opteretiti njegov radni sat (ako uzmemo da je prosjek 176 radnih sati mjesečno) pa odjednom on više ne košta 30kn po satu nego 32,7kn što je skoro 10% više. Uzmemo li od toga dodatnih 4% za predviđeno bolovanje (koje ide na trošak poslodavca), cijena radnog sata se penje na 34,21kn.

Uračunamo li tu pauze, to je dodatnih 100 radnih sati i predvidimo li da je 80% ukupnog radnog fonda produktivno radno vrijeme ispada da je radno vrijeme na koje možete računati od svog zaposlenog oko 1400 radnih sati godišnje ili da njegova satnica kojom opterećujete proizvod iznosi impresivnih 45kn po satu bruto. No to nije sve, dotični radnik okupira neki poslovni prostor (koji ima neku najamninu), morate ga grijati ili hladiti, nabaviti mu radnu odjeću, pribor i potrošni materijal kojim radi, no to je i dalje samo vrh sante leda troškova koji se svode na taj jedan radni sat. Tu su troškovi knjigovodstva (koji u nekoj mjeru opterećuju i proizvodni sat radnika u proizvodnji), tu je direktor, tu je prodaja, tu je voditelj proizvidnje, tu je administracija koja brine o svim tim dokumentima… Kada sve posložite, bruto radni sat nisko kvalificirane osobe u doradi papira može vas koštati nekih 65-70kn po osobi (mogu elaborirati danima kako se dođe do te brojke). Naravno, sve skupa da bi izašli van s nulom i da kao poduzetnik niste ništa zaradili. Možemo sada teoretizirati da li je to 65kn ili može biti 50 ili je možda čak 80kn, no bit je tu i nije oboriva, trošak rada ako želite raditi korektno je opterećen mnogim faktorima od čega je čisti uloženi rad samo jedan segment priče.

I sada se desi situacija da vaš konkurent odluči svoje ljude platiti na crno i po satu; oni nemaju nikakve beneficije za godišnje odmore, oni ne koriste bolovanja jer onda nisu plaćeni, oni ne plaćaju poreze ili doprinose jer su plaćeni na crno. Njihov radni sat je neusporedivo jeftiniji, i ako smo krenuli sa 100kn materijalnog troška (za papir), na to dodali radni sat radnika koji koristi sve beneficije koje zakon garantira, njegov sat je cca. dodatnih 65kn troška, na sve skupa smo dodali recimo 20% neke marže (i to na rad, na materijal su marže daleko niže) dođemo do toga da će savijanje 100 araka papira koštati krajnjeg korisnika nekih 180kn + PDV.

Istovremeno, čovjek koji radi na crno i koji je plaćen 15kn po satu na ruke na kraju dana, isti će posao obaviti za 100kn + 15kn troška za rad + 15kn profita poslodavca + još dodatnih 15kn za pranje novca i i dalje ste na 145kn po proizvodu tj. i dalje ste 20% jeftiniji od gore spomenutog poslodavca koji je odlučio sve raditi na čisto i ok.  20% razlike u cijeni proizvoda je razlika zbog koje će se svaka osoba koja se bavi nabavom dobro zamisliti kome će povjeriti posao.

45kn koliko košta rad radnika na crno (15kn njemu, 15kn poslodavcu, 15kn za pranje i peglanje) je otprilike iznos koliko vas košta jedan radni sat radnika bez da je ovaj išta napravio i bez da ste u to uračunali bilo koji drugi trošak koji opterećuje radni sat tog čovjeka.

Možemo mi sada diskutirati o koječemu, o tome moramo li platiti čovjeka baš 15kn netto (ovo je posao u kojem je vještina kritična i o njoj ovisi ne samo brzina nego i kvaliteta obavljenog posla; a vještina se mora nagraditi), možemo li grijati malo manje ili raditi bez hlađenja, možemo li poslovni prostor unajmiti a ne kupiti, možemo li štediti na potrošnom materijalu, možemo li ljude plaćati po učinku, možemo li angažirati studente… Puno toga je moguće, no to ne možete raditi za sve radnike i ne možete to raditi cijelo vrijeme. Uočite da je jedini prostor za napredak smanjenje troška, a to znači manja plaća, manje godišnjeg, veći fond radnih sati, dignuta učinkovitost… Probajte razmišljati malo kao poduzetnik, razmislite gdje vi ili vaš poslodavac “reže” da bi postigao željenu razinu troška?

A znate li što je najporazniji učinak ove cijele priče? To je da ako odlučite raditi korektno i pokušate svoje ljude platiti onoliko koliko ste se dogovorili, na kraju mjeseca, kada poreznoj upravi treba predati dokumente i obračun poreza za prethodni mjesec, tada ste vi veliki dužnik i tvrtka koja mora platiti, vi ste krivi što se ne puni proračun, dok je ovaj drugi, koji radi na crno iz garaže (a koji je potrošni materijal ponekad i drmnuo iz svoje matične firme u kojoj radi preko dana) dužan doslovce ništa ili vrlo malo.

Misao dana:
The cost of a thing is the amount of what I will call life which is required to be exchanged for it, immediately or in the long run.

Share the post "Kako rasturiti domaću industriju (dio treći)"

  • Facebook
  • X