Categories
Ekonomija

Laž, prokleta laž i statistika

Svi znamo da je manje-više sve što je vrijedilo otišlo k vragu. U posljednje vrijeme se bavim proučavanjem načina kako vizualizirati određene podatke, a inače me smeta selektivno prikazivanje različitih podataka na način koji jednostavno nije prihvatljiv ili koji daje samo dio stvarne slike što se u stvari događa.

Jedan od boljih parametara za to je pokazatelj broja nezaposlenih. Naime, ta brojka je plod metodologije zavoda za zapošljavanje (koji, doduše slijedi neke druge i svjetske standarde), no mislim da je manji problem u tom broju nezaposlenih koliko je u biti problem u broju zaposlenih; a onda njih u odnosu na ukupnu populaciju (nešto o tome se pisalo prije nekoliko dana, primjerice Goran Radman je upozorio kako smo nacija s najmanjim postotkom zaposlenih tj. radno sposobnih u odnosu na ukupnu populaciju). Tako sam se zapitao da li je možda broj nezaposlenih samo vrh neke veće sante leda o kojoj možda ne diskutiramo pa je tako nastao donji graf:

Ono što sam htio pokazati su tri temeljna elementa kojime možemo pratiti što se događa. Krenuo sam promatrati posljednje dvije godine kako bi imali referentnu situaciju i nekako si mislim da je to donji minimum da možemo predvidjeti što bi se moglo događati u slijedećim mjesecima. Plava linija je linija ukupnog broja zaposlenih u državi i na nju se odnosi lijeva okomita os u grafikonu, početkom 2008 godine (dakle u veljači) imali smo 1.504.138 zaposlenih u državi i 260.091 nezaposlenog (to je crvena linija). Danas je situacija bitno drugačija, i na tržištu je famoznih 317.625 nezaposlenih (iako je u stvari broj nezaposlenih daleko veći, ovo je administrativna brojka), no puno bitnije je promatrati broj zaposlenih koji je pao (a to je ova oštro padajuća plava linija) na 1.421.478. Razlika između broja zaposlenih u veljači 2008 i u veljači 2010 godine je impresivnih 82.660 ljudi.

Dakle, nije samo broj nezaposlenih narastao sa 260 na 317 tisuća (dakle 57.000 novih nezaposlenika), nego se i broj zaposlenih smanjio za 82 tisuće ljudi (ili, izgubili smo 43% radnih mjesta više nego što to iskazuje statistika nezaposlenih). tih 80+ tisuća ljudi predstavlja mjesečni promet novca od otprilike 740 milijuna kuna (koji bi išli što državi, što zaposlenima, a samim time velikim dijelom i u potrošnju).

Ono što klasično razmišljanje kaže je također i to da je logično da dok nezaposlenost raste ujedno pada i zaposlenost, no mislim da u svojoj biti, te dvije brojke je potrebno zbrajati unatoč tome što se dijelom preklapaju iz jednostavnog razloga što su ti ljudi i dalje tu, oni brisanjem radnog mjesta nisu nestali nego su i dalje među nama i svakoga dana moraju jesti kruh i mlijeko – ono što se razlikuje je izvor odakle taj novac koji je potreban da oni prežive do sutrašnjeg dana dolazi. Ili, podjednostavljeno rečeno, tih 740 izgubljenih milijuna mjesečno nije samo čisto linearno smanjenje prihoda državnog proračuna i društva u cjelini, nego se dobar dio od tih 740 milijuna mora odnekuda iscrpiti, dakle ne samo da je proračun izgubio svoj prihod nego mora još tim istim ljudima isplatiti neke naknade (socijalne naknade, zdrastveno i slično).

I posljednje, nisam ja neki veliki ekonomista nonije teško uočiti da je linearnost trenda rasta nezaposlenih i strmina pada broja zaposlenih nešto što se nije niti slično desilo u 2008. godini, tako da nije osobito teško predvidjeti gdje ćemo se naći krajem svibnja (a to je nevjerojatnih 30.000 nezaposlenih više i skoro pa dodatnih 50.000 zaposlenih manje).

Pitanje dana glasi: koliko ovo dalje može ići prije nego što država ne počne pucati po šavovima?

Misao dana:
When people thought the Earth was flat, they were wrong. When people thought the Earth was spherical they were wrong. But if you think that thinking the Earth is spherical is just as wrong as thinking the Earth is flat, then your view is wronger than both of them put together.

Share the post "Laž, prokleta laž i statistika"

  • Facebook
  • X
Categories
Ekonomija Politika

Kriza povjerenja

Jedan prijatelj mi je prije nekoliko godina objašnjavao kako je ekonomija poput parnjače, treba ti puno para da bi je pokrenuo, a naša ekonomija u ovome trenutku ne samo da stoji nego podaci ukazuju kako klizimo u nazad. U biti, onako sa strane amatera ekonomiste, gotovo je nevjerojatna brzina i snaga kočenja koja je dovela do situacije u kojoj smo se našli.

Danas se nažalost nalazimo u poziciji gdje su se svi akteri ukopali u svojim pozicijama i poput revolveraškog obračuna iz špageti vesterna svi čekaju da netko povuče prvi potez. Banke tako nerado daju nove kredite, osobito ove investicijske, čuvaju svoje cash pozicije i pokušavaju naplatiti svoje rizične plasmane dok istovremeno nisu voljne financirati nove kupce tih potencijalno loših plasmana. Potrošači, zabrinuti za svoje vlastito radno mjesto stegnuli su remen do maksimuma i sve nabavke osim ovih apsolutno nužnih su na čekanju. Industrija je iscrpila svoje rezerve, napunila skladišta i očajnički traži kupce. Pare su dakle tu i jedva se čeka da se pokrene naša ekonomska parnjača ali unatoč tome što potrošači u biti i dalje žele trošiti, banke financirati a industrija proizvoditi, svi oni čekaju prvi potez, a taj potez mora donijeti Vlada.

Ekonomska kriza koja nas je obuzela u svojoj biti je kriza povjerenja, jer unatoč tome što svi očekujemo od Vlade da nešto učini za ekonomiju, nitko nema povjerenja da će oni u tome doista i uspjeti, a što je najgore ne postoje niti neki osobito čvrsti dokazi kako će vlada pokušati učiniti bilo što da promijeni sadašnju situaciju. Rashodna strana proračuna (u koju se nitko nije usudio dirnuti posljednjih dvadeset godina) zlatno je tele o kojem se teško raspravlja te se ponavlja mantra o “zadanom proračunu”, dok se s prihodne strane rade manevri i zamagljivanje kako bi se svaka postojeća i nepostojeća kuna prikazala kao prihod, a sve valjda u nadi da taj nesretni budžetski deficit izgleda manjim.

Naša Vlada nije ponudila niti jednu suvislu ekonomsku mjeru, osim naravno povećanja stope PDV-a i uvođenja sada već mitskog harača (o čemu većina struke ionako ne misli ništa dobroga) i makar Vlada razumije da nema dalje i da su stigli do zida, svejedno na stol niti ne pokušava staviti neku od nepopularnih mjera koje su nam očajnički potrebne. Nekako izgleda da Vlada misli da ako dovoljno dugo ignorira problem da će on i nestati. To naravno nije točno, problemi imaju nezgodnu tendenciju da se gomilaju i rastu a jedina stvar za koju barem naoko izgleda da je imamo napretek je vrijeme, no za razliku od novca kojeg uvijek možemo posuditi iznova, vrijeme ne možemo vratiti. U našem nacionalnom horoskopu, krv, znoj i suze su već dugo zapisani i vrijeme je da se i to predskazanje ispuni. Zbog grijeha nečinjenja, krvariti ćemo jače, znojiti se više i plakati duže.

Slovenski ministar financija plasirao je prije nekog vremena državne obveznice na svjetskom financijskom tržištu po iznimno povoljnih 2,75%, a mi čekamo sada to isto od našeg ministra. Razlika između cijene kapitala koju plaća slovenija i one koju će platiti hrvatski porezni obveznici je cijena rizika ili, kako to sam naslov članka kaže; cijena povjerenja u to da će ova Vlada doista i riješiti problem u kojem se nalazimo. Što su kamate manje, to je povjerenje financijske zajednice veće (i obrutno, nažalost). Pitanje je možemo li to od ove Vlade očekivati? Promatrajući primjerice Podravku posljednjih nekoliko dana situacija je u najmanju ruku obeshrabrujuća. Politika koja je taj biser hrvatske privrede dotukla do koljena očito ništa nije naučila. Umjesto da se Podravka prepusti stvarnim vlasnicima, businessu i stručnjacima da saniraju štetu koja je nastala – politika je odlučila dokrajčiti i ono malo što je ostalo poput bijesnih pasa koji su nanjušili ranjenu životinju. I sada netko od nas očekuje da imamo povjerenja da ti isti ljudi koji komadaju i trgaju zdravo tkivo čim ga vide, imaju u sebi snage i vizije da ovu ranjenu hrvatsku ekonomiju ponovno dignu na noge?

Misao dana:
In my judgment, we have to avoid, at all costs, tax increases. That would be the worst possible thing to do and will make a bad economy even worse. Beyond that, targeted tax relief should be expanded upon.

Share the post "Kriza povjerenja"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika

Unutarstranački izbori SDPa u Zagrebu

Prošli tjedan (u četvrtak ako se ne varam) gradska organizacija SDPa raspisala je unutarstranačke izbore za predsjednika GO Zagreb (aka. Bandićevog nasljednika) te za sva ostala tijela koja jedna stranačka organizacija mora imati. Kao što vjerojatno znate iz medija, postoje tri kandidata i središnjica stranke puno toga polaže na rezultate izbora u Zagrebu.

Moje je mišljenje da je naslanjanje SDPa na jedno veliko središte poput Zagreba u biti pogrešno, jer SDP uporno gubi izbore na mjestima gdje se radi malo ili ništa (gledajte rezultate prethodnih izbora; Slavoniju i Dalmaciju). Također, moje je mišljenje da gdjegod SDP ima bilo kakvu infrastrukturu da tamo i postiže rezultate, negdje bolje a negdje lošije, no uvijek ih postiže. Zagreb kao urbana sredina vjerojatno će trajno naginjati lijevoj političkoj opciji i eventualni gubitak izbora na lokalnoj razini (a što bi se preslikalo i na nacionalnu razinu) bi bio (ili će biti) isključivo plod neodgovorne politike koja se provodi danas, a zahvaljujući prethodnom gradonačelniku kojeg je SDP podržavao sve do početka izborne kampanje za predsjednika, te vrlo kompleksne situacije u kojoj su se prvenstveno našli građani Zagreba a tek onda posljedično i sam SDP na gradskoj razini.

Kako god bilo, u Zagrebu postoje tri kandidata za predsjednika GO i to su:

  1. Željka Antunović; o Željki bih mogao pisati puno jer pratim njezin rad duže vremena, a definitivno sam je upoznao u vrijeme dok je bila vd predsjednika SDPa nakon smrti Ivice Račana. Ono što bih njoj zamjerio (kao i mnogim drugim političarima) je to da se njezina egzistencija u biti bazira na tome da bude u vrhu neke vlasti te da je ona karijerni političar koji izvan politike teško da bi mogla funkcionirati. Također, znam da je tijekom kratkog perioda u kojem je upravljala SDPom napravila i nekolicinu grešaka (osobito komunikacijske prirode) no isto tako je činjenica da to razdoblje nije zloupotrijebila da sebe instalira za predsjednicu. Vrlo često se ona i danas ponaša kao slon u staklani i da neku izjavu koju bih teško potpisao (a često i osudio), no jednako tako ona vrlo često (i to u času kada bi se najmanje nadao) ostane jedini glas razuma. Dakle, teško mi je reći kako je Željka kandidat za kojeg bih uvijek dao svoj glas, no mislim da u ovom trenutku nema bolje alternative iz jednostavnog razloga što mislim da je nužno da lokalne organizacije jedne političke stranke budu samostalne i neovisne o stranačkoj središnjici. Izgradnja jedne osobe (ili uskog kruga) nikuda ne vodi i raznolikost je kritična, a uz malo sreće ako Željka Antunović pobijedi to će otvoriti prostor nekim novim ljudima da se iskristaliziraju kao potencijalni kandidati do parlamentarnih izbora.
  2. Ivo Jelušić; s njime sam surađivao tijekom predsjedničke kampanje i nemam tu bilo što prigovoriti (ali zaista nemam), Jelušić je trenutno u funkciji vd. predsjednika GO SDP Zagreb i dužnost mu je posljednjih mjeseci da drži stranku na okupu i reformira raspuštene lokalne ogranke te pripremi stranku za unutarstranačke izbore što je očito i napravio. Njega se smatra favoritom Zorana Milanovića iako nisam totalno siguran da je to točno. Ono što ja smatram problemom i u biti ono što ga po meni čini nepodesnim je sama činjenica da je on bio prvi do Bandića godinama. Odabirom njega za predsjednika nekako si mislim da bi se jednostavno dala pogrešna poruka biračima i to mi se čini pogrešnim. Da ne kažem kako je Ivo Jelušić i danas dogradonačelnik grada Zagreba i desna (ili lijeva) ruka aktualnog gradonačelnika. Ako je on doista sada njemu oporba (a morao bi biti), koja je poanta da bude dogradonačelnik? Da li ima itko tko misli da će bilo što “osjetljivo” biti pokazano Jelušiću (kao primjerice nagodba Zagreba i ZABAe prilikom posljednjeg kredita od 120mil eur o čemu misteriozno nitko nije pisao do sada). Mislim da bi Jelušić najbolju odluku donio kada bi dao ostavku na svoju poziciju i na taj način barem malo pripomogao destabilizaciji gradonačelničke funkcije.
  3. Davor Bernardić; Davor je trenutni saborski zastupnik SDP-a, predsjednik foruma mladih (na nacionalnoj razini), jedan od famoznih mladih lavova i čovjek koji je stasao u Zagrebačkom SDPu (sa svim teretom koji to nosi). Nesumnjivo inteligentan i često se javlja u saboru (pa čak i zapaženo), no najveća mana je to što sam se s njime upoznao u Bandićevom uredu i to ga u mojim očima trajno diskvalificira.

Uglavnom, koliko god Željka bila “loose cannon” mislim da je to u ovome trenutku nešto što gradskom SDPu treba; sigurno je da će rejting SDPa u gradu pasti na slijedećim izborima i jednako tako je sigurno da stranku treba regenerirati s nekim novim (ili barem novijim) ljudima i idejama. Politika kontinuiteta od osoba koje su u biti izrasle na ovoj politici neće donijeti ništa osobito dobroga, niti Zagrebu niti SDP-u, što prije to shvate tim bolje.

Eh, biraju se i potpredsjednici pa bih predložio (ako me već uzimate u obzir) da razmislite o dva imena. Prvo je Mirando Mrsić koji je član gradske skupštine i saborski zastupnik. S njime sam surađivao tijekom predsjedničke kampanje (koju je on vodio) i tijekom kampanje sam upoznao niz ljudi s kojima je Mirando surađivao (i pomagao im) u prošlosti tako da sam čuo puno toga dobroga. Mirando je jedan od ljudi koji je zaslužan za zakladu Ana Rukavina (čovjek je liječnik) i tu mu svakako treba čestitati. Druga osoba je Igor Rađenović koji se puno spominjao posljednjih godina kao osoba koja je (doslovno) skoro izgubila glavu zbog nepravilnosti koje su se dogodile u Zagrebačkom holdingu, a za slučaj da mislite da je to bilo slučajno, podsjetio bih i da je on bio šef kabineta Ivice Račana te je vodio prvi ured za unutarnju kontrolu Vlade RH (i ako se netko sjeća one prve afere sa žitom iz robnih zaliha onda je to to). I Igor i Mirando su osobe koje mijenjaju stvari i kojih nije strah donositi odluke, obojci politika netalasanja nije prihvatljiva i obojca imaju neko opće i javno dobro na pameti.

Kako god bilo, ako imate prilike sudjelovati u izboru SDPovih tijela to svakako učinite, na vama je odgovornost da nešto promijenite i da napravite odmak od politike koja je dosada vladala. Mudrost je u prepoznavanju onih koji tu promjenu nose u sebi u odnosu na one koji ne znaju, ne mogu ili ne žele drugačije (ili koji se, ukrajnjoj liniji, moraju konzultirati da bi saznali svoje mišljenje o nekoj temi).

p.s. čisto da bude kristalno jasno, nisam član stranke (niti to imam namjeru postati) i nisam ni u kakvom osim prijateljskom odnosu s bilo kojom od gore navedenih osoba, tako da moje pisanje uzmite u obzir onoliko koliko vam vrijedi

Misao dana:
Opinions are like feet. Everybody’s got a couple, and they usually stink.

Share the post "Unutarstranački izbori SDPa u Zagrebu"

  • Facebook
  • X