Pjesmica posvećena svim vlasnicima INA dionica :), jedna od boljih David Byrneovih pjesmica a koju su zauvijek ovjekovječili Ballanescu kvartet (a koje smo imali prilike gledati i u Zagrebu).
Malo sam u autorskoj krizi i muze iako me nisu napustile u stvari štrajkaju, valjda i njih smeta inflacija što novca što gluposti koja se događaju. Pokušavam ignorirati ovu močvaru i orijentirati se isključivo na ono što se događa oko nas, posebice u Americi gdje je (kada malo bolje razmisli) skoro pa isto kao i ovdje.
Koja je poanta pisati o stvarima koje su svima očigledne? Zašto se moraju ponavljati događaji jedan za drugim, a bez očitog znaka da smo na prethodnim neuspjesima nešto naučili?
Da li je moguće dobiti spontanu lobotomiju?