Category: Priroda i društvo

Tekstovi o prirodi i društvu koje nas okružuje.

Categories
Politika Priroda i društvo

Bel Ami

Nijedne nema bolje od naše policije, jer su oni ako ništa drugo, neiscrpni izvor u najmanju ruku čudnovatih događanja. Primjerice, ne znajući kako to okarakterizirati u ožujku ove godine napisao sam mali tekstić (na onom drugom blogu) o izjavi našeg ministra policije kada se osvrnuo na međusobne mafijaške obračune. Izjava, ako ste je zaboravili glasi otprilike ovako:

Policija nekima pomrsi račune. Prekine se pošiljka, a nekome je plaćena. I onda se to reflektira. Tad netko nekome duguje novac i tad se dogodi ubojstvo.

Ovo je iznimno pronicavo od osobe koja je svojevremene u Gloriji (hm?) izjavila kako se divi predsjedniku nam vlade (Ivi Sanaderu, op. a.) budući da ovaj drugi je navodno iznimno produktivan i pametan (ne nužno tim riječima, ali to bi nekakInspektor Poiroto bila poanta). Ono po čemu je Ivica Kirin također poznat je i to da je svojevremeno radio kao izbacivač u disko klubu (što se i vidi, rekli bi zlobni promatrači) što nas dovodi do incidenta u Bel Amiju od prije nekoliko mjeseci kada su neki izbacivači (rekli bi, Kirinovi cehovski kolege) premlatili nekolicinu nedužnih specijalaca, da bi se ovi potom vratili (s pojačanjem) i demolirali lokal – ili tako nekako. Ignorirajući bizarnost situacije i drakonskih poteza koje je tada trebalo poduzeti stišćemo fast forward na događanja od prošlog tjedna kada je policija sprovodeći glasovitog korčulanskog narko-dealera koji je doduše samo jednom pravomoćno kažnjen (ali ima još neke 92 kaznene prijave u prikrajku, vidi ironije između broja prijava i broja telefona), sjela s likom na piće čekajući valjda trajekt ili slično plovilo, dečka je stislo, otišao je olakšati se do sanitarnog čvora gdje mu se u korčulanskoj kanalizaciji gubi svaki trag.

Kirin je na to spremno rekao kako se “policija spominje kao nesposobna, a riječ je o propustu dvojice policajaca”, a u istome članku možemo pronaći informaciju o tome kako je čak 2.5% ili svaki četrdeseti policajac već optužen za neko kazneno djelo. Meni se nekako čini kako statistika kaže kako su policajci u iznimno rizičnoj skupini da postanu kriminalci (nekako mi se čini da šišaju nacionalni prosjek i to značajno), baš kao i narkomani koji u nedostatku dnevne doze kradu sve i svakoga.

I da sve ne bi ostalo na tome, noćas je u zrak odletio i Bel Ami, onaj isti s početka ovog teksta, kažu od zasada nepoznate eksplozivne naprave. Već vidim kako će rezultati istrage biti zanimljivi.

Nego, znate li koji je službeni auto Al Qaide?

C4

Misao dana:
An exhaustive study of police records shows that no woman has ever shot her husband while he was doing the dishes.

Share the post "Bel Ami"

  • Facebook
  • X
Categories
Priroda i društvo

Kuda nas vodi školovanje?

Prije petnaestak dana Bill Gates je zapanjio svijet najavom odlaska s pozicije chief software arhitecta u svoju dobrotvornu fondaciju koja je do prije petnaest dana upravljala imovinom od oko četrdesetak milijardi dolara. I još dok smo se oporavljali od šoka, oglasio se i Warren Buffet koji je pak izjavio kako će 85% svoje ukupne imovine (procijenjene na također četrdesetak milijardi dolara) prenjeti na različite humanitarne fondacije, a 5/6 tog novca će završiti u fondaciji Billa i Melinde Gates.

Ono što je Bill Gates rekao (barem u razgovoru s CNNom kojeg sam jednim okom pogledao, a transkript tog govora nisam uspio pronaći) je između ostaloga i to kako on smatra da se u slijedećem razdoblju mora puno energije posvetiti školovanju. Kada Bill Gates govori o školovanju onda misli na kontinuirano školovanje, ono koje počinje čim prohodate, nastavlja se kroz vrtić, osnovnu i srednju školu, preko fakulteta, a potom kroz cijeli radni vijek sve do mirovine a vjerojatno i nakon toga.
Naša zemlja katastrofalno loše stoji na tom planu i kontinuirano školovanje kao kategorija jedva da postoji, a u praksi se svodi samo na one ljude koji zbog svojeg seta znanja i sposobnosti ionako nemaju problema s pronalaskom odgovarajućeg radnog mjesta. Znanje koje danas morate posjedovati kako bi zadržali radno mjesto je pokretna meta. Klinci koji ove jeseni kreću u školu u mirovinu će otići 2065 godine, mi do prije petnaestak godina nismo znali za internet, prije dvadeset za osobna računala – a danas u školu primamo male ljude koje moramo osposobiti da se hrvaju s životom slijećih šezdeset godina!!!
Ovog problema sam svjestan već godinama, upisao sam srednju strukovnu školu koja je trebala postati moja odskočna daska u struku kojom se danas bavim, no kroz četiri godine škole nažalost većinu korisnoga znanja sam stekao iz općih predmeta poput jezika, matematike ili povijesti, dok su stručni predmeti već tada bili ne samo zastarjeli nego su prenosili znanja koja vam danas više niti u muzeju neće koristiti. Nije li čudno završiti školu i dobiti diplomu/svjedodžbu za zanimanje koje više ne postoji? Jednostavno je nestalo. Drugi možda nisu bili toga svjesni, ili im možda to nije bilo važno ili su mislili da sam u krivu, no to je ono što se dogodilo.
S fakultetom nisam ponovio istu grešku; te sam se upisao na fakultet za kojeg sam smatrao da će mi dati najbolju opću naobrazbu, odabrao sam fakultet kojeg smatram ekvivalentom gimnazije u visokome školstvu (i fakultet nakon kojeg sasvim sigurno nećete pronaći posao u struci za koji vas fakultet školuje). Odlučio sam kako ne smijem dozvoliti da mi školsku sustav smeta u mojoj edukaciji. Spletom okolnosti fakultet nisam završio, no te dvije godine su bile definitivno iznimno važne.

Ukratko, oduvijek sam znao da škola ili fakultet nikada neće biti presudni faktor u obavljanju ili dobijanju posla. Isto tako znam da je edukacija kontinuirani proces i da posljednja stvar koju si možete dozvoliti nakon što ste izišli iz fakultetske zgrade s diplomom u ruci je da odložite knjigu na policu i mislite kako ste spremni na sve. Upravo iz tog razloga nemam osobitog poštovanja za ljude s diplomama i svjedodžbama i te dokumente gledam kao potvrde da je moj sugovornik u stanju sjediti u nekoj klupi određeni broj godina. Diploma je oznaka strpljenja i ustrajnosti a ne konkretnog znanja ili sposobnosti.

Ako mislite da sam u krivu, zbrojite koliko ste knjiga pročitali u posljednjih mjesec dana? Ili šest mjeseci ako je tako lakše doći do nekog konkretnog broja?
Jedan od velikih zadataka koji si je postavila fondacija Billa i Melinde Gates je upravo kontinuirano školovanje. Jedan od njihovih ciljeva je pokušati objasniti svima kako je kontinuirano školovanje nužnost i kako možete napraviti svašta tijekom svog života, no prestati učiti jednostavno ne smijete.
U Montereyu (California), jednom godišnje održava se skup u kojem se najbolji i najpametniji ljudi svijeta međusobno nalaze i izmjenjuju ideje. Konferencija se zove TED (Technology, Entertainment, Design) i na njoj možete čuti neke od najprovokativnijih i najnaprednijih prijedloga. Jedan od predavača na ovogodišnjem TEDu bio je i Sir Ken Robinson kritički govori o školskom sustavu koji trenutno koristimo te iznosi viziju dugačijeg, novog sustava koji bi stimulirao kreativnost umjesto da je zatomljuje.

p.s. video traje dvadeset minuta, potreban vam je ADSL, no svaka minuta je vrijedna vaše pažnje, ovo obavezno morate pogledati. Usput rečeno, na TED web siteu nalazi se link na njihov blog na kojem možete pronaći niz različitih predavanja u MP3 ili MP4 formatu

Misao dana:
Creativity is the sudden cessation of stupidity.

Share the post "Kuda nas vodi školovanje?"

  • Facebook
  • X
Categories
Blog Priroda i društvo

Mi – Medij

Ulovilo me čitanje zadnjih nekoliko dana, krenuo sam tražiti malo više podataka o knjizi Joe Trippia “Revolution which will not be televised“, a koju čekam da mi je Algoritam isporuči i nekako tražeći više podataka naletio sam na zajednički intervju Trippia i Dan Gillmorea koji je napisao jednu drugu knjigu koja se zove “We, the Media“.

Čini se kako sam malo pogrešno shvatio bit ove prve knjige budući da sam na nju naletio analizirajući predsjedničku nominaciju demokratskog kandidata Howard Dean-a te iako se ona bavi usponom i padom Deanove kampanje, knjiga se u osnovi bavi novom medijskom scenom koja se dramatično promijenila nastankom interneta u posljednjih desetak godina. Bit cijele priče je u stvari teorija koja kaže kako ste dosada imali medij koji se obraćaju mnogima (novina, televizija), dok je na internetu moguće ostvariti jedan na jedan interakciju.

Revolucija o kojoj Trippi piše neće biti na televiziji jer ona oduzima poziciju koju je televizija sebi sagradila u posljednjih pedesetak godina, i kako statistike pokazuju, svaki sat pogledanog televizijskog programa direktno smanjuje želju gledatelja za aktivizmom ili bilo kakvim političkim angažmanom (a vjerojatno je situacija slična i u drugim područjima).

Gillmore (blog) je novinar koji je napisao knjigu “Mi – Medij”, u kojoj do u detalja i s zapanjujućom količinom podataka i primjera ilustrira snagu interneta i njegove mogućnosti u nadolazećem razdoblju, osobito s pozicije političkog angažmana i aktivizma. Ono što je možda najzabavnije, je da je knjiga objavljena s Creative Commons licencom, te da je u cijelosti možete doStadiji razvojawnloadati i pročitati sa svog ekrana (ili isprintanog komada papira). Knjiga u svojoj online verziji nalazi se ovdje. Knjiga veliki dio prostora posvećuje blogovima i da su primjerice sugovornici prošlotjednog Otvorenog pročitali ovu knjigu prije emisije, diskusija bi sasvim sigurno krenula u sasvim drugom smjeru.

Ako odemo korak dalje, postoji jedna druga knjiga, u stvari report koji se zove “We Media” a koju su napisali Shayne Bowman i Chris Willis, a koja također govori o razini demokracije na internetu, odnosno o cijelom konceptu građanskog novinarstva ili kako oni to zovu “grassroot journalism”, gdje su mase dobile kontrolu nad medijem i njime sada po prvi puta mogu upravljati (o čemu sam već pisao prevodio u tekstu “koliko su veliki blogovi”). We media report možete downloadati s ove stranice.

Misao dana:
Social software is the experimental wing of political philsophy, a discipline that doesn’t realize it has an experimental wing. We are literally encoding the principles of freedom of speech and freedom of expression in our tools. We need to have conversations about the explicit goals of what it is that we’re supporting and what we are trying to do, because that conversation matters. Because we have short-term goals and the cliff-face of annoyance comes in quickly when we let users talk to each other. But we also need to get it right in the long term because society needs us to get it right. I think having the language to talk about this is the right place to start.
– Nat’s notes on Tim O’Reily’s blog on Clay Shirky’s talk at ETech.

Share the post "Mi – Medij"

  • Facebook
  • X