Category: Priroda i društvo

Tekstovi o prirodi i društvu koje nas okružuje.

Categories
Priroda i društvo

Gradonačelnik grada Zagreba

Ovih dana je očito krenula kampanja za lokalne izbore. Kao zagrepčana koji je nesretan trenutnom situacijom jako me zanima kuda plovi ovaj brod. Ja mogu biti nesretan gradskom vlašću, pa čak i susrećem još ekipe koja je nesretna (a dobar dio ih je koncentriran na stranicama pollitike), no nisam siguran koliko je to u stvari prevladavajuće razmišljanje budući da sve ankete pokazuju kako će upravo dosadašnji gradonačelnik Milan Bandić osvojiti četrdesetak posto glasova za nepunih devedeset dana.

Želio bih stoga razbistriti zašto točno Milan nije dobar gradonačelnik, tko mu je konkurencija u utrci za gradonačelničku poziciju, koji su im izgledi, a volio bih vidjeti i koje su to karakteristike koje čine poželjnog (nadajmo se) novog zagrebačkog gradonačelnika.

Od loših Bandićevih karakteristika ja u stvari imam samo dvije-tri. Kao prvo, moj je stav da je Bandić iznimno loš komunikator koji je skoro pa nesposoban na javnosti prihvatljivi način prenijeti svoju poruku. No, istovremeno, očito je da postoji brdo naših sugrađana koji ga razumiju vrlo dobro (jer očito drugačije ne bi dobio toliko glasova). Bandić je i autokrata, iako nemam neposrednih iskustava s time, više je nego očito kako je gradska vlast (poput one državne) sazidana na vrlo strmoj piramidi čiji vrh zauzima upravo Bandić. Treća temeljna negativna karakteristika koju sam dobio promatrajući njegov lik i djelo je to što nekako mislim da bi se mnogobrojne aktivnosti koje je Bandić napravio mogle i morale napraviti jeftinije. Jedan od tih primjera je Bundek, koji je prije Bandića (objektivno) doista bio opasno mjesto na kojem kuhinjski aparati odlaze umrijeti. No tih 60ak milijuna kuna mi se nekako čini strašno puno za šišanje šikare, par kilometara pješačkih staza, jedno dječje igralište i čišćenje jezeraca. Drugi primjer u tom smjeru bi moglo biti Sljeme koje je koštalo neke puste stotine milijuna kuna (oko 120 ako se ne varam, a pitanje je koliko je toga za Sljeme sakriveno pod različitim drugim stavkama). Nekako mi se čini to suludo utrošenim novcem za nekoliko dana skijanja, no ima mnogih koji misle da je Sljeme jedan od najboljih Zagrebačkih projekata (iako mi je efekt toga totalno nejasan i u krajnjoj liniji nevidljiv).

Da skratim; diskusija o njegovim komunikatoriskim vještinama su stvar ukusa, pitanje da li je nešto moglo jeftinije ili racionalnije je stvar dojma, no autokratsko vladanje i nedemokratično ponašanje je pitanje principa ali da su svi ostali dojmovi super on i dalje ne bi bio dobar gradonačelnik.

Promotrimo malo konkurenciju (barem ovu javnu), Promatrajući rezultate prošlih lokalnih izbora jasno je kako je Jasen Mesić kao kandidat HDZa prvi slijedeći u redu. Lik ostavlja mlaki dojam državnog birokrate što je samo po sebi loše i neuvjerljivo, iza njega nema nikakvih postignuća koje bi nas uvjerile ili barem dale natruhu drugačijeg pristupa vlasti, te je on (u krajnjoj liniji) eksponent HDZa o kojem zagrepčani imaju mišljenje kakvo imaju. HSP koji je bio treća stranka u proteklim izborima je u međuvremenu nestao i nije za očekivati njihov revival, a Miroslav Rožić teško da može napraviti imalo značajni iskorak u gradu u kojem je lijevi centar prevladavajuća politička doktrina (na barem deklarativnoj razini). Ostaje nam naravno HNS koji objektivno može ponuditi samo Čačića koji je (barem meni) samo umiveni Bandić bez ikakve pa i najmanje razlike u tonu i slici, dok njihova Čičin Šajn koja će navodno i biti gradonačelnički kandidat. Holjevac je bojim se potrošena u savezništvu s Bandićem, a HSS koji je dosada uspješno koalirao na razini grada sa SDPom vjerojatno je na tantalovim mukama prihvačajući zahtjev središnjice da se koalira s HDZom. Vrijedi naravno spomenuti i da u Zagrebu i nemamo oštre podjele po pitanju vlast – oporba, što se najbolje vidjelo na glasanju za GUP kada su skupštinu posjećivali i oni koji (iako izabrani) u nijednoj drugoj situaciji nisu snašli za shodno ukazati se i reći koju.

Slika dakle nije obečavajuća i objektivno, sve šanse (ako ih uopće imamo) padaju na nezavisne kandidate počevši od gore spomenutog Rožića, različitih Mikšića (tko zna hoće li on opet doći budući da se u Zagrebu temeljito obrukao ne samo izbornim rezultatom nego i pozicijom u vijeću koju protekle četiri godine nije uopće koristio, ili možda je ali im to ne znamo :).

Od nezavisnih, doista ne znam što se može očekivati, na pollitici je puno vremena i energije potrošio Zdravko Gracin koji sam sebe ne smatrra gradonačelničkim materijalom ali i većina onoga što je on napisao se odnosi na politički okvir programa za Zagreb – no ne vidim kako bi to funkcioniralo u okolini gdje Bandiću doslovce na raspolaganju stoji sva moguća i nemoguća infrastruktura (koja je plaćena ili čak voljna volontirati). Vidio sam u jednom komentaru da esperanza spominje Velimira Sriću (koji je već jednom bio predsjednik skupštine i nedugo zatim, valjda razočaran politikom, odlučio odstupiti – što je u stvari jedna od rijetko časnih stvari koje smo viđali u zagrebačkog politici), a prošloga tjedna je izašao jedan članak u večernjem koji kao gradonačelničkog kandidata spominje Josipa Kregara s pravnog fakulteta i izvjesnog Matešu koji je izašao iz HSPa ali čije ime ja nisam dosada čuo. Opet, samo pogledam dnevnik od Kreše i vidim što slijedi Splićanima pa nekako dođem do zaključka da bi možda svi skupa trebali potražiti barem nešto dobroga u Bandićevom liku i djelu.

Ako idemo obrnutim putem, i zapitamo se kakav bi gradonačelnim morao biti, barem meni, čini se očiglednim da tražimo demokratičnu osobu koja je voljna u cijelosti promijeniti paradigmu vladanja gradom. Iskreno, ne bacajući vodu na bilo čiji mlin, bojim se da ustajale stranačke strukture nevoljne promjenama i uostalom uglavljene u različite zagrebačke power sharing sheme ne mogu iznjedriti takvog kandidata, a jedini iole izgledni, Jasen Mesić, predvodnik je HDZa – od kojega (barem zasada) ništa korisnoga i lijepoga nismo vidjeli.

Druga karakteristika dobrog gradonačelničkog kandidata bi morao biti kvalitetni program. No, pitam se, što tu mogu protukandidati ponuditi?  Bandić ne samo da tu ima štogod za pokazati, nego jedini i zna što se može ili ne može, tako da štogod drugi nudili biti će mu prelagano to iskritizirati. Nekako mi se čini da će se ta kampanja stoga pretvoriti u ono što bi ameri nazvali “pissing contest” (pardon my french ali nemam bolju usporedbu).

Nisam siguran ni koliko ima smisla lupati po Bandićevoj netransparentnosti i potencijalnom kriminalu. Naime, teti Štefici iz Konzuma je cifra od 60 milijuna za Bundek jednako imaginarna kao i ona od 30 milijuna (makar je ova druga možda realnija). Teta Štefica možda osim toga voli jednom godišnje otići na Sljeme bodriti Kosteliće a ako to i ne radi, onda gleda prijenos iz svoje kuće koju joj je legalizirao upravo Bandić…

I na kraju, čak i kada bi netko uspio uletiti u drugi krug s Bandićem (primjerice Jasen Mesić), da li bi grad podnio HDZovca za gradonačelnika (zadnji puta kada je Marina Matulović bila vladala, koješta se dogodilo o čemu će se još pisati i čitati), a kada bi u drugi krug ušao netko iz ove lijeve priče (recimo Čičin Šajn, znam da je nevjerojaton ali budite sa mnom još koju rečenicu) kako bi (i da li bi uopće) glasali ovi s desne strane političkog spektra?

Što vi mislite? Tko bi trebao biti budući zagrebački gradonačelnik – s time da ne morate samo predložiti dobro ime nego i osobu koja bi u okršaju na biračkom mjestu mogla doista zamijeniti Bandića?

Misao dana:
If a large city can, after intense intellectual efforts, choose for its mayor a man who merely will not steal from it, we consider it a triumph of the suffrage.

Share the post "Gradonačelnik grada Zagreba"

  • Facebook
  • X
Categories
Priroda i društvo

Na putu prema EU (or not?)

Prošloga petka u info centru EU u Zagrebu održana je prezentacija istraživanja koje je proveo Gallup, a za potrebe European fund for the Balkans. Tema istraživanja, ili bolje rečeno naslov prezentacije je bio “Hrvatska: umorna od EU reformi!”, a istraživanje je tražilo odgovore na to kakva je klima o pristupanju europskoj uniji ne samo u Hrvatskoj nego i u zemljama koje se smatraju dijelovima tog glasovitog zapadnog balkana (ie. ex. Yu minus Slovenija plus Albanija). Cjelovito istraživanje s popratnim dokumentima možete i sami pregledati na stranicama Balkan monitora, a ovdje ima nekoliko mojih opaski plus powerpoint kojeg sam ubacio na slideshare.

Istraživanje je zanimljivo jer je napravljeno na sasvim sigurno reprezentativnom uzorku, a budući da je obavljeno u regiji možemo prilično dobro promarati međuodnose koji vladaju u tim zemljama. Primjerice, ako pitate ljude koliko su zadovoljni životom definitivno je najsretnija ekipa koja živi upravo u Hrvatskoj, no zanimljivi odgovori dolaze i iz novostvorenih zemalja poput Crne Gore ili Kosova. Ali, ako priupitate u kojem smjeru idu stvari, Hrvati su na samom dnu ljestvice dok se istovremeno gore spomenuta Crna Gora i Kosovo nalaze na suprotnom kraju istraživanja.

Identifikacija s nacionalnom pripadnošću je jaka u svim zemljama, osobito na Kosovu, ali je pitanje identiteta pomalo nejasno u Bosni gdje im očito nije lagano identificirati se sa vlastitom državom. Istovremeno, asocijacija s balkanom otprilike slijedi zemljopis gdje se hrvati rijetko asociraju s time da žive na Balkanu dok je to primjerice Kosovarima normalno. Zanimljivo je promatrati poistovjeivanje s Europom gdje bi očekivali da će u Hrvatskoj ta brojka biti uvjerljivo najveća, no to uopće nije situacija jer se prosječni Albanac, Kosovar ili Makedonac smaraju većim europljanima od nas, dok lošije od nas stoji (opet) Bosna, Srbija i Crna Gora.

Unatoč svim negativnostima, Hrvati su najmanje skloni migraciji (neki bi zlobno primjetili da svi koji su htjeli otići su već otišli :) u druge zemlje, dok je to neusporedivo više izraženo u ostalim zemljama, osobito u Albaniji i Makedoniji, dok (iznenađujuće) Kosovo stoji uz Hrvatski bok iako s u postotku značajno većim potencijalnim brojem migranata.

U istraživanju dalje slijede rezultati oko toga što se očekuje i u kojem smjeru svi skupa plovimo. Čini se kako je prevladavajuće da Hrvati smatraju kako zemlja ide u lošem smjeru i kako se situacija komplicira, te kako postoji razvijeni strah ili skepticizam od europske unije.

Ono što se u ovom powerpointu ne vidi, a o čemu je bilo dosta riječi na prezentaciji, je to što se u Hrvatskoj ponavlja scenarij koji je već viđen u ostalim zemljama koji su bliski kandidati za EU, a to je da percipirana podrška ulasku u EU pada zbog toga što stanovništvo shvaća da ulazak u EU nosi sa sobom vrlo jasnu cijenu i kako nam možda i nije tako loše kako izgleda. Uspoređujući se s ostalim zemljama regije, koje su također kandidati ili barem aspiranti za EU, činjenica je da su Hrvatski pokazatelji lošiji, što ne mora nužno značiti da je situacija toliko loša koliko to da je javnost osjetljiva na određene teme poput mita, korupcije, organiziranog kriminala kao i općenitog načina na koji se vodi zemlja.

Na samom web siteu Balkan monitora imate prilično moćni flash dashboard u kojem možete sami pogledati odgovore na mnogobrojna pitanja i to onda možete usporediti sa zemljama u regiji ili promotriti demografiju i kako ona nastupa prema određenom problemu. Gornji grafikon je nastao na taj način i on ilustrira stavove o tome što Hrvati misle o Sloveniji, gdje je narančasta koluma postotak anketiranih koji Sloveniju smatraju prijateljskom a što dublje idete u zeleno to je više onih koji smatraju da je Slovenija “neprijateljski” nastrojena prema Hrvatskoj. Sigurno se može još puno zanimljivih zaključaka izvući iz ovog istraživanja pa bacite pogled (i dopišite u komentaru što je vama bilo najzanimljivije).

Balkan Monitor – Hrvatska umorna od EU reformi

View more presentations from mrak. (tags: european union)

Eh, dvije fusnote koje mi upadaju u oči i oko kojih sam donekle zabrinut. Prvo je da pažljivo promatrate brojeve koji se događaju oko Makedonije. Makedonija je zemlja za koju po meni treba biti duboko zabrinut jer jednostavno nije normalno da NATO ima 95% povjerenja građana ili da u NATO ljudi tamo više vjeruju nego u institucije Crkve – neki od pokazatelja vezanih za Makedoniju su objektivno lošiji nego oni za BiH a za koju znamo da je zemlja u problemima i koja nije u cijelosti definirana.

Druga opaska koju imam je vezana za govornike na prezentaciji (a bili su tamo Božinović, Pusić, Puhovski, Degert) i moj dojam, koji mene duboko smeta, a taj je da se većina reformi (koje je meni jako teško nabrojati jer ne osjećam njihove učinke) provodi radi ulaska u EU a ne radi nas samih i to je u stvari porazno jer smo dozvolili da sami priznamo da nam je EU potrebna kako bi nas dovela u red, umjesto da nam samima bude cilj stvoriti i živjeti u jednoj uređenoj zemlji. Govornici to naravno nisu rekli, ili su to snažno demantirali, no ovaj osjećaj je nemoguće izbjeći.

Misao dana:
Don’t worry about polls, but if you do, don’t admit it.

Share the post "Na putu prema EU (or not?)"

  • Facebook
  • X
Categories
Priroda i društvo Video

Svaka dobra priča traži svoju heroinu

Priča o Upravnom sudu i presudi koja je stajala mjesecima u ladici nije od prekjučer,  ona se kuha već duže vremena i povlačila se po novinama još od prosinca prošle godine nakon napisa u Globusu i Novom Listu. U osnovi, za one koji nisu pratili radnju, Hrvatski je sabor prošle godine na poziciju sutkinje Ustavnog suda izabrao osobu koja nije zadovoljila temelje kriterije natječaja. Jedna od sunatjecateljica se time osjetila diskriminiranom te je napravila ono što zna najbolje (jer joj je to uostalom i struka :), te tužila Hrvatski sabor Upravnom sudu za kojeg je pak Ustavni sud ustvrdio kako je nadležan za taj spor.

Nakon odlučivanja, Upravni sud je odlučio u korist tužiteljice a na štetu Hrvatskog sabora (i novopečene ustavne sutkinje), no presuda je počivala u nekoj od ladica koje se ne otvaraju bez dobrog razloga nekoliko mjeseci jer su konsekvence te odluke velike, dalekosežne i u stvari sežu u prostor u kojem pravosuđe i ne bi smjelo biti, a to je sfera politike. Što se s odlukom događalo i kako je ona na kraju ipak završila na svjetlu dana je priča zanimljiva sama po sebi, no ona nije tema ovog teksta.

Promatrajući reakcije političara ali i komentare pollitičara na tamo objavljeni tekst imamo u stvari tri osnovne reakcije na objavu presude (koja je, uzgred rečeno, i dalje nepravomoćna jer nije dostavljena strankama, te je u stvari iscurila iz te tamne i zametnute ladice).

Prva reakcija je ona trijumfa, nakon dugo vremena dobili smo jednu sudsku odluku koja po svim kriterijama spada u sam vrhunac sudstva i pravosuđa, ne toliko po tome što je odlučeno koliko po tome da je to predmet koji uključuje Upravni sud, Hrvatski sabor i Ustavi sud; dakle pravosudno tijelo je presudilo kako je Hrvatski sabor prekršio zakon i to ima vrlo konkretnu posljedicu na rad Ustavnog suda. Nekako čitajući svi čestitaju tužiteljici, no ja si nekako mislim da su heroji ove priče u stvari svi oni ljudi koje uopće ne znamo imenom a koji su probili zid šutnje, ispričali priču i u konačnici napravili što interni što vanjski pritisak da presuda ugleda svjetlo dana.

Druga reakcija je ona koju možete čitati u današnjem Globusu, gdje predsjednica Ustavnog suda najavljuje potencijalnu Ustavnu tužbu osobe koja je ovim činom izgubila posao  i to mi se čini kao panična reakcija ekipe u vrhu vlasti koja ne razumije što se u stvari dogodilo i vjerojatno misle kako se problem još uvijek može riješiti i kako netko (Ustavni sud) može donijeti odluku koja će preokrenuti sve ono što je Upravni sud svojom presudom zakotrljao.

Treća vrst reakcije je onu koju možete pročitati po komentarima na web siteovima i pollitici a koji u svojoj osnovi sadržavaju slijedeću tvrdnju:

Tajnom glasovanju, na kojemu se troje sudaca biralo između četiri kandidata, pristupila su 82 zastupnika, a po 78 njihovih glasova dobili su Slavica Banić, predstojnica Vladinog Ureda za zakonodavstvo, Mario Jelušić, docent na Katedri za ustavno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, te Duška Šarin, sutkinja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu.

Četvrti kandidat, sutkinja Upravnog suda Mirjana Jurišić, dobila je samo četiri zastupnička glasa.

Da bi bili izabrani za ustavne suce, svaki od kandidata morao je dobiti natpolovičnu potporu ukupnog broja zastupnika – najmanje 77 glasova.

U izboru ustavnih sudaca nisu sudjelovali oporbeni zastupnici SDP-a, HNS-a i IDS-a, a vladajućima su kvorum činili trojica oporbenjaka iz HDSSB-a te ‘pravaš’ Anto Đapić.

Dakle, drugarica Jurišić OČITO je pripadnik suprotstavljenog stada i ne sumnjam da je kandidaturom zaradila frustracije suočavajući se sa činjenicom da je zalutala crna ovca. Uz sve to, njezini napustiše bojno polje pa je poraz tako bio još strašniji. No ja je u potpunosti razumijem i ja bi u njenoj koži postupio potpuno identično.

Iz svega ovoga može se izvuči samo jedan zaključak, a taj je da Upravni sud pod kontrolom drži ljevica o čemu svjedoči omjer glasovanja 17:13 u korist presude za drugaricu Jurišić.

I dok predsjednica Ustavnog suda očito nije dorasla situaciji u kojoj se našla pa lagao gubi konce (i time razotkriva svoju poziciju), simptomatično je da postoje ljudi koji su danas, u doba navode demokracije, pluralizma i dobrote svih vrsta u stanju razmišljati i dalje na način mi vs. oni, crveni i crni, oni koji su u stanju priznati samo sud svoje partije.

Kako god bilo, činjenica je (i ako pažljivo gledate apsolutno nitko je nije niti pokušao osporiti, kao da nitko i ne želi na tu malenu, sitnu i ujedno krucijalnu činjenicu skrenuti pažnju) da dotična sutkinja nije pružila dokaz koji bi je kvalificirao za položaj koji je stekla.

Nekada, u doba jednoumlja iz kojeg još mnogi nisu izišli, u predmetima protiv države (a ovo bi bio jedan takav, jer je Hrvatski sabor samo srce naše državnosti) sudovi bi redovno sudili u korist te iste države jer je to javni interes. Interes je da država iziđe neokaljana, država ne griješi i ono što je dobro za državu je dobro za sve nas. No to je u cijelosti ne samo pogrešan nego i opasan stav, jer javni interes nije nužno interes države, javni interes mora biti dobrobit svih građana, a jedan od temelja te svima željene dobrobiti je i jednakost pred zakonom što je ukratko samo sintagma za tu tako često ponavljanu, ali prečesto neshvaćenu frazu “vladavina prava”. Sedamnaest sudaca Upravnog suda je to prepoznalo, trinaest nije.

Tužno je stoga promatrati da postoje ljudi koji nisu u stanju odvagnuti dobro od zla i prepoznati tako jednostavne principe koji bi nam svima morali biti u samom vrhu ljestvice vrijednosti kojima težimo. Još je tužnije vidjeti rezultate glasanja u Saboru, gdje ispada da je 78 zastupnika prihvatilo politički diktat u odnosu na njih četvero koji su mislili drugačije.

Ustavni sud je sasvim sigurno političko tijelo a ne samo pravosudno, no to ne znači da suci koje tamo postavljamo ne bi morali biti vrhunski, best&brigthest od ovoga što imamo, a kao donji minimum (kad već ne možemo drugačije), barem bi morali poštivati zakone ove zemlje, a ako nisu imali dovoljno morala da odstupe kada su morali, onda barem da to učine sada umjesto da ono malo digniteta kojeg možda imaju ne unište do kraja i zauvijek.

Priča o ovoj presudi Ustavnog suda još nije gotova, no nadam se da će poučci biti trajni i dalekosežni , a ako budemo jako, jako sretni – možda upravo ova presuda bude katalizator promjena koje svi željno očekujemo.

Misao dana:
Xerexes: Neće biti slave u vašoj žrtvi. Izbrisati ću čak i spomen na Spartu iz povijesti! Svaki komad Grčkog pisma će biti zapaljen. Svako Grčkom povjesničaru, svakom kroničaru iščupati ćemo oči i njihove jezike izrezati iz njihovih usta. Sam spomen imena Sparte ili Leonidasa će biti kažnjivo smrću! Svijet nikada neće znati da ste ikada postojali!
Kralj Leonidas: Svijet će znati da su slobodni ljudi ustali protiv tirana, da je manjina ustala protiv većine, i prije nego što ova bitka bude gotova, čaki i bog-kralj će prokrvariti.

Share the post "Svaka dobra priča traži svoju heroinu"

  • Facebook
  • X