Categories
Priroda i društvo

Večernji list

Kratko, jasno i u glavu:

Lakše do jeftinijeg stana, pa i bez posla

Nedostatak nacionalne stambene politike nije samo socijalno nego i demografsko pitanje, pa Nezavisni hrvatski sindikati predlažu osnivanje hrvatske jamstvene agencije za stambene kredite.

U slučaju da ne može otplaćivati rate, Agencija bi preuzela tu obvezu dok korisnik ne bude ponovno mogao vraćati kredit, ili bi otplatila preostali dug banci, čime bi postala vjerovnik, najavio je Krešimir Sever, predsjednik NHS-a. Jamčila bi za sve stambene kredite i omogućavala da ih dignu i zaposleni na određeno vrijeme, koji to sada ne mogu.

– Državno jamstvo rizik banaka svodi na minimum pa je to osnova da banke smanje kamate – ističe Sever. (večernji list)

Sve koji predlažu ovakve stvari bi trebalo upoznati s imenima: Fanie Mae i Freddie Mac. Dakle, doslovno to što se predlaže je uzrokom svinjca u kojem se svi skupa nalazimo.


The Crisis of Credit Visualized from Jonathan Jarvis on Vimeo.

Misao dana:
What we call real estate – the solid ground to build a house on – is the broad foundation on which nearly all the guilt of this world rests

Categories
Priroda i društvo

Gradonačelnik grada Zagreba

Ovih dana je očito krenula kampanja za lokalne izbore. Kao zagrepčana koji je nesretan trenutnom situacijom jako me zanima kuda plovi ovaj brod. Ja mogu biti nesretan gradskom vlašću, pa čak i susrećem još ekipe koja je nesretna (a dobar dio ih je koncentriran na stranicama pollitike), no nisam siguran koliko je to u stvari prevladavajuće razmišljanje budući da sve ankete pokazuju kako će upravo dosadašnji gradonačelnik Milan Bandić osvojiti četrdesetak posto glasova za nepunih devedeset dana.

Želio bih stoga razbistriti zašto točno Milan nije dobar gradonačelnik, tko mu je konkurencija u utrci za gradonačelničku poziciju, koji su im izgledi, a volio bih vidjeti i koje su to karakteristike koje čine poželjnog (nadajmo se) novog zagrebačkog gradonačelnika.

Od loših Bandićevih karakteristika ja u stvari imam samo dvije-tri. Kao prvo, moj je stav da je Bandić iznimno loš komunikator koji je skoro pa nesposoban na javnosti prihvatljivi način prenijeti svoju poruku. No, istovremeno, očito je da postoji brdo naših sugrađana koji ga razumiju vrlo dobro (jer očito drugačije ne bi dobio toliko glasova). Bandić je i autokrata, iako nemam neposrednih iskustava s time, više je nego očito kako je gradska vlast (poput one državne) sazidana na vrlo strmoj piramidi čiji vrh zauzima upravo Bandić. Treća temeljna negativna karakteristika koju sam dobio promatrajući njegov lik i djelo je to što nekako mislim da bi se mnogobrojne aktivnosti koje je Bandić napravio mogle i morale napraviti jeftinije. Jedan od tih primjera je Bundek, koji je prije Bandića (objektivno) doista bio opasno mjesto na kojem kuhinjski aparati odlaze umrijeti. No tih 60ak milijuna kuna mi se nekako čini strašno puno za šišanje šikare, par kilometara pješačkih staza, jedno dječje igralište i čišćenje jezeraca. Drugi primjer u tom smjeru bi moglo biti Sljeme koje je koštalo neke puste stotine milijuna kuna (oko 120 ako se ne varam, a pitanje je koliko je toga za Sljeme sakriveno pod različitim drugim stavkama). Nekako mi se čini to suludo utrošenim novcem za nekoliko dana skijanja, no ima mnogih koji misle da je Sljeme jedan od najboljih Zagrebačkih projekata (iako mi je efekt toga totalno nejasan i u krajnjoj liniji nevidljiv).

Da skratim; diskusija o njegovim komunikatoriskim vještinama su stvar ukusa, pitanje da li je nešto moglo jeftinije ili racionalnije je stvar dojma, no autokratsko vladanje i nedemokratično ponašanje je pitanje principa ali da su svi ostali dojmovi super on i dalje ne bi bio dobar gradonačelnik.

Promotrimo malo konkurenciju (barem ovu javnu), Promatrajući rezultate prošlih lokalnih izbora jasno je kako je Jasen Mesić kao kandidat HDZa prvi slijedeći u redu. Lik ostavlja mlaki dojam državnog birokrate što je samo po sebi loše i neuvjerljivo, iza njega nema nikakvih postignuća koje bi nas uvjerile ili barem dale natruhu drugačijeg pristupa vlasti, te je on (u krajnjoj liniji) eksponent HDZa o kojem zagrepčani imaju mišljenje kakvo imaju. HSP koji je bio treća stranka u proteklim izborima je u međuvremenu nestao i nije za očekivati njihov revival, a Miroslav Rožić teško da može napraviti imalo značajni iskorak u gradu u kojem je lijevi centar prevladavajuća politička doktrina (na barem deklarativnoj razini). Ostaje nam naravno HNS koji objektivno može ponuditi samo Čačića koji je (barem meni) samo umiveni Bandić bez ikakve pa i najmanje razlike u tonu i slici, dok njihova Čičin Šajn koja će navodno i biti gradonačelnički kandidat. Holjevac je bojim se potrošena u savezništvu s Bandićem, a HSS koji je dosada uspješno koalirao na razini grada sa SDPom vjerojatno je na tantalovim mukama prihvačajući zahtjev središnjice da se koalira s HDZom. Vrijedi naravno spomenuti i da u Zagrebu i nemamo oštre podjele po pitanju vlast – oporba, što se najbolje vidjelo na glasanju za GUP kada su skupštinu posjećivali i oni koji (iako izabrani) u nijednoj drugoj situaciji nisu snašli za shodno ukazati se i reći koju.

Slika dakle nije obečavajuća i objektivno, sve šanse (ako ih uopće imamo) padaju na nezavisne kandidate počevši od gore spomenutog Rožića, različitih Mikšića (tko zna hoće li on opet doći budući da se u Zagrebu temeljito obrukao ne samo izbornim rezultatom nego i pozicijom u vijeću koju protekle četiri godine nije uopće koristio, ili možda je ali im to ne znamo :).

Od nezavisnih, doista ne znam što se može očekivati, na pollitici je puno vremena i energije potrošio Zdravko Gracin koji sam sebe ne smatrra gradonačelničkim materijalom ali i većina onoga što je on napisao se odnosi na politički okvir programa za Zagreb – no ne vidim kako bi to funkcioniralo u okolini gdje Bandiću doslovce na raspolaganju stoji sva moguća i nemoguća infrastruktura (koja je plaćena ili čak voljna volontirati). Vidio sam u jednom komentaru da esperanza spominje Velimira Sriću (koji je već jednom bio predsjednik skupštine i nedugo zatim, valjda razočaran politikom, odlučio odstupiti – što je u stvari jedna od rijetko časnih stvari koje smo viđali u zagrebačkog politici), a prošloga tjedna je izašao jedan članak u večernjem koji kao gradonačelničkog kandidata spominje Josipa Kregara s pravnog fakulteta i izvjesnog Matešu koji je izašao iz HSPa ali čije ime ja nisam dosada čuo. Opet, samo pogledam dnevnik od Kreše i vidim što slijedi Splićanima pa nekako dođem do zaključka da bi možda svi skupa trebali potražiti barem nešto dobroga u Bandićevom liku i djelu.

Ako idemo obrnutim putem, i zapitamo se kakav bi gradonačelnim morao biti, barem meni, čini se očiglednim da tražimo demokratičnu osobu koja je voljna u cijelosti promijeniti paradigmu vladanja gradom. Iskreno, ne bacajući vodu na bilo čiji mlin, bojim se da ustajale stranačke strukture nevoljne promjenama i uostalom uglavljene u različite zagrebačke power sharing sheme ne mogu iznjedriti takvog kandidata, a jedini iole izgledni, Jasen Mesić, predvodnik je HDZa – od kojega (barem zasada) ništa korisnoga i lijepoga nismo vidjeli.

Druga karakteristika dobrog gradonačelničkog kandidata bi morao biti kvalitetni program. No, pitam se, što tu mogu protukandidati ponuditi?  Bandić ne samo da tu ima štogod za pokazati, nego jedini i zna što se može ili ne može, tako da štogod drugi nudili biti će mu prelagano to iskritizirati. Nekako mi se čini da će se ta kampanja stoga pretvoriti u ono što bi ameri nazvali “pissing contest” (pardon my french ali nemam bolju usporedbu).

Nisam siguran ni koliko ima smisla lupati po Bandićevoj netransparentnosti i potencijalnom kriminalu. Naime, teti Štefici iz Konzuma je cifra od 60 milijuna za Bundek jednako imaginarna kao i ona od 30 milijuna (makar je ova druga možda realnija). Teta Štefica možda osim toga voli jednom godišnje otići na Sljeme bodriti Kosteliće a ako to i ne radi, onda gleda prijenos iz svoje kuće koju joj je legalizirao upravo Bandić…

I na kraju, čak i kada bi netko uspio uletiti u drugi krug s Bandićem (primjerice Jasen Mesić), da li bi grad podnio HDZovca za gradonačelnika (zadnji puta kada je Marina Matulović bila vladala, koješta se dogodilo o čemu će se još pisati i čitati), a kada bi u drugi krug ušao netko iz ove lijeve priče (recimo Čičin Šajn, znam da je nevjerojaton ali budite sa mnom još koju rečenicu) kako bi (i da li bi uopće) glasali ovi s desne strane političkog spektra?

Što vi mislite? Tko bi trebao biti budući zagrebački gradonačelnik – s time da ne morate samo predložiti dobro ime nego i osobu koja bi u okršaju na biračkom mjestu mogla doista zamijeniti Bandića?

Misao dana:
If a large city can, after intense intellectual efforts, choose for its mayor a man who merely will not steal from it, we consider it a triumph of the suffrage.

Categories
Priroda i društvo

Na putu prema EU (or not?)

Prošloga petka u info centru EU u Zagrebu održana je prezentacija istraživanja koje je proveo Gallup, a za potrebe European fund for the Balkans. Tema istraživanja, ili bolje rečeno naslov prezentacije je bio “Hrvatska: umorna od EU reformi!”, a istraživanje je tražilo odgovore na to kakva je klima o pristupanju europskoj uniji ne samo u Hrvatskoj nego i u zemljama koje se smatraju dijelovima tog glasovitog zapadnog balkana (ie. ex. Yu minus Slovenija plus Albanija). Cjelovito istraživanje s popratnim dokumentima možete i sami pregledati na stranicama Balkan monitora, a ovdje ima nekoliko mojih opaski plus powerpoint kojeg sam ubacio na slideshare.

Istraživanje je zanimljivo jer je napravljeno na sasvim sigurno reprezentativnom uzorku, a budući da je obavljeno u regiji možemo prilično dobro promarati međuodnose koji vladaju u tim zemljama. Primjerice, ako pitate ljude koliko su zadovoljni životom definitivno je najsretnija ekipa koja živi upravo u Hrvatskoj, no zanimljivi odgovori dolaze i iz novostvorenih zemalja poput Crne Gore ili Kosova. Ali, ako priupitate u kojem smjeru idu stvari, Hrvati su na samom dnu ljestvice dok se istovremeno gore spomenuta Crna Gora i Kosovo nalaze na suprotnom kraju istraživanja.

Identifikacija s nacionalnom pripadnošću je jaka u svim zemljama, osobito na Kosovu, ali je pitanje identiteta pomalo nejasno u Bosni gdje im očito nije lagano identificirati se sa vlastitom državom. Istovremeno, asocijacija s balkanom otprilike slijedi zemljopis gdje se hrvati rijetko asociraju s time da žive na Balkanu dok je to primjerice Kosovarima normalno. Zanimljivo je promatrati poistovjeivanje s Europom gdje bi očekivali da će u Hrvatskoj ta brojka biti uvjerljivo najveća, no to uopće nije situacija jer se prosječni Albanac, Kosovar ili Makedonac smaraju većim europljanima od nas, dok lošije od nas stoji (opet) Bosna, Srbija i Crna Gora.

Unatoč svim negativnostima, Hrvati su najmanje skloni migraciji (neki bi zlobno primjetili da svi koji su htjeli otići su već otišli :) u druge zemlje, dok je to neusporedivo više izraženo u ostalim zemljama, osobito u Albaniji i Makedoniji, dok (iznenađujuće) Kosovo stoji uz Hrvatski bok iako s u postotku značajno većim potencijalnim brojem migranata.

U istraživanju dalje slijede rezultati oko toga što se očekuje i u kojem smjeru svi skupa plovimo. Čini se kako je prevladavajuće da Hrvati smatraju kako zemlja ide u lošem smjeru i kako se situacija komplicira, te kako postoji razvijeni strah ili skepticizam od europske unije.

Ono što se u ovom powerpointu ne vidi, a o čemu je bilo dosta riječi na prezentaciji, je to što se u Hrvatskoj ponavlja scenarij koji je već viđen u ostalim zemljama koji su bliski kandidati za EU, a to je da percipirana podrška ulasku u EU pada zbog toga što stanovništvo shvaća da ulazak u EU nosi sa sobom vrlo jasnu cijenu i kako nam možda i nije tako loše kako izgleda. Uspoređujući se s ostalim zemljama regije, koje su također kandidati ili barem aspiranti za EU, činjenica je da su Hrvatski pokazatelji lošiji, što ne mora nužno značiti da je situacija toliko loša koliko to da je javnost osjetljiva na određene teme poput mita, korupcije, organiziranog kriminala kao i općenitog načina na koji se vodi zemlja.

Na samom web siteu Balkan monitora imate prilično moćni flash dashboard u kojem možete sami pogledati odgovore na mnogobrojna pitanja i to onda možete usporediti sa zemljama u regiji ili promotriti demografiju i kako ona nastupa prema određenom problemu. Gornji grafikon je nastao na taj način i on ilustrira stavove o tome što Hrvati misle o Sloveniji, gdje je narančasta koluma postotak anketiranih koji Sloveniju smatraju prijateljskom a što dublje idete u zeleno to je više onih koji smatraju da je Slovenija “neprijateljski” nastrojena prema Hrvatskoj. Sigurno se može još puno zanimljivih zaključaka izvući iz ovog istraživanja pa bacite pogled (i dopišite u komentaru što je vama bilo najzanimljivije).

Eh, dvije fusnote koje mi upadaju u oči i oko kojih sam donekle zabrinut. Prvo je da pažljivo promatrate brojeve koji se događaju oko Makedonije. Makedonija je zemlja za koju po meni treba biti duboko zabrinut jer jednostavno nije normalno da NATO ima 95% povjerenja građana ili da u NATO ljudi tamo više vjeruju nego u institucije Crkve – neki od pokazatelja vezanih za Makedoniju su objektivno lošiji nego oni za BiH a za koju znamo da je zemlja u problemima i koja nije u cijelosti definirana.

Druga opaska koju imam je vezana za govornike na prezentaciji (a bili su tamo Božinović, Pusić, Puhovski, Degert) i moj dojam, koji mene duboko smeta, a taj je da se većina reformi (koje je meni jako teško nabrojati jer ne osjećam njihove učinke) provodi radi ulaska u EU a ne radi nas samih i to je u stvari porazno jer smo dozvolili da sami priznamo da nam je EU potrebna kako bi nas dovela u red, umjesto da nam samima bude cilj stvoriti i živjeti u jednoj uređenoj zemlji. Govornici to naravno nisu rekli, ili su to snažno demantirali, no ovaj osjećaj je nemoguće izbjeći.

Misao dana:
Don’t worry about polls, but if you do, don’t admit it.