Categories
Politika Priroda i društvo

Kada su već rebalansi u modi

Sezona je rebalansa i manje-više nitko od toga nije pošteđen. Naravno, puno se diskutira o rebalansu državnog proračuna i proces donošenja tog rebalansa više podsjeća na cjenjkanje na ulicama Istanbula nego na neki dobro promišljeni proces, no što je tu je – birači će to (valjda) znati vrednovati prvom slijedećom prilikom.

Oglasio se i novopečeni (ali zdravi) predsjednički kandidat koji nam tvrdi da nije sve tako sivo. Andrija Hebrang, lik koji tvrdi da ne govori uvijek istinu počastio nas je svojim osvrtom na krizu a koji je objavljen (gdje drugdje) nego u Jutarnjem listu. Ne ulazeći u detalje i analizu ostalih (očigledno tendenciozno plasiranih) brojeva, zapalo mi je oko na slijedeći citati:

Zato što je poznat podatak kako 78 posto stanovnika Hrvatske smatra da zemlja ide u lošem smjeru. To pojačava tzv. potrošački pesimizam, pa promet u trgovini pada dok ukupna masa štednje u bankama raste. Pesimizam je rak-rana izlaska iz krize, a najbolje se liječi usporednim podacima.

Ovo naime nije točno, jer je štednja hrvatskih građana pala u proteklom razdoblju a novi bilten HNBa koji bi morao izići svakoga časa (ako već nije) sasvim sigurno će pokazati i trend smanjenja. Andrija je daleko od stvarnosti i voli slušati ono što mu uši žele čuti pa mu nije za zamjeriti, no treba malo promotriti što se događa na razinama ispod državnog.

Ako ste primjetili, grad Zagreb je nedavno također u tišini i dubokom hladu gornjogradske vijećnice također izglasao rebalans proračuna. To je bio jedan žestoki obračun i puno se toga srezalo i rezultat silnih pregovora je smanjenje proračuna od impresivnih 1,87% ili ukupno “breath taking” 150 milijuna kuna (ovo navodim tek toliko da shvatite kako je država u stvari dala daleko veći obol krizi nego primjerice grad Zagreb).

No, Zagrebački nojevi u uredu za proračun bojim se i nisu nešto previše pametno napravili i nekako ne vjerujem da je sadašnja situacija održiva. Ako promotrite prijedlog proračuna grada Zagreba (a nažalost samo prvotnu verziju možete vidjeti na stranicama grada, ova najnovija očito još nije online) tada možete lagano uočiti da impresivnih 5 milijardi kuna proizlazi iz primitaka na Porez na dohodak. Dakle, nekih 63% ukupnog proračuna ovisi o primicima iz vaše i moje plaće. Ono što je puno zanimljivije je to da grad nije dirao očekivane primitke iz poreza na dohodak unatoč tome što primjerice državni proračun, čiji (prijedlog) možete vidjeti ovdje, predviđa pad prihoda od poreza na dohodak od cca. 7,8% što bi preneseno na Zagreb i to bez obzira na formulu koju smo upotrijebili moralo značiti minimalno 5% promjene u prihodima ili nekih 400mil kuna što je neusporedivo više od 150mil kuna koliko je rebalansirano proračunom.

Iz gornjega slijedi kako ćemo o Zagrebačkom proračunu još diskutirati. Iako, za razliku od državnog proračuna koji je koliko toliko konsolidiran, u Zagrebačkom proračunu ne vidimo aktivnosti Zagrebačkog holdinga. Primjerice jedna od većih financijskih injekcija koje oni očekuju su i one pare od Jure Radića i njegovog IGH-a. Ako se sjećate, oni su kupili 50% Zagrepčanke i do kraja ove godine morali bi isplatiti 40mil eur za svoju polovicu. Razlog zbog kojeg IGH nije platio zagrepčanku je kriza i nemogućnost pronalaska financiranja – pa stoga donekle čudi informacija kako je upravo IGH bio jedan od onih koji su dokapitalizirali tamo neke tvrtke koje posluju u neposrednoj okolici Pelješkoga mosta. Očito se prioriteti mijenjaju.

Država ovim posljednjim rebalansima jasno pokazuje da je Vlada u cijelosti izgubila kompas te da se odluke donose preglasavanje po razno-raznim hodnicima bez čak i minimalne analize rezultata i efekata. No može se lagano dogoditi da su proračuni na lokalnim razinama, a mene ovdje zanima Zagrebački, za razliku od državnog još uvijek u svijetu gdje med i mlijeko teče potocima. I dok se na državnoj razini paničari i trči u krug, na lokalnoj čini se još se nismo suočili sa stvarnošću.

Misao dana:
Reality is that which, when you stop believing in it, doesn’t go away.

Categories
Gadgets Internet Priroda i društvo

BUG, sretan ti rođendan

Ovih dana informatički časopis BUG slavi 200ti broj i mislim da je to sasvim dobra prilika da odete na kioske i kupite ga (ima još jedan sjajan razloga ali o tome malo kasnije).

Časopis BUG je nastao početkom devedesetih i drago mi je da sam jedan od onih koji su sudjelovali u njegovom pokretanju. Sjećam se kako smo se sastajali u tadašnjim prostorima redakcije Globusa koja je bila locirana na kaptolu, u nedjeljnim jutarnjim terminima i diskutirali tjednima o tome kakva bi morala biti novina koja se bavi računalima. To je trajalo mjesecima no koliko god mi ideja imali na kraju je stvar uvijek bila padala na novcu, kojeg je u jednome času ponudio i osigurao Nenad Kokić iz tvrtke inServis (u kojoj sam ja tad gradio jednu od valjda prvih privatnih računalnih mreža u Hrvatskoj; Nenad je kasnije umro, no da je kojom srećom poživio sasvim sigurno bi igrao i puno veću i zamjetniju ulogu od ove).

Na DVDu koji se nalazi u prilogu časopisa nalazi se PDF prvog i stotog broja BUGa i zanimljivo je to pogledati ponovno, skoro pa dvadeset godina kasnije.

BUG informatički časopis

U prve dvije godine izlaženja BUGa, ako se dobro sjećam, većina uvodnika u teme broja je izašla iz moje tipkovnice, a ako gledate samo imena koja su prošla kroz reakciju BUGa sasvim je jasno kako su to ljudi koji su uglavnom trajno ostali u informatičkoj industriji i koji su i danas bitni dijelovi te industrije.

BUG je odgovoran za sasvim solidan dio mojih današnjih prijatelja i poznanika, čak i za puno poslovnih prilika (iskorištenih i neiskorištenih) i makar se iz puno razloga nisam zadržao u BUGu više od prve dvije godine – prijatelji i tamo stečeno znanje i iskustvo me sasvim sigurno trajno obilježilo i sretan sam zbog toga.

BUGovci, i ovi sadašnji i oni bivši – sretan nam 200ti broj :).

p.s. drugi sjajni razlog za kupovinu 200tog broja je mobilni internet. Naime, skupa s BUGom dolazi i bon d VIPneta s kojim možete ostvariti 50kn popusta prilikom kupovine USB sticka za mobile internet (i platite ga svega 125kn što je kikiriki cijena), a s drugim bonom možete dobiti i tromjesečno surfanje od 200mb mjesečno (u nekom prepaid modu) i to totalno besplatno. Dakle, ako do sada niste imali mobilni internet (ja recimo nisam, koristim bberry iako mi je stick povremeno trebao) nema bolje opcije nego zgrabiti ga na ovaj način.

Misao dana:
The appearance of a thin red beam of light under my office door and the sound of one, then two pair of feet meant my demise was near, that my journey from gum-shoe detective to international agent had gone horribly wrong, until I realized it was my secretary teasing her cat with a laser pointer.

Categories
Priroda i društvo

Cijena informacije

Jeste li pročitali prekjučerašnji govor Hrvoja Appelta (plus zanimljivi komentar koji se također pojavio) pred Nacionalnim odborom za praćenje i provedbu Strategije suzbijanja korupcije? Neovisno o tome slažete li se s Hrvojem ili ne, tekst vrijedi pročitati jer daje vrijedan uvid u to kako Hrvatski mediji funkcioniraju i donekle, barem kroz redove, možete doći do zaključka koliko oni imaju stvarnog utjecaja na javno mijenje.

No, mediji su u krizi. Opća globalizacija i svedostupnost interneta kao alternativnog izvora informacija dramatično je narušila balans između medija i njegove javnosti. Prelazak s one_to_many medijskog modela (gdje je cijela nacija gledala jedan dnevnik, ili gdje ste na kiosku mogli kupiti ograničeni broj novina) na many_to_many model kojeg omogućava internet u cijelom je svijetu uveo krizu među medijske kuće. Ta kriza je velika, prevelika da bi bilo realno da će mediji – kakve ih danas poznajemo – preživjeti i makar su efekti u krajnjoj liniji isti, kriza različito zahvaća različite medije na različitim zemljopisnim prostorima.

Primjerice, američki web site Newspaper death watch bavi se evidentiranjem novina koje su podlegle krizi i nitko, ali ama baš nitko nije imun na krizu koja nije samo financijska kriza (pa ljudi manje kupuju novine), nego i kriza identiteta i vjerodostojnosti medijskih kuća. Od 25 najprodavanijih dnevnih novina u americi, njih 23 se suočava s dramatičnim padom tiraže. Ove preostala dvije novine su Wall Street Journal (vjerojatno svi žele promatrati raspad ekonomije iz prvoga reda) i jedan od lokalnih američkih dnevnika čija tiraža raste isključivo zato jer je njihov glavni konkurent pogledao krizi.

Zarko Drincic - Yesterday news

I dok je financijska i vrijednosna kriza pogodila novine, internet je također mjesto na kojem se klasični mediji ne snalaze. Analiza kaže da kada bi primjerice New York Times danas ukinuo sve svoje troškove koji su vezani za papirnato izdanje (dakle od grafike, tiska, logistike do prodaje na kioscima) te se u cijelosti orijentirao na svoje web izdanje – eh, tada bi prihodi od oglašavanja pokrili svega 20% onoga što je preostalo od New York Timesa. to bi ukratko značil da je trošak stjecanja informacija za daljnju distribuciju po sadašnjem modelu iznimno skup.

Situacija u hrvatskoj nije ništa bolja, dapače – osim globalnih boljki naše medje muče i sasvim lokalne endemske bolesti. Jedna od temeljnih je nepostojeća neovisnost medija. U normalnoj zemlji, novina (ali i TV i radio)  može i mora pisati o čemu god želi, no to kod nas nije slučaj. Medijske kuće su u nekome času pristale funkcionirati po principu ruka_ruku_mije te se negdje pogubila novinarska i urednička nezavisnost od vlasništva i kapitala. Danas tako ne možete čitati kritičke članke o pojedinim kompanijama (iako nekritički hvalospjevi nisu nikva iznimka) a šansa da se kod nas desi skandal koji bi poljuljao same temlje vlasti ravan je nuli. Obzirom na nekritički stav medija prema društvu u kojem djeluju, nije niti čudo da rijetki iznimci jednostavno više ne prolaze, ne nužno zato jer su loši koliko zbog toga što nepostojeći prihodi od oglašavanja ne omogućavaju daljnju popularizaciju i promociju medija. Business.hr i Feral primjeri su takvih medija, i dok je ovaj posljednji podlegao (svemu i svačemu) dotle se ovaj prvi danas pokušava izvući iz situacije u koju se sam stavio (što naravno ne znači da je ta politika bila loša ili pogrešna, no na našem degeneriranom medijskom tržištu u ovome času model kritičkog, analitičkog i/ili istraživačkog pisanja nije održiv).

Kombinirajmo gornje s tzv. tabloidizacijom medija (što je u komentaru Appletovog govora lijepio lustrirano) i dolazimo do zanimljive situacije u kojoj svi mediji izlaze iz domene kritičkog (ako su ikada tamo i bili) i pretvaraju se u tabloide. I sada sve skupa stavimo u kontekst malenog društva u tranziciji koje je pregaženo globalizacijom i internetom kao vanjskom manifestacijom ili čak temeljnim instrumentom te globalizacije.

Postavlja se pitanje tko će biti taj koji će preuzeti ulogu koju su mediji svojevoljno izgubili i kako možemo riješiti tu novonastalu situaciju? Tržište sa svega četiri milijuna stanovnika koji nisu navikli plaćati informacije teško će biti preodgojiti (ako kažemo da je to nužna pretpostavka nekoj dubljoj društvenoj promjeni i nekom iluzornom napretku), osim naravno ako im ne pružimo besplatnu informaciju i još ih pritom nekako natjeramo da je konzumiraju. Ali – tko će to platiti?

Misao dana:
Nothing travels faster than light, with the possible exception of bad news, which follows its own rules.