Categories
Priroda i društvo

Nekoliko zapažanja

Zadnjih dana sam poprilično zauzet i nikako da sjednem i napišem nešto solidno, no naletio sam na nekoliko (meni) zanimljivih stvari pa da ih podijelim s Vama.

  • puno vremena posljendnjih tjedana provodim u zgradi u kojoj se do ureda u kojem radite putuje liftom. Riječ je o velikoj zgradi s trgovačkim centrom (kako to obično biva) i gužva u liftovima i pripadajućoj podzemnoj garaži je poprilična. Zanimljivo je promatrati ljude u liftovima. Kao prvo, liftovi (kada ih čekate) obično imaju u čekaoni dva gumbića, jedan za dolje a drugi za dolje. Impresivno je promatrati koliko ljudi stisne gumb u smjeru u kojem se lift trenutno nalazi iako je to suprotno od smjera u kojem oni u stvari žele ići (tako da je broj putnika koji putuju u istom liftu gore-dolje u stvari impresivno veliki). Također, zanimljivo je da mnogi dok putuju u liftovima međusobno jedni druge pozdravljaju. Zašto to rade ako se ne poznaju? Zašto to onda ne rade na hodnicima ili na pokretnim stepenicama?
  • igrom slučaja imam dodira s jednim cijelim uredom koji je opremljen računalima koja su umjesto windowsa opremljena Ubuntu Linuxom. I, na moje opće čuđenje, moram reći kako to funkcionira sasvim solidno. Računala se brzo dižu i uopće su vrlo slična windowsima s time da se puno toga može podesiti na način kako to ne možete na windowsima (rekli bi; za power usere linux je fleksibilniji, naravno i potencijal da zeznete je proporcionalno veći). Plug&Play šljaka OK, a sam operativni sustav je u cijelosti preveden na hrvatski.
  • obzirom da u ovom uredu nemam svoju šalicu, pojavio se problem jutarnje kave. Ja sam se nekako prebacio na američko ispijanje velikih jutarnjih kava i minijaturna kava iz automata mi ne odgovara. Jedino mjesto gdje je moguće trenutno kupiti ogromnu kavu u centru (to-go) je u stvari u Costa Coffee na ćošku Tesline i Preradovićeve, a to mi je puno predaleko.
  • U svijetu politike se također dosta desilo, dogovor sa slovencima je proglašen velikom pobjedom (na obje strane) iako se čini da su se samo strasti stišale i da niti jedni niti drugi nisu ništa ovime postigli osim kolosalnog gubljenja vremena. Nekako se i EU čini bližim (službena procjena je sada 2012 što znači da bih ja svoju morao prebaciti na 2013), no nekako se po putu zaboravlja da ima još zatvorenih poglavlja i da Slovenija nije jedina koja je blokirala Hrvatsku. Imamo priču o topničkim dnevnicima i s time povezano poglavlje o pravosuđu koje je blokirano od nekolicine zemalja. Da vidimo koliko će to našim novinarima trebati da otkriju? Čitam sada u večernjem da Slovenija skida samo 10 od 14 blokada. Sjetio sam se jednog citata Jamesa Rubina koji je govorio što treba reći za govornicom. Da parafraziram, kae da uvijek treba govoriti o postignućima, ako nema postignuća o pregovorima, a ako nema niti toga onda govorite o procesu. Uvijek se negdje događa neki proces. Tako i ovo, i Jadranka i Borut slave, no napretka u biti nema.
  • Imamo inflaciju i predsjedničkih kandidata, dva najnovija padobranca su Bandić i Primorac od kojih oba očigledno nešto rade na tu temu ali obojca žestoko odbijaju priznati da će se kandidirati (ali neće niti reći da neće). Veselje se nastavlja. Slijedeći tjedan stižu prve ankete nakon što se Vidošević kandidirao.

Toliko za sada.


Misao dana:

Once there were two mice who lived in a museum. One evening after the museum had closed, the first mouse crawled into a huge suit of armor. Before he knew it, he was lost. “Help!” he shouted to his friend. “Help me make it through the knight!”

p.s. naletio sam na internet manifesto, a koji govori o budućnosti medija -> must read

Categories
Priroda i društvo

Kako društveni mediji mogu pisati povijest

U seriji prijevoda TED prezentacija na hrvatski, eto još jednog i to vrlo relevantnog za moj blog (ali i pollitika.com). Clay Shirky objašnjava kako internet mijenja svijet i odnos prema informaciji i toku informacije. Pokazuje kako nema više top_down kontrole informacije nego vlasti moraju na drugačije načine odgovarati na upite zajednice, a koji se zahvaljujući internetu mogu pojaviti bilo gdje i u razmjerima koje nije moguće niti kontrolirati a još manje zaustaviti.

Categories
Ekonomija Politika Priroda i društvo

Na vrhu svijeta (barem po nekim stvarima)

Osim što je Blanka skočila 208 centimetara (za što mi poznavatelji kažu da je jako puno), imamo mi još vrhunskih rezultata po kojima se možemo pohvaliti a koji nas pozicioniraju u sami svjetski vrh.

Prije nekoliko dana nas je tako zapljusnuo podatak KPMG-a koji kaže da smo mi najskuplja zemlja na planeti za rad. Naravno, ovo je malo pogrešno za reći tek tako jer su zahtjevi i metodologija relativno specifični i ionako zahvaćaju relativno mali broj ljudi, no rezultat je takav kakav je. Čisto da budemo jasni, KPMGova anketa računa ukupna bruto davanja na plaće u najvećem mogućem poreznom razredu i to na dvije visine ukupnih godišnjih bruto primanja; 100.000 i 300.000 USD.  Ovako gledajući tu cifru to se čini jako velikim, no ako gledamo da je 100.000 USD ekvivalent mjesečne bruto plaće od 44.166kn, a na što Hrvati rekorderi moraju isplatiti impresivnih 53,5% poreza i davanja što nam dje netto plaću od 20.537,19 kuna, a što je pak neka middle management plaća (solidna ali ne i spektakularna). Još kada pribrojimo tome i Jadrankin harač, ispada da je plaća 19.715,70kn što ukupnu poreznu presiju na plaću podiže na impresivnih 55,36% što nas čini svjetskim rekorderom.

Eh sada, neki dežurni moralisti bi mogli reći kako su to astronomske plaće i kako ekipa koja ima takve plaće može i platiti takve poreze. Tu se ne bih složio jer je upravo middle i senior management taj koji mora osigurati radne uvjete, know-how, proizvodnju i prodaju koja će osigurati plaće ovima na nižim razinama piramide. Koja je motivacija nekom middle manageru a koji je završio dobru školu da ide u Hrvatsku ako bi za istu plaću u npr. Norveškoj dobio cca. 40% veći netto? Klima je definitivno naklonjena nekim drugim ljudima i nekim drugim principima i jedan dio problema u kojem se nalazimo možemo direktno zahvaliti upravo ovakvom sustavu plaća i oporezivanja plaća.

Grafikon poreznog i ostalog opterećenja na plaće

Kako stojimo u poreznoj presiji može se lijepo vidjeti iz grafikona (klikni za veću sliku), jest da je na ovoj slici Slovenija ispred nas no to je bilo prije Harača.

Prošloga je tjedna i Svjetska banka dala izvješće o pristupanju Hrvatske EU te preprekama koje nas prema tamo čekaju. To je izvješće dočekano prilično katastrofičnim člankom na stranicama Jutarnjeg a koji u principu potvrđuje ne samo ovo gornje o poreznom opterećenju na plaće nego i o ostalim elementima koji dramatično utječu na konkurentnost hrvatskog gospodarstva u cjelini.

Međutim, to je primjer kojim Svjetska banka u najnovijoj studiji o Hrvatskoj želi pokazati da sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj ne potiče ljude da sudjeluju na tržištu rada. Stvara se kultura ovisnosti o naknadama i ljudi su manje motivirani tražiti posao. Stopa zaposlenosti radne snage u dobi od 15 do 64 godine u Hrvatskoj iznosi tek 57,1 posto, dok u mnogim zemljama EU prelazi 70 posto.

Ništa od ovoga nije osobito novo, kao što smo vidjeli gore davanja na plaće su iznimno visoka (i, iako su ona manja na “uobičajenim” plaćama i dalje su vrlo visoka) i to nas čini nekonkurentnim jer za isto vrijeme provedeno na radnom mjestu, trošak rada po jedinici vremena ili jedinici mjere je u hrvatskoj proporcionalno veći. Istovremeno, imamo iznimno nizak postotak radno sposobnog stanovništva u čemu smo također među vodećima u europi, a pritom nam je mobilnost radne snage ali i sposobnost zaposlenika da otpusti neefikasne ili radnike viška u stvari jako ograničen. Ako na to još samo dodate primjerice broj praznika koje imamo sve skupa nas dovodi do toga da smo mi jedna iznimno nisko produktivna zemlja te je temeljni zaključak koji kaže kako smo rast proteklih godina temeljili na stranim investicijama (bile one direktne ili putem kredita) u stvari u cijelosti točne.

Taj model rasta je stao i sada ćemo napokon morati početi raditi, no pozicija u kojoj se nalazimo nas dugoročno diskvalificira jer smo u međuvremenu kreirali državni aparat koji neće otići samo tako, a od naših političara koji su ionako arhitekti stanja u kojem se nalazimo ne možemo očekivati rješenje problema.

Ukratko, mislim da se slika oko toga gdje se točno nalazimo polako ali sigurno kristalizira. Samo to saznanje bi moralo pomoći da se odredi smjer u kojem se moramo kretati da bi izišli iz problema u kojem se nalazimo (a koji, iako potenciran, nije uzrokovan svjetskom krizom) – pitanje je samo imamo li mi ekipu koja je to u stanju iznjedriti?

Misao dana:
Life’s most urgent question is: What are you doing for others?